Književne novine

X ~

a Magija i mitska vin:boliko vodenog ogledala

(Odlomak iz eseja o Hermanu Heseu)

Na jedmom mesim m »Narcisu i Zlatoustom« Flese kaže za svoga

junaka: >Vadm je jako woleo. Svaka ga je

Š voda privlačila«,

Ove reči mače mnogo više nego što se naslućuje \po skrommom obimu njihove fonmulacije. Viodemno ogledalo i rečni pejsaž igpaljju „gromnu simboličikiu wuilogu m Heseovom delu. Ali kad se owo kaže, treba odmah bibi precizan: Hese nije deskriptivmo zaronio m magiju mwečnog ipejsaža, On, pre wswega, IL mije deskriptivan pisac i pored wsemtimentalnog ·>»Petra Kamencinda«: brižijivom amalizom oktkrilo bi se da i tu već \pamiteistička viija dz 'osmova ipoHkopava deskriptivan awimos „prema prirodi. Uloliko više kad ije „reć o :jednom alkumuliranom Wmutarnjem isaznamiju ikoje hoće da se 'uobliči, Zato rečmi pejsaž kod Hesea nije deskmiptivne prirode. Deskriptivni elemenbi samo bi zamaglili sušiinu simlboličke identifikacije koja se u pejsažu kao prirodnom elemeniu svakodnevno i spontano obavlja.

Zato ovde simbolika počimje mominalnom wasocijacijom — sve teče, sve odlazi, sve se de ša va, reka se polsMovećuje sa pojmom 'ešavanja, dgravanja, nečeg što je unapred određeno «da zauzme jedan vremenski intemval i «da sa mjim mnestane. Sve eče, sve prolazi, wno što teče — iprolazi, iprolaženje, mrwwstajanje sastavni je eo 'samog procesa dešavanja, otkriva isbvari mjegovo nukarnje, pravo lice; wz reke dešavanja postepeno ipomalja se lice \prolaznosti kao mjena prava suština.

Pitanje "je: zašto ne more? Zašto samo reka?

Jedimo reka u stanju Je da pobpuno sažme m. sebi udeju većibog tečenja, neprekidne promene. Reka teče, obtda se u isbMoj reci me može dvaputa okupati. Pojam mora prce Wupučuje na mešto drugo, na ogromnost i nedosegnukost, ali udeja promene u njemu, koje ije jedna ogromna prostoma iomeđenost, vodena grdosija identična sama sebi, nije tako spontano „prirodno data. Otuda se poetski jeoik „od pamtiveka obraća reci kao svom prirodmom slikovnom ~ ekvivalentu za pojam \pnomenc. Ima, mečušim, još. jedan. razlog koji je opre-

' delic. Fiesea-za skmilpoliku reke.

Samo reka poznaje virtloige. LU. moru ako ih i ima, duž fjordowa ili na mestima gde kopneni reljef neposredno sudelaje u Tormlinmanju stru)anja i kretanja mora, spirale wvrtloga ne vode ničemu; alo i vode, vode u .pogibiju i propast (Malstremski vrtlozi Edgar Alan Đoa): pojam morske dubine i rečne dubine potpuno se razilaze u svom biološkom i ipoetskom značenju. Između povišine mora 1! njegove dubine, njegovog dna ne postoji meposredna i lkauzalna veza kao između kalasave, promenljive, nikad iste površine reke i njene dubine, njenog blatnjavog, muhljevitog _dna koje vri od života, u kome se začinjc život da bi se jednom wdljusnuo na površinu reke ili izmileo na kopno. Dubina reke ije prevashodno podesna slika za simlbolička sažimanja ipsihoanalitičkog ali i biovitalističkog „pojma dubine: u dubini sve se začinje, dubina je skriveno područje celokupnog nezamišljivog rađanja i pmastajan'ja, stvaramja i tvoračkog ikrebanja, ali i individualnog zamiranja i vracamja U pramateriju, u ono strukturno elementamo stanje iz koga sve nastaje ı U koje se sve vraća da bi &e moglo održati neprekidno kruženje Života. Dubina je nešto skriveno od gpogleda, mešto što samo može da se naslućuje, ona je skrivena da bi u njoj mogle nesmetano «da se začinju klice i projekti za bezbrojne egzistencije.

