Književne novine

Aleksandar

**" IZGUBLJENA ULICA

. Po predaji dužnosti, pola sata posle ponoći 3, novembra, milicloner Svetomir Gajić sedeo je nad r lopljenmom beležnicom u svojoj rejonskoj stanici i sastavljao izveštaj. »Obilazio sam glavne saobraćajnice kao i sporedne ulice ovog rejona«, pisao je on, ugiastim, krubim slovima koja kao da su se otimala tankim plavim linjjama sveske, »i obratio potrebnu pažnju na red i mir«. Bio je novajlija u Ilinovcu i još nije uspeo da dozna i usvoji. Wob'ičajene ob:te za sastavljanje izveštaja, u kojima se, znao je iz. iskustva razlikovala svaka milicijska stanica. Razmišljao je kako da formu liše nedostajanje svakog događaja. »Ništa sumnjivo nji — tako je voleo da bude napisano vodnik stanice u Sanskbom Mostu; ali ga je vodnik u sledećem mestu službovanja, Rači, zbog isbih bih reči prekoreo: »Nismo mi, brate, plaćeni zabo da sumnjamo nego da čuvamo imovinu i bezbednost građana«. 7 |

Sumnjiwo je noćas bilo samo ponašanje omog građanina sa crvenom kožmom torbom, ali Gajić beše rešio da njega ne umosi u izveštaj, kad je već onako nespretno dopustio da mu wmakne. Uostalom, šta bi i mogao da unese? Da je jedan čovek tražio ulicu koja ne postoji? Sumnja se pojavila tek naknadno kada se on onako naglo, bez pozdrava i hvale, izgubio; ali kakva je i to sumnja bila?

Pa ipak, da je još wvek u Rači, mde se pred kraj službovanjja bio pnopisno odomaćio, on bi uprkos vodnikovih prekora zabeležio taj mali događaj, jedino što bi valjda gledao da izbegne reč »sumnjiva. Ali ovde u Ilmovcu, gde ga još ne poznaju dovoljno, nespremo ispušteni slučaj mogao bi samo da baci na njega ružnu senku... A pritom da nikom ništa ne kogisti.

dakle napisa: »Nižta se neobično nije desilo«. Stavi datum, Dobpisa se i zaklopi svesku.

%

Čovek sa crvenom lkožmom borbom iskrcao se u Ilimovcu iz pruiničkog voza koji je stigao sa desetak minuta zakašnjenja, nešto pre pola devet uveče. Suupivši na penom, podigao je lice ovlaš prema nebu, pa pošto se uverio da kiša, koja je usput u dwa-tri maha zalila woz, ovde ne pada, reši se da kući ne ide tramwa:jem, zaobilazno, već peške, Predao je na izlazu kartu železničaru, probio sebi put kroz amupe pubnika koji su žureći i u polutrku hvatali pravac tramvajske stanice i fijakera, pa skrenuo u obratnom pravcu, ka pez:diferiji, svojom prečicom.

Ta prečica je ustvari bila nasip železničke pruge, uz koju se pnobezao pešački put; idući tim putem stalno napred morao jc stići i do svoje ulice, jer je ona udaljenim krajem izbijala na prugu, Međutim, pešački put je bio neosvetljen, pa je teško raz likovao mwlice koje su ga presretale s boka, sa siluetama svojih

· jednoličnih prizemmih kuća na uglovima i tamnim Uhrobama čija

su se levkasto ispružena udubljenja jedva nazicala. Tek kad po nagonu oseli da ide mnogo duže nego što je pobrebno, njemu posta jasno da je svoju ulicu napažmjom prošao. Olrete se i poče nazad. Sada je mnogo pažljivije zagledao uglove, jer mada ne bi umeo tačno reći kako izgleda onaj kojim se njegova ulica završava, verovao je da će ga, kao toliko puta, po navici poznati. Ali je opet išao dugo, a onaj osećaj prepoznavanja, onaj refleksni trzaj Koji bi mu korake zaustavio a zaim skrenuo ustranu, beše izostao. Već se, opet, nedaleko, video odsjaj lampi železničke stanice. Čovek se zaustavi, ispunjem rešemošću da se više ne prepušta samome nagonu i osećanju, On odmerni rastojanje do železničke stanice — ono nije moglo biti veće od 500. do 600 metara. To je značilo 6 do 7 minuta hoda i, s obzirom na raštrkanost periferije, najviše dve ulice rastojanja. Bilo je dakle sasvim jasmo da se nalazi preblizu slanici, da je svoju ulicu epet mžmoišao. On se dakle ponovo okrete i polako, zastajkujući i csvrćući se, pođe napred. Ali u svoje oči više nije imao pouzdanja, pa je nestrpljivo očekivao da naide neki prolaznik, najbolje stanovmik neke od kuća uz prugu, koji će ga

