Književne novine

i

GLASOVI MLADIH | DVE PRIČE „KNJI?

BELI KONJ

Dečaci silaze ka obali i nose belog konja, Nad kae pmnožava kot kupačica, Prosedi čoveb gleda dugo u moj časovnik. š

Ostalo je nešto u govoru vode

ukroćeno između razdvojenih obala

i podjednako se daje i kiši i vetrovima.

O vodo dozrevam u vrtu tvojc raznobojnosti, ja svedok tvoga otićanja

i igre u belom konju rođene

koja te zbog tvoje neukrotivosti ne ostavlja.

Pokazuješ lice zbog oticanja ne ostarelo

i dok ispijaš nebo

daješ se mesecu da luta po tvome dnu

la ti se raduju dečaci i potamnele kupačicc jer tvoje oticanje vraća snu jutra

i dečacma izgubljene logtc

bele od madanja.

Dečaci su utopili svoj put u vodi. Beli kohj nemo gleda negde u reku.

Nasmejao sam se danu koji odlazi

jer njegov bol mi je pomalo neshvatljiv

kad već pod nebom iako je ponckad gusto i ieško ostaju zvuci da bi pravi smisao

ostao šarena igra kojoj se radujemo.

„IT koliko noći i koliko dana

ostaće na belom konju

kao žetalice koje se uvek vraćaju svome početku. -

Rađe M. BANKOVIĆ

OGLEDALO

(Ono nas, evo, ponavlja.

U svojoj jednostavnosti

mi mašemo rukama i ono io ishlo či.

Ali ono nema naš glas

i nema pamćenje ne može nas upamtiti.

Ogledalo će izbrisati devojčicu

koja ulazi u njega kroz hladne i mrtve stvari,

zaklopiće se kao oko wu noći.

Kako da napišem pesmu o ogledalu,

ono nema snage, ali u njegovoj šupljini sve se lako prevrne, tavanica padne pod noge i ormani sc iskrive,

mašta me potseća kad u njega ulaze i prljavi, ali ga ne mogu

isprljati? Ničega tu nema jer kad odem ostaje bez uspomena, nc ume da izda, ne ume da laže. U providnc grudi ogledala ulazi dan sa stvarima —---— ~robnicu u kojoj stoji devojčica. Petar PAJIĆ

PESMA

Odbegla i opct vraćena svojoj smrti Odbegla i opet zauzdana i opet zazidana da odjekuje do ponoći i od ponoći osluškuje tuđa odjekivanja:

ona je ta mulna ZVET

što me hvata u koštac. Odbesla i opet vraćena maju pod kožom

više ne ume da ponovi tvoj glas. . Dimitrije MILENKOVIĆ

Me. OVINJETA Neki put osetim te na dlanu. Da li si žena ili ptica» Odletećeš... znam. Isuviše mi značiš

da bih te zadržao. Nedeljko NEŠIĆ

PUSTINJA CVETA PRED LEPIM SJAJEM

Pred vodama ste klekli i oberučke zvali ·

Obale koje nikad niko video nije | ; Pustinje od zlata i lepe provalije

O podzemna lepoto i zadihani vali

Od plača istrošeni u praznom vetru žali Stoje kao podzemlja u začaranom uhu Sakata ljubavi u lepom vazduhu i Kakvo su ti ime u tom vetru dali?

Iščaurena zvezdo iz tamnog porekla Čuješ li beskraj i izmišljene vode U vatri nevernoj kupa se reka

O raj izgubljen niz čula ode Ko uspavana pesma kojom brode

; d kog veka O ava a 0 aa Alek VUKADINOVIĆ

/

ČOVEKU, PESMA PRVA

Sanjala sam tc čoveče lepog i toplog.

sa očima punim mene

bio si hrast, ja lijana

bio si more, Ja u tebi playo sve si mi bio — znaš li? Probudila sam 5ć, čoveće

odsvuda ti.

Dan je pun tebe. ·

"Tebi moje misli i htenja s tebi moji damari i nemir

svc moje tebi, čovece.

.A tvoj je život za menc say u znaku Oe i tvoj pogled često 043. xe Su Z0bje oči od plica i riba. Jednom su nam 5ć pogledi sreli na Ognjištu ispod stare lipe'— život mi je tada zaigrao i ispod srca jelovos, i shvatila sam smlsao _— dalekih malih. stvari.