Dulina ije i san, polusvest, stanje pobsvesti, ona je svuda. identična sa stanjem koje je krcato formama, zamecima, <cgzistencijalnim „fenomenoloŠkim mogućnostima. Dubina je prava kolevka bića i stvari, bića se začimju u dubini i izbijaju na površinu, površina je otkidanje od dubine, dubina i površina u kesmoj su [unkcionalnoj vezi, u dubini jedino sya su bića i stvari povezana, jedino je dubina ono stanje neuobličenosbi u kome su, strukturno, sva bića izjednačena; dubima, bilo sam bilo rađanje, maika je izjednačiteljica, u njoj je sve JE“ dnako svemu, otuda famkastične kombinaoije u smu koje su nemoguce ı

ENJEPŽEVINE MOV.INE

HERMAN HESE

neosnovane :prema. logičkom redu svesne egzistencije, San je imaginativna simbolika za jedmonodnost stvari i bića koja se otkriva i realizuje jedino u idulbini: .

» Tako kao ova mala tajna vode izgledalo mu ije da su bile sve prave tajne, sve stvarne, prave slike duše: one misu dmale muikakav bris, nisu imale nikalkav oblik, one su dopuštale da se oblik samo nasluti kao daleka lepa mogućnost, one su bile zastrvene velom i mmogoznačne, Kao što je tamo, u \pomrčini zelenih dubina reke, za munjevihi tremutalk zabilistalo nešto neiskazano zlatno ili srebrmo, jedno ništa i opet puno najblaženijih oobećanja, islo je tako mogao dizgubljeni profil jednog čoveka, upola viđen otpozadi, da nagovesti katkad nešto beskrajno lepo ili nečuveno tužno, ali kao što je ·pod nekim noćnim tovar“ nim kolima visio fenjer i slikao na zidu okrećuće se džimovske senke pr-

Zoran GLUŠČEVIĆ

stiju Šake, tako je mogla i ova igra senki za jedan minut da bude toliko puna prizora, događaja i priča kao celi Vergilije. Iz istog nestvarnog, magičnog materijala ikani su noću snovi, jedno ništa koje ije sadržalo u sebi wve slike sveba, jedna woda «u čijem su kristalu blici svih ljudi, životinja, anđela i demona stanovali kao u svako doba budne mogućnosti«.

Ww dubini reke 'je ona pramaterija, ona opšta zajednička struktura postojanja i nepostojanja iz. koje se uobličuju sve egzistencije i izbijaju na površinu kao završeni kreahivni hici: · dubina oshvamuje materijalno prajedinstvo sveg Živog i mrbvog, ona je pojmovno-simbolski ekvivalent za imaginarni prostor gde se održava i ostvaruje konbinujtet materije i Živo ta. Površina je prostor i područje indiwiduachje, negacija principa kontimuiteta; površina je simbolski „znak za fenomenološko „i egzistencijalno. Dubina je simbolski znak za jedinstvo Života i za njegovu materijalnu sintezu. Tako reka simboliše dva međusobno protivna i suprotstavljena principa zahvaljujući čijem spoju se neprekidno ostvaruju bezbrojnc Jilijacije egzistencija i održava kontinuitet života.

I baš kao simbolska pretstava u koupnog, zajedničkog pojma života reka je pogodna da _poetski transponuje njegove najuopštenije zalkonitosti, 'Falasna linija reke je poetska slika ili primenjena poetska simbolika za onu mihmičku 'Krivulju, spiralnu cik-cak liniju koju neprekidno ispisuje kao svoju unutarn u univerzalnu {ormu postojanja vkuPnosti OVO i koja se oslikava u svakoj Savo našnoj egzistenciji kao pulsiranje Kr votoka, kao kretanje emoc!je, kao ispisivanje životnog r m živu i neživu materiju, 9 prirode u zajednici njenih m i vitalističkih energija. 1

To je nezadrživo mitmičko kretanje velikog čulnog talasa života, u kome se oprečna i mečusobno isključujuća slanja i pojave uzajamno pokru 1 || prinuduju na ravnopravno učešće U ritmu sveopšte životne harmonije. U njoj se individualni wdesi smrti i biološkog propadanja pokazuju kao nepresušni tokovi alktiviteta _praiskonske matere i ubice Života, večitog munikti-

veulkunpnost ehaničkih

ibma ikoji prožima

telja i tvoritelja, u čijoj se utrobi sve uništava da bi novo bilo stvoreno i gde je svako pojedinačno ubijamje samo pripravljanje za novo rađanje:

