Književne novine

Džeroma Robinsa

Baletska trupa »Balet SAD«, koja je nedavno gostovala u našoj zemlji, pretstavila nam se kao vredan umetnički ansambl kojim, pored izvrsnih igrača, dominira ličnost osdi-

vača, koreograla i umelkničkog ruko-

vodioca Džeroma HRobinsa. Umetnik

. prefinjene baletske kulture, nesvaki-

. jedan interesantan napor, mada

-5n IPNBTMO?) +

*

dašnje invencije, uvek stvaralački nadahnut, koreograf Džerom Robins je u svoj mladi ansambl izabrao nešto više od desetinu odličnih igračasolista, koji podjednako vladaju kako složenom igračkom tehnikom klasičnog baleta tako i pokretima moderne džez igre, da bi prikazao jedan od puteva kojima se razvija baletska umemnost u Americi.

Pokušaj da stvori balet bez muzike — 3«»Pokreti«, je „nesumnjivo za nas nov samo ukoliko se tiče umetničke igre, jer, ne zaboravimo da u našem igračkom folkloru postoji nemo »Glamočko kolo« koje se igra bez pesme i muzike. Ovaj svoj pokušaj Robins motiviše željom da kod gledalaca evocira osećanja neposrednim ulicajem igračevih pokreta, a ne da ih nameće muzikom, dekorom i kostimima. Međutim, čini se da bi bilo pogrešno ovaj balet nazvati baletom bez muzike, jer elementi iz kojih je sačinjen nose'u sebi, svojom unutrašnjom snagom, jedan od

PT e ,

sastavnih delova muzike-——o9 M „tam. Njega bih radje nazvala baletom u tišini, u kome slivanje unutrašnjim ritmom ujednačenih pokreta izaziva niz raznovrsnih i nenaslutljivih ·asocjjacija. Tela igrača kao da su pokrivena koprenom neizvesnosti iz koje će se čas prosuti meko i lagano gibanje, a čas nezadrživa bujica skokova. Izvođenje ovog baleta tražilo je maksimum disciplinovanosti od svojih interpretatora, koji su ovom vanredno odgovorili, što se naročito odnosi na izvođače muške varijacije iz drugog stava ove igračke simfonije. Debisijev prelid »Popodne jednog fauna«, inspirisan Malarmeovom poe mom, dobio je u Robinsovoj koreograliji jednu modernu interpretaciju. Baletska sala sa ogledalom je scen= ski okvir u kojoj se odvija savremena varijacija na temu sanjarenja fauna i njegove igre sa nimfom. Atletski građen, pun snage mladić i

nežna, poput nimfe eterična devojka,

svoj susret i želje pretstavljaju u formi jednog. savremenog »pas de deux«, koji današnjem gledaocu svakako razumljivije ilustruje Debisijevu muziku nego nekadašnja postavka slavnog igrača Nižinskog. Koreografska misao, iako „sasvim moderna u svom izrazu, sledila je kompozitorovu. Razigrani Debisijevi pasaži srećno su sklopljeni sa prefinjenim linijama širokog »adaggio«-a, smelim vazdušnim podrškama i adekvatnim glumačkim izrazom. Igra je izgledala svakog trenutka privlačna i nova, a pojedine kompozicije ·gpoe kreta ostaju nam u sećanju kao primeri vanredne „koreografske mašte, Vilma Karli i Džon Džons pokazali su da su zaista izvrsni poznavaoci klasičnog baleta i da na njegovim sigurnim osnovama grade savremeni baletski izraz.

