Književne novine

DONOVEv=

NOVE

Samostalna Kunova izložba izazvala je ne samo interesovanje nego i izmemađenje. U fazi koju pretstavljaju eksponati sadašnje izložbe Kun je napustio realističke deskripcije a tematski neangažovan, slobođan pogled umetnika zadržao se na predmetima iz svakodnevnog života uspevajući da u interpretaciji, u većini slučajeva, sačuva utisak neposrednog doživljaja.

Pošto je izašao iz tematskog registra jedne utilitarističke koncepcije umetnosti koju su mu, obzirom na njegovu duboku angažovanošt, nalagali vreme i događaji, na njegovim platnima dogođila se velika promena. Znači li da je njome umetnik »izneveriO« likovne koncepcije karakteristične za njegovu opštu slikarsku fizionomiju?

Kun je i kao čovek i kao umetnik neodoljivo vezan za sadašnjost. Danas, dok se Život organizovano odvija i kađa nas decenija i po deli

SLIKE

od akutnih akorda borbe i rata, kojima je još od 1934 godđine Kun posvećivao svoj opus, nije li logično da je danas i on, u tišini svog ateljea opet pronašao jednostavnu lepotu malih stvari „koje oslobođene realističke deskripcije postaju posrednik u traženju novih umetničkih preokupacija jednog suptilnijeg zahvata i čisto likovnog doživljaja. Nekoliko slika u muzeju i naročito stranice jednog umetnikovog albuma sa reprođukcijama radova iz prve slikareve faze (1929-1934) objašnjavaju vrlo jednostavno ovaj fenomen naizgleđ velike promene. Na njima su mrtve prirode, portreti i aktovi koji su samo nešto mlađi članovi porodice kojoj pripadaju današnje Kunove slike. Radi se dakle ipak o kontinuitetu stvaranja, o razmicanju svojih ođavno ođabranih granica, o nastavljanju započetog. Ostajući veran realističkoj percepciji stvarnosti kao polaznoj tačci, Kun razvija likovnu interpretaciju pred-~

meta u pravcu ekspresjonizma. Oprošćavajući formu naglašava izvesnu izduženost oblika čime postiže nov }hkovni karakter stvari (»Porođica«), a ekonomičnost njegove palete čuva svežinu bojenih akorđa koji često u jednostavnom frozvuku „crvenozelenmo-plavo spontanom lapidarmošću uspelo rešavaju površinu (»Devojka za crvenim stolom-«).

Sadašnja izložba po broju eksponata nije velika, ali je njome umetnik ipak uspeo đa markira raznovrsnost svojih tematskih i likovnih preokupacija. Izložio je u malom formatu duhovite, sveže zabeleške (s»Kamp«, »Žena 5 korpom«), lepa koloristička uzbuđenja (Crkva u Arilju«), ili stuđiju akta sa fovistički Rkoncipiranim pejzažem OAkt«). Slikar je izgleđa naročito zainteresovan folklorom i dok su mu mrtve prirođe sa ovim elementima u materiji tvrđe i suve a Kkoloristički često sirove, likovi su Makedonki zaista Kvalitetna poenta ove izložbe. Na ovim dinamički fakturiranim površinama Kun znalački postiže harmonizaciju neutralnih „okerno-sivih partija sa čitavim nizom aktivnih crvenih tonova. Dok cela izložba svojom novom orijentacijom pretstavlja krupan korak ka čistom slikarstvu, ove tonske studije Makedonki preistavljaju njen najviši dđomet, onaj koji najjasnije govori O novoj perspektivi razvoja davnih slikarevih naklonosti. ~

Dr Katarina AMBROZIČ

IZRAFISKA

FRANSOA“ SAGAN

Jael Dajam, ćerka Moše MDajama poznatag šefa generalštaba izraelske armije iz vremena sueckog rata, izazvala je senzaciju u svojoj zemlji i inostranstvu knjigom »Novo lice ua ogledalu«, u kojoj ma realistički način tretira seksualni život Žena koje služe kao vojnici. Sukob movih generacija, rođenih na vrelom peskovitom tlu mlađe države, sa »starimae, koji su došli sa raznih strana sveta i za• dojeni Mojsijevim zakonima, jasno je ocrtan u ovom romanu mlađe Rknjiževnice, inače već poznate u inostranstvu kao izraelske Fransoaz Sagan. Roman je doživeo nekoliko iz» danja u Engleskoj i Americi, kao i u još nekim evropskim zemljama.

i Moj teča jeste bio neka vrsta uobraženog genija, ali ludak nije bio. Tvrdim to uprkos tumačenjima koja naša porodica protura iz kom-

vencionalne malodušnosti pred nečim što prelazi okvire običnog shva< tanja. Postupivši onako kako je postupio, teča je izvršio nalog jedne

·čudovišno razvijene sujete i — verujem — isto tako neumerenog. mi-

losrđa.

