Književne novine

W

Čovek nije jezero već reka. On ne stoji na jednom mestu, spokojan i omeđen, Već teče kroz ravnice i klismre, tiho i bučno, širok kao more i uzan da ga mukama možeš dosegnuti. Takav je čovek: mulj i prozirni

· kristal. Svega u njemu ima, i neće

nikada i ne može nikada, postati je-

zero. Mislim o ovome dok plovim kroz

| zatalasana polja, između izrezbarenih _ sela i zadimljenih krovova Podolska

i Serpphova, drumom što kao odape-

ta strela, juri od Moskve crnomorskoj obali. Onaj koji je to izrekao,

više ne znam kako formulisano, propešačio je ovaj put u tri maha, 3 torbicom o ramenu i štapom u ruc:,

bez žurbe, sa zastajkivanjima. »Kad

idem ka gradu, u duši sve više raste zebnja, a kada se vraćam ka Jasnoj, korak je lak a srce se raduje čisboia — piše o sebi. A o omima oko sebe: »Lijudi su ovde kao deca,

Čas plaču, čas se smeju, možeš ih

. malmm obradovati. A kakav mrak i · kakav jad sred koga živel«

Tolstoj je nerado putovao, ili bolje, putovao, je kada bi gubio harmoniju sa samim m. Zmao je i osećao stam mudrost da nigde nije onaj ko je svugde, „ono i drukčije kazano: »Nije potrebno da izlazite iz svoje sobe. Ostanite sedeći kraj vašeg radnog stola i slušajte ... Sam od sebe svet će vam se ponuditi i otkriti«.")

Jasna Poljana je mesto u kome je mogao s a v bi ti, meso Loje je izabrao za osmatračnicu i ispovedaonicu, za Život i za smrt.

Pre pet godina, u skromnoj, knjigama zatrpanoj sobi jedne ne mnogo svetle kuće, KKami je otkrivao' svoj dog Tolstoju: »Naučio me da se ne može opstati bez rada, ljubavi i samoodricanja. Učinio je da shvatim velike tajne sveta, suštinu stvaralažtva. Ubedio me je da život vredi čiveti.«

Kada sam, kasnije, čitala stranice »Leta«, videla sam pred sobom sive oči pume iskrenog zanosa, čula sam glas: » Treba izgraditi nešto „odakle sc može boriti protivu bezverja i tame, jednu novu Jasnu Foljanul«

Bilo je važno da je postojala jednom „Jasna Poljana. Prema onome što simboliše, prema humanistićkom idealu koji oličava, mogla se Iposle graditi na raznim stranama, widljiva i nevidljiva. Da bi bila to, bila je potrebna snaga duha i savesti. I mi je imamo, kao obično, nedovoljno svesni na '"opčiderskom Brdu. U sobici još manjoj od Kamijeve i još pretrpanijoj knjigama, Isidora Sekulić, jednom je rekla: '»Pabirčimo što je ostalo iza njega. Nikako da dovoljno shvatimo i ostanemo na onom glavnom: mnogo istine, ljubavi i rada, i mržnju jaču od svega, kada se treba boriti za ove iri stvari.« Nalazila se tamo i jedna slika: staza kroz šumu'i u susret dolazi čovek u rubaški, duge brade, poštapajući se. Na svim slikama Tolstoj izgleda veoma visok, a mstvarj, bio je sasvim osrednjeg rasta i slabašak. To je psihološko dejstvo, uticaj monumentalnosti njegova

Ova dva sećanja, ova dva duga 'Tolstoju, vezuju se u meni, suprotstavljajući se nečem sasvim sveže doživljenom. Sve to ne smeta da vidim nadundanu decu kako se sanjkaju doež puta, nalik na šarene lopte što se kotrljaju niz sneg, jedre ženc rumenih obraza, u čizmama i kaftanima, što pronose kante s vodom, ogromne hlebove i zadivljeno gledaju u brda kupusa što ga lovare u ka-

mionme ... ı

Juče sam sedela za jednim stolom punim knjiga. Bili su “to, u mislima i osećanjima, Krleža i Ciril Kosmač, Amdrić, Vladan Desnica i Ranko Marinković, dva Ćosića, Njegoš i mnogi drugi ... Prijatni susreti. »Od Isidore Sekulić nemate baš ništa ni od mlađih?« pitam. Vidim, pritom. sliku malene starice, sliku | Jasne Poljane u njenoj ruci, slušam kako kaže: »imala sam trinaest godina kada sam pročitala čitavog Tolstoja. Bio je to kompas, klima u kojoj ću proživeti.« »Bojimo se da je malo daleka od nas«,· odgovaraju, »da je ne bismo shvatili ...« »To je nesporazum«, kažem. »Kakav samo nesporazuml« Što se tiče »mlađih«: »Svet o kome pišu, „nenormalan je ...ć, rekoše. »Sve je pomereno. Čovek zaslužuje ~ lepše mišljenje i više ljubavi.«

