Književne novine

ANKETA „KNJIŽEVNIH NOVINA“

PISCI PRED IZDAV

Dr. Bratko KREFT

NABNIČARI U NOĆNOJ SLUŽBI

Već više puta su me pitali o tim problemima , a dosada nikada nisam odgovorio ni na jednu takvu anketu, ali ljubazno pismo Mladena Oljače, koje mi je napisao u ime uredništva »Književnih novina« drugarski me je obavezalo, da kažem nekoliko reči i o tome prilično Đolećivom moralno -· materijalnom problemu.

1. pitanje: Možeš li da živiš od svoga književnog rada?

Odgovor: Ne mogu, iako statistika kaže da sam najviše igrani slovenački savremeni dramaturg. Mislim, da ni u jugoslo'venskom „okviru nije moguće kod nas dramaturgu obezbuditi takve prihode, da bi mogao od njih udobno da živi. Tantijeme koje dobija od pozorišta, nisu dovoljne, u amaterskim pozorištima su iz narodno-prosvetnih razloga tako smanjene, da ponekad od nekih dobiješ taman dovoljno za napojnicu. Mnogi su rekli: budi veseo i ponosan da te toliko igraju.

Istina je. Ne kažem ništa. Spa dam u onu generaciju književnika koja je izrastala i radila pre rata u veoma teškim uslovima. Kada su mi 1930 gođine zaplenili roman „»Čovoek mrtvačkih lobanja«, nisam bio samo sudski ·kažnjen i platio sve troškove već samo morao takođe da piatim i štampanje. Honorar nisam dobio nikada — tek prošle godine kada je izišao u novom i potpunom izdanju za Četrdesetogodišnjicu SKJ. Normalnim putem u stanju kakvo je sada, teško je biti profesionalni slovenački književnik. Izdavači se izgovaraju i brane da je tržište suviše malo. Dakle, još uvek mora da se žrtvuje književnik, još uvek nije moguće dati dovoljnu nagradu njegovom delu? Ako izdavač računa honorar po slovima,stranama i tabacima, dalisu stvamo u tom računu .ubrojani svi časovi priprema, rada, oblikovanja i prepisivanja, noćni sati razmišljanja i snevanja, koji su isto tako rad i stvaranje kao i zidarevo polaganje ž#igle na ciglu? I ako bi sve to prera> čunali, zar ne bismo došli do poraznog zaključka?

Pišem takođe literarno-istoriske studije i eseje, koji zahtevaju mnogo rada i priprema. Taj rad se plaća još slabije. Ne znam kako tome da pomogneitn, jer sam u raznim razgovorima i savetovanjima već sve iscrpao. Zato vozim svoj težak voz napred, uprežem se u njega onda, kad dođem iz državne službe kući. Tako obavljam književni rad kao nadničari u noćnoj sluŽžbi, koja se drugim radnicima naplaćuje po tarifi, ponekad tobože i dvostruko... Tu ti se još lako dogodi da ti kakav birokrata zakine platu koju si izborio i zaslužio po tridesetsedmom teškom pozorišnom delu, čije kvalitete su često hvalili ovde i u inostranstvu. a

2. pitanje: Kako su plaćene drame domaćih pisaca?

Slabo i loše, jer se isto tako broje slova na jedan tabak ao i u romanu, iako dramaturg piše čisti dijalog bez opisivanja i zbog toga je za svako dramsko delo potrebno isto toliko kao i za roman, koji ima bar trista Zo četiristotine strana. Nekada nije bilo tako. Amoerikanac „Džon Stajnbek stvorio je čudnu bravu ru sa romanom »Miševi i ljudi« u kome je u epski tekst romana tako spretno već unaprea montirao dijalog, da ga je za dramu kasnije iz romana samo b»brepisao, što je bio čisto mehanički posao koji mu se materijalno :·

dva puta naknadio. Ali to moZeš da učiniš samo jednom. Gde je rešenje tog pitanja”... To neka kažu drugi, ja sam iscrpao predloge i takođe ne bijem više teške bitke sa izdavačima i tarifnicima

jer su donkihoti-

ske; ali donkihotska je takođe

pasivnost i strpljenje, Zbog ko-

jih sam dobio od nekih direktora izdavača priznanje da spadam među najmanje „dosadne književnike i saradnike. Ako je to stvarno tako, onda ne znam Više. Nestrpljivo čekam da odem u penziju i da pomoću penzije zarađene u pozorištu i na budućem literarnom delu obezbedim bar nekoliko godina pređ smrt položaj slobodnog Kknjiževnika, koji bi mogao sav da se posveti čistom literarnom delu, koje zahteva celog čoveka, kao i svako stvaralačko delo.