Kada je bio pretstavljen tetki — na jednom devojačkom žuru za vreme [erija — ona je već bila verena za veoma ambicioznog 'mladog direktora šećerane nedaleko našeg grada, istog onog koji će docnije postali narodni poslanik i koga će Nemci u Drugom svetskom ratu obesiti na direk pred upravnom zgradom preduzeća kojim je kroz dve decenije uspešno rukovodio. Teča nije ni po čem ličio na tog veštog privrednika brzih i sitnih očiju i pokreta. On je bio pravi džin, me toliko previsok koliko plećat, glavat, s bujnom kudravom crnom kosom koja bi mu sigurno davala divlji izgled da ispod nje, između visoko zasvođenog čela i mesnatih jagodica s kratkim pravim nosom, misu gledale tako pribrane, mirne, okrugle smeđe oči. Bio je veoma ćutljiv, ali njemu, sa takvim izgledom, nije ni bilo potrebno da mnogo govori. Rekao je tetki' da misli da napusti teološke studije da bi se

_ posvetio. »svojim ličnim radovima«, citirao dva-tri stiha iz moderne ·

francuske poezije, i time usmerio krajnjoj dopuni utisak za koji se kod njega sama priroda tako obilato postarala. Pošto su se nekoliko puta sastali, tetka je kod kuće izjavila da raskida veridbu.

Porodica se sa tim nije lako pomirila. Deda je bio veletrgovac i nije mogao da zamisli kao zeta jednog dvadesetogodišnjeg bogoslova, čak ni kada još nije znao da će ovaj svrgnuti mantiju pre nego je i obuče. Na devojku je bio izvršen pritisak, sa svim varijantama: putovanje u planine, zabrana sastanaka, nagovori, pridike, šamari, uskraćivanje slobodnog kretanja. Četiri i po meseca — celo jedno leto i ranu jesen — trajala je tortura, a onda je tetka popila dvadešet praškova za uspavljivanje. Našli su je onesvešćenu u njemoj beloj sobi na spratu dedine kuće i probuwdili tek posle tri dana ispiranja, injekcija, šokova. Kao posledicu irovanja, celog svog kratkog života nosila je bolesno, lako umorljivo srce.

Porodica se naravno silno uplašila, a onda, posle zamorne borbe za život prestupnice, i zgadila na nju. Dala ju je sad već bez prigovora zavodniku, bacila takoreći, kao stvar koja se pri prvoj upotrebi pokazala neotporna pa prema tome i bezvredna. Teča je pak napustio bogosloviju i prestonicu, i i našem gradu, na periferiji gde su kirije bile niže, iznajmio za sebe i za tetku sobu, Bio je rešen da se izdržava časovima iz stranih jezika. \

Svaka sredina trpi samo sebi slične članove, ili izuzetno one koji

| joj svojom različitošću potvrđuju da je u pravu. Hoću time da kažem da bi teča svakako bolje prolazio u društvu — pa ı u užem društvu naše porodice —_ da se ili vladao po njegovim pravilima ili da ih je odbacivao u pozi boema. Ali on ne beše sposobam ni za koristoljubivo usmereni život ni za raspuštenost. Žapavši jedanput među periferni sitn*

" svet, nije ni pomišljao da se iz njega izvuče, ali se nije ni srozavao na nivo njegovih briga i zadovoljstava. Đrimao je tamo svoje učenike slabe đake i roditeljskom sujetom oglašene buduće poliglote, a „kada bi poslom sišao u bogatiji i bučniji centar — kao što smo ga mati i ja više puta sretali — sve na njemu beše čisto, uredno, njegovo ponaša-

nje trezveno i odmereno.

Starao seda sebi i ženi osigura osnovne potrebe pristojnog života, ali, ovo beše ujedno sve što je ustupao svakidašnjici. Ostalo je zadržavao — ili žrtvovao, kako hoćete — za svoje delo.

