Književne novine

Čedomir

Sr MINDEROVI

|I

Oluja, kiša i sunce. Gruvanje.

topova kod Crvenih Stijena od'

tamnog jutra. Tamni teški oblaci i azumo plavetnilo. Drvenjare se tresu. Noću ti se čini da se đasxe

pođa izmiču pod tobom. Držimo

položaje — borove šume i gole

stene Romanije, prema Savi Derikonji, prema ustašama i Nemcima, koji skoro svakog dana izlaze iz Sarajeva. Naša je skoro cela Istočna Bosna, Po oslobođenoj teritoriji brekću naši kamioni. Železnica Foča-Goražde opet je prorađila. U velikim hrpama stiže štampa iz Tuzle — časopisi, novine, knjige, proglasi, plakati. "Pre neki dan rađio London javio je da je„delegat generala Tita stigao u Italiju, generalu Montgomeriju, i da je na kapi imao crvenu zvezdu”. Naši su ispred Užica. Pormira se naša avijacija — pre neki dan upučea je našim jeđinicama raspis o prepoznavanju naših aviona.

Kišna, olujna noć. Mi smo u Vrhovinama. Nemci Mokro. Iznađ Crvenih Stijena ne bo plamti. Plamen požara meša se sa odblesxom munje. Vetar, vetar. Mračno je. Nemci stalno izlaze iz Saraieva i pale selo za selom. Romaniia gori, neprekidno Pori, ko zna đokle će goreti. Deswo od nas je Šestn. Levo na Crve nim Stijenama, Maievčani. Iz Sa rajeva su nam stigle cigarete | izveštaj: iman Čerkeza, ustaša. do mobrana i iaka grupa Nemacn iž Afrike. Pedeset tenkova. Na MoRkro su nastuopnli posle temeljne artilieriiske pripreme.

Karbitka nađ rukopisomy trne. Očekujemo napad i na ovo malo Tuča u Vrhovinama što je žzaostalo. Stalno smo u pripravnosti.

*

Magle, %iše i sneg. Magle se vuku nađ šumama, nad kosama, nad Romanijom, koja podrhtava u kanonađi. Liudi kisnu kroz ta mne, neorohodne noći i saežne, čas oblačne. čas sumčane dane. Nemci napadaju na naše položaje, svaki dan, ili svaki drugi dan. Već od ramog jutra dan započinje zujanjem tenkovskih ı kamionskih motora. Pre neki dan su kamionima odvukli drva za Sarajevo, ali danas izgleda nisu vršili napad rađi ogreva. Oko de vet”'časoVa ujuto, kao obično, otpočela je borba, ali borba na svim položaima, duž cele liaiie fronta, od Crvenih Stijena do

su zapalili

Visovice. Celi dan su tukle haubice i bacači. Oko dva sata \popodne seljanke iz Visovice su U panci „otprtljale”, noseći na leđima najnužnije stvari. Na našem desnom krilu, kod Šeste, Nemi su uspeli da se probiju Šesta se pomerila bliže nama, ka Ozrenu. O situaciji kođ Majev čana još nemamo izveštaja. Viso vica, u kojoj su boravili delovi Šeste, gori — u tamnoj noći nebo se crveni kao pre neko veče, kad je gorelo Mozro. Iz Sarajeva nam je pre podne, ispred Nemaca, stigao Sulja, stari obaveštajac — VverTovatno dvostruki — iz Rakove Noge, jedne od wekoliko kula Save Derikonje. Doneo nam je pisma sa Planom grada, rasporedom posađa

- — Fragmenti iz dnevn

tepa zemlju. Na desnom 'Krilu

ključa. Imenađa brza paljba ha-

ubica potresa vlažnu zemlju pod nogama. PFijuk i eksplozija granata zaglušuje reske mitraljeske rafale. : 7

Na ostalim delovima fronta ioš uvek je tišina.

*

Teške hladne kiše cure na crnu Romaniju. Negde daleko- kod Jahorine ili Trebevića, tutnje to povi. Kod nas je potpuna tišina. Kamionima su Nemci izvlačili mrtve i ranjene sa Vraae, Karaule, Visovice.