„. Nad mojim pisaćim sto-

lom visi velika reprođukcija u.

boji Domieovog Don Kihota. Vrlo je lepa!...

Božidar BORKO AUTORI IL IZDAVAČI U SLOVENIJI

Clanak druga M. Stamatovića o autorskim honorarima, a posebice nje-

govi »argumenti i zaključci« bili su

i u redovima slovenačkih književnika i prevodilaca primljeni s punom paŽnjom i odobravanjem. Udeo autorskih honorara u kalkulacijama za književna izdanja suviše je skroman da bi mogao biti predmet zavisti ili ozbiljnog negodovanja kod posmatrača s ekonomskom računicom. Pogrešni zaključci nastaju često zbog toga što mnogi ne poznaju sve unutarje procese koji prethode stvaralačkom radu, pa i samo nastajanje umetničkog

dela. Čak i u redovima kojiževnika može da se čuje na primer o prevodiocu — drugom autoru prevedenog. dela — kao da samo »sjedne za mašinu i prevodi bez napora«. Napor, trošenje velikih energija — ovo je uslov svakog uspešnog literarnog rada. Bez solidne ekonomske osnove, tj. bez pristojne nagrade za utrošene energije ne može da se razvija kvalitativno snažna književnost, kakvu treba i naše socijalističko društvo. Fisci zacelo ne rade jedino zbog honorara, ali honorar je potreban njima kao radnicima. Uostalom, ako se rad naplaćuje u svim radnim odnosima, zašto da se pravično, uvažavajući sve uslove književnog stvaralaštva, ne naplaćuje kod književnih radnika! Strani književnici iz kapitalističkih zemalja odaju pumo priznanje. pravilnom rešenju pitanja autorskih honorara u našoj državi. Zacelo neće niko hteti da se u današnjoj ekonomskoj situaciji pogoršava položaj književnih radnika, kad se je ranije vodilo račuma o njihovim nealnim „potrebama.

U Sloveniji se pitanje novih amtorskih honorara rešava via facti sporazumom između autora Naši autori i naši izdavači nastoje da budu u granicama postojećih mogućnosti što pravedniji jedan prema drugome, i baš to je osnova dobre i uspešne sanadnje. Svi bismo dakako bteli da knjiga bude jevtinija, jer će samo na taj način moći da nađe novu, širu publiku, ali bi jedino ekonomista koji ne bi vodio računa o duhovnim i moralnim faktorima našeg društva mogao pomisliti da su potrebne žrtve baš sa strane autora, dok bi drugi, naročito materijalni činioci u ceni knjige ostali nepromenjeni ili bi čak mogli još više da poskupe ..

SARADNJA - NA RADIJU L TELRVIZIJI

Radiostanice i televizija | svakodnevno emituju i tekstove naših savremenih pisaca. (Koliko i kako pisci učestvuju u programima radiostanica i televizije, drugo je pitanje. Procenat njihovog učešća mogao bi da bude znatno veći!). Kakvu naknadu pisci primaju za to»

Kako nam je rečno u beogradskoj radiostanici, nagrađivanje književnih tekstova vrši se prema posebnom pravilniku. Prilikom nagrađivanja, odlučujuću ulogu igraju vrsta književnog teksta, (pesma, proza, esej, radiodrama itd.), i dužina trajanja.

Za poslednje tri godine, četiri puta je menjana okvirna tablica honorara. (To znači da su raniji honorari bili prilično miski). Evo kako su plaćane pojedine vrste literamih tekstova:

POEZIJA (po stihu) — ranije 80 din., danas 150 din.

PROZA (po tabaku) 8.000 din., danas 18.000 din.

RADIODRAMA — ranije 60.000 din., danas 140.000 din.