Reći o tome delu nešto određeno danas je nemoguće. Ono je, u svojim pojedinostima, bilo i ostalo ncpoznato svima nama u porodici, koji sa tečom, iz već opisanih razloga, nismo bili u bližim odnosima. A objavio nikad ništa nije — iz proslog razloga što ništa nije uspeo da dovrši — dok je svoje rukopise na kraju spalio. Na taj način, ostaje kao oslonac ono što nam je povremeno saopštavala tetka, koju su neki osećajniji članovi porodice, među njima i moja mati, posle izvesnog vremena počeli da pozivaju. Ali tetka nije nikad pružila nikakve podatke — od nje ste mogli da čujete samo Tsklike, toliko je nepomućeno bila uverena u vrednost tečinog dela i u njegovu konačnu afirmaciju.

Iz ovog poslednjeg moglo bi se zaključiti da je tetka bila zaslepljena, pa čak možda ograničena. Međutim, ona je imala bistru i sposobnu glavicu — tako su, doslovno, svi u porodici priznavali — =·a zaslepljena i ograničena bila je samo utoliko što je svoju osvedočenost u tečinu ljudsku vrednost i format bez rezerve prenosila i na njegova ostvarenja. S punim pravom, mislim: jer šta drugo daje vrednost "jednom delu bilo koje vrste ako ne ličnost stvaraoca? Naravno, ima slučajeva kada lični značaj, čak i ako je pomognut jakom voljom, nije · dovoljan; ali izuzeci samo potvrđuju pravila.

Porodica je razume se bila skeptična prema tetkinim izlivima, već i zbog svoga prvobitnog stava koji je morala pred sobom stalno opravdavati. Zahvaljujući tome, ja, kao njen stalno prisutni član, bio sam takoreći primoram da višestrano pratim — istima samo spolja — kakc se tečino delo razvija, odnosno ne razvija. Tetka bi na neki mamin, obično više puta ponovljeni poziv došla, krhka i lepa, u svojoj staroj haljini od teget plavog organdina, devojački mladolika usprkos bledilu koje je pratilo njenu bolest, sedala bi na rub fotelje gladeći s nekim rasejano čežnjivim izrazom rbat naslona, pijuckala belu kafu, ćeretala iskidano — disanje joj poštajaše primetno sve teže, — a onda bi,

često. bez povoda, kao da ne može da potisne misao koja je celo vreme intimno zaokuplja, uzviknula: » A, Ratko sad radi na jednoj drami.« ·

I do“ala bi, sklapajući svoje plave, uvek kao malo suzne, tromute oči: »Mislim da će biti prekrasnal« . Onda bi otac, mesecima ili godinama docnije, u nekom trenutku onih dokonih večeri koje smo provodili oko stone lampe čekajući vreme za spavanje, odjednom upitao majku, ne bez žaoke:, »A šta bi | sa onom Ratkovom prekrasnom dramom?« Ona bi samo beznadno ody7 ; J

mahnula, a on naravno nije ni očekivao odgovora. Tetka bi u međuvremenu davno bila prestala da spominje' dramu i mesto nje najavljivala neku novu dugačku priču ili poemu.

Neko će verovalno već ovde postaviti pitanje: a kako je sam teča podnosio neostvariyanje svojih zamisli, odnosno, ako ga je podnosio bez roptanja — kao što je zaista bilo, skoro petnaest godina — da li on nije zaista bio lud. Ja mislim da njegova ćutljiva· upornost dokazuje suprotno. Baš su manijaci ti koji svoje proizvode — patente ili pesme ili proročanstva — nestrpljivo i bezobzirno, i često veoma dovitljivo, naturaju zajednici normalnih, pa neuspehe pripisuju nedoraslosti iste te zajednice i traže leka ne u sebi nego u novim mecename koje izmisle. Teča se pak nije makao iz našeg malog grada, gradića bez izdavača i štamparije, nije se takoreći makao od svoga rada, svojih pokušaja, koje nikom nije naturao ni nudio. Koje čak nije ni pokazivao -— sem jednom, ali tada i poslednji put i više ne zbog sebe nego ih je sam jedan po jedan odbacivao, dokazujući time visok stepen kritičnosti. A. zašto onda, odbacujući tako stalno, nije ranije odustao? Nešto odgovora može se opet naći u tetkinim usputnim izjavama, a ja mislim: još više u njenoj bezgraničnoj veri žrtve i bolesnice, koja je njega obavezivala. »Ratku nije važno kada 'će uspeti. Njemu nije važno ni da li će uopšte uspeti, Važno mu je samo da pronađe oblik u kome će potpuno izraziti sebe.«

Izraziti sebe. Ali kojeg sebe? Sebe otpadnika crkve i siromašnog učitelja jezika ili sebe čistog radnika i čistog muža usred krda nečistih koristoljubaca ili sebe tako lepog i snažnog i zanesenog meču pigmejima palanke ili sebe bešpomoćnog pred nužnostima društva i prirode»

Verovatno svakog, celog sebe odjednom, jer tetka, posle dugog sme-·

njivanja rodova, poče najzad da govori o »delu« bez oznake vrste, o nekoj velikoj knjizi koja zahteva mnogo godina rada.