»Njujork eksport Op. Džez« je »jedan apstraktan balet, koji se zasniva na pokrelima, složenim ritmo-

'vima, odnosima ·i atmosferi današ-

njih igara«, kaže se u programu. Međutim, iza te nepotpune definicije krije se jedno zaista originalno igračko delo, ne samo po teniskim patikama koje zamenjuju iradicionalne baletske patike, nego po svom unutrašnjem društvenom značenju. Deselak osnovnih koraka modernog američkog plesa, zasnovanog pod uticajem crnačkog džeza i južnoameričkih igara, sprčino šu komponovani i preplitani u nizu najneobičnijih yarijacija, da bi nas osvojili svojim iemperamentom, nezadrživom dinamikom i mladalačkom spontanošću. Kroz ovu igru, koja je prodorna kao krik, dat je jedan od vidova zabave

savremene američke omladine, Iz po“

6

kreta mladih tela koja su se izvijala i skakala poput pantera, gotovo obnevidela od zahuktalog ritma igre, izbijala je bujica emocija i strasti neskrivenog intenziteta. No, za čudo, njihova lica su bila mima i zagonetna, bez ikakvog znaka emocija, što. je svakako čudno, pošto osećanja koja se iskazuju pokretima moraju imati nekog odraza i na „igračevom licu. Kažu da je takav stil igre američke omladine sakriti osećanja pod masku «nezainteresovanosti, što mi možemo primiti u najmanju ruku sa čuđenjem. Za nas igrati znači koordinirano povezivati pokrete i glave i tela izražavajući i licem odredena osećanja. Muzika Roberta Prin sa, zasnovana na bogatim ritmovima

i melodijama džeza, bila je savršen”

poistrek igračima koje je Robins vešto rasporedivao po grupama prenoseći pokret sa pojedinca na duet, tercet, da bi najzad postigao takvu igru celoga ansambla koja se graničila sa ekstazom. Pojedine igrače ovde ne možemo izdvojiti, svi su kao jedan svim svojim tehničkim i umetničkim sposobnostima doprineli uspehu ovog interesaninog baleta. Šopenova muzika, prozračna i čista u svojoj romantičarskoj zanesenosti, često je bila podloga na čijoj su se osnovi lIkale raznorazne neuspele baletske fantazije, čemu su

SA GOSTOVANJA. BALETA DŽ. ROBINSA ,

naročito doprineli »programski« naslovi njegovih ethida.i preludijuma. Razne nazovi »Silfide«, »Leptiri« i kvazi romantične vizije činile su da se muzika velikog hompozitora sroza do neukusnosti.

Na veoma inventivan način izložio je Džerom: Robins potsmehu sve ove neuspele koreografije, dajući čitavu skalu izvanredno pogođenih komičnih likova. Namerno praveći nered na sceni i postavljajući nena-

metljivo navodna grešenja u igri, Robins nas je mogao odvesti do suza. Ne treba ni isticati da se i ovde ansambl pokazao kao odličan

tumač koreogra!ove zamisli. _ mac 2 AM{, ZAJCOV-DARIĆ

smehu

Iz bogate Vukove aktivnosti u sakupljanju srpskih narodnih pesama danas, je najmanje poznat njegov odnos prema takozvanoj građanskoj poeziji, ponikloi u Vojvođini u drugoj polovini XVIII veka. No i pored toga što u mnogim, katkad i Vrlo bitnim, pojeđinostima nije još ni sagledan, njegov nam BC stav čini ipak jasan. Zahvaljujući, pre svega, SVOme pouzdanom instinktu u izboru i dubokom, iz najmlađih dana urođenomy poznavanju duha i suštine narodnog eposa, Vuk nije mogao ceniti to anonimno, raskalašno i gradskim dđuhom skoro otuđeno, pesništvo nedoškolovanih đaka i polupismenih trgovaca i zanatlija iz vojvođanskih građova, negovano i majvećim delom sačuvano u neukim i svaštarskim „rukopisnim pesmarica– ma. »On je morao dobro osetiti lepo je uočio MI. Leskovac — kako se te pesme, svojim temama i nekim novim duhom, nimalo mne uklapaju u sistem njegove narodne pe-

sme, kako se otimaju onoj klasiti-·

kaciji koja mu se činila obuhvatnijom i važnijom (d bila je to), jer donose nešto dyago i drukčije karakteristično no Ono što je činilo pravu suštinu njegovih pesama, odudarajući tako od svega što je on u toj oblasti dotle poznavao«.

