Književne novine

. Šnjen u istoimenom

· vrlo nejednaki

SINIŠA VUKOVIĆ:

Strani “a 50

Članovi Mediale pojedinačno su poznati pubi.ci. Mcqauu.m, OVO njihovo zajedničko izlaganje ima značaj prve izlozbe a uiogu manifesta. Baš takva, kao celina, ipa ova izložba svoju punu vrednost jer donosi uvid u neke koncepcije i poglede najmlađe slikarske generacije.

Članovi Mediale traže nov svet izražajnih mogućnosti u domenima likovne misli bliske savremenom čoveku, u varijantama nadrealizma, ekspresionizma i lirske apstrakcije. z likovne trađicije oni su za uzore odabrali najveće, od Leonarda . do Klea. To je kod nas prva grupa koja ima i svoj jedinstven program, svoj credo, saopšten čak i objailustrovanom časopisu grupe. Kao takva, ova grupa donosi kao celina više od OSVe-

ženja našem savremenom likovnom ·

životu, ona znači i opt:mizam!

Pojedinačno, mladi su izlagači IV BRADIĆ 'je izložio samo jednu sliku. U njenom se obilju arabesk: slikareve dekorativne naklonosti prepliću sa nekim nadrealističkim preokupacijama. Tehnički: vrlo minuciozno rađena, deluje plemenitošću staroga veza. .

VELIČKOVIĆ je izložio dva platna, Ista iđejna potka nazire se u obe, tematski sasvim različite slike, Jer dan tamni ekspresionizam Što izvire iz skrivene traume bogzna kakvog, verovatno još detinjegq, doživljaja, boji njegove slike izrazitim pesimizmom, Emotivno, one imaju vrednost ispovesti. U njihovoj teškoj atmosferi vitalni trag mlađosti ipak je upisan „crvenom flekom što blješti u tami podruma, ili malim stablom što deluje kao lirski akcenat pođ nogama obešenog dečaka. ·

VIDAK se još opredeljuje između discipline orfizma i lirizma Tangijevske nadrealističke atmosfere. Ova druga svakako mu je bliža, „Gljive“ ukazuju na lepe mogučnosti. ; .

VUKOTIĆ svakako ima već svoj iđejni svet koji likovno obrađuje: intimna lirika koju razbijaju oživele mašine — čovek ugrožen roObotom. — Tema je to svakako moderna, ali đa bi bila i savremena treba joj naći drukčjjih simbola od onih kojim se služio krug slikara oko De Kirika. Sa talentom za kompoziciju koju Vukotić poseduje mogu se s pravom imati i veće ambicije!

GLAVURTIČ je inspirisan fantastikom što je građe arabeske i kolorit geoloških preseka morskih stena iz kojih se igrom slučaja pomaljaju likovi. Emaiina faktura ningovog postupka adekvatna je ovakvoj tematici.: ·

OLJA TVANJICKI qovori o. jednoj slikarskoj ljubavi. Ona vidi svoj lik kroz veo izmagliee | Leonnardovog „Čhiaro-scuro“ tretmana. I kad nema bisernu. čistotu fakture veliko:J majstora, ni brio Milene Barili koja je po likovnom jeziku starija sestra Olje Ivanjicki, ovakvo slikarstvo svakako ima atmosfere i uz 'to dragocen pečat ispovesti. ·

MILIĆ OD MAČVP izložio je vrafa u kojima je plemenitost sama materije drveta, naročito u desnoj polovini, profinila i ublažila narativnost stila čiji folklorni elementi na ostalim eksponatima jako potiskuju slikarske. Treba imati mnogo mere i vrlo mnogo kulture pa izbeći da se ovim načinom ne zžapadne u banalno pričanje. Jer likovna umetnost počinje kada reč

prestaje. ». Žhaat . gAMUROVIĆ kao đa je izložio nekoliko lirskih stranica iz SVOg

dnevnika. Uprkos očialednom afini-

tetu za Kleovska rešenja, naročito

dva eksponata: „Putnici“ i „Jagor% QM.

