Književne novine

~.

bs. NA RLA\ COVEČANS

U najmanju ruku beskorismo je natezatli se i polemisati sa mišljenjem o jednom umjetničkom djeiu. Jer se sve razlike daju lako braniti i pravdati već klasičnim i pomgslo klišetiziranim „argumentom ukusa koji ne podliježe kritići | diskusiji. I, odista, ukus je stvar eksteritorijalna. u smislu kritike. Međutim, ostaje otvoren put kojim smo doprli do određene ocjene. Daleko smo od toga da smijemo tvrditi kako je dokazni postupak kri tike jednako neprikosnoven kao i njegyv rezultat. On r: svakom slučaju podliježe sumnji i otvoren” je različitim pogleđima. Otuđa je i moguća kritika kritike, Postupak se sam po sebi ne može pokrivati i braniti zakučastim razlozima afiniteta, sluha, dispozicije ili averzije, dakle onim unutarnjim glasovima koji izmiču Kriterijumu objektivnog. On je izložen i otv>»rem prigovorima kao jedina realna mogućnost postojanja Kritike na kritiku. j

Polazeći, dakle, ođ toga možemo đa se ne sl)žimo recimo sa postupkom koji je Branko Miljković primjem'o u svojoj ocjeni pjesama

Izeta Savajlića „Minutu ćutanja" il.

pak poeme Huseina Tahmiščića „Nelmari“ („Poezija ili optimizam“, ~— „Književne novine“, broj 118 od 6 maja 1960 god.). Riječ je o vrlo neprobitačn5j visti kritike, o tzv. ilustrativnoj kritici Kkojoj se konkretno umjetničko ostvarenje bezuslovno podvrgava i siu-

žeći joj kao materijal za dokazivanje određenih teza. „Umjetničko djelo se u kontekstu takve kritičke rasuđe nalazi u nezahvalnoj ulozi opitnog Kunića, Onda je razumljiva očigledna opasnost, od pojednostranjivanja i prakticističkog svođenja bitne misli koju teza raspravlja. „Uprošćavanju se odista teško oprijeti. Nasukavši se na zam ke i podvodne grebene metoda kojim se poslužio, Miljković je bio pri siljen đa inače složene stvari pojednostavljuje, da poeziju koja je nesvodljiva fascikuliše i uramljuje,

Diskutabilna je u prvom redu čisto tehnološka strana Miljkovićevog kritičarskog postupka, Neuobičajeno je i nedozvoljeno prepričavati poeziju na način kako to Miljković čini: „Izet Sarajlić sanja o dolini dagestanskoj, o Nataši Rostovoj, o Kazbeku; peva... 5pominje...“ itđ., jer je u prvom redu netačno da pjesnik samo „sa“ nja o“, a drago: zar se na načim ovakve interpretacije onaj suštinski poetski amalgam ne tamji i ne banaližuje? Nije onmđa nikakvo čudo đa takvo prepričavanje pomalo djeluje kao nehotično ironisanje. I odakle je za poeziju odjednom postalo toliko presudno njeno fabularno=sadržinsko stanje koje jj Miljković pridaje? I dalje: šta uopšte znači kad se za poeziju kaže da je „dirljiva“ ili da je recimo „inspirisana ljubavlju prema ruskoj poeziji“. I zašto, ma kraju krajeva, Sarajlićevu poeziju da od-

ređuje ljubavlju prema bilo kojoj

poeziji, kad je ta ljabav, Miljkoviću je to valjda jasmx), ako uopšte

' postoji u takvom vidu, samo sred-

stvo, samo jedan od mnogih elemenata da se jezikom poezije izrazii saopšti nešto daleko značajnije: majdublje ljudska, poetska sušti na i istina života. Pa još i ovo: „Ona je humana ali nije istinita“, Ak» nije istinita onda nije ni poezija. Sredine nema. A kao zaključak slijedi misao koja treba da potkrep:i tezu: „U tome je nemoć humanističkog romantizma“. I možda je u tome zaista nemoć i poraz „humanističkog romantizma“ ali, to niukom slučaju ne znači da je i siab>»st Sarajlićeve lirike koja svojom suštinom stoji iznad tona. Š