DEČJA RADIODRAMA 90.000 din,

Poslednje cifre su maksimalne, što znači da pojedino književno delo može da bude plaćeno i manje. To zavisi od kvaliteta. Ako je neko emitovano književno delo ocenjeno kao izrazito kvalitetno, ono može, uz odobrenje direktora raduostanice, biti nagrađeno sa još 30% od maksimalnog honorara. Time se želi reći da

i izdavača. .

ranije

. ono što je kvalitebno nije uvek naj

UMETNOST I MECENSTVO

(POVODOM

»Ekonomska politika« od Pprvog oktobra ove godine, u članku ponovo potpisanom sa.Li. V. (autor nastavlja da se skriva), pokušava da brani ranije izneta shvatanja o visini autorskih honorara i o položaju pisca u našem društvu. Prvim učesnicima u ovim razgovorima (M. Stama; tović, S. Raičković, M. Perović, F. Hadžić, P.. Palavestra i M. Oljača) „»Ekonomska politika« zamera »otsustvo napora da se O visini autorskih honorara razmišlja sa stanovišta naših društvenih odnosa ida se rešenje traži u okviru konkretne, t.j. naše socija lističke i ekonomske strukture«. Pošto smo se pozivali na podatke koji govore o neravnopravnom položaju pisca pred izdavačem i o opadanju udela šutoTskih honorara u ođređivanju cene knjige, i pošto smatramo nenormalnim da, u socijalističkom društvu, jedan romansije?, recimo, za svoje đelo primi manje od jednog sakupljača oglasa u novinama ili jednog instalatera na građevinama, Lj. V. nam podmeće da diskusiju svođimo na »eksploziju ličnih emocijac i da dajemo podršku »đešperaterstvu ljudi čije se knjige ne štampaju u bogzna kako visokom tiražu.qd

Ali za razliku od. mišljenja iznetog u svom prvom članku, da su autorski honorari »istovremeno i suviše niski i suviše VisOkid, on sada ipak „priznaje da možemo raspravljati »o tome da li je opravdano opadanje udela autorskih honorara kada se zna da s uu celini niski. Ali tražeći odgovor na to pitanje — nastavlja Lj. V. — ne može se gubiti iz vida ni verovatnoća da ove mere znače neophodnu društvenu korekciju ranijih odnosa autorskih honorara i ličnih dohodaka radnika i službenika koji su nesumnjivo bili u korist autorskih honorara. Ova aluzi-

ja, inspirisana ·'idojom vulgarne Ć

uravnilovke, neumesna je baš s gledišta razvijanja novih socijalističkih odnosa. Lj. V. uporno i rado barata ciframa, \smatrajući nas osnovcima koji ne umeju da računaju. Pošto nam je izdelio lekcije sa umišljene visine na koju se popeo, Lj. V. Lvrdi da nema ni jedne kategorije građana koji je apsolutno zadovoljan svojim prihodima, pa ipak ti građani nose na svojim leđima progres zemlje«a. Na kra ju nam Lj. V. predlaže da osnujemo sopstveno izdđavačko pređuzeće i đa se sami borimo za SVOje društvene i materijalne interese... NAPISA U Ne želeći da se upuštam u Ppi-

tanja koja se odnose na cenu.

knjige (mislim da će to učiniti drugi), ni u pitanja jezičke Dprirođe, (u ovim pitanjima se Lj. V. očigledno ne 'snalazi), ponovo ću istaći samo neke od ranijih argumenata. Osvrćući se na moj članak »Da li pisci traže doživotnu sinekuru« i ljuteći se što mora da prizna da na umetnost gleda kao na proizvodnju kupusa, Lj. V. prenebregava, sve što sam kazao o položaju svojih literaranih savremenika. Izbegavajući raspravu o tome, on i sam priznaje da su izvesne nepravdđe očigledne. O tim nepravdama sam govorio još pre šest gođina, novembra 1954, na Izvanrednom plenumu Saveza, književnika Jugoslavije. To su nepravđe koje se kriju u samom

Mladen OLJAČA

književnom pozivu. Političar prima platu za svoj politički rad. Naučnik prima „platu za svoju naučnu delatnost. Glumac prima blatu za svoju glumu. Mu-

zičar prima platu za svoje mu-

ziciranje, kompozitor za komponovanje, dirigent za dirigovanjo, reditelj za režiranje „pretstave. Ljudi koji stvaraju naše filmove imaju još bolji položaj: oni Unapred dobiju triđest i više miliona dinara da snime film (koji može da ispadne i dobar i loš). Jedino pisac (a moždđa i slikar), prima platu za posao koji najčešće ne spada u sastavni deo njegovog životnog poziva, pa je prisiljen da svoje delo stvara uglavnom posle radnog vremena, u trenucima kađ bi trebalo da se odmara. ;

Postoje li mogućnosti da se ovo izmeni? ||

Mnogi misle da je to nemogu-

e. : Ipak, ipak... da li bi išta moglo đa se promeni? Ako je Balzak gladovao i umro rano u društvu punom nepravđe, zar njegovim putem treba da idu i pisci jedne socijalističke zajednice?

