Književne novine

imas, UO a ML |

KRITIKA

Božićevi romani „Kurlani” i „Ne isplakani”, prva dva romana iz. predviđene trilogije o Kurlanima, svojom pojavom značili su jedno prolećnje osveženje u našoj tada-

oj literaturi i bili, u isto vreme, nagoveštaj i potvrđa „novih mogučnosti svoga stvaraoca bez obzira na to što je njihov osnov-

· ni metod bio realistički, realistički u smislu našeg klasičnog realizma,

| i 1,

ii |

Tek ti i tamo u „Neisplakanim“ došao je do izražaja Božićev smisao za psihološku analizu čoveka, žene naročito, a usto i težnja zal uopštavanjem.

Većina naših kritičara koji su pisali o Božiću mahom su pisaii o njegovim romanima, a manje ili

· uopšte nisu pisali o njegovim dra-

· mama.

Otuda i jednostranost u prikazivanju i „tumačenju ovoga pisca i često naglašavanje da njegovo Kmjiževno delo nosi izrazito regionalni karakter, To je uglavnom zbog toga što se o njemu piše a da se prethodno ne proveri da li je napisao još Što sem nekoliko drama te romana „Kurlani“ i „Neisplakani”. Ako se pretenduje” na to da se sagleda umetnost jed-

nor „pisca, onda ga treba proma- i trati u celini, sa svim onim što je ši

dao i tek tađa postavljati. i rešava= ti probleme koji se nameću. Božićeve „Novele” (Zagreb, 1955), objavljene ođmah posle „Kurlana”, otkrivale su piščeve nove izražajne mogućnosti i nagoveštavale da se autor „Kurlana“ mne razvija samo u pravcu faktografsko-slikarskog manira. „Novele” ne pretstavijaju Mirka Božića kao pisca naše protekle stvarnosti, stvarnosti između dva rata (i to Sinja i njegove oko·line), no, u prvom redu, kao pisca koji ima smelosti đa umetnički oblikuje svet oko sebe, da uđe u probleme ljuđi svoga vremema, čega se, uostalom, i ranije doticao u nekim svojim dramama, u ..Mostu”, naprimer; sve četiri novele, kolik, ih je u navedenoj zbirci („Kipić“, „Sastanak“, „Šetnja“ i „Papuča“), sadrže u sebi jednu diskretnu oštricu satire. Dok je „Kipić“ sav u tonu jroniziranja ukalupljenih birokrata, njihovih kokošjih mozgova i njihova rada, s jedne, i smelo, upozorenje dokle taj birokratizam može da dovede ljude u sumnjama; prema posleratnoj nnmšoj stvarno'stl, s đrugć strane, dotle je „Saistanak“ reska satira svih konierenmcija koje su prosto opterećiva– le, oduzimale vreme, na kojima se samo pričalo i pričalo, da se posie wvih priča ne bi ništa (u)radilo. Sem toga, Božić je u „Šetnji“ zahvatio problem odumiranja i nestajanja starih patricija, konta i sl.,, i njihovo grčevito hvatanje za slamku da se još malo živi i istraje. Međutim, „Papuča” je novela... ali o njoj docnije i viBe... Kada bi se, prema tome, svi ti elementi, koje smo samo noprečac mabacili, dublje sagleđali i analizirali, onđa se ni u kom slučaju ne bi mogla održati teza o problemu regionalnog u književnom delu Mirka Božića. '

' Pisati o novom Božićeva romznu „Svilene papuče“ — znači vraćati se opet njegovu ranijem stvaralaštvu, u prvom redu njegovim „Nowelama" i to, konkretno, novel „Papuča“. Odmah da kažemo sledeće: „Svilene papuče“ su nastale iz „Papuče”, iz nje vuku svoju stž i svoj osnovni sadržaj, lića su ista, radnja ista, itd. Pa ipak, uza sva te sličnosti, među njima su uočljive i razlike, i to ponekađ bitne, posebice u Jmjiževno-umetničkom postupku, Sve te elemente, čini nam se, nije teško okbkvriti, ali je, smatramo, nužno, bar ovoga puta, na njih upozoriti. ; ;