|| *

Ove imaginarne, nedavno doživljene glasove, prekida stvarni glas mog saputnika koji daje znak šoferu da se zaustavi. »Tamo, iza onog šumarka, bili su naši topovi«, pokazule, »A s one strane, nadirao je ne-

ijatelj. Borja, naš komandir, povi-

ao je: »Druzja, napred! Za »Rat i mire! Napred! Za »Anu Karenjina«l %) Franc Kafka: »Zabeleške«

4

COVER KRAO. BORA

Ispred nas su krovovi Tuule, to znači, tu 'je i Jasna Poljana. Vozimo se kroz Tulu, poznam po samovarima, ukusnim „prjanjikima i L,jevši »kuznjecu«*) koji je potkovao buyvu, Bežim od sentimentalnosti, ali osećam jezu od onog što sam maločas čula: »Napred za »Rat i mir«! Ova misao asocira na nešto: vidim duge redove pred lmjižarama, žene i muškarce, gde na susnežici i' vetru, čekaju »Izabrana dela« Hemingveja i Vitmenove »Desme«.

Onda se ponova vraćam prekinutim mislima: da li je predmet literature, umetnosti · uopšte, čovek onakav kakvog ga hoćemo, kakav će, možda, biti, ili omaj koji živi oko nas, sa idealom ali i svakodnevnim porazima za koje ne nalazi uvek snage da ih pobedi? Razmišljam o mogućnosti i nemogućnosti prevazilaženja subjektivnih kriza i o potrebi čoveka da se odmori u svojoj slabosti, da u. svojoj »divljoj prirodi« potraži oduška od one nametnute.

Ali tu je Jasna Poljana. Na ulazu nw aleju, | iznad širokih ~ spahiskih vratnica, čitam neispisan natpis:

»Bez svoje Jasne Poljane, ja teško mogu sebi pretstaviti Rusiju i moj odnos prema njoj. Bez Jasne Poljane, ja bih, može biti, jasnije

L. N. TOLSTOJ

shvatio opšte zakone, neophodne za moju domovinu, ali je nikada ne bih tako pristrasno voleo.«

»

Istine života čuvane u knjigam?, nalaze se, pre svega, u ljudima i prirodi oko nas. Ovde je to naročito uočljivo. Mesto je nekad bilo uwsamljeno ali na pubu ka velegradu. Ostajući izdvojen i neometlan, čovek odavde mogao je bez teškoća da praii talasanje života, U dubokoj tišini, stvari nisu mogle imati lažnih odjeka, a mali talasi nisu se mogli činiti burom. »izgleda mi da život držim na dlanu«, piše u svom dnevniku Tolstoj. »Svud teme za razmišljanje. Tu je u blizini jedan posednik, Bibikov, oterao je ženu koja mu je godinama bila odana, i umesto nje, doveo mladu guvernantu. Žena se bacila pod voz. Reče mi jedan posetilac: »Pa niste vi, Lave Nikolajeviću, otsečeni od sveta! Dolaze vam ljudi, knjige, pisma ...« >»I novine dolaze«, rekoh mu. »Svi oni pokušavaju da mi kažu nešto o životbu koji kraj mene kKkrvari.«

*

Čitav jedan dan «nad tabacima

koje su, pobožno, na dlanovima, izva-

dili iz sefova. Jasnim, strpljivim rukopisom Sofije Andrejevne, započinju redovi: »Sve srećne porodice liče jedna na drugu ...« | Nemilosrdna Tolstojeva ruka | precrtava. pasuse, stranice. » Treba manje sala a više mišićal«, piše on, sa strane, svoje kritičke primedbe. »Više umetničkog dostojanstva! Gde su protivurečja u ličnosti? Ovaj čovek nema ni svog gesta, ni intonacijele »Ovaj čovek«, odnosi se na Karenjina | u petom prepisu romana,

"Trinaest varijanti »Ane Karenjine«. U početku se ličnosti drukčije zovu (Ana je glumica i zove se "Tatjana, Vronski je Balašev), nose drukčija odela, imaju različite profesije, njihoye pobude su dijametralno drukčije od potonjih. Amna ima starog muža i njena potreba za ljubavnikom je isključivo fiziološki imperativ. Danima i noćima, u toku četiri godine rada, u Tolstoju sazreva ubedljiva, za njega prihvatljiva, »umetnički dostojanstvena« ljudska drama. Roman se čita lako, on je svakome pristupačam; samo najupu-

*) kuznjec

kovač

Pelovanje na - Jasmu Poljana -

ćeniji znaju cemu kojom e plaćena i ta Jakoća i ta pristupačnost.