_ MEDIALA

čevina“ — topla i iskrena — odlikuju se finom lirikom i osobenom senzibilnošću.

ČUMIĆ sa svoje tri slike donosi neke prizvuke savremenih američkih' slikara mlađe generacije. Cistoća postupka u njegovim „Maglinama“ nema snagu sličnih Rotkovih rešenja., U „„Koroni“ Čumić je idejno ličniji i likovno osetljiviji.

Kod ŠEJKE opsesija kvadratom koju nam prikazuje od aluzije na holandski enterijer đo apstraktnih vizija, „vrlo je ubedljiva. Razvoj kvadrata 0đ sadržitelja realistički shvaćenog enterijera do funkcionalnog elementa u apstraknom sklopu stvari, likovno je zanimljivo i adekvatno obrađena ideja.

S. Bogojević

Aluzivno i simbolično, izraženo jezikom odnosa bliskih Vilonovim ritmovima, slikarstvo Slave Bogojevića unosi neke nove zvuke u fugu našeg savremenog stvaranja. Njegova je melodija uzdržana i tiha, ali uporna i plemenita.

Tema umetnikove inspiracije je priroda, odnosno doživljaj pejzaža ili mrtve prirode, prve kao prostora markiranog svedonim formnma, a drugog kao predmeta uraslog u prostor. Svoju inspiraciju po pritodi Slava Bogojević saopštava arhitekturom građenom specifičnim sistemom linija i boja, U ovim njegovim, u slobodne konstruke|ja nre= raslim, pređelima vlada jedna kristalno jasna svetlost i siguran red odnosa linearnih ritmova i pojedi-

'nih bojenih planova.

Ovo naizgled racionalno i uzdržano slikarsko saopštavanje odlikuje

· retka osobina uspele sinteze nekih

suprotnosti, U njemu se figurativno i nefigurativno prožimaju bez osetnih granica. Apstraktno, ovo je slikarstvo ustvari sasvim predmetno, Ozbiljno i mimo, puno je vedrog ritma satkanog nekad u pravi kovitlac. Jasno i jednostavno ono je u arhitektonici kompozicije Vrlo komplikovano, podložno nekim zakonima sasvim osobenog karaktera („Dijagnoza“). Strogo i disciplinovano često je poetično („Oseka“), Racionalne i ponekađ hladne, ove

su slike pune atmosfere natopljene

đoživljajem što nastaje iz sukoba odnosa. Ovakvi odnosi prerastaju u simbole; simbole ljudske i savremene što donose aluziju na ritam života velikog građa i govore O Usamljenosti, o strahu od zatvorenog prostora, o potrebi harmonije, 9 Čežnji za suncem, a beskrajnim prostranstvom. Elementi ove atmo-

sfere likovno su vrlo jednostavni,

to su linije čiste i mirne, linije što ne prestaju i kad se više ne vide, linije čiji se tok nigde ne zaustavija („Pučina putokaza“). Boje planova ograničenih ovim linijama hladne su a izvanredno senzibilne,

birane su među najređim niansama r

sivih, ljubičastih, maslinastih („Prekinuta partija“).

Nekoliko poslednjih slika (van katalona\ deluju kao pređah u ovom miru i disciplini („Srebrna misao“, „Riba“. „Bokal“). Na njima ima tonskog rešavanja i većeg bogat-

„stva materije kao i nove invencije

a i emotivno donose nove akcente. Deluju one kao akorđi Bodojevićeve nove faze u kojoj će boja imati prevagu nad linijom, a emoojja nad diseiplinom. i

. Preko dva momenta koja ih bitno karakterišu: preko specifičnog ritma i osobine atmosfere slike Slave Boqojevića đonose uznemirenost jednog neobičnoa sveta rafiniranih likovnih harmonija. · · Dr. Katarina, AMBROZŽIĆ

. Ljubav Tri slava

Predveče smo stigli FORT JR: M dom. Iz jednog prevoja pukao je

· nezaboravan vidik: sasvim blizu mašli smo seu „predjelu velikih: planina, ·

da im tjemčna ne moežmo sagledati. · Ispriječile su se kao žzidovi

koji, valjda, dijele i omeđavaju nebo. Jože nam 'pokazuje sasvim Mudnu trougla

„Triglav i njegovu Sjevernu stijenu.