„Papuča” je priča o majci i njenoj egoističnoj ljuoavi prema sinu u kome uvek gleda ma!o, kmezavo i nežno dete kome svim 1 syačim želi ugoditi, i kome ne dozvoljava da oseti i toplu nežnost voljene devojke. Ma koliko ta ljubav s čisto hrišćanskih gledišta bila opravđana, ona kod čoveka. budi suprotna osećanja, jer zna da ga na neki način tnizava4, da mu ta neprekidna skrb majke oduzima veru, u sebe, lišava ga samostalnosti i samouverenja. Slučaj .Karla, umetnika na violini:, i njegove majke dobro to potvrđuje. Božić je toj i takvoj majčinskoj ljubavi suprotstavio jednu drugu, jaču i preču u zrelijim godinama čovekova života, ljubav Karla prema balerini Rini. Sva radnja pripovetke dešava se, zbijeno, u svega jedandva dana: tu je Rinin povratak sa školovanja iz Trsta, njen susret sa. Karlom na stanici, Karlov večernji

'

„»Papuča“i „Svilene b 5 Mirka Božića e. COapriicd", Zagreb, 195)

komcert, Rinina ispovest i priznanje da u svojoj utrobi nosi đete jednog drugog, voljenog čoveka, tu je.i Karlovo razočaranje i beg, a iznad svega tu je večito prisutna Karlova mati, gospođa Menoti. „Papuča” je krošta životnim građivom koji je zaista bio dostatan za roman i to u prvom ređu psihološki roman. I upravo zbog toga preobilja građe desilo se da ova Božićeva pripovetka nije završena, da nije celovita „da su neke ličnosti ostale nedorađene;i kmje. Čini nam se daj je u ovoj noveli najnepotpuniji ostao Karlo, a on je upravo i glavno lice, pa je na njegovu liku trebalo raditi, dati ga reljefnije, življe i ubedljivije. Ovako, on se pred čitaocem samo pojavljuje —i ta.pojava je bleda — da bi uskoro, zatim, potpuno nestao iz pripovetke i čitava radnja u pripoveci je svedena na sukob gospođe Menoti sd Rinom, ma ljubav, bezgraničnu i veliku, Menotijeve prema simu koji, po njenom mišljenju, voli običnu

MIRKO BOŽIĆ prostitutku. A taj sukob,

ovako kako ga je Božić dao, nije uvek i

do kraja opravdan, nedorečen je. Čitaoca, međutim, neprekidno interesuje Karlo, interesuje ga kako on preživljava saznanje da je prevaren i da su svi njegovi snovi o životu s Rinom razoreni!? Isto tako niz obrazloženja majčina stava prema Rini moglo se naći u njenoj psihologiji no u” crtanju miljea koji je okružava, njenoga odnosa prema stvarima i t.sl. U „Papuči” je Božić samo donekle uspeo u davanju psihologije likova, u prvom redu Rine i njene odvažnosti, kađa je saznala da ne može dobiti angažman t#iu pozorištu zbog deteta koje treba da rodi, đa se sama bori u životu. Kritika se svojevremeno slab» osvrnula na Božićeve „Novelo” i nije ukazala na niz njihovih nedostataka, odnosno nedorečenmosti. Za „Papuču” je rečemo samo da je „opsežna analiza moralnog problema, egoistične majčinske ljubavi prema sinu, nehumanih principa i stavova koji proizilaze iz te ljubavi, pri= krivani i „pravdani katojičkimi doskočicama”. Ta konstatacija je tačna, to je osnovni problem nove~

abuče“

le. Ali zadatak književne kKritike nije samo u. tome da konstatuje probleme, no i đa kaže kako su onš dati, đa li su đorečeni i kako,

· Božić je, međutim, i sam video neke nedostatke „Papuče”, On je uviđeo da se od njene materije da

stvoriti veće delo, složenije i da se.

niz tek nagoveštemih detalja može sasvim razraditi, pa čak i metođološki postupak da može biti drukčiji. On je, u prvom redu, uvideo da je u pripoveci nedorađe~\ ni lik Karla idealna prilika da se u obliku romana šire i dublje zahvati život umetnika, njegov svet, svet njegove mašte i svet stvarnosti, upravo sukob tih dvaju svetova, Tako se desilo đa je Božić u

koncepcije pripovetke, Koncepcija „Svilenih papuča” je uopštenija. U noveli mi znamo gde se radnja događa (Rijeka), gde je Rina završila baletsku školu (Trst) i kuđa Karlo beži (Zagreb). U romanu, međutim, gotovo ništa nije konkretizovano, sve Što se ovde dešava — sve se to moglo desiti jednako u Za-

: grebu i u Beograđa kao i na Hije=

ci, jednako u inostranstvu kao Što, se dogodilo i kod nas. Mirko Bo~

: žić je u ovom slučaju imao na umu

umetnost i umetnike, njihov život

: i njihove prosleme, te je posve | sporedno mesto radnje romana.