Čoveče bože, čoveće OC,

| Čoveče! Čoveče moj! ae Sanjala sam le, tvoja probudila se, tvoja i čekam. , 7:

Čekati, Kako je lepo čoveče čekati! A mi smo čekano čekanje, čoveče · čekanje čekano krvavo dočekano razapelo naše čekanje... Sanjala sam te, čoveče. Čoveče bože, Čoveče oče, Čovečel Čoveče mojl... -

'Božana RADOJEVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE

TEVNIH NOVINA''

PREDAVANJE. GLOG, ZABE”

Evo jedan glogov žbun. Tako, tu je mirno, nema blizu nikoga. Družio se pod njegovu nejaku senku, zagledajući ga kao nekog zaboravljenog. Taj glog, tako nesprelan, u svakom pravcu, bez ikakvog reda. Nevelik, a bode sve što mu se piimakne. Čak i krupne rogonosce. Njih rado. Bik koji ruši plotove ovde sc za» wustavlja. I zaobilazi. y

Ipak glavno je da čovek nije sam, slutio je jednim krajičkom, čak ni u livadi, na ledini, jer ležeći, evo, ostaje ne samo bez sve svoje ponosne nadvišenosti, već i unckoliko ograničen, obezoružan, izložen bezazleno kao trava. (A treba. uspravno, irnovito, glogovski). Sa stablom +- domaćinom ispred sebe imao je i ono ugodno .otsustvo čovečje, i nezamenljivu blizinu nečeg. Nečeg živog. Ne sam. A do kraja slobodan.

l Nešto zanimljivo... Otkopčavao je dugme na bluzi i popu stio opasač, kao da time popušta onom tesnom u sebi: slobodno, ievoli. No ono osta gde je i bilo, zadovoljno.

Olovka mu se učini beskrajno sitna među prstima, glatka i sićušna, neki crvić koji se svakog časa može izmigoljiti. Zgnječio bi je, najrađe. :

Gle, osmebnu se jetko, da nisam i to zaboravio? I prevuče krivudavu crtu preko parčela hartije. Ličila je, duga i sama, na tanku bezizglednu OON nemerno more snega.

i karakteristično. putu koji je bataljon... Naročito. za OVE nove...

"Trogodišnjica!

Jutrošnje ono u njemu, nesvakodnevno, blagdansko i skoro po»

bedno (kud ode?); kao u vazduhu krajem zime nenadan i bezmalo ·

opipljiv dah proleća: drveće, iako još golo, zamiriše na pupoljke, zemlja, i ona gola, na. iravu, sve miriše na svoj san dolazeći, a vazduhom, početnički nenaviklo i izvidnički obazrivo -— srebrno, srebrno — zašušte prva krila insekta... (pa mraz naprečac!). Ipak nije besmislen, taj glog, kao mnogo što drugo: gloginje Šaya. sada sasvim grkce, za neku zimsku ptičurliju, sada sasvim aleku.

Cer, zapisa. Dan je stvarno bio lep. Jutro. Tamo početi, opet,

(„Čula sam da je.„.«). Foča — požuri odmah. Nova Varoš. Han Mitrović. Ustiprača. Rogatica. Konjuh. Ne, prvo Romanija.. 1 ovako će biti mnogo. Han Mitrović da izbacim. a

Šta, koga. đavola, zanimljivo! Juriš, povlačenje, snegovi, šume, a drugovi ginu... Čiča, Samac, Miodrag, Radović, Beli, Ivan... Koliko nas je sada! Novi stižu, a šta oni znaju!...

Razumeo sam, Ivane, sve. Ali to kako.. U školi, u polju, pa sećam Se, zaboga, ko bi to zaboravio, jedino što je bilo lepo... "Tvoja mama... Ako se vratim... Ne. Niko od drugova ne bi... Rana je bila... Moglo je da se desi i da ostaneš, život je svaki kao o

uzici, i ja sam se sav nadao... Sada, ako... Nisam mogao, razu-”

meš, pa da si me ne znam koliko molio! Što ne može — ne mniože! »Čula sam da je lepa Srbija...«

Tup teret, veći od prsiju. Unutra ispražnjeno. Daha manje..

Ne može da odoli. Odoleva.