Zmam da postoji lavirintsko poniranje u stvari, i ono, „manje više pravolinisko, wprošćeno. Mislim o ova dva načina kao o metodu. Drugo je, sigurno, daleko teže, jer zahteva napor da čovek reducira sve suvišno u svojim mislima, da svuče ruho ide jama, ogoli ih. Nije li najveće stvaralaštvo baš tako? Ne treba poricali vrednosti ni drukčijem, ali te vrednosli često propadaju, jer su teško pristupačne, jer su zatamnjene i dvo-

smislene. ·.

Kraj oktobra a Jasna Poljana je weć u dubokom snegu. Đo ivicama jezera uhvatio se led, spušta se magla. Nedaleko od mogile, koja onako gola, siromašna, ničim obeležena, deluje impresivnije od piramida, nalazi se zapis: »Brat Nikoljenka zna mesto, za koje mi je u detinjstvu pričao, da je tamo negde zakopana palica na kojoj je upisana tajna kako učiniti ljude srećnim. Onde bih želeo da budem sahranjen. Kažu, da je proletos, jedan moskovski razred, na ovom mestu položio zakletvu, da će svoj život posvetiti traganju za palicom koju on nije uspeo da nađe. » Tražićemo Je istmom, radom i ljubavlju«! Bila je to poletna i čista mladost. bila čista starost čoveka što je, bežeći od laži, umro na zavejanoj postaji Astapovo. Pre no što je napustio dom, ugasio je sveću. Malo voska kanulo je na knjigu koju je čitao. Bio je to roman Dostojevskog,

ŽIVOT OKO N

Onoliko čista koliko je.

TOLSTOJEVA

»Braća Karamazovi«. Knjigu je ostavio otvorenu na stranici 144—145.

Skoro čitav život proveo je Tol. stoj ovde, na Jasnoj Poljani; u ovim šumama, livadama, dole kraj rečice. Sav usmeren" na mnogostruko delo, nije se obazirao na svet, koji ga, već slavnog, priziva i mami. Jedan sve sni dzbor pun odricanja, koje ga ne čini defektnim već samo usredsređenim na zadatke za koje je trebalo sačuvati svu energiju, karakteriše taj život. Literatura kao poruka, kao ic stament, i fizički rad, kao rasterećenje, kao ljubav prema zemlji na kojoj živi. un pitanja, pun mimutarnjih grčenja, protivurečja. Sve ovde o tome govori. Nekiput ta teskoba ničim ne

|N

RADNA SOBA

može da se. prevaziđe. Onda piše u dnevnik kako će pobeći u Englesku, onda s tugom zatvara klavir, okreće glavu školi gde se čuju dečji glasovi. Čak ni »sveti znoje ne pomaže. »Ceo dan sam kosio, a wvek ista tuga«.

Mnogi ljudi misle da je majveća stvar na svetu, i najteža, darovati svoj život smrti. Međutim, daleko je teže i daleko veće, žrtvovati svoj život za živote drugih. Posvetiti najlepše i najsnažnije svoje godine ispunjenju nekog zadatka, nekog postayvljenog cilja, i zbog njega se odricati bezbrižna života i svih doživljaja dragih mladosti. Ići u susret mučenjima, nesanici, bolesti; „dobrovoljno

Momčilo MILANKOV

POGLED U PROLAZU

Pre no što pređem na temu oOvog napisa ispričaću vam jedan svoj neđavni susret.