Ogranci njegovi, prethodnici, valjda zato što su bliži, izgledaju strašniji i nedokučiviji. Ni orlovi ih ne mogu dostići ·krilima. 3

U Aljaževoj planinskoj kući, publike normalno, građanski obučene gotovo i nema. Sve sami planinari ili oni koji žele to da postanu. Među svima zapažaju su profesionalni alpinisti- koji se penju nepristupačnim pustinjama Sjeverne. Oni idu tamo uda je teže, zaobilazeći obilježene

' putokaze sa već postavljenim 'klinovi-

TM 4 ... : .. · ma i čeličnim sajlama. „Alpinisti se druže zajedno, večeraju i spavaju za-

. jedno, Oni su kao neki ratni drugovi.

Alpinisti su najveći autoriteti u planinskim domovima. Svi ih posmatraju sa zavišću i strahom. To je ovdje elita, hrabra'internacionala poklonika prirode. Flored našeg čuje se još nekoliko jezika. Veče je hladno. 'Trešti pjesma iza dugačkih, jednostavnih stolova Aljaževog doma. Svi se vesele što su pod 'Triglavom, što će ga se već sjutra ili prekosjutra domoći.. Nad svima se diže nepristupačni Stenar, pravo u visinu i olovni front Sjeveme. Ona stoji kao izduženo, opustošeno lice. Nad njom, uvučen unutra, Triglav djeluje eleganino, i do kasno, gotovo do same noći sunce ga grije. U dolinama i wvalama zaklapaju prve sjenke sumraka a njega još zalazak crveno boji, pa ta boja postepeno blijedi, dobija boju bevande i sasvim iščezava, IzjednaČava se u'sivoći sa Stenarom i ostalim bližim vrhovima. Gledamo. u njih iza planinske kuće kroz provedrice četinara, a istodobno i u postavljenu mapu njihovog reljefa. Stenar kao visak pada hiljadu i «po „metara. Strašan je, pust, prijeteći. Nekako je ispaćen, sumoran i prazan kao sedamdeset i sedam puta po sedam

gladnih godina.

Noć sam proveo kao za vrijeme rata. Krevet iznad kreveta, trapovi škripe. Dva su po ponoći, a nečije gojzerice neprestano lupaju, trapaju. Bude se grupe i pojedinci, poneko protestuje što tako larmaju. Izašao sam napolje, ne mogu spavati. Noć mirna. Džinovski mrtvaci sablasno se

nadnose nad šubarom Aljaževog do-.

ma. Valjda su i prije hiljada godina biti takvi, nepokopani. Nepomični, i usamljeni, jedino što za zimskih snjegova. ogrnu bijele pokrove. I tada planinari »plezaju« uz njih, Zabijaju klinove u led, a ako je ovaj tanak, traže pukotinu ili žilu u kamenu. Uglavnom stižu na cilj, rizikujući svoj život, |

Jutro se uvlači kroz niski prozor. Ortkriva, napipava irapove, rance i još uvijek' bunovne ljude, jedanput rasanjene, koji dospavavaju svoj jutarnji san. Sjedim na prozoru. Miriše borovina. Planinske vrhove počinje

'da boji sunce, i došli nekako blizu

na dohvatu, pozivaju da se penjem5 na njih. Ubrzo je sunce umilo i očešljalo vrhove. Mladi su, čisti kao mečad. Imate utisak da se igraju oko Triglava, a da ih on liže i miluje i kamenim, ponegdje sniježnim šapama upozorava da se umire i da ne budu suviše dosadni.