Naša baterija se približila. Na

Hasam priča:

— Bio sam sa topom., nga Crvenim Stijenama. Tukli smo ih topovima, mojim topom, i bacači ma. Rukama smo bacali bacačke mine. Jedan kamen nosio je stotinu. Dolazili su sa po nekoliko tenkova, sa oo stotinu kamiona, sa nekoliko oklopaih kola. Razvijali se u strelce i Otpo-

\ činjali napad. Uvek smo ih od-

bili. Jednog dana došli su da pale Mokro. Ubili smo ih nekoliko — opet sam tada tukao iz

mog topa. Hasanov pomoćnik uzima reč: — Sutrađan je na Crvene Stijene izbio starac. Gonio je tri

Kostrešima je, ali kasno — bor- ovce.

E NOVEMBAR 1943. —

Prestali su topovi, bacači i mitraljezi, koji su do kasno uveče dejstvovali prema ozrenskim visovima koje je zaposela Šesta. Noć je potpuno tiha i mračna. Samo je nebo nađ zapaljenom Visovcem Crveno i duboko ispod waših položaja, na Vrani, nebo s VvTemena na vreme osvetle raete. Magla, koja se celoga dana vukla Romanijom uz tutanj haubica — podigla se. Daleko. u Mićčićima, vidim kroz širom otvoren „prozor malu crvenu nepomičnu svetlost — osvetljen prozor čete drugog bataljona ko=> ia je tamo s komorom i tehničkim vođom. Noć je napeta, neobio tiha. Naša brigađa „nema žrtava izuzev vrlo Jako ranienog komesara čete Prvog bataljoma. Očekujemo saglasnost Šeste i Ma jevičke brigade da noćas izvrTŠimo zajednički napad i povratimo izgubljeae položaje.

Mitraljezi su proradili iz pravca Vrane. Naši mitraljezi. Vrane nebo je u velikom polukrugu osvetljeno mutno-crvenom svetlošću. Džindo ovog trenutka javlja da gori selo, Dolina.

*

Vršimo opšti napad na neprijatelja koji se čvrsto prilepio za zauzete položaje. Na đesaom krilu od Šeste vođi se, s prekidima, ogorčena borba. Raketle vrlo ret ko zasvetle — neprijatelj ne sme našima da osvetljuje put.

· Mračna je noć. Teška kiša na-

Iza \

\ \

ba je završena, neprijatelj proteran u Sarajevo sa svojom motorizacijom artiljerijom. Turk je teško ranjen — verovatno će ostati bez jedne noge. Polako se vraćaju žene Mućama. Pokisle, izgubljena pogleda, izgledaju kao đa im je svejedno što su im kuće, još jednom, ostale čitave.

U Rakovoj Nozi juče su četnici izvršili prepad na jednu našu koJonu. Stari Neđo, koji je kao duh obi lazio svoju kuću, staje, štale i dvorište, izbacujući i premeštaju ći žito i stvari iz kuće dok su topovi urlali iznad Vrhovina, kad se sve smirilo, kad je sve utonu 1o u duboku, neobičnu, iznenađnu tišinu, seo je na brokisli balvan ispred kuće, i dck kiša polako sibi i nastupa magleno TOmanijsko veče, priča:

— Takvi su oni. Jednom su snkupili mrtvace, tri mrtva, kod škole. i poterali Dušana, Janka, Nikolu.... Desetoricu su naših pogumili da ih nose, Sneli su ih dole do Vučje Luke. A onda su ih postrojili i sve mitraliezom. Svu desetoricu. To ie zato što nam nisu kuće vomalili. Tri dana su naši ležali dole, na drumu. "PER" pre meki dan, Trekako' kad ste vi došli, digli smo ih i sahranili. ROMANIJA

ore ara O ae rem VE

— Gde je onaj topdžija što je juče tukao sa Crvenih Stijena?

— Hasane, evo te traži ovaj stari — Vviknusmo Hasana.

Stari stađe pred Hasana.

— Da tebe ne bi, izgore mi <uća, i čeljad. Doterao sam ti tri ovce. Bvo i nešto krompira. Neka te mog Ppoživi.

*

Kiša natapa položaje. Naši lcže u vođi, bore se u vodi. Smenjuju se i nanovo kisnu, a voda probija odeću, kožu, kosti.

*

Zatišje.

