Književne novine

0 a —«

" jedno te isto

Godina X. Nova serija, br. 108

Može li a umetnosti jedno delo

biti estetski vredno bez obzira ma ideologiju koju zastupa? Kakav je

odnos između čisto estetskih i so- -

cjiološko~ideoloških vrednosti jednog umetničkog dela? Znamo da su ova pitanja vrlo stara, ali na sreću „, i večno aktuelna. Odgovarajući na njih možemo da idemo U krajnosti.

Recimo, zar je malo slavnih Dcsnika koji su kroz svoje tvorevine pokušali da izraze bilo progresivne bilo konzervativme filozofske i

idejne koncepcije, a njihova su dela, sa estetske tačke gledišta, pretstavljala vredna „umetnička

dela. To znači da je umetnički doživljaj · piščev bio snažan, artistički uobličen i da to čini estetsku vred-

· nost dela, i pored toga što pred-

met i funkciju

određeni kritičar negativno sa određeme ideološke i sociološke tačke gledišta. Umetnička istina je stvarnost za se»e i ona ne mora da se podudara sa istoriskom, čak ni sa naučnom istinom. Estetska vrednost se meri po OSObenom dejstvu te umetničke istine na čoveka. Ukoliko se idejno značenje umetničkog dela podudara sa shvatanjem određenog društva to samo proširuje praktičan značaj i dejstvo dotičnog ostvarenja, ali nikako ne utiče na njegov estetski nivo. Pretpostavimo da je pesnik opevao lik vladara-tiranina, svestrano otkPivajući u njemu sve

tog doživljavanja

· ljudske strane ' karaktera i da je

taj svoj doživljaj artistički uobličio. U analizi te pesme mi jedino imamo prava da kažemo kako je, sa istoriske tačke gleđišta, taj lik netačno prikazan, možemo da o-

sudimo pesnika što ga je za pi-_ sanje pesme inspirisao baš vladar-

tiranin, možemo da negiramo ide-

može da oceni .

Vladimir PETRIĆ

MO ESTETIKA

ološke stavove pesnika, ali sa čisto estetske tačke gleđišta mi moramo ukazati na sve vrednosti is&kve pesme.

Za estetiku je nevažno da li pisac stoji ili ne stoji iza reči i ideja koje izražavaju njegovi karakteri, za nju je nevažno kako se p:sac odredio premi pozitivnom ili negativnom junaku; za nju je bitno koliko ga je duboko doživeo, đa li je taj doživljaj (makoliko jednostran, „netipičan“) umetnički iskren i kako je artistički uobličen. Ako je u pitanju estetska analiza onda se delu mora samo tako prići. Ako, pak, delo želimo da a-

· naliziramo sa određene sociološke. ' ili ideološke strane, onda možemo

ispitivati njegov društveni značaj određenog trenutka, i njegov aktuelni filozofski uticaj na čitaoca. Sve su te analize mogućne i potrebne, no, mi se ovde zalažemo da se vrše svaka za sebe i da se zaključci jedne ne pripisuju drugoj,

da se funkcionalno ne zamenjuju..

Filozofsko-iđejna „shvatanja se kroz istoriju stalno razvijaju, što znači da se neprekidno menjaju,

te ih upravo zato u jednom umet-.

ničkom delu treba uvek i iznova analizirati i određivati se prema njima. Ukoliko je delo estetski vrednije, utoliko je interesantnije vršiti takvu analizu. Međutim, idejna zaostalost i nesavremenost jednog đela nema upliva na njegovu estetsku vrednost i dejsivo. Sa današnjeg progresivnog iđeoOi!o-

· Škog stanovišta „Mletački trgovac"

bi se mogao potpuno negirati, ak to ne smeta da on, u estetskomumetničkom pogledu, još uvek ima snažno delovanje na gleđaoce i čitaoce. Kao što se menjaju idejna shvatanja, tako se menjaju i estetske koncepcije. No, u pogledu dej-