Ale ksandar TIŠMA

QOblutab

Kada je do ovog došlo, teret pokušaja od kojih se sastojao ceo taj čudno negrađanski brak, počeo je da ostavlja vidljive tragove i na teči. (Ja to zaključmjem i rezimiram sada, naknadno, dok u vreme zbivanja koja opisujem, usled njihove postepenosti i nedoraslosti moje pažnje, nikakvih određenih zaključaka nisam imao; proslo sam ponešto — i to malo — video.) On je još uvek bio ogroman, snažan, pa i lep, iako mu je bujmu kosu šarala sedina — prevalio je trideset petu. Bio je dakle i snažan i lep, ali ispod toga spoljnog rama, oklopa, vajanja, kao da je postalo šuplje. Nosio je još uvek odela iz mladićskog vremena — za nova nije imao novaca — i mada su ta odela na neizmenjenoj džinovskoj armaturi njegovog tela stajala besprekomo, bez nabora i mrlje, imalo se utisak da su toliko istanjena od trenja uvek istim pokretima o uvek isti kalup da samo što se ne raspadnu kao pepeo na vrhu cigarete. Išao je ulicama pravo, lupajući nogama jako kao navijen metalni vojnik, zemljano mrka lica ·uspravljena nad glavama prolaznika, velikih kestenjastih očiju zakolutanih' prema nekoj samo njemu vidljivoj viziji. Često nas nije prepoznao, okretali smo „se za njim.

Samo ga tetka još uvek nije videla takvog, kao što nije videla ni samu sebe kako se jednako topi, kako joj sa godinama postaje sve napornije da se ispne na naš prvi sprat, pa mora po pet i deset minuta da sedi u fotelji nepomično dok vrati dovoljno daha za razgovor. Ona istina nije krila da žive još uvek teško — a to je značilo sve teže -— jer Ratko gubi učenike, nije dovoljno strpljiv ni ponizan, ni dovoljno nepožšten da pred skorojevićima predgrađa krije nesposobnost njihovih izdamaka. Ali, opisujući teškoće, ona njima kao da se

' hvalisala — oči su joj grozničavo svetlele; široko, kao u dece uvek malo napućene usne tajanstveno smešile. Ratko užasno mnogo radi. Ratko noću ne spava. Raiko izgara. Nisu li to, površno maskirane brigom, bile sve same najbolje vesti, zaloge ostvarivanja vrhovnog i jedino važnog cilja?

Onda je, u za nas monotono i već neprimelno trajanje te pomalo komične kuražnosti, zaparao zločin. Đaci su uzalud lupali na preceptorovim vratima; komšije — sitan svet navikao da podozreva — provalile i našle tetku u krevetu razmrskane glave, a teču, odevenog, ispruženog nauznak kraj njenog kreveta, prerezanih vema. I krvi na podu i pepela oko peći. | .

Naša porodica je saznala za događaj tek sutradan iz novina, a i nadalje se trudila da ne pređe granicu ražalošćene publike, (Na sahranu su išli samo odrasli, i to napola krišom.) Srećom po njenu čistunsko obazrivost, novine, kao i cela gradska javnost, kao i mesna policija uostalom, primili su nasilnu smrt opskurnoga preceptora i njegove žene mirno, našavši za nju odmah prihvailjivo — i nezanimljivo — objašnjenje u teškim materijalnim prilikama, u tečinom notornom čudaštvu, u tetkinoj bolesti. Jedina neobičnost celoga slučaja bila je, prema pisanju novina, izvesna crta smišljene čistote u zatečenom prizoru mrtvih bračnih drugova. Glava žene razmrskana jednim jedinim proračunatim udarcem sekire, očito usred spokojnog sna; rezanje vena, koje iziskuje krajnju pribranost samoubice, jer mu ostavlja vremena da se predomisli i kad je kobne pokrete već učinio. ;