Kiša. Vetar. Mračne noći pune oluje. .

Opet gori nešto prema drumu — izgleda košare kod Bijelih Sti jena.

*

Sneg se otapa na toplom suncu. Nebo je verdo plavo. Tišina. ' Pre deset minuta, u jedanaest i .dvađešet, oko trideset aviona bombardovalo je Sarajevo. TIzišli smo napolje. Sunce i veđro nebo zaslepljuju oči. Do nas dopiru

ika —

potmule eksplozije iz Sarajeva. Avioni kruže Vrlo visoko,

Na položajima prema nama izvršena je smena: mesto Nemaca došli su ustaše i đomobrani, Žene govore o odlasku Nemaca iz

Sarajeva. Žene govore o novoj

ofanzivi na nas iz pravća Olova.

Na levom krilu naše divizije nalazi se Dvadđesetsedma divizija. Govori se da će doći na naše položaje, a da ćemo mi ići na Tuzlu. '

Oblačan dan. .

S prozora, kroz malo prljavo osmo kuće u koioj smo se jutros uselili vide se Crvene Stijene, visoki „greben koji se nadaosi nad drum »Sarajevo-—Rogatica. Crvene Stijene su pod snegom. Oblaci nepomično stoje nađ Ogromnim masivom. Tamo je od pre dva dana Romanijski odred.

Majevčani su pošli u susret Nemcima koji su krenuli iz Tuzle napred, prema Šekovićima.

Tišina je na Crvenim Stijenama, nad belim gustim šumama, nad snežnim proplancima i vetro metinama Romanije. Oblačni dana umire, Ođjednom —o P topovi sa Gloga otvaraju paljbu — neobičnu topovsku paljbu, zlobni večer nji pozdrav Nemaca, Možda &đje to predznak sutrašnjeg napada. Možda su saznala za naša pomeranja ulevo. Stiglo je naređenje da Šesta usiljenim maršem odmah krene sa baterijom pravcem Sokolac — Vlasenica -— Šekovići. Mi se pomeramo još više ulevo. prema Kostrešima, sađa smo krajnje desno krilo. Noćas treba da stične Kurjakova brigada verovatno će nas ona smeniti.

*

Zagušljivo je u pregrejanoj, prljavoj sobi. Rađio raj prozora objavljuje: Čerčil, Ruzvelt | Staljin sastali su se u Teheranu. Zatim: u Jajcu je obrazovan Na cionalni komitet. Drug Tito dobio je naziv Maršala.

Topovi sa Gloga su umukli. Opet je sve utonulo u tamu, oblačnu tišinu — Romanija miruje. izmrcevarena, sa svojim zgarištima pokrivenim snegom, sa sVOjim zasedama, sa svojom tugom i, pobunamay! sa svojim mrtvim junacima i izdajom. koja odvrnu tih bombi sačekuje naše Kurire i usamljene borce.

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO JANEZ SOLE

Sporo, teško — rastajemo se od Romanije. Tamno je, oblačno nebo tamo, nad Sarajevom, ispod nepomičnih pretećih, pritajenih Crvenih Stijena .

Izgleda da je otpočela nova o” fanziva protiv Istočne Bosne.

70 *

Oblaci su uskomešami. Nemci ceo dan iznenadno otvaraju brzu paljbu iz topova po svima naš položajima i po bivšim, sađa pra znim, položajima Šeste. koje je noćas prošla kroz Kalauzoviće. Jedan „štorh” obleteo je pre podne sve maše položaie i bacio ne koliko šsanđuka bombi. Dubođoline ođiekuju ođ učestanih eks ploziia topovsWih granata. Teuče cela baterija. Tuku sve bliže Kalauzovićima — već su nekoliko puta pomerili prema školi. Mićići, Vrhovine. Ozren. Vrana —. sve je pođ vatrom topova Oko podne stigao je Kurjiak sa đva bataliona — oni polaze na Vrhovince i Ozren.

Ld

Kao što smo se susreli, pre sko ro mesec i po đana, u plamenu zamalienih sela. tako se |I rastajemo sa Romaniiom. u vatri topova i dimu šramelekih granata. Pravac Đremna Sokolcu sada trebn da štite KuYiakova briga=da i Romanijski odred, Da li će ga zaštiti.