vukova nezainteresovanost za oYye građanske pesme, srećom, nije u svemu bila sasvim isključiva. Nedavno smo, u članku »Jedan prilog 'zučavanju srpskog građanskog De” sništva« (1957) objavijenom u sara-– jevskom. »Izrazu«, saopštili tekst Za-

SUTIN: BELA KUĆA

Još jednom Geteov „JFaust“

'Milang Savića, ti ređakciji Anice Savić-Rebac i sa uvodom. Borisa Ziherla (1950), i najzad najnoviji, jedanaesti po ređu, prevod dr Ilije Mamuzića, sa uvođom dr Vojislava Đurića (1958), o kojem hoćemo da govorimo. a

Savić i Odavić, neposredni prethodnici Mamuzićevi na ovom nisu sa podjednakom srećom i na isti način pristupili problemima prevođenja jedne metrički tako raznorodne i sadržajno i stilski iznijansirane materije kao Što je „Faust“. Treće izdanje Savićevog| prevoda (1950) metrički je najuspelije zahvaljujući intervenciji Anice Savić-Rebac, koja je pod utiskom veoma oštre kritike Bogdana Popovića na drugo, metrički labilno izdanje, insistirala na metričkom rešenju prevoda. U tom tre= čem izđanju metar je uglavnom očuvan (jamb je skoro uvek vrlo dobar), ali je Geteov stih menjan (najčešće proširivan dođavanjem stope), vog rešenja s obzirom da ni Gete nije insistirao da svi stihovi istog metra budu jednake dužine, smatrajući đa jeđan oblik ne bi mogao primiti tako raznorodnu materiju kao što je ona, koja se u „Faustu“ izlaže, Rista Odavić je postupio drudđačije: pokušao je da očuva dužinu stiha (ali mu je to pošlo za rukom samo iu početku), a metar je dao proizvoljno, nešto najbliže mešavini trohejsko-daktilskih stopa. U najnovijem prepevu „Fausta“ koji je pred nama, dr Ilija Mamuzić postupio je prilično neočekivano. On nije čuvao ni metar ni dužinu stiha izvornika. Kada je kod Getea jamb (a to je najčešće), on nije čuvao jamb; kada je kod Getea trohej, tu je bio nešto bliži izvorniku i Često je uspevao da ga održi, ali ni tu dosledno; kada. je pak u pitanju neki drugi metar

na našem jeziku”

Nedavno su se kod nas sasvim slučajno pojavile u isti mah dve knjige, koje nas i nehotice nagono da ih doveđemo u vezu i da se zamislimo nad neobičnim sudbinama pisaca i njihovih dela. U isto vreme zabeležili smo naš prvi prevod „Fausta“ od engleskog pisca Kristofera Marloa, i (po našem računahju) trideset šesti slučaj prevođenja Geteovog „Fausta“ na naš jezik, Makakav bio prvi prevod jednog velikog dela iz riznice svetske kulture, jednoj literaturi uvek je dobro došao. Ako je to još preVod u stihu, i ako je odmah i dobaF, to se može nazvati pravom srećom. Ali, u najmanju ruku isto je tako značajna pojava ovako čestog prevođenja jednog dela, kao što je slučai sa Geteovim. „Faustom“ u našoj književnosti. Kada i kako je došlo do tolikog interesovanja za najbolje delo nemačkog pesnika? Dobrim delom mi smo bili svedoci tog procesa, jer, danas to možemo sigurno đa kažemo, — to veliko interesovanje plod je (bar u onom najboljem što je na tom polju dato) ovog vremena u kojem živimo.