»Brzo, prolazno, zamosno buktanje ljubavne pohote, njeno kratkotrajno žudno gorenje, njeno brzo gašenje to mu je izgledalo da sadrži srž svakog doživljaja, to mu je postalo slika za svu slast i za sav jad života. Onoj tugi i onoj jezi prolaznosti mogao se on sa isblom takvom predanošću prepustiti kao i ljubavi, a i ova je seta bila ljubav, i ona je bila sladostrašće. Isto tako kao što ljubav u brenubku svoje najviše, najblaŽenije napetosti · moma sa sledećim dahom sigurno da nestane i dgamova umre, tako je isto morala i žudnja, nova ipredamost svetloj strani života da qnproguta i wnajintimniju wusamljenost i predanost seti. Smrt i sladostrašće Duli su jedno, Mi života mogla se nazvati ljubav ili mnaslada, ali se mogla nazvati i grobom i raspadanjem. Mati je bila Eva, ona je bila izvor sreće i izvor smrti, ona je večihko rađala, večito mwibijala, u njoj su ljubav i grozota bili 'jedno, i što 'ju je duže u sebi nosio, njena prilika postajala. mu je sve wiše slika i sveti simlbol«.

Simbolika reke «vodi kontemplaciju u sintezu Života shvaćenu kao harmoničan skup pojedinačnih, raznolikih, protivurečnih emocija koje, rasparčane, mrve egzistenciju bespomoćno izloženu spoljnem i unutarnjem košmaru. Da bi izbegla taj pritisak, egzistencija je pozvana da sve to razdiruće protivurečno | mnogoglasje u sebi i u svetu oko sebe savlada finim osluškivanjem, da ga, poput pradrevnih imduskih mudraca, svede na zvučnu harmoniju, da sazda harmoničan svet zvukova izmamljujući stvarima, bićima i sibuacijama zajednički harmonični Živoimi da utre

zvučni dmenitelj,

sklad u kome će. potpuno

- makakav disonantni prizvuk:

»Zidharta ie osluškivao ... Često je on sve ovo čuo, ove mnogobrojne glasove u reci, danas je to zvučalo kao novo. Već nije mogao više da razlikuje mmoge glasove radosne od plačnih, dečje od ljudskih, svi su oni bili isbog roda; tužaljka, čežnje i smeh onoga koji zna, gnevni krik i stenjanje umirućeg, sve je bilo jedno, sve je bilo jedno u drugo uhkano i jedno s drugim povezano, hi-

ljadostruko zapleteno. I sve zajedno,

svi glasovi, svi ciljevi, sve žuđemje, sv) jadi, sva naslada, sve dobro i zlo, sve zajedno bilo je svet. Sve zajedno bila je reka dešavamja, bila je muzika života«,

To harmonično »ozvučavanje« Života treba da bude njegova potpuna pobeda. Sve suprotnosti pojedinačnih egzistencija, sva raznolika iskidanost i protivurečnost interesa, želja, strasti | namera Sve su to samo privremeni zastoji u nezauslavljivoj reci života. Ko jednom u sebi oseti i doŽivi ovaj. silni ritam života u koji se harmonično uklapaju sve pojedinačne disonance, taj će kao mudrac koji je shvatio »celinu i jedimsbvo« .uspeti da zajedno sa životom podeli radost pobede nad svim prolaznim i trenutnim preprekama koje se čovekn. svakodnevno suprobstavljaju,

OU OU O a O napu pan

A smiju se građitelji s, nova,

Estetika rušnog

Zađaci estetike se tako jasno usredsređuju na proučavanje lepih umetnosti, lepih pojava u prirodi i društvu, da nam se čini neplodam i izazivački svaki govor o ružnom kao problemu u estetici. Ružno bi moralo predstavljati samo privaciju, samo negativan moment lepog, nešto što treba savladati i preobratiti u lepo.

Osnovni razlog da se problem ružnog u estetici đanas shvati kao problem jeste, s jedne strane, uporno i trajno prisustvo ružnog u najrazličitijim sadržajima savremenih umetničkih dela, u umetničkoj obrađi strašnih, užasnih, nakaznih predmeta. Sa druge strane i isto toliko značajna jeste kompoziciona, strukturna, formalna ružnoća istih tih dela. Ako sada ružno određimo samo sađdržajno tj. prema onome što čini favorizovani predmet umetničkih Obrada, onda bismo ga mogli objasniti kao psihosocijalnu pojavu, koja doduše ima i metafizički značaj, ali ne predstavlja pravi estetički probĐlem.. S obzirom na to da, kao što je dobro znano, sadržaj (predmet) umetničkog prikazivanja može biti sve ono što realno ili imaginarno postoji, estetička, strana problema ružnog, koja se odnosi na strukturnu ili formalnu ružnoću umetničkih dela, predstavlja pravu Osnovu za definisanje ružnog. Problem ružnog u estetici se može shvatiti samo sa gledišta umetničkog oblikovanja, kao Gestalt-problem u psihološkom, logičkom i estetičkom smislu.