» |O . ' va Naša grupica se upućuje prema

Sjevernoj. Joža nosi pošteno, za dvojicu, dok njegova deklica ne nosi

ništa. Nešto je jutros natmurena, ne odgovara svom drugu na pitanja, ćak ne prima ni njegov cvjetić poljupca koji spušta u njenu crnu kosu, Ne boji se da će padnuti na zemlju i uvenuti od bladnoće. Na putu zasta« jemo zadivljeni. Impresionira prilično veliki i originalni spomenik poginulim planinarima-partizanima. apravljen je u vidu planinarskog klina koji se zabija u stijenu i o njemu alka kroz koju se provlači konop. Pozadina spomenika je kamena zayje sa Sjeveme, Ta simbolika dolazi do izražaja na svim slikama ovog spomenika, i uvijek me iznova užbudi, Zar je malo poginulih planinara, partizana, koji su ustali da očiste svoje planine od porobljivačke, tudinske nogel

· Moj drug moji da se ustavimo da napravimo koji snimak njegovim a paratom. Ja i Joža,stajemo ispred spomenika i pozivamo djevojku da nam se pridruži. Ali ona neće ni da čuje. Izgleda, da je jutros ustala na lijevu nogu. Drug stalno barata oko aparata, namješta ga, okreće, niŠani, davi, pa opet nešto razvidava, Nas pomiče lijevo — desno i upozorava da zauzmemo razne poze. Mi se uozbiljili, prikupili na licu izraz poštovanja, i već ne možemo tako dugo da izdržimo, a naš mučitelj nikako

da' okine, stalno petlja oko aparata. Najzad, pita Jožu, da li se on razumije u fotografske aparate, jer mu ovaj otkazuje poslušnost. .UJjbjeđujem ga da batali rabotu, pa ćemo kupiti fotografije spomenika.

SLAVOLJUB BOGOJEVIĆ: SHRELA

dg ge,

— A, ne, ne. Moramo shimiti, ostaje on nerazumljivo uporan.

Djevojka je sjela na kamen, podalje od nas. Joža je bio kod nje, i taman da je pomiluje, ona pade u histeričan plač, ciku, urlanje. Čak se baca na njega pesnicama.

— Doveo si me u planine, u pustinju. Mrzim tebe i njih! Nijesam spa-

“vala cijelu noć. Ti tvoji planinari nijesu baš nikakvi drugovi. Uznemiravaju one koji spavaju. ] ti si kao oni. .Ja neću da idem...

Djevojka ga napušla i jarosno 5ć vraća u pravcu Aljaževog doma. Joža je nesrećan, odlazi za njom. .

— Moram joj dati novaca, kako će bez novaca? kaže utučeno. i

Prvo sjedimo i očekujemo ga. Iza · borova odigrava se strašni obračun. Deklica ciči, dere se, kao da visi o konopcu niz stijenu koji treba svaki čas \da se prekine i surva je u provaliju. Moj drug trči tamo. Zatičemo tuču. Ko zna kakvi su to \obračuni među njima? Ona se pretvorila u mačku, nadebljanog repa, grebe i baca se pravo na grkljan. Joža je blag čovjek, zaljubljen u nju, ali na kraju izdalo ga je strpljenje i pošteno je istukao. Krvavi su i jedno i drugo. Djevojka viče da su Slovenci svinje čim tuku žene. Ja joj dovikujem da ne napušta Jožu, da je tuča, ipak, znak ljubavi. :

— Hvala na takvoj ljubavi, — grca ona.

— Svoje žene tuku i drugi 'kad prekardaše, najmanje Slovenci — dovikujem joj, da ne bih cijelom slučaju pridao važnost.

— Onda su svinje I svi ti drugi! — dere se ona otuda. Slažem se s njom da su, zaista, svi svinje. I u to ime molim je da se ponovo stope s nama i pođemo. dalje.