Ali, život Geteovog „Fausta“ u našoj literaturi nije počeo njegovim prevođenjem. I pored velikog broja pokušaja da se Geteovo naj-

nimljive ed »Bečka nevolja« po jednom. rukopisu koji se nalazi u njegovoj zaostavštini u Arhivu SAN. Kako ona nesumnjivo pripađa krugu

građanskih pesama, više bi korisno bilo znati ko je ispevao OVE stihove. Vuk, koji je to mogao znati, u vezi s tim ništa nije zabeležio, ni tađa ni kasnije, i tako nas je prisilio da se domišljamo: »..:u tom slučaju — zaključili smo tađa — trebalo bi nastaviti sa ispitivanjima ko bi se mogao kriti iza anonimnosti ove pesme, koja sa svih svojih zanimljivosti privlači na pokušaj otkrića jednog dosad nepoznatog Srpskog pesnika kome je poezija bila sasvim bliska«. +)

U istom članku konstatovali smo da su nam bila ponzata samo.” još dva, takođe vrlo rana, prepisa ove pesme 5 nešto izmenjenim naslovima (»Pesma«, odnosno »Nevolja«). Njih je otkrio MI. Leskovac u jednoj ađespotnoj rukopisnoj knjizi »pisanoj možđa pre, ali nikako posle i822« Koja se, pre Drugog svetskog rata, nalazila u Državnoj arhivi u Novom Sadu. Štampajući 1937 samo prvu, nešto puniju ređakciju, koja uz to nije bila ni mćtrički Tiksirana (varijante druge saopštene su u Pprimedbama ispod teksta prve), ML. Leskovac je dođao da je ova pesma „tipičan plod naše građanske lirike, žalopojka nekog siromaška u dosta primitivnom ali sasvim neposrednom i skoro ispovedno 1ičnom ftonu«. Interesujući se, pak, za ličnost kojoj bi se ona mogla pripisati, on je ne bez razloga obazrivo napisao, U uve-

nego '

bolje delo delimično ili u celini prenese na naš jezik (prevođenje je počelo još 1857), „Faust“ je u našu. književnost ušao ne čekajući da bude preveđen. On vrši uticaj na niz pesnika: na Branka Radičevića (1849), u njegovoj Utopljenici i u Putu, dolazeći našem pesniku iz izvornika; 1880 posredstvom ruskih prevođa (kojih do tog vremena ima preko šest), „Paust“ vrši uticaj na Vojislava Ilića u pesnikovom ranom delu Ribar; zatim, 1887 na Đalskog (u romanu Jamo Borislavić), na Kranjčevića, itd. Prevodi,

i naročito potpuni prevodi „Fau-

wta“ me prethode ovome, nego se

javljaju naporedo sa ovim interesovanjima naših pesnika za „Fausta“. Deset potpunih prevoda prvog dela „Fausta“ zabeleženo je dosad u našoj literaturi. Slovenci ga imaju najranije (1865), ali taj rani prevod Valentina: Mandelca ostaje u rukopisu. Zatim ga prevode: Milan Savić (1885, 1920, 1950), Aleksandar Virag (1895), Antum Funtek (1908), Iso Velikanović (1919), Rista Ođavić (1928), Stjepan Markuš (1954, 1952), i Milutin Nehajev ostavlja prevod u rukopisu. Posle rata pet prevoda ili novih izdanja; od kojih značajni: Boža Vodušeka, sa uvođom Josipa Vidmara (1955), Tita Strocija (1955),

renju dđa sme samo toliko reći, da »tekst ove pesme, naročito jedan, mora da potiče od vrlo primitivna čoveka«. | , Pitanje „anonimnosti ove pesme nije ni kasnije, uprkos novijim. istraživanjima, moglo definitivno da se razjasni. Kati ju je preštampao u svojoj, obiljem građe Krcatoj, »Antologiji starije srpske poezije« (1953), MI. Leskovac je u komentaru iskreno priznao da ga pitanje autora ove pesme koliko privlači toliko i zbunjuje i da o njemu, i posle SVCga, nema šta da kaže. Rekao je, ipak, mnogo: »...Prvi put je ova pesma štampana, izgleđa, u knjižici

' Novij zabavnij Ralenđar u koem 5SeČ

svašta nalazi, ali samo onoga nema što se traži. S osobitim prilježanijem po horizontu zli žena izradio Vinko T,ozić, astrogolj (sic!), Buđim #830, 98—30, pod naslovom »Ljuta nevolja« (...); potpisa autora nema. Zatim, ova ista pesma štampana je, u nešto drukčijem obliku, na 92-oj