Mađa je u nekoliko roman „Svi“ lene papuče” parafraza ili, bolje,

i razrada „Papuče“, mora se priznati

da se Božić nije ponovio i upravoj u tome treba gledati umetničke sposobnosti ovoga pripovedača. On je u pripoveci jako naglašeni egoizam majke sada sveo na najmanju

| meru, dajući više mesta drugim lič-

nostima — Karlu u prvom redu, a zatim Rini. To su dva čoveka koji vole umetnost, ali su u isto vreme satkani od krvi i mesa, nd žive u obiacima, no upravo tu, na zemlji, među ljudima, osećaju tuđe bolove (slučaj udovice kod koje Rina stanuje), vole i voljeni su i neprekidno tragaju za tihim trenucima lične sreće. U tom iraganju i u tom odnosu Božić je zasnovao i svoju životnu filozofiju, filozofiju svojih ličnosti, po kojoj je čovek neprekidno razapet, večito nezadovoljan s onim što ima, uvek okrenut prema onome što je izgubio. Umetnik, prema tome, kao ni svakom drugom čoveku, uostalom, nije dovoljna samo njegova umetnost, slava i uspeh, njegov umutra> šnji život zahteva celovitost bića, ispunjenje drugim bićem i odbacuje jedmostranost. Drugim rečima, i umetnik, kakav je u romanu Karlo, a naročito Rina, želi da onaj koga voli (ali da to ne bude sumo majka!) deli sa njim sve uspehe i radosti, jer se jedino tada može govoriti o ljudskoj sreći. To je ono večito razmimoilaženje između lju-

di (tj. muškarca i žene), nerazu-

mevanje i mesklad. Te momente života Božić je razrađivao u „Svilenim papučama“ i to u likovima i odnosu Rine i Karla, ljudima i umetnicima koji žele povratak u pro šlost: Karlo mnaivnoj i neiskusnoj učenici Rini, m Rina zagrljaju i snazi Garavoga. Nastavak. na 9 strani

e =atugangipriia rise si O

Radoslav. VOJVODIĆ Patetična

simfoniia

Evo gore moći i slutnje i pesma nevesclog lica, pevaju quže n oluji, cvrkut prevarenih ptica. Gordama vaj, gle, nemirom munje i linja ova isina,

boli me tvoj san, boli me lažna mesečina, ; gorelim grlom, gorkim glasom godina,

Goroloman, govorim

dozivam još, mzalud, Prometej sa juga i visina.

Evo, budi se pod nama grad

i to je nastajanje,

beskrajan vidik i mir, i patnja što će bitil

AX ao Mi smo pomešani u

dušama, kao sumnjivo svitanje,

krhki wu vazduhu, još orni u duhu, spremni za putovanja,

već u danima koje

SMIŠLJAJU, koji će se dogoditi;

· sami u poverenju, u mirnoj reči što ne odzvanja. Sastačemo se MH mirisima, U &vOjoOj lam!,

(

nizu slučajeva otstupio od osnovne ı

· visoko glasove dozivaju, c Uspravljam se u nužnosti, u slobodi, n zanosu što potseća na ruševine, na oružje odavno palo.

koja nas čarolijom, mamnom omamom mami,

Dišemo sami, nosi nas toplota, živa; budni, i u snu, rušimo letove, i ognjiva. Može li sx to osećanje ikad obnoviti? Mogu li u korenima, tu tugama, Smirsno, u malaksalosti, u zvezdama, o, nikad više neće plica zapevati: jer nikad se ne,vraća Hajdemo, draga, slomiću ptici krilo!

sumnje biti? | to se ponor zlati,

ONO ŠTO JE BILO.