Međutim, u našoj porodici, željnoj da zaboravi, niko ne beše raspoložen da raspravlja o kurioznim detaljima, koji su možda mogli da se pripišu i mašti novinara; ti detalji nisu ni policiju potstakli ma podrobnija ispitivanja, najmanje u krugu naše porodice koja je lako dokazala da sa akterima drame već davno ne održava redovne veze, a sa glavnim, sa ubicom, baš nikakve. Pored komšija, saslušan je bio samo još jedan tečin drug iz detimjstva, inače profesor pevanja m mesnoj građanskoj školi, simpatično nemaran, uvek nasmešem neženja koji je u naš grad došao posle teče i navikao se da ga posećuje svake srede popodne, kao poslednji preostali prijatelj. Baš taj profesor dao je, prema pisanju novina, jedini podatak koji je izlazio iz. okvira opštih, svima poznatih karakterizaoija. Dva meseca pre događaja teča je.njemu poverio fragment svoga obimnog književnog dela, da”bi"ga u svoje ime poslao poznaniku izdavaču na mišljenje. Negativni r izdavača profesor' je teči saopštio čebiri dana pre tragedije, prilikom slučajnog susrela na ulici. I ta pojedinost samo je potvrđivala prihvaćenu pretstavu: ubistvo i samoubistvo očajnika.

Ja sam, međutim, mnogo godina docnije — u najbližem sadašnjem, izmenjenom poratnom vremenu, kada ni u našoj porodici više nema mnogo njih koji bi teču i tetku mogli da pamte i hteli da zaborave — ja sam od nećaka istog onog profesora pevanja, čoveka mojih godina sa kojim sam se slučajno upoznao letujući na moru, i čije sam društvo uporno tražio, iz nekog instinktivnog predosećanja uzbudljive istine, — Ja sam saznao još jedan detalj koji je u vreme događaja izmakao mojoj mladićskoj pažnji a koji mislim da potvrđuje pretpostavku o zločinu iz višeg milosrđa. Ili ako hoćete, pretpostavku o tome da zločin nije izvršio moj zaneseni, umišljeni teča, već pitoma, pored sve bolešljivosti i lomnosti, u svom optimističkom poverenju daleko isključivija tetka. Ne sebe već nju hteo je teča da poštedi vesti o poraznoj oceni izdavača. On je verovatno već davno pre događaja počeo da sumnja u sopstvenu sposobnost da ostvari ono »sveobuhvatno delo« s dokazuje to njegov dirljivo nemoćni korak da ga podnese na mišljenje krijući se iza drugoga. Najzad, kada je prolio svoju i njenu krv, on je već četiri dana znao za odgovor.·No, ja još nisam saopštio u čemu je detalj koji je tokom razgovora sa profesorovim nećakom —

dugih večernjih razgovora pored mora, koje sam hotimično udešavao idući za svojim predosećanjem — iskočio kao beo oblutak iz stisnute

šake, u noći, da za časak zasvetli na mesečini a onda kucne o tle, ukazujući na bliskost svih stvari zemlji. Detalj se sastoji u tome da je teča ubio u noći uoči srede, dakle dana kada bi ih posetio prijatelj, koji svakako nije slutio koliki je domašaj njegove vesti pa bi je mogao

i pred tetkom izbrbljati,

Upitaćete: a zašto teča nije, umesto da ubije onu koju je verno' voleo i sebe koga je ona vemo volela — zašto namesto toga nije jednostavno zamolio prijatelja da prećuti i zaboravi ceo slučaj sa izdavačem. Ja mislim da to nije učinio zato što je u njemu potreba za čistotom bila neodoljiva. A možda i zato što se nije toliko bojao utiska koji bi na tetku učinila sama vest koliko utiska koji će na nju učiniti njegova već malaksala, već malodušna pomirenost sa vešću — ona se ne bi dala sakriti — pa će tetka morati da sagleda ono što je dotle samo on počeo shvatati i što bi sam možda bio podneo: da je njihov lepo

. žrbvovani život bio varka. +

A ubijajući je tako pre. saznanja, ubijajući je na spavanju, mogao je da se pravda wu sebi da dovršava nešto što je ona sama junačno pokušala pre petnaest godina, i da, spajajući ta dva čina, njen i svoj, u konačni neopozivi rezultat, poništava onaj neuspeh, om varku između njih, za koju sam snosi krivicu.

TLUSTRIACIJA SIJAVOLYOBA BOGOJEVIĆA

KNJEZEVNME NOVANB