Glog miriše zeleno. Po njemu, gle, mirno mile mravi.

Daljina, krivudava i neravna, ponovo. Ali i putanja, nezarasla, nezavejana — opet. Priina šta ga, samog, vrebala, i od koje, osetio je, ni sada neće umaći. Ako. Sam. Šake su tvrdo zaustavile oči i čelo. Kroz mrak, unatrag.

(Previja, gle. Ruke spretne. Mala, crnomanjasta, šaljiva.

Svima kao cestra, i više... | svi — ko će bolje, odvažnije!l... Kakva smrt!... Divna devojka, kažem ti... Jedino se zbog toga pomalo ljutila, što mi -— samo da se

njoj nešto nc dosi, pa namerno svud prva, na najopasnije... Opomenem je, budalu, kako može da se ne čuva (lako je poginul:,

muka — Živeti!), a ono osmeh, onaj: »...da što prce stignemo u tvoju Srbiju!...« Šta ćeš joj! Mala, umiljata, samo ona. Tojest u četi. I odnckud izbegla — sama.

Onda... nije bila kriva. Qna zaravan, Čistina. Poleti komad zemlje, komad drveta, komad čoveka. Obruč i avioni; rešili bili da nas unište, opet.. Ja blizu, slučajno... Nešto užasno vazduhom

iznad, zaljuljam. se, dole, zemlja odasvud... Velika izdubljena jama,' prava rupčaga... A. ona... ništa,.. Šta tu ima i da se pričal)

Vetrić se već poduže prikrio i mitovao iza gloga. Oba prema strancu pažljivi. Sada su opet nešto zaćućorili, stari, možda jedan drugom jedini.

Oslušnu. Opet onaj poznati,već dosadni njegov šapat, poslednji: »Ra-do-mi-re... u-bij... me...«

Otvori oči i podiže glavu. Gore u selu življe. lako, očigledno, druga četa još nije stigla. Kad }li ćeš

Bravsko i Majkići. Drvar. Jajce. Nusret uskočio u bunker. Grahovo, Livno. One topove, mitraljeze. Kupres. Čarobljenici. Konjic, Rama...

...one verige, crnc, dogorcle, pepelu verne, najviša. tačka izmad zgarišta. A iz poklanih najednom dele, probudilo. se, pogls= dalo začuđeno: »Mama... gde je moja mamaž«

„iKroz opu šumu žušti opalo lišće. ispod lišća — sve bezglavi, prošlogodišnji, u raspadanju leševi. Idemo, noge u lišće i u — njih, tragovi na obući...

...smešno, u onoj spaljenoj crkvi sveci, ostalo ih jedva ntkoliko, ruke podigli, čude se ı mole, uzalud...

ma onom mestu... :

Stade. Ipak, možda: spaljeno selo i dete. Delovaće pozitivno. To predavanje treba pažljivo. | otkud baš mene.... Sitniće sve. Ima još vremena, ko zna kad će druga četa.

Povetarac se opet udaljio od gloga, umirio se, umro. Čelo povereno čvrstini dlanova. Odilazi ti, crno, odlepi se, oteci.. Slušaj, glože zeleni...

(To mesto. Bataljon čistio teren, a sad oni, gadovi, be-

žali. Ugrabim najzad priliku, beše gadno, kišovito, ali

blizu. Ko zna kuda sve, i čuda... marševi, juriši, glad, a ja sam to mesto, kažem ti, nosio kao od juče... u sebi... ako se kad vratimo da tu metnem neki znak,u vezi groba. Makar jedam kamen običan. Činilo mi se, iako nisam sujeveran, kao da će Gna to nekako znati i videti... da sam se setio...

i biće joj milo (A ona mi, meni samom, onog jutra po

muslimanskog sela, rekla: »Želela bih da vidim tvoju

Srbiju«). Eto, tako nekako... slabost... a to niko još ne

zna i nikom neću reći. Samo pritegnem »šarca&«: tra-la-ta,..

sve redom, bez milostil.. VMreme, jeste, beše gadno, kišovito. Ono mesto stoji onako, sve sam poznao, jedino drveće malo krenulo. Gledam, jame nema. Čudno. ZŽagledam malo bolje, kad u travi iza mene — Daretina. Priđem, po znam mesto, pogledam: bhra, puna vode, žute, a u bari kad se brže stvori i naseli! — nekoliko žaba, žive i zdrave, praćakaju se, gaman, kao u svojoj kući...

vw II šta tu da se priča?)