-str. Pesmarice I, Novi Sad 1862, a

pod pesmom je potpis J. Raića: trebalo bi to da buđe valjda sin

književnika Stefana Rajića, takođe književnik i poznati prvi prevođilac za koga

Geteova Vertera kod nas, inače znamo da je pisao i stih (IL ko zna kakve sve, jer »pisao je jednakom lakoćom srpski, nemački, latinski i madžarskiš, a Đorđe Raj-

ković je u Wečernjači 1881, 139—40, objavio ,i jednu njegovu na nemačkom pisanu pesmu iz godine 1836, koju mu je iz Beča poslao Zmaj, u i .

ove.

(naprimer u većini stihova koje izgovara Helena), ni tu Mamuzić nije čuvao izvornik. Stih Geteov kod hjega je proširivan; najčešće za slog ili dva. Metrički prema tome, njegov prevod nije iznad dosađašnjih, čak je slabiji od Savićevog, kome je Anica Savić-Rebac uspela da udahne jambski puls. Rimatsk:, — to se na prvi pogled viđi —, Mamuzić je iznad svojih prethodnika; rima mu je inventivnija i raznovršsnija, uspeo je očuva muške i ženske slikove originala, što je bio ogroman napo, koji je dobrim delom urodio plodom. Utisak tog bogatstva rima kvari to što je Mamuzić ostavio u svom prevodu i izvestan broj nepročišćenih rima, koje su to samo za nevolju, glagolskih, pridevskih, trosložnih asonanca, itd., koje nas uvode iza kulisa mjegove prevodilačke radionice i otkrivaju ono što treba da ostane sakriveno — napor i usiljenost.

O tome kako je Mamuzić preneo sadržinu „Geteovog dela, na ovom prostoru teško bi bilo govoriti; za to je potrebno činiti posebne studije. Besumnje, ponegde je nužno smisao i još češće jasnoća izvornika žrtvovana tehničkim rešenjima stiha. I kod .Mamuzića kao i kod nekih drugih prevodila-

IŽEVNOSTI

to doba još strastan čitač starih nemačkih časopisa i antikvarsko cunjialo; Rajić je napisao i neki satirični spev »Vojvodđda Šipoder«, i štampao ga u kalendaru Mužici za 1834 god., koji je kao neki »srpski Don-Kihot« »Kad bi se ta pesma našla« — piše M. Đ. Milićević n Pomeniku 1888, 610 — »vredno bi bilo preštampati je«) „Međutim, ista ta novosadska „Pesmarica doslovce je preštampana u Novom Sađu god. 1868, i na 94-oj Str. novoga izdanja ponovo je preštampana ova ista pesma, samo sa tom razlikom što je kao pisac sađa označen A. Branković, a to bi valjda mogao biti Avram Branković, opskurni prevodilac nekolikih geografskih udžbenika i jednoga Mkukavnoga Boja kod Navarina, za koga inače ne znam da li je pisao i stihove. . .«

· geđno neuočeno kazivanje Dimitrija Davidovića, nažalost, pitanje autorstva ove pesme još više komplikuje. U pismu Vuku od 17. II. 1829, neposredno po Vukovu odlasku iz Srbije za Beč, on mu je, pored »Sličnoričnog nadpisa, groba Zvekanovoga« od Žžupnika Antuna Ivanošića, pomenuo i pesmu »Bečka nevolja«, ali pod naslovom »Leba nema, nema sira«; taj novi i pomalo čuđan naslov, nije nam bilo teško otkriti, samo je obična prestilizacija trećeg i četvrtog stiha prve strofe. To mesto iz pisma glasi: »Kako

otiđoste, kao da u sinje more propadoste. Ni slovca nam ne pisaste, lekarni Rihterovi knjiga ne poslaste,

poslu,

tog bogatstva

što nije bilo daleko od pra- ·

da'

ca pre njega, smisao se Često Vec ma teško nalazi,imiinehotice pa, mišljamo na potrebu dobrih pro znih izdanja ovakvih velikih «dela svetske poezije, koja bi nam sa, držimu originala prenela bez ostat, ka. Ali, u ovom slučaju, bolja ja i izvesna nejasnost, nego «druga krajnost — banalizovanje Getea kao što je slučaj po neki put kod Odavića, koji je suviše uprošćavag izvornik.