U vrijeme kad se u našoj pocziji intenzivno rascvjetava osjećanje dubovnog zamora, besmisla i ostalih nađri i vještačkih pomodnošti, javlja se evo i treći put glas Izeta Sarajlića koji Ustrajava na pozicijama odanosti i ljubavi za čovjeka, pozicijama •ohrabrenja i krepke vjere u njegovu ljudsku misiju očovječenja, Sarajlić dolazi sa strane nade i njegova strast želi da opjeva tu nadu kao jednu od viših ljudskih realnosti. Sarajlić ne pjeva u ime poraženog čovjeka, u ime čovjeka k»ji dobrovošino poniče svoju dostojnu udesnost pred nemogućim i slijepim vradžbinama prošlosti; on smjelo hoće đa vjeraje, i vjeruje, u Čovjekoljubije kao živu i uvijek prisutnu suštinu ljudskoga. Otuda

m POSTAVITI RE NOTE...«

i kad kroz mjegove stihove projćvara tuga, ona u sebi nosi nešto prozračno, nešto od praštanja, povjerenja i soliđarnosti.

Kroz lagane magle tužnih rastanaka i polazaka, pjesnik zna da njegova misao, da njegova ljubav, neće proći uzaludno, Ona je prisutna tu porukama koje nosi njegova poezija, poezija dostojanstva, prkosa i povjereWja u ćovjeka koji je znao da sačuva svoj Ćovječji lik, Pjesmik se obraća t>»m čovjeku koji se svakodnevno rađa kao njegova Tamara.

Suvišno je i izlišno tražiti od Sarajlićeve poezije ono Što ona nije i Što svjesno odriče da ude; pjezija malih oduševijenja i sporih, pipavib naslućivanja ~ nejasnoga. Njena je draž što je svoje opšteljudske smislove i sađržine preobrazila u intimme trenutke finog lirskog tkanja, što je estradne i revolucionarne pozive vremena znala da poetski amalgambšše u nep)srednu i patetično-neromantizovanu heroiku naših dana i naših života. Otuđa i riječi odanosti za OVI poeziju koja u svojim najboljim trenucima izražava i ispoljava osjeĆanja me samo jedne gemeracije, koja jc ugradjla svoja nespokojstva i svoje ljubavi u osnove našeg života kakav danas jeste, nćgo i svih Omih koji će doći i koji evo dolaze. Kao Tamara, kao mladost, Risto TRIFKOVIĆ

Afirmaečija socijalizma

Povodom Petog kongresa

Nastavak 5a 1 strane

ji razvitak društva, za njegovu hu maonizaciju. 1 najgore što može da se desi za vodeće revolucionarne snage društva, to je da se Uuljuljkaju samozađdovoljstvom zbog postignutog. To vodi stagnaciji, truljenju, pa i propasti tih snaga. Svjesnoe socijalističke snage maše zemlje svakim danom. dokazuju, to

je jasno ispoljio i ·Peti: kongres „„SSRNJy-da,ih nije napuštio •elan revolucionarnog stv&aralaštva, da

spremne stoje na visini istoriskih zelataka. To je i garamcija za budućmost, za naš stabilan hod ka onim visinama koje će značiti punu slobodu ćovjeka, njegovu punu vlast nad slijepim silama društva i prirode.

Važam problem pred kojim Sto jimo i koji je, rekao bih, domini'rao Kongresom, jeste problem konsekvenine realizacije, u našim uslovima, starog socijalističkog prim cipa: nagrađivanje prema radu, trema stvammom učimku rada sva-– kog pojedinca u prodđulkciji.. Dosadašnjom evolucijom našeg sistema, sa radničkim samoupravljanjem i drugim društvenim mehanizmima, mi smo stvorili uslove i približili se „ostvarenju toga principa, Treba naqlasiti: od načina na koji je rijeSemo OvO pitanje zavisi stepen demokratizma i socijalizma, stepen društvenog progresa, Dopustiti rad niku-proizvođaču ne samo raspolaganje i upravljanje društvenim sredstvima proizvodnje, nego i Obezbijediti da za njegov individualni rad, a u sklađu sa opštim, interesom zajednice, dobije stvarni 'ekvivalemt, — to je put ne samo za bezi razvitak, nego i za pumo oslobođenje rađa, za pumu i stvarnu sloboda, čovjeka,

Sve govori za to da se naša druš tvena evolucija kreće ka uspješnom i punom rješenju ovoga Osnov nog bpitanja daljeg razvitka društva ka socijalizmu. Njegovom teoYretskom i političkom rješenju dao je svoj prilog i Peti kongre3,