Još w dahtanjima, u vidovitosti, u senkama,

još u razlikama koje su sličnosti, LE LO O nada smo pomešana sa očajanjem,

u terevenkama, sa onim što će biti.

Aj, kako odahnuti usred obilja, slatkog drhtanja, u ljubičicama; kako. se stišati, kako zaspati, kako se probuditi!

A biti, ne mešati se sa vetrovima; Sad više: nema pobednika, samo sunca porušena ·

»

lepota bivaju.

Bitka je prestala i svetlosti, ranjeme, irunu.

iagabbjena su imena, proverena pred

unu.

cć su u telu kidanja i rane, što biju, biju; žita u noći pevaju setnu melodiju, ničiju.

"To po zvuku, čulnom bauku, 1o su metamorloze, to ? i Hoće li, danas, ptica iznova zapevati

dižemo svaku ruku, žarka treperi varka.

sve ljubavi na rukama umiru.

da NIKAD SE NE VRAĆA ONO ŠTO JE BILO.

\

Sa izložbe S. Garašanina Batu

2

SLOBODAN GARAŠANIN: SUSRET IZGUBLJENIH LOVACA

+ O i TI TC |

Leći na obalu : Na obalu oholog mora | Na obalu sa rukama. Leći i zaspati poput

: Poput jednog ra TCE Ledi i pretvorili se u pejzaž primorja

Rugati se galebu“ | Rugati se zovanju besnih talasa

Leći i bez Upasti u to more Bez straha da će ie OBez straha disati Svoju Mahati kapetanu nekog broda Zlammoj pomorandži Svejedno Dubini mom Na kosti | i Leći i sve dok ti se vebrovi Ne zaljube u lice

Ne zaljube u jezik

Zatvarati oči

Zabvarati ruže svojih usana

I biti potpuno miran ? Kralj među svojim jabukama Leći i ne dirati a svoje srce,

Dragan KOLUNDŽIJA ~.

Podne na moru

imad glave i zarasle rane

drugog mora

Svejedno Rugati se svome nosu Gospodinu koji liči na komarca

straha da bi mogao

odneti jegulje ljubav

koja te potseća

Suspeć Sa NPomazignćil pan

odabrane pripovetke, I-II; „Nolit“, Beograd, 1959)

(„Nemački romantičari“,

U svojoj poznatoj biblioteci „Orfej”, koju uređuje Zoran „Mišić, „Nolit“ je neđavno izdac dva toma nemačkih romantičarskih pripoveđaka. Na oko 560 strana teksta (ne na hiljadu, kako na omotu stoji) zastupljeno je deset pripovedača sa dvanaest pripovedaka (Brentano: „Priča o dobrom Kaspartu i lepoj Anici“, Arnim:' „Vlastela“ i „Izabela Egipćanka”; Novalis: „Priča o Hijacinti i Rozenbliti“, Tik: „Tajanstveno brđo“; Žan-Paul: „San jedne umobolne“; Fuke: „Undina“; Ajhendorf:, „Mermerni kip“; Šamiso: „Čudmovata povest Petra Šlemila“; Klajst: „Mihael Kolhas“; Hofman: „Majorat“ i „Izbor neveste“), Izbor (koji je izvršio Vasko Popa) pretstavlja nam, uglavnom, sve najznačajnije što su nemački romantičari dali na polju pripovetke, pa i nešto preko toga. U svakora slučaju, prikazani su svi najvažniji 'widovi romantičarskog pripoveđanja: od Novalisove fantastične nadstvarnosti do Hofmanove fantastične stvarnosti, od irealne bajke Tika do realne bajke Šamisoa, od kondenzovanosti i stroge uzročnosti Klajstove do rašplinutosti i prelivanja Arnima i Ajhendorfa, Sva-= kojako, kad je reč o izboru, pa i o uspelom kakav je ovaj, nemoguće je svakoga i sve zadovoljiti. Meni

se naprimer čini da bi zbirka dobila .