Joža nam viče da produžimo, pa će nas on stići. Bože, kako li će vije provesti sa ovakvom tigricom? Iz onih očiju samo sijevaju munje i prethode gropjovima koji se sručuju na Jožu.

Pred nama udesno prevoj, usječen kao između dva svijeta. Dubok je, vrletan, kao kakav krnji, izlomljeni prozor. Na njemu vunena žzavjesa. Nije je prijatno vidjeti, može nevrijeme. Ovdje se nebo za čas prozločesti. Promiču grupe, · pozdravljaju. Uvale pune snijega. Ledena voda prosto cijepa iz sniježnih poikopina, galerija. Izrovala je u usovima čitava podzemlja u kojima tutnji i radi.

Prvi usponi nogama i rukama zajedno. Sirmo je kao uz nos. Poslije jednog sata Joža i njegova djevojka su nas stigli. Ne govore ništa; tišina. Samo njoj oči sjaju od plača. Skriva ih od mene, izgleda stidi se od svega Što je jutros bilo.

U pustoj, kamenoj visini drže se tri-četiri bora na uzanoj zaravni, Čini se kao da tu, iza njih, ima kakva crkva. Do njih je potpuno nepristupačno. Otkuda su zalutali tu, i kako su se održali u tom nepristupu? Vjerovatno su vjetrovi nanijeli sjeme i oni su se u pukotmama #stjenovitim zameinuli, porasli i osnažili se, da se odupru tim istim vjetrovima. O, moj

bore, zelen bore, samo ii se sunce . penje u vrhove, Lice m lice smo sa Sjevernom.

Poznata je ta stijena kao kakav slavni autoritet, njeni snimci kruže i kod nas i um jnostransfvu, ali uvijek na slikama izgleda wljepšana, Jutros mi je pusta i naborana kao sama smrt. Duboko jaruge brazdaju njene izdužene, iragične obraze. Đretražujemo

ih dogledom, ne bi li gdje ugledali

ı l alpiniste sa konopcima. Neko klikće iz "kamenih nabora; glas se lomi i odjekuje, gredama, iskasapljenim, i rekao bih krvavim od gromova, Uyvi'jek se po nešto odronjava od njih,

Sunce šara Sjevernu. Ogromne stijene, ispupčenih oblika pozlaćenih suncem, opominju na vladike i protosinđele u svečanim odeždama. Druge su oštre, izvajane u gotskom stilu ih liče na ogromne katedrale koje tek što ne zazvone.

Bili smo udno prvih klinova. Kosa prostrana stijena, nagnuta jako nad provalijom. Uz. nju usađeni- klinovi strše na svako pola melra. Za njih' se treba prihvatiti i popeli na stijenu visoku, valjda, dvadesetak | metara, Ako otkažu ruke ili svijest, ni mrva s mrvom. Narod bi rekao da se tre-

_ ba prvo pričestiti pa poći uz nju, Neprijatna je kao neko prvo vojničko . kršćenje, ali nema se kud drugo,

Udno stijene sjede Njemac i Njemica. Ona plače i gleda ga, a on joj nježno ufire suze maramicom. Kaže da Greta ima slabo srce i da zato ne mogu da se penju. Joža vadi.limun, natapa krišku šećerom i daje joj, ali me pomaže. Izgleda, cijelo primorje limunova ne bi je natjeralo da kroči uz tu vratolomiju. Joža nam stručno, planinarski objašnjava kako da se penjemo gore. Glavno je čvrsto se držati, biti uvijek trbuhom na stijeni i ne gledati dolje. Mene uhvatio strah, ne manji od Grete, ali nas lazim snage u sebi da se lažno junačim i potstičem ostale.