Desilo se to u nekoj mirnoj periferiskoj ulici. Bilo je predvečerje i, sećam se, Žurio sam da uhvatim autobus koji se svakih četvrt sata zaustavlja na stanici u blizini te Ulice. Na uglu sam primetio jednog mališana. Bio je plav i nosio je minijaturne*platnene pantalone sa debelim manžetama koje su kod nas stekle popularno ime „farmerke”. S desne strane, o pojasu, visila mu je kožna futrola, a u njoj je bio zađenut poveći limeni revolver. Bio

· je to jedan od onih revolvera, ve-

rovatno domaće izrade, kakav se može naći u mnogim izlozima trgovina koje prođaju dečje igračke i kakav mnogi od naš, kad treba da donesemo poklon sinu našeg rođaka ili prijatelja, bez dvoumljenja kupuje. I tako, prošavši pored tog mališana, dogodilo se da sam se sasvim slučajno osvrnuo. A ono što sam tom prilikom spazio, nagnalo me je da se nasmejem. Ustvari, mališa je sačekao da prođem, a zatim se povukao iza jednog stabla, izvadio svoj plehani „kolt” i nanišanio. Baš u trenutku kad sam ga pogledao on je tiho, pomalo stidljivo čak, izgovarao ono poznato dečje „paf”... Mrtav sam, pomislih smejući se i potrčah prema autobusu koji se bližio stanici.

A sada, nekoliko reči o subotnjoj večeri, recimo na Terazijama. Sreo sam jednog prijatelja. Bio je nezadovoljan. Pričao mi je o nekom vestermmu koji se od pre nekoliko dana prikazivao u više prestoničkih bioskopa. Bio je oran da gleda taj film, ali ulaznicu, zbog velike navale, nije mogao da nabavi. Razumeo sam ga veoma dobro, jer i sam volim vestern, i sam se često gužvam po redovima da bih pre mnogih drugih viđeo neke od tih filmova. A posle tog prijatelja naišao je drugi koji je pokušavao svim silama đa me odvuče sa sobom na Tašmajđanski stadion. „Ovakav boks nećeš skoro videti“ govorio je, „milina jedna”. Onda je pominjao jednog svog ljubimca, nekakvog asa ı velter kategoriji. „Kakav uda rac“ slađio se unapred, „simfonija, mame mi”. Kad smo se rastali, ja sam nastavio da lutam boz cilja nošen rekom prolaznika što se'preplitala po trotoarima u nekim SVOjim nerazumljivim i oprečnim toko vima koji su ipak svi imali jedan te isti cilj te večeri: zabavu.

Ustvari, o tome sam i želeo da kažem ponešto u ovom napisu. O zabavi, onoj velikoj, umnoženoi u stotine hiljada istovetnih očiju, istovetnih uzbuđenja. Onaj mališa što je skriven· iza drveta gađao svojim plehanim revolverom deo je te ogromne večernje zabave koju je naše vreme velikih gradova i teh-

ničke civilizacije dovelo do čžudo-~

višne univerzalnosti. Zamišlieni pucanj tog mališana pretstavlja, naravno, prilično uprošćeno a takođe i prilično naivno, u izvesnom smislu

N

njenu suštinu. Jer u svim tim disciplinama ljudskog zaboravljanja, odmaranja, izgaranja nad nekakvim beznačajnostima ili, konačne, gublje nja vremena po raznoraznim stadionima, i bioskopskim dvoranama, dakle u svim tim najmasovnijim načinima zabavljanja javlja se u raznim vidovima jedan uvek isti fenomen Koji je inače neodrživ. u hor-

malnim ljudskim komunikacijama

izvam ovih uslovnosti. A taj fenomen je gruba sila i ubistvo. Zar nismo toliko puta čuli da mnogi naši poznanici, inače jako pitomi ljudi u svakidašnjem životu, ocenjuju stepen zabavnosti jednog filma po broju mrtvih u njemu? A zar isto tako nismo imali prilike da posma– tramo mirne građane na kakvom boks-meču ili futbalskoj utakmici kako padaju u vatru i viču: „Udri ga! Polomi ga!” i tako dalje... A novine, naročito „nevni listovi, zar ne donose u svakom broju po jeđam kriminalni roman u nastavcima? Za bavna detektivska priča postala je danas najmasovnija lektira u svetu. Sudeći po odzivu naše štampe ni mi ne zaostajemo mnogo za tim svetskim prosekom. Jedan od dva najveća beogradska dnevnika donosi u svakom broju čak i po dva takva romana. A autor čuvenih kriminalnih romana Agata Kristi, već nekoliko godina stoji pri vrhu rang-liste najviše prevođenih pisaca u svetu. Drugi jedan pisac, Žorž Simenon, ima čitavu biblioteku svojih dela sa temom lova na ubice. Preko 250 tomova. Tu su i drugi čuveni asovi kriminalnog žanra Piter Čini, Miki Spilejn, Boalo Naseržak... A u filmu, gde su raznovrsnosti još veće, ko se sa simpatijama ne seća slavnog Hičkoka ili: Džo na Forda, naprimer?