da je od Arnima uzet „Ludi invalid” mesto „Vlastele”, a od Ajhendorfa mesto „Mermernog kipa” ona jedinstvena pripovetka „Iz života jednog dangube”, koja dođuše manje drastično pristaje uz mo-. to cele eđicije („Među javom i međ snom”), ali je umetnički Čvršća, uzglobljenija i punija, i nesumnjivo od veće vrednosti, a unela bi jednu karakterističnu nokiu VIže, Teškoće je bilo i sa onim piscima koji su napisali veći broj izvrsnih pripoveđaka, kao Sto su Tik, čiji „Plavi Ekbert“ naprimer ili „Vilehjaci“ ne zaostaju za „Tajanstvenim brđom” (kako je preveden naslov pripovetke „Der Rumen. berg”). Isti je slučaj i sa E. T. A. Hofmanom. Za diskusiju je, najzad, da li Žan-Paul i po priči sa kojom je uvršten u ovu zbirku, a pogoiovo po svom celokupnom ncpreglednom opusu, spada u roman– tičarske pisce. Sam naslov pripovet ke na prvi pogled kao đa opravdava njeno svrstavanje u ovu zbir= ku. No meni izgleda karakteristično upravo to što je Žan-Paul našao za, potrebno da se zbog predmeta i načina svoga pričanja dvostruko ogradi i izvini: snom i ludilom svog junaka.

Uostalom, sem kKnjiževno-istoriski pojam romantike, kao i svi slični zbirni pojmovi, nedovoljno je određen, pun je unutrašnjih protiv rečnosti i puca na šavovima, pa je razumljivo kad se postavlja pitanje đa li se njime uopšte ireba služiti. To se i u ovom izboru vidi: kako ma zajednički imenitelj svesti recimo Klajsta i Ajhendorfa? Šta ćemo sa graničnim pojavama kao što su Šamiso i Hofman? Kako omeđiti Tikovu romantičnu od njegove realistične faze? U&to, nemački romantizam ima posebnu iskrivljenu grimasu, koja ga izdvaja od romantičarskih pokreta u drugim zemljama. Prevaga elemenata bajke i snova, fantastičnost, ambijent ili irealan ili uzet iz srednjevekovne prošlosti — sve to navodi na poznati bežanju od stvarnosti, koji je samo uslovno taćan, tojest ukoliko se odmosi na građu, jer je svaka umetnost, pa i romantičarska, pre svega približavanje stvarnosti i njenim tajnama. Preciznija bi — na sadržinskom planu — bila form'ula o romantičarskom bežanju u iracionalno, prema kome su imali ambivalentan odnos straha i uživanja.

zaključak o romantiča"skom ·

Ali iracionalizam — «Rkoji će kao nasleđe „Šturm-unđ-Dranga” i romantike kasnije izvršiti i neblagotvorne uticaje na nemačku književnost — iracionalizam je dvosekli mač: on pogađa i Francusku revolu

'ciju i feudalizam nakaznog nemač-

kog oblika. Pa, ako je reč o romantici kao o kulturno-istoriskom fenomenu, nema sumnje da za itvrđivanje obima toga pojma naučno socjološko ispitivanje može dati bitnu građu.

I jedna i druga knjiga imaju neuobičajeno duge predgovore — po sto strana. Prvi je napisao Stanislav Vinaver, drugi Zoran Gluščević. Vinaverovom predgovoru koji je inače pisan obavešteno, živopisno i sa dosta interesantnih ideja — osnovni je nedostatak što je rađem impresionistički i što ne govori upravo o onim delima koja se u knjizi nalaze. Ustvari, dok se u posebnim poglavljima prikazuju Vakenroder, Helderlin ili braća Šiegel, ličnosti dakle koje u ovom izboru nisu zastupljene, dok se opširmo raspravlja naprimer o Geteu ili Fihteu, svega jednom rečemicom je pomenuta jedna jedina pripovetka od seđam u prvom. tomu. Zo-

iran Gluščević, «koji je u · drugoj

Knjizi pisao o Fukeu, Ajhenđorfu, Šamisou, Klajstu i Hofmanu, oba= vio je svoj posao znalački i uspes šno, pa mu se tekst, slogom suvoparniji od Vinaverovog, čita sa mnogo više zanimanja i dobiti. Šteta je što om ne obraća više pažnje estetskoj amalizi, već se zadržava uglavnom na idejnoj; nema sumnje da bi uzajamnim osvetljavanjem š jedna i druga samo dobile.