Djevojka to iskoristi i izjavi polu= osmjehnuto:

— Neka debeli ide prvi. više snage kad njega vidim sehe. |

Nije bilo druge, prihvatio sam \se za prve klinove, držeći se- čvrsto. Po nekad toliko čvrsto da već željezo nijesam osjećao pri dlanovima, pa me od toga podilazila jćza kao da,se više ne držim ni za šta, Joža mi je doviknuo da priljubim glavu pri stijeni, jer se druga nadvila sasvim ni-

Imaću iznad

sko, da ne zakačim za nju. Čini m} se da sam lebdio između života i smrti. Obrnuo sam se za sobom:

drug je bio takođe na slijeni, mali se

nije micao. Da se ima kud, i da mogu od sramote, vraćao bih se, Pusta fantazija je radila. Vidim već sebe u ambisu iskomadanog, krvavog i

wnakaženog. Ah, samo naprijed, sa- ~

mo ne to. I nađoh snage, stisnutih usta, da se dohvatm «&za--poslednji klin na vrhu stijene, Odmorio sam se na uzanoj zaravni i uživao U pređenom putu,

— Pa nije to tako strašno, — do· vikujem ja drugovima koji su još na stijeni. A. svom drugu posebno: što „Si se lu smrzao, miči se naprijed. Zar nijesi potomak Zakara Crmničkog koji bi se tuda uspeo sa razvijenim barjakom!

Niko ništa nije odgovarao na ovak

ve kočopeme riječi iz sigurnosti, De-

kličino lice bilo je napregnuto, puno patnje. Najzad su se i oni našli na zaravni, zavaljeni pored mene, ,

— Samo se 'ovuda nećemo vraćati, .

— rekao je drug poluironično, Udnu stijene, ispod nanizanih klinova, Greta je i dalje plakala za 'Triglavom. Janko ĐONOVIČ '

—__K—

Ali ništa se pouzdano nije moglo znati o vremenu bjekstva, Jedan

NA MJESEĆINI ~

A ljeto je bilo nezapamćeno po onome Što je donosilo i obećavalo, Rascvjetalo je syaku poru u zemlji i nebu, pokazujući se zaustavljeno u visinama, i onda je to bio pravi bijes užarenog svoda, kamen je bio vreo i trava opržena, a jara lebdjela nad željezničkom prugom gotovo kao čudna, nestvarna, kompozicija usijanog voza koji juri šinama kroz proslor, Noću se ništa\nije mijenjalo: na vrelo stijenje padao je mrak ali ga nije pokrivao. Stijene su same od sebe sijale, a sjenke noći Jebdjele su uznemireno. Svačija sudbina je bila ukovana u vreli dan i ništa se nije moglo učiniti. Dan je odlazio ali se nije mijenjao, već se vraćao onaj isli, vreo i neuništiv,·

EJevojka je stajala prvo sedam, a onda četrnaest dana iza zaključanih vrata a zatim je nije bilo, vrata su ustvari ostala zaklju-e čana, ali je sve bilo kasno pošto je ona nestala, obukavši na sebe dvije ili tri haljine, ali ne ponijevši ništa u rukama, Iza tih zaključanih vrata bilo je prazno i gluho, kao poslije udara groma: oslaje neka rupa u zraku, među drvećem onog istog trenutka kada s lišća iščezne ljubičasti sijev praska a Zvuci potonu i izgube se izlomljeni, skrhani, Pri mokroj zemlji, pri oblaku i kori drveća ostane tako tiho kao da se vrijeme zaustavi, = i . > |

Shvaiili su da je bilo kasno, da je iza vrata ostalo prazno i svako se trudio da to ne vjdi, da to ne.pokaže, izgledalo je da se ništa ustvari

nije desilo. Ona za njih, na neki način, više nije mogla da umre, postala:

je besmrtna,

Ona se čak nije mdgla,više ni vratiti, 1 fo onda i ne bi bio neki povratak: u njenoj sobi stvari su đane, kao da je samo izišla da prošela sa prijateljicama, čak je na stolu stajalo nekoliko crvenih ruža koje je ona ubrala. Kao da je tu bila, tako da je prosto nije trebalo ni tražiti; bila je među svojim omiljenim sitnicama, fetografijama, cvijećem, Niko u tome trenutku ne bi pomislio da je potrebno tragali za onom, čije je stvari u savršenom redn očekuju i koje su na jedan vidljivi način pripadale djevojci, odražavajući u isto vrijeme njene ćudi i ukus, njene sklonosti i osjećanja, Raspoređivala je stvari koje su je na neki, način odavale, ali koje ni poslije dugo vremena nisu prestajale da i če od palasture ukrašene bojama, do kutije izrađene od morskih školjki, raznobojnog kamena čudno oblikovanog dugim radom mora, ili predmeta od drveta, neobičnih oblika koji su već bili zahvaćeni prašinom.

' \

bile i dalje netaknute, uredno po}e- ~

pripadaju njoj, počev ·

ić.

ribar je kazivao da je noću vidio dvije sjenke kako su pretrčale preko crkvenog dvorišta i sklonile se uza zid, Drugi su pričali da su vidjeli jevojku sa bijelim velom kako se ukrcaya u barku u kojoj je čeka nepoznaii mladić i kako su se poslije više brzih i jakih zaveslaja izgue bili. prema drugoj strani obale. Neki su, opet, tvrdili da je to bila obična ribarska barka sa upaljenim feralom, koja se kasnije neopaženo izvukla ugasivši svoje svijetlo, i tako im je te noći umakla najveća i najljepša riba, ;

III

„Širila se noć iopla, nekako bogato — topla, čista, visoka. Možda sa mirisom vrijesa, 5 anih kamenova, suve trave, Čudno prozračna približavala je brda i pretvarala ih u meke tamne sjenke, poravnavala neravnine, upijala šumove. I opet gipko trajala, u toj neuništivoj pro zračnoj čudesnosti mirisnoj od zemlje, u mnoštvu sjenki i šumova kojih je bila stvorena i živa, Djevojka ni sa kim nije razgovarala za tih prvih sedam dbna dok je bila zaključana, sem sa jednom starom ženom koja je radila u njihovoj kući godinama i koja se srodila sa svim ukućanima a naročito sa djecom. Jer ih je na meki način ona podigla i odgojila, prenoseći materinski osjećaj na tuđu djecu, i smatrajući ih cijeloga života svojom djecom i kada su već očigledno prestali to da budu, A vide ih cijeloga života ne kao odrasle nego kao letu, i spremne su da im praštaju kao djeci, Jer „su i nju painja i jadi kroz život tjerali da štiti one progo“ njene i nejake, kao i napuštene mačiće i kučiće i druge mlade životinje kao LOe isto tako, tojest djecu koja su već postala ljudi. . i Kao da više nije mogla doživjeti lični bol ili ličnu nevolju, Ona je noću odlazila djevojci, sjedajući na ivicu kreveta, ne govoreći ništa, tako da su obje gledale mjesečinu koja je bila uljano tiha, skoro pro cijeđena i ispunjavala cijelu baštu stvarajući srebrnu dugu na površini mora, skoro savitljivu i gipku što jedva primjetno podrhtava od lakog pokrajini, vode, | , „JA jevojka, gotovo očvrsla na neki način od bola, postajala je gipko-neosjetljiva, bestjelesno-otporna ne ~ iz inata nego prosto stoga Što nije mogla više da mijenja svoje oči i srce i mozak koji su u njoj već uobličili jednu sliku što je živjela među sjenkama njenih vena i arterija, krijući tu sliku u sopstvenoj koži, u sopstvenom tkivu, znajući da će je izmijeniti samo ako se izmijeni i krv koja je u njoj.

Njen pogled u noć uvijek je isti: Visoki crkveni torani blješti na mjesečini; nekoliko čempresa uokviruju svojom vitkom tamom nje“ govu bjelinu i ništa se u tom rasporedu ne mijenja. Vrhovi čempresa

- | KNJIŽEVNE NOVINE