-tačio Wputit:.

U to doba večeri — dok je lutao, vreme beše verovatno <oguralo i do O — iz ovih zabačenih kuća na ivici grada malo se ko micao. Ipak, posle izvesnog vremena, koje je proveo U Sporom koračanju, namemo se ne uwudaljavajući mnogo od mesta gde je još bio siguran da je ulica koju traži pred njim, čovek sa torbom začu ljudske glasove i požuri u njihovom pravcu, Idući sve putelj kom uz prugu, a gledajući uporno u ograde — i sasvim retko u fasade — kuća koje su se njemu 5 boka smenjivale, on najzad vide dve prilike, čoveka i žemu, kako izranjaju iz jedne kapije, zatvaraju j= za sobom i, jednako razgovarajući, izlaze na put njemu U 8uUsret, Obradovan, on učtivo stade da bi ga na vreme pgrimet/li j dodimu slobodnom rukom obod šešira.

»Dobro veče«,

»Dobnno veče«, rekoše čovek i žena skoro u isti mah i takođe se, oklevajući, zaustaviše,

»Izvinite Šbo vas zadržavam“, reče čovek s torbom lako, »ali mi se čini da sam se zbunio u mraku, Ja tražim ulicu Đorđa Hadžimamovića «, .

Video je u noćnoj polutami kako se lica „čoveka i žene dve loptaste zapremine nejasnih obrisa — okreću jedno drugome, nad nepomičnim valjcima njihovih brupova koji su se, umotani u svetle tkanine ogrtača, jasno ocrtavali, d

» Takve ulice ovde nema«, reče čovek posle stanke čvrsto, žena nadoveza kao odjek: »Ovde nema«. i | Stajali su još uvek, sasvim nepomični, a onda #U islovwre» meno učinili polukorak jedno prema drugom, kao da su odjednom, i u isti mah, posumnjali u njegove namere, tu u mraku, u ovoj zabiti kraj pruge. Čovek sa je to oselio pa se ma}o uvređeno, malo raskalašno razmabnuo, poskočio u mestu i podigao obe ruke kao krila. »Ha! Kako nema. Pa ja sam ovuda već nekoliko puta dlolazio«. Hieo je dodati da i sam ovde stanuje, baš u toj ulici koja izlazi na evo ovu prugu, ali se u poslednj

>

em trenulku dosebio da bi to protivrečilo prviobitmom raspitivanju, »Šasvim sam siguran, rekao je samo. |L UN Ry | | »I mi smo sasvim siguri«, rekao je na to čovek i uhvatio ženu čvrsto pod rukw. »-UJostalom, pitajte nekog drugog. Mi se žurimol« | | | Ć Poslednju rečenicu je gobovo viknuo, pa je taj uzvik, verovalno, i privukao milicionera, Izdvojio se iz mwaka, sa blagim svetlucanjem svojih dugmadi i pređice opasača, laganim širokim korakom, spreman očito i da prođe bez reči ako ga ne zaustave, Ali čove 5 borbom, koji ga je prvi primetio, učini to, »Molim vas«, reče, »druže, hoćete li vi da mi pomognete]« : u Milicionerovi koraci se zaustaviše, svetle površine zamagliše se ed blizine. »A o čemu se radiž« jeknu njegov mladi glas, ___ »Radji se o bome da ovaj gospodin braži jednu „ulicu koje u evom kra ju nema«, reče čovek u svetlom mantilu razdraženo i Hotofo se odmače od žene. »Mi bar to znamo; kuća nam je pet koraka odavde i živimo u njoj trideset god'na«. j ; odi Svi u napeto čekali šta će milicioner na ovo reći, ali O ai samo premesti s noge na nogu, jednim trazajem TOB prebac torbicu s bedra na bok, otvori je polako i s ekpel-a :, i. 5 or! ila još sasv'm nova, lesna, izvuče IZ | 1 i 3 kab u svetlom mantlu na to kao da izgubi strpljenje pon ali ženu at MOerči · * Da O PROM 'nešto to i jeste i nije bilo pozdrav, povuće ženu, i oni edoše, : : bed; poksat.koji ilic! iž ku kapi — beše to prvi | je Milisioner diše a 5 i izvuče nešto, što odmah. zasvetli;