Iz sela pesma. Po rečima, uhvaćenim, raspoznade da traje već dugo. I nešto zanimljivo, karakteristično, seti se. Q putu... Juriši, ofanzive. Naročito za ove nove. Drugovi, iokom ove tri godinc naš bataljon je postigao velike teškoće. Odnosno uspehe. Sad će biti lakše. (Zakačićete i vi još.). Pobeda. Ia

| očistimo... Ali, dovraga, to će sve možda drug komandant! A

ja... Baš je težak laj vražji, prokleti glog... tojest govor, i kad sam ga se primio! ;

Neretva, Tara, i ona druga reka, najzlija...

Zašto: je to lišće zašuštalo, okrećući se sve u istom pravcu?

Dolinom, nedaleko, pored potoka što je presušio, jurio )e kurir Peća na konju, gore, prema štabu.

IJ travi šuškalo nešto sasvim malo i beznačajno.

Ozgo oštar, dobro znani glas:

— Drugovi, pokret! Nema ništa od proslave!

On odabnu. Gurnu olovku duboko u džep, parče hartije zgužva i baci, pa se okrete, brzo dohvati mitraljez i sa njim Za jedno slade. x

Glog, pun bodlji i gloginja, oslao jć u polju, sam

Dragiša VITOŠEVIĆ

ZRNO

S vrata sam zatražio da jedem i hitro sc smestio za slo. Slislio sam sve, do poslednje mrvice žule proje i zatražio još. Umesto kredencu, baka priđe stolu, stenjući se namesti na stolicu preko puta mene, podnimi se i tužno me pogleda. Pošto me je tako nc koliko trenutaka posmatrala, iznenada neobično šmrknu a dve staklaste suze skotrljaše se niz njene obraze, ;

— Šta ti je, mucao sam neprijatno iznenađen... Samo sam bteo još malo pasulja... _

Ona se snažno useknu, obrisa suze i duboko, duboko 'uzdahnu. Iznenada, kao da nikada u životu ije plakala, zagrme:

— Još.. A odakle, pitaš li se ti odakle ću.. Znaš li ti da nema ko da se stara o nama... A. oh traži još, eh, bilmezu jedan...

Čutao sam. Više nisam mogao da joj kažem“ koliko sam gladan. | — Misliš, a, i treba da misliš, produži ona prorokčim glasom. A ja ti kažem: ako ne umeš da smisliš ništa pametno — pro pašćemo, crćićemo od gladi, eto... I treba da znaš još nešto. Ratova je oduvek bilo, a ljudi su opet živeli. Ljudi su se dovijali, mučili, snalazili.. Mi smo se prošloga rata obogatili, Moj otac je bio pametan čovek, dovio se, svinje smo švercovali. Opasno je bilo. Ja sam tada bila nešto starija nego što si ti sada, ali da vidiš kako sam umela da se snađem! Jedared su nas potkazali. Komšiluk... Iz zlobe... Kod nas svega a oni lipsavaju od gladi. 1 došao Švaba. Sirašan, veliki, plav, a pištolj mu o pojasu. Kod nas u podrumu četiri svinje, zamotali smo im glave džakovima, ali se oni opet čuju, prokletnice. Gotovo, kaže moj otac, propali smo. Nije smeo da iziđe iz kuće. Ali sam ja izišla...

Jedne večeri kad je isto tako pridikovala, a večera od bed: nog parčenceta proje samo još. više podjarila moju neutoljivu glad, priznao sam da je u pravu i zapilao jc šta da radimo.

Njeno lice se ozari. Reče kako možemo početi odmah, od sutra. Ona će ispržiti dvadeset krofni, dovoljno za početak, a ja ću ih na uglu glavne ulice prodavati prolaznicima. Od dobijene zarade spremićemo više i vremenom ćemo tako lepo razviti trgovinu da ćemo moći nešto i na slranu da ostavimo. Zrno po zrno, pogača, završila je baka i blago me potapšala po ruci.

Rano ujutru, sa korpom iz koje je strujala blaga toplina, slajao sam na uglu najprometnije ulice našega grada.