Sve bliže ie. sve češća toDOVska paliba Mepriiateli ie izbio ma proznmu Vranu. sn mnsniim «na sama. Vrača se nnša četn Wkoia ie cen đam Wružila preko praznih moložaia. Tebmičafti «nkuvbliajiu te lefonetmi žicu. 1 ON

Sumčana pruga bađa ma Jiuđe koji kao po peronu hođaiu po prašnom pođu s kraja na raj sobe.

„.Nije đugo seđeo sam. Umesto kolona gra-

ur {IT (J~ — |USPOMENA SA AUTO-PUTA

Za koji dan u naseljima će sve biti mirno. Ono što se događalo između marta i novembra, od Malošišta do Grdelice, biće, pored ostalog, i lepa uspomena.

U prvi mah novinar stupa na veliko gradilište sa osećanjem — rekao bih — da je ratni izveštač. Izvesne reči, kao što su »juriš na Usek«, »bitka za vreme«, »transport materijala«, »miniranje terena«ć, ovom osećanju daju više snage, više određenosti i atmosferu, mada već

atu, čine pomalo grozničavom. No, i bez toga, on bi tragao za neobičnim, izuzetnim događajima, po jednom nepisanom zakonu koji ga često dovodi do značajnih činjenica skrivenih pod maskom običnog, normalnog, svako. Pa ipak, novinar se za trenutak pita šta i o čemu da piše kad je sve to što se Oko njega zbiva toliko puta viđeno, doživljeno, opisano. Zar da kaže — ovde tri brigađe dižu nasip, tamo se postavljaju skele i oplate za vijadukt? Ne, izveštaj sa brojkama ni izdaleka nije u stanju da đočara, da prikaže ono što se događa. Međutim, profesionalno iskustvo mu došaptava da bude strpljiv i da za buđući zapis ne traži pojedinosti samo raspitujući se u naseljima čega ima novog, zanimljivog. On jednostavno silazi niz nasip, spušta se na prostrani plato kraj Južne Morave i posmatra kako mlađi ljudi u odelima brigadista uče da upravljaju traktorom. Zatim se približava drugoj grupi brigađista koji su zauzeti neobičnim, čak bDOomalo čudnim poslom. Upravo, ono što rade izaziva skriven osmeh: na jednoj pravougaonoj poljani, uz samu reku, oni slažu ciglu po ciglu, upotrebljavajući pritom malter i alat kojim se služe svi zidari sveta. Taj rađ je strahovito spor i zahteva pažnju i upornost. Taj rad je i dosta monoton, gotovo bi se reklo zamoran. Pognuti, usredsređeni na linije koje su obeležene viskom i poprečnim kanapima, oni podižu čitavu zbirku minijaturnih zarubljenih Piramida, gluvi i za ono što se događa na sportskom terenu kraj njih i za ono što se zbiva BdLe na useku, na petnaestom kilometru od

iša.

Očigledno, to je jedan od prvih časova, Zidarskog kursa, jednog od tolikih kurseva, koji su za ove mladiće organizovani. Tu nema mnogo toga da se kaže, ali novinar, krenuvši prema novom betonskom mostu, čiji je lepi lik obasjan podnevnim oktobarskim suncem, ima jednu viziju: na spletu skela, nalik čudnoj

paučini, vidi ove mlađe ljude kako mnoge bu-

duće građevine sigurnom rukom vođe U visine. Pa, pređajući se toj slici, ide novim asfaltnim kolovozom i pre nego što će zakoračiti na novi most, podno sela Čečine, spušta se ponovo do vode. Pred njim je prizor tolik puta vi-

Ž.