Zar ćemo večito da se pozivamo .

na teške uslove u kojima su stvaTali i najveći pisci u prošlosti? Javila mi se misao o literarnim mecenama. Izneo sam je u DOmenutom članku, želeći da vođimo razgovor i o »apsolutnom nedostatku literarmih mecena una šem društvua. Verovatno zato što se mecenstvo javilo još pre naše ere, za vreme: rimskog cara Avgusta, šematični Lj. V. je brzo-

»EKONOMSKOJ POLITICI«)

pleto poverovao da i jedđan nje-

„gov savremenik žali danas za ne-

st, )m „starog društva, za kojim »nije požalio čak ni veliki Balzak«a. Lj. V. nije hteo ili nije mogao bar da utvrdi predmet. A predmet je jednostavan: danas, u našem društvu, može biti reć samo o socijalističkim literarnim mecenama. To zna svako. To ne mogu biti pojedinci, jer su razorene osnove individualnog vlasništva i bogaćenja. To mogu da budu samo naša Ssocijalistička preduzeća, naše Kkomune, naše kulturne „ustanove, naše društvene organizacije itd. To dakle mogu da buđu samo društvene institucije, a ne kojekakvi ugledni Rimljani slični G. K. Meceni, čijeg se povampirenja Lj. V. uplašio. Bilo bi, čini mi se, prirodno, kad je reč o nesumnjivom:' daru i stvarnom umetničkom stvaraocu, da njegova komuna, da mesto u kome se rodio, da organizacija ili ustanova kojoj pripađa učini ponešto za njega, ne samo mjega radi, već i rađi daljeg plodomosnog razvoja socijalističke umetnosti. Nije to zahtev za »povlašćenim položajem u društvu.a To je samo želja da se ukloni jedna nepravda.

Pogledajmo kako delimo stipendije. Smatramo prirodnim da stipendiramo naučne, muedicinske, brosvetne, tehničke i druge radnike, inženjere i doktore, da ih šaljemo na studije i usavršavanja u inostranstvo, a kad je reč O piscima, njih najčešće zaboravljamo, da bismo im posle prigovarali za pejzanstvo, skučenost, vidika, nedđostatak kulture i obrazovanja. Zar je Lo pravedno? Zar liči na privilegiju tvrdnja da pisac đanas ne može otići u svet novcem svojih Dredaka ili svojih bogatih rođaka, već da može da se razvija samo posredstvom društva, uz pomoć čitave zajednice, jer su retki umetnici koji mogu nešto da Ppostignu izvan ovih okvira, da to postignu sigurno i brzo? ~

O tome sam, eto, mislio želeći da razgovaramo i o »apsolutnom nedostatku literarnih mecena, u našem društvu, ali Lj. V. malicioznn nije hteo da me razume, kao što nije shvatio ni samu suštinu naših „razgovora, koji se uprkos njemu plodno nastavljaju, i nastavljaju se ne samo u ime progresa eWumetnosti, već i u ime »progresa zmemlje«, koji i pisci delimično nose na svojim plećima i za koji su sva. kako ponešto i učinili za petnaest posleratnih godina.

ŽEVNIH DELA.

UTOLIKO PRE BTO O / 'NORARA POSTOJE RAZLIČITA I OPREČNA MIŠLJENJA,

ı NOVINE« POK HONORARIMA 1I O USL OVAJ RAZGOVOR SM

NULE SU RAZGOVOR o” OVIMA ŠTAMPANJA KNJIATRAMO NEOPHODNIM ı

PITANJU AUTORSKIH HO.

JESU LI AUTORSKI HONORARI VISOKI ILI NISKI? DA x, SU PISCI ZADOVOLJNI FINANSISRKROM NAKNADOM ZA SVOJA

ĐDBLA? MOGU

DA OBAVLJAJU I CBSTO NEMAJU NIKAKVE VEZE SA NJIHOVIM UMETNIČKIM POZIVOM? U KAKVOM JE POLOŽAJU FISAC PRED IZDAVACEM? IMA LI KNJIGA NAŠIH PISACA KOJE ČEKAJU NA ŠTAM. PANJB IAKO IM JE PRIZNATA NESUMNJIVA LITERARNA

LI ONI DA ŽIVE OD TE NAKNADE ILI SU.