Pavle STEFANOVIĆ” ,

_ PRIDRUŽITI SE SVO,

e mr oau

BRAĐANIMA...“

| Hoće li umetnici ponova poštiti lečnici poprilično iščašenog, Unezverenog i zabunama puteplavljenog: unutarnjeg · života ćovekovog? Hoće li umetnici etički punovažno zameniti nevidljivu ličnost, jedva čujni glas utešitelja, savetodavca, pomagača, bodrioca,

potstrekivača na putu stremljenji

humanističkim ciljevima, glas iz društveno - istoriški zastarele i davno prevaziđene ispovedaonice? Hoće li umetnici takoreći „oteti iz usta“ reč mnogih ljudi okolo sebe, reč koju ovi „mnogi“ prosto nemaju vremena da izuče i izgoVore, zauzeti svojim .neumetniCkim profesijama, ali željni da je od svog sugrađana - umetnika ču ju i da u njenoj istinitosti i lepoti uživaju?

Sva ova tri pitanja su, narawno, pitanje — pitanje Šta treba učiniti da umetnost DOstane prisna potreba i neophodnost ljudi, — a neki čitaoci umetničkih časopisa i listova pomisliĆe, po svoj prilici, da jedno takvo i slično pitanje nije uopšte ni PpoireDno postavljati, jer umetnici nikada nisu ni prestali da vrše funkciju lečnika ljudskih zabuna, patnji, lutanja i mnogih nezgoda Ma neprokrčenim putevima stremlienja, ideala i osećanja, pa je onda sasvim logično da su Mmetnici moraliostati i trajni savetodavci ijudi, kadgodđ bi im se ovi za PpOmoć obratili, kao što je potpuno Prirodno i to da umetnici koreSpondiraju kroz svoja dela, sa Oštalim ljudima po pitanjima i prolemima „koji su im, i jednima · rugima, „zajednički, a samo Je Stvar normalne podele uloga, VeĆ Prema spremnosti i veštini za „ed O, takvo opštenje, 'da \umetnici Dretvaraju svoja životna iskustva M raznovrsne konkrotne umetnićke slike, dok „ostali ljudi“, a

ia · konkretne primene

„teorija.

svojevrsnim, u neposrednim stvarima životne prakse neangažovanim uzbuđenjima, otkrivaju i '#upoznaju u svim tim verbalnim, likovnim i tonskim „umetničkim slikama jedno životno iskustvo blisko i slično, u suštini, njihovom sopstvenom. Čemu, dakle, postavljanje jednog pitanja o procesima koji i sami po sebi, bez ičije pomoći i bez ičijih ometanja, idu svojim redovnim, normalnim, drev nim, „savremenim i svagdđašnjim tokom.

No kađa se meni to pitanje, i- . pak, makar i u prostornim gran!-.

cama jednog osrednjeg književnonovinskog eseja nameće, i kada zacelo nije ni potrebno ikog uveravati da ga nisu potstakle i pokrenule ni bilokoja mrzovolja ni kojagod naivna punonadđežnost pragmatističko - estetskog mizma u pogledu verovanja u budućnost umetnosti kao korisno upotrebljivog oruđa ma kojih i ma čijih propagandističko ~ ideoloških ciljeva, onda je prirodno i normalno da se moram smatrati obavezanim da se pravdam što jedno takvo pitanje uopšte postavljam. Bilo bi upravo smešno da neko ko se godinama 'avio umetničkom kritikom, pred sam smiraj Svog kritičarski aktivnog veka dovodi u sumnju društvenu celishodnost ne samo te jedne, posebne, posredničke duhovne aktivnosti kao takve nego i. umetnosti uopšte, kao vrste ljudske delatnosti čije je postojanje jedino LI ag al : teorije um j oni UKFitiea; oblasti bilokoje ođ tih Pisac OoVOg GRDKOa neće niti taj smešni qest bezop3aa nečovekoljubija da stavi pod pitanje poštene napore mnogih drugih ljudi, bilo umetnika bilo Nastavak na 6 strani