đen na filmskom platnu: iza dozrelih kukuruza, sićušan zbog daljine, hukti voz. Ovđe, međutim, na nekoliko koračaji od njega, stoji grupa učenika osnovne škole. Put koji vodi do njihove kuće, na povratku sa časova, nije na ovoj liniji, ali po svemu suđeći oni znaju staze prečice koje ih dovode do gradilišta. Naravno, most je za njih najinteresantniji objekat, ako izuzmemo finišere... Stoje, bez mnogo reči, i gledaju. I. kao što je saznao, čine to veoma, često, i veoma pređano. Impresionirani očigledno onim što se ovđe gradi, i kako se gradi, ovi neobični posetioci ne bi verovatno mogli odmah da kažu šta ih ovamo dovodi. I zato je novinar

neodlučan kojem odgovoru đa dade prednost, na ova pitanja: jesu li ti

mališani možđa nestrpljivi u očekivanju da prođe jedna ili dve _frwnYiAdJe oan erepireepr era Oeyaenaanauameeupaarruag ani erraee ari

— NAMA JE IPAK LAKŠE: NE TREBA NIŠTA DA PRODAJEMO D

godine, odlučujuće godine za njihov odlazak u radnu omladinsku brigadu? Ili ih možda instinkt stvaranja, potpomognut imaginacijom,

šalje ovamo dajući njihovoj želji privid de-

čačke radoznalosti? Ili se tu, najzad, nastavljaju u nešto đrukčijem vidu časovi sa kojih dolaze?

Jedna činjenica je pred nama, a trista, eto, pitanja. Neodlučan još uvek, prolaznik raz gleda most, korača preko njega 140 metara, i ponovo silazi u jesenji pejzaž ovog dela Pomoravlja, đuž niskog zida malih vrba koje se zelene. Sunce je prešlo pola dnevne putanje, ali nije izgubilo mnogo od svoje, moći. Pravi trenutak je za jedan kratki odmor, na travi, pod nasipom.

A BISMO PLATILI POREZ... (Karikatura A. Klasa)

ditelja koji dolaze ili odlaze sa gradilišta noseći zastave, pojavljuje se sađa jeđan od onih brigađista bez kojih se takoreći ne može ni zamisliti štab ma kog naselja ili ma koje brigade. Dovoljne su, reklo bi se, dve reči da se opišu i da se prepoznaju: odela su im toliko velika da rukave i nogavice moraju po nekoliko puta zavrnuti, a kad idu, vuku duboke cipele, za, njih prevelike. Da dođu na Autoput, dovijaju se na hiljađu mogućih načina, jer njihove gođine ne prelaze broj 15. Simpatični su, ali ih morate tretirati ozbiljno. Marljivi su i prilježni na svakom poslu, ako im ga prikažete kao značajnu misiju. Ako se fotografišu, pozadina, slike mora biti obavezno gradilište. U krajnjem slučaju — alat ili neka mašina. Pre bi svoju čast zgazili, nego što bi dozvolili da ih foto-objektiv »uhvati« ispred, recimo, trpeza” rije, ili kuhinje.

I evo, jeđan od tih dečaka u odelu graditelja autoputa, približio se novom mostu, noseći tamno-žutu fasciklu i mučeći' muku sa svO-

jom kapom koja — dopustimo još malo ironić-

nosti —O #poskakuje pri svakom njegovom hOraku. Novinar kaže: »Zdravo, druže!«

A on: »Dobar dan!«

— No, kako je?

— A, tako!.

— Nešto si zlovoljan, gde radiš?

— U savetu naselja.

— Pa? |

— wo, idem do nadzornog inženjera. Treba nešto da mu pređam.

— Neke materijale?

— Izveštaj.

— Aha, kaže novinar, hoćeš li možda da seđneš? Možda. bi popušio jednu sa mnom?

— Ne pušim. )

— Šta je? Nešto si zaista zlovoljan?

— Ama, nije! Nego, tako... ,

Dečak, očigledno kurir iz obližnjeg naselja, jednim okom gleda svoju obuću, a drugim OcCenjuje — ko bi to rhogao biti?

— Je li, kaže ovaj, nešto nije u redu? .

— Ama tako... zausti samo brigadist, no 1 to behu suviše teške reči za njegovo stegnuto grlo. Iznenada on iresnu svoju kapu o zemlju i UZ viknu: Te, — Ne daju mi da radim u asfaltnoj bazi, eto šta je! ji ;

Novinar nalazi da nije toliko bitno ono što je dalje bilo rečeno. U to je naročito uveren O one noći kađa je sa prozora vagona ugledao varničavu, ljubičastu svetlost jedne asfaltne baze, koja je ostajala u polju sa velom nečeg tajanstvenog, nečeg veoma pogodnog za pod-

Vvig. P Danilo NIKOLIĆ

KNJIZEVNE NOVINE