NEKE DRUGE POSLOVE, a

VREDNOST. .

· balje nagrađeno. Kako nam je reče.

no, dosad su mnogo bolje prolazili” pisci svakodnevne, poluliterame produkcije, za kojom se oseća stalna potreba. ·

Da li su današnji honorari niski ili visoki»

Rečeno nam je da će doći do novog povećanja honorara, Ako bude usvojen predlog koji je podnet, bu. dući honorari na beogradskoj radiostanici izgledaće ovako:

HUMORESKA — oko 25.000 din. |

PRIPOVETKA — 22.000. dim. po tabaku.,

RADIODRAMA — 160.000 d.

TELEVIZISKA DRAMA 200.000 dim.

Ugovori s autorima, kao i dosad, biće sklapani i unapred, a dva puta godišnje razgovaraće se o visini autorskih honorara.

Mirko BOŽIĆ

PISAC U SEBI NOSI PROKLETSTVO

Zivim od svoga književnog rada?» Ne mogu više da živim, do pred iri godine sam mogao, ali honorari su ostali isti kao i prije tri i više godina, a Životni uslovi su poskočili, pa mogu mirne duše reći za 100%. Od jedmog arka pnoze mogao sam prije pet godina živjeti mjesec dana, danas ne mogu ni deset dana. U vezi s tim, što smatram da je od kapitalne važnosti za našu književnost, prestala je. i stvaralačka književna aktivnost, a počela administrativnočinovnička (koju sam morao da p:ihvatim). Nigdje na svijebu, mislim, nije više plaćena ova posljednja od stvaralačke, a eto kod nas, sada, to je slučaj.

Zar nije upravo smiješno da dramski pisac kojega u kazalištu gleda najednom petsto osoba (otprilike) dobije za,to 7.000 din. tantijema? Ništa se U lom pogledu nije dosad u-

(dramatizovana )

-%3OVSMRUUK MI SNjX x” Š_ E a JEI M a | činilo, a \flo sam skeptičan na po "školama, Jer biti pisac, to znači sli-

kušaje da se to stanje poboljša.

Komercijalisti su nažalost uspjeli da našu »robu« smatraju trgovačkom a ne kulturnom, i da zadovoljavaju potrebe »masa«, takozvane potrebe, a ne potrebe i intencije mlade kulturne socijalističke politike.

To je sve što sam htio o ovom problemu :eći, uz još jedno, a to je da nažalost pisac u sebi nosi prokletstvo i da mora da stvara pa makar od toga i materijalno ne živio.

jugana STOJANOVIĆ

PREVODILAC PRED IZDAVAČEM

Čovek koji bi u veku napretka i razgranjivanja nauke i umetnosti pokušao da se istovremeno bavi nekolikim zanimanjima, ne bi bio okružen divljenjem kao u doba Mikelanđela, već prezrivo proglašen svaštarem i diletantom. Nastupilo je vreme kada su zanati tako složeni da se njima sa uspehom mogu da bave samo specijalisti koji su im se potpuno posvetili. | prevođenje postaje sve složenija i utančanija aktivnost, ukoliko postaju složenija i utančanija ljudska osećanja i misli, izražena u delima koja prevodilac prenosi drugom jeziku u posed. Stoga, savremeni prevodilac oseća da svoj posao ne može savesno obavljati ukoliko ne stvori uslove u se bavi.prevođenjem kao isključivim zanimanjem. Da li je prevodilac kadar da takve uslove stvori? Odgovor je u većini slučajeva odrečan, a razlozi za to su mnogobrojni.

Same izdavačke kuće i pozorišta, tojest prevodjiočevi poslodavci, prevođenje mahom smatraju uzgrednim, amaterskim radom, a ne određenom prolesijom od koje prevodilac živi. Usled toga, na vreme ne obezbeđuju sredstva za nagrađivanje prevodilačkog rada, tako da su prevodioci najčešće lišeni privilegije koju uživaju svi ostali radni ljudi, da im se neposredno po obavljenom poslu isplati zaslužena novčana nagrada. Ukoliko se u trenutku kad prevodilac predaje završen prevod, njegov poslodavac nađe u finansiskoj krizi, posledice te krize pogađaju prevodioca, dok seu sredstva za isplaćivanje poslodavčevih stelnih nameštenika · osigurana.