Trebalo je početi. Ništa prostije, ubeđivao sam sebe. Podigmeš samo krajičak salveta i ponudiš prolaznicima kro{[ne, sveže,

domaće krofne.

Pa opet, nisam počinjao. Još da prođe onaj tip sa kačketom, odlagao sam, a u meni se BO stezalo, ...Još samo onaj debeli nedićevac,.. Prosto... Sasvim proslo... i što je najlepše, ničega sec

Di ne treba stideti... Zar je baki bilo lako sa onim Švabom i svi- ·

=

i korpu...

PO ZRNO

njama... Ja imam samo, krofne, Kudikamo lakše... A u ratu Se ·čovek mora dovijati ako misli da živi... i

:.. Neka još samo ovaj Nemac. Gde baš on sada da mnaide. Tek, neću, valjda, njemu prvom... „.E... dosla je... Vreme prolazi. Krofne se hlade. Aha, evo jednog dobrog čikice... Baš ima neso dobrodušno lice. Odmah se pozna dobar čovek... Mora da ic neki učitelj, -ili nešto šlično... Voli decu- Njemu ću ja.

Koraknuo sam. U tome je koraku bila sva moja nada, sva moja hrabrost.

— Čiko... hoćete li...

Nisam uspco da završim. Pogledao me je, Pravo u oči, Pro-

dornim ali praznih pogledom. Oborio sam glavu i sa takvom pa- ,

žnjom zakopao vrhom cipele u sneg kao da tražim kakvu tek „izgublienu dragocenost. ! sam podigao glavu, ususret mi je šla mlada žena,

čvrsto umotana šarenim, vUnenim šalom. Ža ruku je vukla rume- .

nog dečkića koji je svaki čas zastajkivao i ncšto ogorčeno protestvovao. U tome trenutku jedna pesnica sc snažno spusli na moje ramc, a poznali glas zabubnja: .

— Zdravo. drugar... Šla ćeš ti ovde... Baš dobro što sam

te Sreo...) Okrenem sc i vidim: zelene zrikaye oči, pljosnat nos, red žutih zuba, silom namršteno čelo — i)ura. ~

Razvukao sam lice u nešto nalik na ljubazan osmeh i ne» marno rekao:

— Idem malo do tetke... Znaš. bolesna, pa joj moja stara nešto spremila...

Žena sa deletom je prošla. I s njom moja nada. I moja odlučnost.

— Odlično, teče on. ] ja ću s tobom. Inače nc znam kuda ću...

Povuče me za rukav i ja mehanički, kao drveni pajac, po» oh s njim, a činilo mi se, nosim ga na ledima.

Njemu je bilo dosadno. Nekoliko pula me munu laktom.

— Sta je, šta si se oklembesio. Valjda teticu žališ..» l iz te puste dosade, radoznalo zadiže salvet i zavire u

— Oho, pa lo su krofne, uzviknu oduševljeno. - — Pusti, rekoh mračno.... Pusti to., Pažljivo sam namcstio salvet i vratio se u položaj čavke.

'Ćutali smo. On je pljuckao, ja pratio let njegove pljuvačke, A među nama, kao greda, stajala je ista misao.

— Slušaj... Dai da probamo jednu, predloži on naglo...

— Ne može... Ne smem...

— Kukavice... Zeno, — grmnu on.. Sebičnjače.. Kao da sam li tražio bog, zna šta.. Samo jednu i to da podelimo, lepo, drugarski... otkuda će ona znati koliko ih je bilo.

Bio sam pobeđen, To je bilo najgluplje što se moglo de» siti i to najgluplje se desilo. 1 {

odbaci salvet. Dotada nisam ni video kro{ne, geo sam korpu onako pokrivenu, ne usudujući,se da pogledam. Sada sam ih gledao. Od crnog brašna, ne veće od kajsije, oskudno uvaljane u šećer. Zašto mi bakica jutros ne dade barem jednu, da probam?

Pojeli smo ih sve do jedne, pažljivo prikupili šećer sa dua tepsije, Korpa je prekorno zjapila svojom prazninom. Mrzeo sam Đuru. Mrzeo sebe, Jedina prilika da se i ja pokažem tonula je u mutnim talasima necoovratnog.

Danica PEROVIĆ

O 1 o