Potpuno uspeo napor umetnika da oblikuje celinu, da postigne ravnotežu, da ostvari koherentno delo završava se savršenom, celovitom tvorevinom; đelimično uspeo napor umetnika u tome smislu možemo ođređiti kao pojavu ružnog. Mada na taj način ne dolazimo do operativne definicije ružnog, jer neuspeo umetnički izraz ni u kom pogleđu ne pretstavlja estetički problem, ipak već ta odredba, pokazuje jasno đa se u osnovi problema, koji ispitujemo nalazi trađicionalni dijalektički problem jedinstva mnogostrukosti (unitas multiplex), Droblem odnosa celine i dela. Pravi teoriski Dproblem u savremenoj estetici javlja se sa svesnom težnjom mođernog umetnika đa ne postigne bharmonično jedinstvo, da, upravo razbije celinu, poredak i ravnotežu, sistem dela. Kao što je Niče smatrao nečasnim svaki koherentan sistem mišljenja, tako savremeni umetnik ne smatra istinitim harmonično delo. “

U mođernoj umetnosti uočljiva je težnja ka izvornim, ka početnim genetički prvobitnim sta njima; završna, stanja postignutog mira i ravnoteže osećaju se kao neuverljiva i neistinita,

VILIJEM BATLER JEJTS

VRTLOZI

Vrtlozi! vrflozi! Kameno Pra-lice, gle; Pređugo mišljeno ne može se misliti više,

Jer vrijednost od vrijednosti, ljepota od ljepo I drevni značaj se briše.

Bezumno struje krvi kaljaju sve: Empedoklove misli stvari rasturiše;

Hektor je mrtav i Troja u plamenu gori;

Pri tom u tragičnu ushitu smijeh nam se or

Sta smeta, ako, s vrha, i tupa mora uze, I krv i blato krhko tijelo kalja?

Sta smefa? Ne uzdiši, i bez suze.

Jer prošlo je veće i bolje doba; Uzdisah nekad, ali neću više

Zbog opreme i slika iz starog groba; Sta smeta? Glas se iz pećine ori, »Raduj sec jedina je riječ što zbori.

Uprava i rad sve grublji, duše bivaju grube, Sta smeta? Oni koje Kameno lice cijeni, Oni koji žene i konje ljube,

Ti će iz sarkofaga što su razbijeni,

Ili iz tmine što tvora i sovu prati,

Ili iz mračnog Ništa na vidjelo dati Neimara, plemenitog. i svetog, i sve stvari Zahvatiće opet onaj vrtlog stari.

LAPIS LAZULI

Čujem histerične žene vele

Da im je dosta violine i palete i I pjesnika što uvijek se vesele: Znaju svi ili treba da se sjete,

Da ako drugo zlo ne izbije,

Izbiće avion i cepelin,

I iletjeće bombe „dotle sve

Dok grad se ne splasne uz tile,

Svi igraju svoju tragičnu igru, Tu se šepiri Hamlet, tamo Lir, Ono je Ofelija, ono Kordelija;

· Pa ipak oni, bude li to prizor zadnji,

Kad velika zavjesa treba da padne, Ako su vrijedni svog dijela igre cijele, Neće zastat da puste suze jadne, . Jer žnaju da Hamlet i Lir se vesele. Veselje preobražava. čitavu stravu.

Sve što bi cilj, našlo se i prošlo; Nestaje. Nebo. ispunjava glavu. Tragično je do vrhunca, došlo.

'I nek Lir bjesni, a Hamlet luta, :

I svi zastori padnu u isti čas, Mjesto stotinu hiljada puta, Neće ono biti veće ni za vlas. \

Išli su, ili dali da ih lađe nose, Ili na devi, konju, magaretu pak Da svjetove drevne mačevima, kose. A tad su i oni propali u mrak: Nema više djela Kalimaha,

. Sto je mramor kao bronzu vajao,

Pravio nabore što kao da, se njišu Kad bi vjetri morski počeli da pušu; Tek dan stajaše svjetilika duga, Koju poput palme vitke skova;

Sve se ruši i ponovo građi,

\ :

kao proizvod skučene racjionalnosti i uticaja, tebnologije. U mođernoj umetnosti važi čisti Operativni smisao stvaralaštva omneopterećenog pojmovima i gotovim svetom pretitstava: vra-