kojima bi mogao da

iako je, čini nam se, i prevodi rad društveno koristan kao i SJ ministrativnog osoblja izdavačkih ku. ća i pozorišta, U slučaju nepoštoyanja klauzula ugovora, prevodilac se nerado obraća sudu iako mu zakon na to daje pravo, jer ko mu jemči da će se izdavač pokazati velikodušan i ponovo ga' uposliti posle sud. ske rasprave, kad je slobodan da pa sopstvenom nahođenju bira «sarad. nika? | Prevođenje je očigledno profesija koja čoveku što se njome bavi ne donosi ni dovoljnu materijalnu, ni dovoljnu moralnu satisfakciju. (Po. znato je da prevodioci ne dobijaju godišnje nagrade, da njihove priloge urednici ne potpisuju, da ih pozorišni kritičari ne pominju u prikazima.) Pa ipak, kod nas ima ljudi koji se s ljubavlju posvećuju toj nezahvalnoj alttivnosti, Oni s uspehom orevode Foknera što nije potpuno pošlo za rukom ni jednom Koandrou, izvrsno prevode Džojsa koga se u Francu-

_skoj nije usudio da prevodi jedan

čovek, već ekipa od pet najpoznatijih prevodilaca i književnika. Fotsi. caj za njihove plemenite pokušaje da rekreiraju remek-dela svetske knji ževnosti na maternjem jeziku, dajeei-a arap NNj aei 2 genjijalnih autora tih dela, jenje koje je Valeri-Larbo, jedan od najvećih prevodilaca našeg „vremena izrazio jednostavnim rečima: ; ije lepo ono što su napisali drugile

Milivoj SLAVIČEK

POZIV KOJI ZAHTEVA (HLOG (COVEKA

Čini mi se da je osnovni problem u ovome: savremeno društvo tek treba da donese i proklamira odluku, jasnu i neporecivu, o statusu pisca-stvaraoca danas i ovdje, kao i: danas, u svijetu. To je činjenica. Tojest, treba da prizna čovjeku pravo da bude pisac, a da se ne mora dovijati kako” da preživi ma i najskromnije, ne će li da' gubi vrijeme po uredima ili

jediti poziv koji zahtijeva čitavog čovjeka i čitavo njegovo vrijeme. Prema tome, pisac nije netko tko u svoje »slobodne sate« piše »sebi za zabavu« ili ne znam kome za zabavu i pouku. Ne mogu zamisliti glumca koji dopodne sjedi u uredu a navečer nastupa. Riječ je, dakle, i o profesionalizaciji pisca, o mjerama koje treba poduzeti da se to postigne, Jer je danas, u doba (sve užih) specijalizacija, i čitav ovaj proces, uvjeren sam, neizbježiv. A. kad je svemu iome tako, pisac, razumije se, od svog književnog rada treba i da živi. | tek na ovom mjestu razgovora javlja se problem honorara. Dakle, nakon što je čitav niz pitanja već riješen. Ali, s druge strane, da je prethodan niz pitanja već riješen, problem honorara ne bi se postavljao, barem ne U obliku u kojem se javlja i postavlja sada i ponovo.

Međutim. dok sve stoji kako sto ji, borba pisaca-.za realnije honorart samo je dio borbe za priznavanje onih fakata, odnosno rješavanje omih neophodnosti, koje sam spomenuo, Podđimo, dakle, makar i obratnim redom. Ali podimo! Jer honorari U, za književne tekstove, kod nas, doista, smiješno i otužno nerealni, a da o nekim disproporcijama u nagradi vanju i ne govorimo. |

U socijalističkom društvu, verujem, ovaj sklop pitanja ne može beskrajno dugo da stoji poštrani. Možda jt napokon, čas, da se pristupi rješava nju čitave ove kompleksne situacije,koja, dakako, ima i niz svojih potproblema i nuzvidova (jer problem nije jednostavan i nen3aporan), ali o njima ovdje i sada nije riječ.

ivan IVANJI

AUTOR MORA · DA PRIMI DEO RIZIKA

O položaju pisca kod nas ne mo“ že se govorili samo ocenjujući Viši“ nu autorskog honorara i životni stan” dard koji on obezbeđuje književniku. Mora se priznati da je društvo, lako to nije nikakav pisani zakon, gotovo svakom našem iole vrednom piscu 9“ bezbedilo nekakav položaj, koji mu

olakšava stvaranje, zaposlenje u ra?”

KNJIŽEVNE NOVINE