I pored neđostataka, koji viša govore o težini i nezahvalnosti po, sla nego i nemoći prevodiočevoj prevod „Fausta“ dr Ilije Mamuziča ima nekoliko osobina koje ga čine vrednim napora koji je u njega uložen. To je, pored već spomenu rima, neospoj leksičko bogatstvo. lako ima i leksičkih „arhaičnosti i muešstimičnih nepročišćenosti, Mamuzić uspešne koristi najraznovrsnije jezičke o~

J. V. GIETE

i blasti, kreće se u okvitu fondova našeg jezika bez vraćanja na već J:orišćene zalihe, bez koračanja u krug, bez ponavljanja. Tako naporedo sa radnjom „Fausta“, koja se nezadrživo kreće od jednog do sledećeg „neminovnog rešenja»kroz beskraj životnih pojava, mi u Mamuzičevom “prevodu osećamo”ta životna prostranstva, tu životnu neponovljivost, i preko jezika, preko njegovog spontanog i neponovljivog odvijanja paralelno sa radnjom tragedije.

Mamuzićev prevođ dragocen je još iz jednog razloga; on je Dre=vodio i drugi deo „Fausta“. To je, koliko nam je poznato, pre njega kod nas pokušao samo jedan prevodilac — Savić, i njegov pokušaj nije uspeo. Mamuzić je tu imao više sreće. Njegov prevod drugog dela „Fausta“ prvi je zaista moderan i reprezentativan prevod ovog dela Geteove tragedije kod nas.

Milorad, PAVIĆ

a »Zvekana« i Brankovićevu i Ma“ tićevu pesmu »Leba nema, nema 5iva« sasvim zaboraviste. Zato ne propuštam moliti Vas da mi po prvoj pošti javite kako ste, a po prvom deližansu i Rihtera i »Zvekanac i »Leba nema, nema sira« pošljete...t

Lj. Stojanović, izdavač ovoga Pi“ sma, u registru je uzdržljivo naznačio da bi se pomen. ovih ličnosti najcelishodnije mogao objasniti ako bi se pretpostavilo da bi to, najpre mogli biti Avram Branković i Pe“ tar Matić, Ukoliko bi se njima do“ dalo i ime Jovana Rajića, očigledno je da je skoro nemogućno pouzdano tvrditi kojoj bi se ličnosti, od tri spomenute, mogla pripisati ova ustihovana bečka »jadikovka«. Međutim, jedan (ipak više slučajan) nalaz OVO zagonetno pitanje rešava kako 5 nije moglo ni pretpostaviti, jer 5pOT“ ma pesma nije izvorno naša, nije originalna srpska pesma, već prevod s mađarskog jezika a njen prevodi“ lac bio je Avram Branković. U pe” štanskoj »Srbskoj novini ili maga“ zinu za, hudožestvo, knjižestvo i modu« od 18380, u br. 35 na Str, 143 —144, A. Aynot je bibliografski zabe“ ležio već, spomenuti kalendar od Vinka Nozića. PPreštampavajući i? njega pesmu »Ljuta nevolja« u CĆ“ lini, u komentaru je dopisao slede“ će reći: »Obače izvestno znam da je u tom zabavnom delcu barem samo ona pesma »Ljuta nevolja« Branko" viča, bivšeg onda u Pešti jurata, 5 mađarskog Jezika prevod i to takovi da mlogi misle biti to original“ Bliže upute A. Arnot nije ostavio te stoga i nadalje ostaje otvoreno

pitanje kod kog bi mađarskog PČ“

KNJIŽEVNE NOVINE ·