Međutim, ono što je najzanimljivije u toj pojavi, jesu čvrsta j Ssigurna pravila po hojima se odvijaju sve te nrubosti i ubistva. Pravila igre na koja smo toliko navikli da nam je ubistvo ustvari samo elemenat zapleta, pogonska snaga dinamike, barometar napetosti. Mi, gledajući, čitajući i učestvujući u radnji koja nam s~ seviFa uvek uspevamo da se dovoljno mudro odvojimo od pravog značenja tih činjenica. Postajemo na jedan određen način kultivisani da prihva= timo apstraktnost zločina, Istina, ta je kultivisanost od najniže vrste,

VINJETE U OVOME BROJU: EMIRA ČĆEMALOVIĆ I ANTE BOJIĆ

ali je isto tako i najmasovnija od svih ostalih kultivisanosti koje od nas zahteva fenomen zabavljanja. Mi joj se podređujemo skoro svakodnevno i ona vremenom za ogroman broj ljudi bezmalo stiče snagu realnosti. Pojavljuju se idoli: revolveraši, bokseri, piloti-lovci, detektivi... I onda dogodi se, naprimer, da pročitavši oba nastavka

„kriminalnih. romana u našem beo-

gradskom dnevnom listu pročitamo i neki stvarni đogađaj, neki zločin. koji se zaista odigrao u našem gradu ili negde u unutrašnjosti. I šta se događa? Ti istiniti podaci nam smetaju, izgledaju nekako neuverljivi, liče na čudnovate konstrukcije, jer se ne uklapaju u one navikle okvire u kojima sme da se dogodi 'prestup. Ubistvo u pijanoj kafanskoj tuči negde u nekom nepoznatom selu ispod Kosmaja može da izazove kod čitalaca otpor, gađenje, revolt, ali ipak kod onog dela pasionirane publike koja je navikla na podvige Lemi Koušna, Kalagana, Hektora Poaroa, inspektora Moegrea, ili, recimo, „domaćeg inspektora Matića, takva stvar začudo malo odzvanja, malo nagoni na određivanje i saučestvovanje, jer nec poseduje onaj svestrani i uzbudljivi ukus izmišljenog događaja.

Stampa na Zapadu, naprimer, odlično poznaje merila senzacije. Oni znaju da je slučaj zanimljiviji ukoliko više poseduje elemente ovog popularnog žanra, đakle ukoliko ije sličniji izmišljenom romanu. Uostalom, i na zabavnim stranicama naših listova videli smo dosada brojne egzemplare takvih senzacija. Ali jedna stvar tu ipak na neki način umiruje. Izgleđa da se veliki broj ljudi zaista odmara prateći te napete događaje. Pabule su.obično bez nekih naročitih problema, bez ikakve intelektualne opterećenosti i to dobrim delom doprinosi da se mnoštvo tih motiva veoma brzo zaboravlja. Ako se obratimo istorii videćemo da se gomila u starom Rimu, naprimer, čak i veoma neljudski zabnvliala oleđaiući qladijatorske igre. Istina je đa su danaSnje masovne zabave sačuvale samo iluziju nekađašnjih surovosti, ali je isto tako istina i đa nisu uspele da ih izbegnu. Svedoci smo činjenice da mnoga ostvarenja u savremenom filmu, drami, romanu, sa izrazito pozitivističkim namerama i u suštini svojoj nesumnjivo humana, ipak koriste motiv bistva, tuče i nasilja đa bi svoju fakturu obogatila dinamikom i zabavnošću, da bi što jednostavnije prokrčila sebi put do publike. ,

Veoma je teško predviđati kuda sve to vodi i koko će se u budućnosti odražavati takav način zabavlja nja na psihu miliona gleđalaca i čitalaca. Najzad, to je posao mnogih stručnih i savesnih ispitivača. A ovaj je napis imao mnogo skromniji cilj. On nije želeo ·da osudi, niti je u stanju da na bilo koji načim ozbiljnije utiče na sve to. Možđa jedimo da potseti...