Peti kongres je isto tako istakao i značaj svjesnih socijalističkih sna aa u društvenim procesima. čiji smo učesnići, Reklo bi se da, ukoliko se više ostvaruje naš materijalni progres, podiže svijest i kultura masa, utoliko se više ukazuje potreba za svjesnim upravljanjem društvenim procesima, za duhovnim osmišljavanjem našeg razvitka, cjelokupnog našeg društvenog kretanja, a na bazi socijalističke iđeologije i rezultata moderne nauke. U tom pogledu se nesumnjivo otvaraju novi zadaci pred svjesne borce za socijalizam, pred, sve prodresivne stvaraoce ma polju mauke i kulture.

Već je postalo očigledno da. dje16 naše socijalističke izgradnje mije samo naša stvar. Primjer JuUgoslavije, humamistički karakter njenog socijalizma, naše koncepciJe međunarodno razvitka i bodučćeg razvitka čovječanstva. izazivaja imteresovamje progresivnih sna-

4

ga i pokrota mnogih i mnogih narođa. Dolaze nam delegacije · sa ·svih komtinenata, iz svih kutevš zemaljske Kugle, ljudi koji traže

rješemja za svoje neđaće i proble- '

me. Oni izučavajd naša iskustva društvene izgradnje, ona im služe kao vrelo nadahnuća.

Peti kongres, sa 41 delegacijom iz 55 zemalja, sa vrlo različitom ideološkom i političkom 'orijentacijom partija i pokreta koje pretstavljaju, manifestovao je ne samo taj veliki interes za naša društvena postignuća ,nego je u neku ruku na simboličan način „pokazao one tendemcije ka jedinstvu progresivnih snaga svijeta koje ' se spontano rađaju na stvarnosti današnjeg čovječanstva i koje vode ka jedimstvu i stvamom progresu

w tuzi se plete onaj bdaljeni krik dugački čađavi dan ma mrežu dmigu

'"Tišim mrtvu je lemio korak

& rukama na |

ogorčen očajanjem tog dama

vitka i gorka Korota

i u duši svojoj

_____ __________ „___ __ ___— --—-— __— -— —_—- --_-_——----—— ————

zaboravljeno je ime

| ostavivši ljubavnike i malu kuću wu vrtu zapuštenom

Ni mens \Iiše nema a kleknem

koje se rađale s rosom

bez istočenog pitanja

veoma večito | __ili je to samo strah u beskraju

| ko rana što se ne leči

do nepoznatog sna

Još jedam smeh granju

sklopljenih očiju da nc bi odbegle stvari

jedinosušne

i kao oblak nad savskom muhnam vodom

u ovoj šubnji treperi veče A kad se zemice isprazne

· pokraj Beograd. na kiši pesma

Slobodan GALOGAŽA PRPI DAN

Nestao je u otrovmim isparenjima svitanja

što je na grudi pao.kaočo mora iz koje se ne izlazi e

žudleći malu vdolicu ana zalenog 0 trava taj glas taj pobmuli glas još kuca o staklo

zagrlivši sebe kao ispovest ih Milomiće

nosila je budućnost neželjenih pomaljanja zormih rasprostirala je po cmom beharu budućnost ljubav kao pokayeičku odoru privi

Onoj reci pred kojom lje stajalo veće

| iu lišću je izgubljena priča života

slična napuštenom cvetanju umrla je mladost pod Zornjačom koja probledi ćwtljiva

i nije to ni irzaj ni kretanja lišća ukleto p ukrademoj smiremosti jutra

zašto nastajemo U siromaškom ruhu što traje

koji otima smeh i koji se nikad ne sVašaya "aj prvi dan se ko okov na nogama Yyuče opominje na izbrisane zvukove predjutarnje

do drukčijeg menjanja svetlosti se ne zaboravlja.

TRAGOM SELKIRKA...

dečaka # skotnja stramsbvujju

SSRNJ

čovječanstva. To maš, jugoslovenske borce za socijalizam, ne samo ispunjava ponosom, nego nam na meće i još veće obaveze.