i svake umetničke

opti- ~

BEOGRAD, 18 DECEMBAR 1959

stva, tu stvari drukčije stoje. Estetska zaostalost i nesavremenost Jednog dela ne smeta umetničkom doživljavanju tog istog dela od strane savremenog čoveka. Niko više ne piše drame njegovi estetski principi su prevaziđeni, ali njegova dela mi i danas u potpunosti doživljavamo i prihvatamo. Estetika ispituje samo “„metničku vrednost dela, meri snagu .i dubinu sa kojom je izražena, a ne

njenu tremutnu društvenu i isto- ·

risku funkciju. Sve ove kategorije — filozofija, psihologija, moral, sociologija — mogu se tretirati kao nauke, a: može ih u sebi sadržavati Jedno umetničko delo u kome one gube svoju naučnu vrednost, prestaju da budu same sebi cilj, već postaju · sredstvo pomoću koga umetnik izražava svoju individualnost i svoje subjektivno viđenje sveta. Ona' ti postaju sadržajna strana estetike vrednosti dela, što znači da sama estetika ima svoj sadržaj i svoju formu. Z»og toga je nju mogućno smatrati ceNastavak na 6 strani

kao Šekspir, ·

, . Stanislav ŠIMIĆ

OPAKE OPASKE

MEDIOKRITETSKI KRITERIJ

U svakoj književnosti ima, pored ostalih kriterija, i mediokritetski kriterij. Kriterij mediokriteta u knjiŽevnosti naslaje križanjem poprečnoga nekultiviranog ukusa za književnost u nekom prostoru i vremenu, i osrednje, to jest slabe, pameti recenzenata i ' svakovranih spisatelja o književnosti. ·Kao što se mazga oždrijebi kad se križaju konj i magarica. Mazga je pristala životinja za premose lovara u brdskim krajevima, dakle gdje je premalo civilizacije. Mediokritetski krilenij u književnosti ponajvećma. se upotrebljava u prostoru i vremenu u kojima književnosna kultura nije mnogo razvijena. Mazga je vrlo izdržljiva i sluša samo goniča na kojega se dugo vremena navikavala pa i navikla; komu nije vična a želi je potjerati, umije ga udariti nogom. Mišljenje na koje nije navikao, mediokritet odbija rukom tako što njome piše, a nikada glavom, .jer nema svoje glave; uporan je u svom shvaćanju i ravna se samo po ustaljenom poprečnom mišljenju, po navici kako se misli. Đotkovan vele u narodu za onoga koji je učen. Mazga nije potkovana. Nije potkovan ni mediokritet. Pamet mediokritela udaraj koliko god hoćeš, ne kreće naprijed, a magare ponekad možeš mlatiti koliko ti drago da ga po-

a eansneunensunyemempunun Bari BE ii a i Na

LJUBO IVANČIĆ: FIGURA. U INTERIJERU,

MALI ESEJ

Cena 30 dm

tjeraš i uputiš; ako ono zadre, ni makac sa svoga mjesta. Sagrađen od otpornosti poprečnog nekultiviranog ukusa u nekom vremenu i prostoru i od recenzentske i naučene pameti, mediokritetski kriterij je moćni nego sama pamet recenzenata i drugih skribenata u literaturi, kao što je mazga snažnija od magareta. Gdje književnosna kultura nije mnogo razvijena, tu ne odlučuje sam ni nekultivirani ukus ni recenzentova pamet sama, nego: je u književnosti upotrebljiva smjesa njih, tj. kriterij mediokriteta. Gdje je književnosna kultura mnogo razvijena, ukus za književnost kulturan je barem u jednoga dijela publike, te mediokritetski sud o tomu što vrijedi u književnosti i šta u njoj ne vrijedi, ne može biti opće prihvaćen. Smiješno je da mazga prenosi terete u asf[altiranomu gradu punom motornih vozila; osim toga ona se na asfaltu sklizne i padne. Mazga je sterilna; ne oždrebljuje novih mazga, nego opet može nastati križanjem. Mediokritetski kriterij o književnosti ne rađa drugi mediokritetski kriterij, nego u svakom vremenu i prostoru nastaje križanjem popreč“ nog nekultiviranog ukusa i recenzentske pameti. U zavičajima mazge, u nekim dijelovima Dalmacije i Hercegovine, osobu slabe pameti nazivaju mazgov. Medio« kritet ima eto u narodnom jeziku naziv koji je postae od riječi mazga.