prihvatiti patnju, osude, možda.š pro. gon. »Govorim da bih olakšao = savesti ... i znam, da, istovremeno, olakšavam savest hiljade drugih ljudi sa raznih strana, koji ne mogu ili ne 'smejum govoriti.«*) · „Poznati novinar 'Suvorin, napisao je u to vreme: »U nas suP”dva cara: Nikolaj II i Lav Tolstoj, Nikolaj II ništa ne može učiniti Tolstoju a ovaj može, uzdra mali njegov iron „..« - Ovim stazama, kroz ovaj dom u čijim se oknima pale svetla, prohodio je život ovoga naroda, tekle su nje gove suze. Odavde su letele strele, zamočene u otrov i jed; bacao ih je jedan umoran čovek sede brade, Sedeo je sa seljacima i zalagao luk # hleb, ljubio se na rastanku sa njima, a onda, kod kuće, „pričao svojima kako im »brade mirišu na proleće i kako su ga okrepili snagom. Odlazio bi, zatim, u prizemnu sobu »pod svodovima«, gde su o kukama visili zamotuljci s rubljem, kosa i testera, i za stolom koji je sam napravio, čitavu noć, pisao »Rat i mir«. Mnogo ljudi stiže dovde. Ima ih koji su prešli ogromne prostore. Ditam se: zašto laj napor kad Tolstoj Živi u svojim delima? Tada znam da su baš ta dela razlog. U njima je toliko mnogo Jasne Poljane. Reka Varonka, breze, Stari Zakaz, babuška Pelagija Nikolajevna i sve one ličnosti iz »Delinjstva«, »Dečaštva«, »Mladosti«, iz »Vlasti tame«, »Rata i mira«. Posednikova žena bacila se voz, baš kao Karenjina, a tu, nedaleko, živela je i Puškinova kći Marija čija je lepota poslužila kao uzor za lik Ane, Godišnja doba w 'Tolstojevim romanima umetnički su odraz onih koja se smenjuju ovde, evo, i ove zime što nepomično počiva na granama jasenova. Kao i nekad, tako i sad, gaču divlje patke nad sivom vodom jezera i zvone praporci na saonicama što jure prema Truli... Nikada se sve ne može reći o Jasnoj Poljani. Ovo,nije ni početak, Jer, Jasna Poljana nije samo veliki kompleks zemljišta sred koga se diže dom Tolstojev i mesto gde je zakopano njegovo telo. To bi onda bile samo uzbudljive uspomene: jastuk na kome je počivala njegova glava, ogrtač, olovke, štap ... Jasna Poljana je stecište jednog izvanrednog i spontanog bratstva. Već decenijama ovo mesto, kao magnet, privlači bele, žute i crne ljude, sjedinjene duhom, wnutarnjim svojim Yverama, nadama da će, čovek-reka, okwkama svojim protivurečja, iz rukavaca zastranjenja, stići do jednog izvesnog svog ušća, koje je, istovremeno, i izvor novih života, i čiju bistrinu .i pitkost mogu da ostvare poštenje i upornost, zajednički uloženi. Ovde se shvata da je cinizam čoveka isto toliko besmislen, samo znak bespomoćnosti i poraza, kao što je opasna i njegova delinja vera. Ovde postaje shvatljivo da sve mogu spasti dobra namera i duboka iskrenost, umno upotrebljene. · Tada ljudi dobijaju mogućnost da se podese jedni prema drugima, da se prilagođavaju, da sve učine snošljivim. Ovde se shvata, kada se nađu na okupu, svi ti beli, crni i žuti ljudi, da postoje stvari koje se ne mogu propisati, koje se ne mogu ni razjasniti do kraja, jer su stalno u toku i menama, jer su, uslvari, nemirni i neomeđeni čovek koji, svakim svojim delom i svakim danom, ponavlja da nije jezero već neposustala i promenljiva reka. Ji *) Tolstojev članak ćutati«.

»Ne mogu

Nada MARINKOVIĆ

Stihovi

Neki put sanjam ljude, a neki put ljude koji će se sresti. Velika morska zvezda gladeći površinu mora vraća se. Kad otvorim vrata ja slušam, a sve što se može čuti kunem se strašno je. =

Ko je kome baka

na ovom starom svetu?

Pauk se spušta svojom mrežicom, a ja sam sanjiva.

jE

Ljubav, koju sada osećam sedeći za stolom

ima tako male uši,

da moram glasno da plačem.

%

Kakva se to pesma otkačila

i pala sa moje gornje usne duboko. Da ću imati dragana?

\ :: a CU mnogo prozora nacrtati] do: on bude prolazio.

Stojanka. GROZDANOV. KNJIŽEVNE NOVINE