Ne zanoseći se iluzijama da kod nas sve ide dobro, da još nema sla-” bosti i grešaka, još dosta ostataka mučne prošlosti, da još ne treba raditi i bolje i uspješnije, — „de legati Petog kongresa razišli su se Bvojim domovima sa čvrstim, Uvje=

renjem da je Kongres na jedini:

stven način mamifestovao afirmaciju snage našeg društvenog sistema, afirmaciju socijalizma i sOcijalističkih društvenih odnosa. Sa njima, to uvjerenje dijcle svi nasnarodi naše zemlje, miljonske mase naših građana, organizovanih u SoOcijalističkom savezu. Puniša PEROVIĆ

lašicama stramstvu}u svetlije

za kožnim strašnim Veodopadomi za blagom pećina n vedrom naručju milardćećt nad bdemjem žeme slične povijuši među cvelit

od zvežde u snu

Na du meba nevo meee čeka

zastanak

I sve će da se

iznad obale

akvasi ko lepet krila ma dlaku

u noći žto već magriza telo polako

belom parom opraštaja koje boli kaćč da je Prvo

i onda se napušteno pretvara

n medomislimu radost bo je opekla brzmom mimja pred wmianjem

Otsjaj lampe se wu očima skvošam maselo

kao novi dam m kalendarn da opominje dho pustinjske sv stope prahom prekrivene

m kome se više

me može snaći

“lok rađanje sunca vočji zavija

i na krožnji topole njiše se dan

Vidik se pomerio mutan kao čovek

a u srcu traje večna na usnama zakerena,

RASTANCI

Rečeno je

u «kribju bezimenog festanka

kad lišće uwtihne

a moć je

sve će nas nevidljiva svetlost ozavili

ia čudna i strašna iskonska moc

nataložena

na zvuk

zastaje i nad telom

podne mesatvoreno a či Što sm živćle Mrak talasom ruke preliva

Draštaj se u

bez Ae 8a 'Dlamehkomn

sa časom rvaslinja . , i sa sna PS: Ovde ie ljubav avethjabi gola.

| 257 |

sva tuga zemlje u malom srcu veoma esetljivem

na neshvatlirvu prelest stvaranja | Šapat je klonuo

već rađe Šikara

gorkom osmehu najimttmmije | O, zamavćk mneebohvacemenn

|OKRIT

(Sent-Bev: »Književni

ji+%

č

al ra a

ČAR”.

portreti«, »Kultura,

Beograd, 1960)

Šarmamtam stilist, u mnogim SV jim ocenama nedvosmisleno proc" zan ali ne uvek i pravedan, SentBev je zaista ubedljivo dokazao da 'često i onaj najuže limitirami subjektivni ljudski stav postaje a. ređujući kao deo jedne kritičarske ocene koja treba da ima opštije odjeke i dublje konsekvence.

Zajeđijiv, donekle preteram u yo me. egocentrizmu, kritičar koji je kritiku približio opštim tokovima. svakidašnjice, koji od kritike W\jC učinio površnu novinarsku intorma– ciju i pamfletistiku, iako je Kkritika postala deo svakidašnjeg kultur nog obayeštavanja “~ Sent-Bev se uvrstio u rod velikih utemeljača evropske književne kritike i esejistike. Zaista, ako se traži odgovor na pitanje kako je Semt-Bev uspeo da svoje obimno i u mnogo čemu raznovrsno delo učini do danas ne samo impozantnini predmetom za književno-istoriske i retrospektivne amalogije, komparacije i analize, već i dokazom neprekidne aktuelnosti — nije teško dokazati da se na njega mogu &a puno razloga da primene reči. koje je napisao O Molijeru: „Ima ljudi koji zadržavaju. duboku i neumištivu individualnost i kada slede opšti tok svoga veka”. A Sent-Bev je umeo da zadrži i očuva vidna i duboka obeležja. svoje individualnosti i onda kada je, sledio tokove svona Vremema. SentBev je svojim primerom dokazao da je kritičarska aktivnost ne samo rezultat i suma veštine čitanja, vlađanja eytetičkim kriteri] junmima, poznavanja psihologije i držanja od veđenih stavova, već da biti kritičar, ustvari znači biti budan tumać odnosa prošlosti i sadašnjosti na platit umetničke Kreacije. SenmtBev je govorio o sebi kao čoveku „koji samo ume da čita i koji druge uši Čitamju”.