Šest prevodilaca je bilo amnmgažovamo u prenošenju izabranih pripoveđaka na srpskohrvatski: Dobriša Cesarić preveo je „Kolhasa”, Milivoje Pređić „Šlemila“, Grgur Berić „Unđinu”, Zdenka Brkić „San jedđd= ne umobolne”; Nikola Polovina pres

veo je tri stvari: Arnm.imovu „Vla“ stelu” i „Izabelu Egipćanku” i Hof+s

manov „Majorat“, a Branko Stras žičić ostalih pet pripovedaka. Pre=-

vodi su — izuzev stihova, gde ih ima — koliko sam stigao da poredim, urađeni sa znamjem, savesno i na uglavnom adekvatnom srps skohrvatskom — u onoj meri U kojoj je to mogućno. Izuzetak čini jedino prevod Grgura Berića, kd= ji sa svojim netačnostima, nedomišljenim jezikom i „nemogućim konstrukcijama nije najsrećnije dru štvo onim ostalim prevođima.

Samo još jedno pitanje na krajuš zar nije postojala mogućnost da se u sadržaju daju i originalni nas:ovi pripovedaka? Ovo utoliko pro Što su U prevođu neki među njima donekle izmenjeni.

Branimir ŽIVOJINOVIČ

eo pamuurumaneraniı II IĆIBN MIA e,

Poelska prenemagania

„ (D. Ferenc: »Ponoćni

ribar« i D. Malešev: ·

»Beli maha, Matica srpska, 1959)

Ono što je zajedničko ovim dvema knjižicama, to je dđa su obe ve-

oma slabe. S obzirom đa se rađi o

dva mlađa pesnika (obojica su rođeni 1958 g.) i o njihovim. prvim zbirkama, mi bismo prema njima mogli ibiti popustljiviji i manje strogi. Ali,na našu sreću (a njihovu žalost) postoje i mlađi pesnici (na– primer Jasna Melvinger) koji su pokazali da se i od sasvim mlađih pesnika može s pravom mnogo više očekivati. Ipak bićemo prema njima blagonakloni, ukoliko uspemo da iz te hrpe praznih i patetičnih, dozlaboga početničkih stihova izvučemo ona mesta koja mogu da se vrednuju jednim, jako ne baš tako strogim, kriterijumom. Prijatno je kada se kod Maleševa, sasvim neinventivnog u izrazu („Školj ka sećanja”, „zđenac nepovrata”,, naiđe na stih: „Pravac — izgubljen nož“. Pored ovog stiha mašm dobronamernost nalazi u #kmnjizi „Beli mak“ i jednu sasvim dobru pesmu, Pesma se zove „Put“:

„Put je nemiran drug

ne podari ti ni reč

odvede ie u nepoznat kraj

i ostaneš uplakan

suve dok te ne nađu neki 1judi obično, izmišljeni”. Judi

Ulov je više nego skroman Kod Deaka Ferenca ne možemo

VINJETE U OVOME: BROJU

MOMO

·

maći ni toliko. Dođuše tu se ra prevodu. Ali svi su izgledi da S likom prevođenja nije imalo šta izgubiti. Osim sktomne pesme „Tekst. uz igru s pevanjem”, cela' zbirka 'Ferencova je početnička u najgorem smislu te reči, To početništvo karakteriše emotivno prenemaganje, simuliranje misaonosti, preuveličaa OR sasvim · beznačajnih Š va” i na si a i loletnih emocija. Bag ap Poeziju Ferenca i Maleše: a mo nazvati poezijom UBIEEAnojd: l zbogčega. Pre nego su nam išta re

kli pesnici su udarili u Kkuknjavu,

Jeđan je neutešan što njegova draga'ne može da se pretvori u wti-s Ba dragi u svom „svetskoni boazi još neukusniii i i batak sniji, sasvin

„Nema devojaka, suve već zauzete, ali ni para nemaš, ž a skup je laj bazar žena”, Izgleđa đa naš mladi i isto onoliko uspeha kod žena IROHRO 1 u poeziji. Samo žena se može ! o Ssvojiti udvaranjem, a poezija se nikad ne pođaje nasrtljivcima. To je a misao koja nam se nameće SR OT „poeziju (kad "Smo Nie: ić TeC za ono Što njje

B. M.

IZRADI KAPOR . -

O O a A O o O TP '

KNJIŽEVNE NOVINE