KRATKO I GLATKO

Što više i što točnije pjesnik uviđa realnu moguć nost u jeziku, tvori to veću imaginalivnu književnost. Svaki čovjek znade mnoštvo podataka i mori ga mora od vlastitih doživljaja; unatoč tomu ne smatra sebe za utjelovljen roman ili za utjelovljenu novelu. Zanimalo bi ga da pisci preoblikuju te doživljaje; da predoče njihov smisao. Ipak ima čitalaca koji vole čitati i svoje prepisane doživljaje: reportažu. Čovjek voli motri fotografiju mjesta, ili zgode, gdje je i on, ili fotografirani vidik koji je inače vidio u prirodi, ili u živobu. Koji je viši smisao toga što on gleda tu fotografiju? Osim što se njome podsjeća. .

Mnogim je recenzentima važno koliko je i kakvih je u književnosti predstavljeno dogodovština i ljudi; i što su im aci u nekoj knjizi sami'po sebi zanimljiviji, ona im je to vrednija. Malo se pitaju jesu li ti podaci zbilja oblikovani tako da su svaki pojedinž i svi zajedno svrhoviti u smislu cjelovitosti pjesničkoga djela. Govore li o stihovima, to bolji su im što sw »neposredniji«, to jest kad u njima naiđu na svoje svagdanje, ili lanjske, doživljaje; ili pokraj njih ne znaju da poezija nije podsjećanje na to kako nam je i šta nam je bilo, nego osjećanje o posebnoj živolnosti, li vizija o njoj; i to osJjećanje i vizija što st različiti, štaviše, i od osjećaja i od vizije samoga pjesnika, pa su različiti i od nemoći nekoga da doživi i shvati poezijsku životnost. Pisac imaginativne književnosti osjeća i zamišlja ono što bi htio predočiti; ali kad je napisao, predočio, napisano je drugačije od onoga što je osjećao i zamišljao. Vrijedilo to, ili ne vrijedilo. Istra> živao je i našao ono što se 'nije nadao.

»*

Žene, i slikari, i pjesnici koji ne misle, vole pa« risku modu. Modernost je prevriljivost.

Gluplji — skuplii; finiji — jeftiniji.

Nadrealizam jučer i tamo.

Daljine se ukidaju avionom, mišljenje i daljine zajedno televizijom.

Otrcana je poznatost da se o djelima nckih pisaca objavljuju samo pohvale, a šapuću i skrivaju pokude. Kao o mrivima, o kojima se ne govori ništa, ako ne dobro.

Postalo je običaj da se o djelima ponekog pisca objavljuju samo pokude a pohvale cvokoću zubima od straha da ih tko ne čuje.

Neki recenzenti priznaju da ne objavljuju ono što iskreno misle a dopuštaju da bude objavljeno ono što iskreno ne misle. Žar su po tomu priznanju manje krivi za neistinitost recenzija u književnosti, za nered u njoj?

Tko mw književnosti ne može čestito kazati što misli, može imali pravo i dužnost da ćestito šuti. Opravdavaju se da moraju živjeti — ali zašto baš od za» rada radom protiv književnosti! Kultura im je privredno sredstvo; i to tako što joj podvaljuju.

. Kultura nije cirkus koji treba raspustiti ako se ne isplati,

i aaa i

STARI STIH, A NOVE REČI

Adekvatno prevoditi dobre stihove ustvari dobrom, u zaista pesničkom stihu trebalo bi da oživi ono jedinstvo reči

je nemoguće. U

moguće prevesti, isključivo pesnikovu misao. On tada pokušava da na novom jeziku prepriča šta stoji u originalu, koliko je moguće više

mačkog pesnika Rudolfa. Leonharda i dao ku« dikamo vrednije stihove od originalnih — samo što su malo potsećale na taj original,