Sent-Bev, Gal i rafimniraenmi posmatrač ljudi, navika i prilika, poscdovao je neobično izraženu moć i za Mmjiževno-istoriske retrospekcije i za psihološke analize. On je znao da ćeeti da „ta vrsta potajnog prouča vanja uvek pričinjava zadovoljstvo” i da će „Ulous i veština davati, VCIU jemo, uvek prikladnost i izvesnu trajnost i najkraćim i najindividualnijim delima ako su, čak i kad izražavaju samo ograničen deo pri-

vođe i života, Obeležemi onim jedimstvemim dijamantskim pečatom čiji se, otisak odmah ras-

poznaje, koji se ~— nepromenijiv. i neprikosnoven — nasleđuje kroz vekove i koji je nemoguće objašniti jli krivotvoriti”. Sent-_Bev je Uumeo da. se celovito angažuje u SVO me umošenju u literarne preokupacije i kompleksne lične sudbine Fisća. Nedvosmisleno jc jasmo pisao: „Uvek sam voleo prepiske, razgovore, misli, sve detalje karaktera, ponašanja — jednom reči, biografije velikih pisaca, naročito kada tu biografiju nije već neko drugi

redigovao i kađa je trebalo konstru isati i komponovati za svoj račun”, Sent-Beyv je umeo da biografiju pis ca učini osnovicom portreta koji je davao u punom zamahu svoje najdublje potrebe, da interpretira, da ostvaruje svoju sliku sudbine ı životnih komponenata jedno SemSimona, Rasina, Voltera, Didroa, Šatobrijana, Balzaka, Misea, Plobera, Stendala i drugih. Ali pri svojim naporima da ocrta životne putanje mnmomih poznatih pisaca ia svoje savremenosti ili „prošlosti, Sent-Bev nije bio samo ” pažljivi tumač njihovih života već, pre svega, kritičar koji život pisca posmatra u nedeljivom sklopu sa nje. govim delom, u poziLivnom ili negativnom smislu, dajući tom. delu afipmativnu ili negativiiu ocenu,

Ono što je, međutim, današnjem čitaocu veoma lako da primeti čitajući „Književne portrete”, jeste znatna nesaglasnost u ocenama koje je Sent-Bev izricao o piscima svoje savremenosti i o piscima manje ili više udaljenim od vremena u kome je živeo. Osećaj za savremenost u smislu boljeg, tačnijeg i vrednostima adekvatnijeg ocenjivanja nije bio svojstven Sent-Bevu u istoj onoj meri kao kada se unavadi osvrtao i u bogatoj galeriji pro šlosti francuske istorije, filozofije i literature odabirao neki lik i neko delo kome će posvetiti svoju bio+ grafsku i kritičarsku pažnju.

O mnogim danas gOtovo nepozne tim pesnicima Sent-Bev je pisao v&# oma afirmativno: Bodlera kao da is vide na stranputici poezije ili, tačnije, kao đa ga nije primećivao, jer o njemu čak mi negativno nije pisao, Alfredđa de Misea. hvalio je sa eqzaltacijom na koju mnekvrolozi ipak, nikada, nikako,'i ni 'u jednoj prilici, zaista ne obavezuju; tragičmi i fantastično semzibilni Žerar de Nerval, takođe je bio vam Sent-Be~+ vovog viđokruga; Stendal je negativmo ocenjen; Balzaka je pokušao da spusti ispod gospođe de Stal, dok se na dujuugoj strani divio Beranžeu. Ako postoje neki subjektivni i shmi razlozi zbog kojih je SentBev davao i dao čitav niz „veoma proizvoljnih i netačnmih zaključaka i ocena, onda je istina i to da su njegovi „prebačaji”, možda brojniji nego u delu mnogih velikih kritičara, bili, ustvari, nebitni delovi jednog uistinu obimnog dela, velikog po svojim osnovnim oboeležjima i po Birimi zahvatanja suština čitavog niza problema. ,„.. vama

U celimi gledajući, za ovu Kkmjigu, objavljenu u veoma uspelom izDoru Eli Mimcija i u odličnom prevođu Fridđe Filipović, koja je napisala predgovor i beleške, bez rezerve se može reći da je jedna od najlepših u okviru „Multurinih” edicija (Esej i Književma Kyitika); knjiga kojom je naša prevodna kritička i esejistič ka litoratura itekako mnogo dobila.

Bronko PEIĆ

BOŠKO RISIMOVIĆ: MOJ OTAC

KNIJVŽEVNE NOVINE