ćanje u pretsvesne izvore bića u čistom umetničkom aktu koji je apsolutno nepredvidljiv i

neođredliv. Stoga proizvod takvog slobođnog stvaralaštva, nije harmonična, uravnotežena 1 promišljena celina, već nešto što je osnovnije od nje, što joj prethodi, iako se Kvalitativno razlikuje od nje. Ali ne samo iz težnje ka onom što je dublje od svesti i racionalnosti, rušno u modđemoj i· metnosti se javlja na baradđdoksalan način i kao proizvod uticaja logike, filozofskog i naučnog mišljenja, upravo kao intelektualistička zab*uida, kao prodor jednog stranog sistema vrednosti u oblast umetnosti. Umetnost kao sagledavanje suštine koja se čulno ne može potpuno doži-

veti, umetnost kao stavljanje metafizičke istine u delo jesu moderne teorije umetnosti. Postoji velika, duhovna, srodnost između kubizma i Ie-

nomenologije.

Ako se u sređište teorije umetnosti stavi po-

jam oblikovanja, onda je jasno da je umetnost otvorena za sve one vrednosti koje je ona u stanju da organski oblikuje kao umetnost. U umetnosti postoje i korelativne vrednosti, pa je neophodno uočiti đa odnos lepog prema, ru-

žnom nije formalno-logički odnos apsolutnog isključivanja, kao odnos A prema non-A. Za re-

šenje vrednosnog problema ružnog u esgstetici valja ispitati i odrediti smisao ružnog kao estetske · vrednosti. U vrednosnoj celini umetničkog dela ružno može imati funkciju člana, jedne re lacije, funkciju dela u uzajamnom fundiranju sa drugim delovima, celine umetničkog dela.

U velikoj aktualnoj krizi umetnosti, ružno se javlja kao epohalan problem. Stoga estetičku

kategoriju ružnog, pored kategorija grotesknog,

strašnog, užasnog, demonskog, danas ne možemo prenebreći, već moramo promisliti njen pravi vrednosni i logičko-estetički značaj. U starim spekulativnim sistemima, estetike ružno je pretstavljalo krupan problem, iako ga aktualna umetnička praksa nije nametala. U mo-

dernoj estetici, u estetici našeg veka ružno više nije pretstavljalo nikakav problem, iako se umetnost razvijala u stalnom „suočavanju sa tim problemom. To pokazuje da je u starim sistemima u ovom pogledu ipak postojala izvesna, valjana iskustvena i doživljajna podloga, koju sada treba interpretirati modernim estetičkim pojmovima.

Š

Dva Kineza (treći se iza njih Kreće) Urezani su u lapis lazuli,

Iznad njih ptica dugonoga lijeće,

Simbol duga, života; Treći, bez sumnje da služi njima, Glazbalo neko ima.

Svaka mrlja na kamenu,

Svaka sporedna pukotina ili rez, Izgleda kao usov ili korito rijeke

Ili kao visoravan gdje još pada snijeg

Krasi put do malog svratišta, Ka kojem se ti Kinezi veru.

1 | Tako bez sumnje šljiva ili trešnja ta |

Rado zamišljam kako tu sjedaju, | Tamo gdje nebo i gora se steru,

I sav tragični prizor gledaju. Jedan traži tužne melodije; Počinju tako svirati prsti spretni; U očima sred mnogih bora, starim, Sjajnim očima, pogledi su sretni.

DUGONOGA MUHA

Da svijet ovaj ne propadne, Ne izgubi važan boj, . Stišaj psa, i sputaj konja

Na poljani dalekoj;

U šatoru je gospod Cezar,

M arte su prostrte tu,

Oči mu zure u ništa,

Ruku upro pod glavu.

Ko dugonoga muha po vođi Njegov um nad tišinom brodi

Da izgore visoke kule,

I lice to zapamte ljudi,

Ako već moraš pustarom ovom, Onda što tiši budi. ,

Misli, dijelom žena a trima dijete, Da je oči ničje neće sresti

Dok noge joj uče korak

Što vidje ga na cesti.

Ko dugonoga, muha, po vodi

Um joj nad tišinom brodi.

Da u misli šiparice

Prvi Adam nađe stan, Zapri Papsku Kapelicu, A istieraj djecu van. Naslonjen je Mikel Anđel Na onoj skeli tamo, Jedva čujno ko miševi Kreće mu se ruka samo.

tišinom brodi.

Njegov um nad | (Preveo Tomislav Lađan)

Ko dugonoga muhz po vodi \ | |