i misli, čije sazvučje tek pretstavlja poeziju. Muzika jezika udružuje se idejom pesnika, iznenadni obrt izrečenog ostvaruje vezu sa nekim prethodnim stihom pomoću rime, upečatljiva rečenica zaigra tečnim ritmom. Prevodiocu obično preostaje da izabere samo jednu polovinu koju stih pretstavlja — ili će zadržati muziku i izneveriti ideju, ili će lepotu forme napustiti da bi tačno protumačio nameru pesnika — ili će preneti rime i ritam, mireći se lime što će na novom jeziku uspeti da kaže tek nešto sličnu originalu, ili će prevoditi doslovno izneveravajući formu. ; i Prevodi su ipak neophodnost savremenog kulturnog Života. Današnji zainteresovani. čitalac zahteva da mu sve literarne veličine budu pristupačne i na njegovom maternjem jeziku. On je, dakle, prinuđen da se, zadovolji surogatom. A kad već čita Getea, Šekspira, Dantea. i Puškina, Rilkea,· Eliota, Kiyazimoda i -Jesenjina, iako ne poznaje nijedan strani jezik, bilo bi korisno da, nešto zna i o tome, u kakvoj.relaciji je srpskohrvatski stih,nemačkog, engleskog, ita-

' lijanskog ili ruskog welikana, sa originalom koji

čitalac zapravo želi da upozna i misli da poseduje u prevodu. Prevodilac možda stoji na stanovištu da je

držeći se spoljnjeg oblika. Takvi prevodi često deluju banalno, jer je pesnik računao i na ono dejstvo koje će njegova misao imati uz odgovarajući ritam, eventualno sa rimama, eventiualno na osnovu asocijacija nastalih povodom odabrane reči ili figure, Bez tih finesa misao može da izgleda gola i mršava. Poezija nije logična, ona računa na emociju, ona je isuviše ezoterična, a da bi mogla da se pojavi pred re[lektorima široke javnosti bez šminke rafiniranog Jjezičkog aparata.

Prevodilac takođe može da pokuša da se drži prvenstveno forme ·i muzike, da odredi ritam

i rime, pa da — opet samo koliko je to mo-

guće — u taj oklop stisne reči bar približne originalnim. "Takav prevod bi mogao da se uporedi. sa devojkom, koja se pojavljuje u haljini skrojenoj za osobu ponekad veoma različitog stasa. e

· Dogodi se, da se značajni pesnici pojavljuju kao prevodioci. Tada nije retko da im pesma, koju nameravaju da prevedu, ustvari samo služi kao povod za, sopstvene stihove

"Tako ponekad nastaju pesnička ostvarenja ne

malog. kvaliteta. · ali od originala ne ostaje mnogo, iako je prevod bolji od njega. Krleža je nekada · prevodio danas već zaboravljenog ne-

Moguća je i jedna formula koja teoretski donekle rešava problem. Ona je sadržana u pitanju šta bi pesnik napisao da je svoje raspoloženje morao da izrazi materijom jezika na koji,se prevodi. Tu se javljaju osobenosti svakog jezika posebno. Još Bogdan Popović je kod nas tvrdio da pesnik kad kaže zrak, iako misli na svetlost, zbog rime mora da kaže mrak. Ako preteranom doslednošću uzmemo nemačku reč za zrak »der Strahle na koju se najlepše rimuje »Stahle — čelik — možemo umesto jednog pesimističkog, melanholičnog obrta da dobijemo tvrdi i ratoborni; Da ne bi došlo do takvih ekstrema, prevodilac naravno dobro mora da poznaje celu ličnost i suštinu dela pesnika koga prevodi, pa ako se slobodno posluži 'figurama, rečima i slikama koje pesnik u originalu nije upoirebio, mora.da bude siguran da odgovaraju atmosferi njegovog opusa. Takva. sloboda povećava odgovornost prevodioca o prevodu tu više ne može da bude govora reč »prepev« možda nijć lepa, ali je preciznija, Prepev je' uvek veliki rizik. Ali možda je jedina mogućnost da se stari stih originala izrekne rečima novog jezika — tako da ipak pre svega ostane onaj pravi stih, Ivan IVANJI

%