činie — atm še maši džep :VU o odma oo Peleebjeku lou »Držite«, prebaci je on u ruku čoveka s c!

nom borbom. le listove rasklopljene knjige, sjajne sni krug pade na bele listov ; 4 njih oo Nelt denjih, iskrzan'h uglov Pr NA edaa Od Bio ode milielonerov zattwpdsti palac i or?e l

i „pita om. Heklina UR Hadžimamevića«.

___O o | J– – —_ —-

KNJIZEVNE NOVINE

„__PRIČa „KNUIŽEVNIH NOV/Na”

sam primetio«, .

pod ruku i reče: »E tako. Sad se vi objasnilte«,

»DĐo-Go-dđo«, poče miliconer da sriče, pa da onda bliže određuje: »PDorđa Krstića, Đorđa Magaraševića, Đorđa protića, Đorđa Stratimirovića... Đure Daničića. Rekoste li da je baš Đorđe?«

»Da«, oglasi se čovek s torbom nervoznije nego Što je želeo. »Dorđa Hadžimamovića«.

» Takvog nema«.

»Ali molim vasl« Gotovo mu je istrgao Mkojigu iz ruku i pružio lampu. »Držite««,

Nestrpljivo, s koorenom zmoja po čelu i vwrabu, on spusti borbu do nogu i namesti knjigu pod 7svetlosni krug. Čitao je, glasno: »Đorđa Krstića. Đorđa Magaraševića. Đorđa Protića. Đorđa Stra• timirovića. Đure Daničića...« Zatim okrete nekoliko listova, »Da nije možda pod H?« Ali kad nađe slovo, i u početku njemu podređenog niza odmah i nastavak -adži, pročita sam »Hadži-Ruvinova«, posle čega je sledilo »Hvarska«, Na to zalisia brzo unazad, do korica, i grozničavo prelete naslovnu sbranu: »Imenik ulica grada Tlinovca. Godina 1960. Izdanje Gradskog narodnog odbora«, Nervozno zaklopi knjigu, pruži je milicioneru, diže torbu, okrete se i bez reči, krupnim Woracima, pobita prema stan'ci, Čuo je kako mu milioioner nešto dovikuje, ali se više nije obazirao.

*

Bio je ljut zbog tog besmislenog wotezanja, u koje je zapao nizom slučainosti složnih da mu napakoste: svojim poverenjem u memoriju, zbunjenošću wsled mraka, neznanjem priglupih stamovnika periferije, nedoopuslivim propustom u jecdmom službenom štampanom spisu, Ali neka panika, umor, nesigurnost koja mu je izmamila onaj znoj u hladnoj novembarskoj noći, nisu mu dali da ostane uporan. Želeo je pošto-poto da ispliva iz zbrke, ma i po cenu zaob'laženja, mada se već nalazio neposredno pred ciliem, mo i po cenu popiženja, koje će uostalom možda već kroz pola sata, kad stigne kući, pred svojom ženom i ćerkom alko jož bude bwdna, izjasniti sa smehom na sopstveni račun. Ta·misao ga je podsticala da žuri, s torbom u ruci, do stanice, pa onda duž Železničke ulice, peške, jer da čeka tramvaj više nije 'mao strpljenja, pa ulicom Vojvode Mišića do Ustaničke, odakle se, kao treća sporedma ulevo, odvajala njegova, ulica Đorđa Hadžimamovića.

Međutim, nje ni ovde, iz Ultaničke, nije bilo, Prošao je prvu poprečnu, pa drugu, zagledajući dobro table koje su srećom bile jasno osvetljene fenjerima Ultaničke ulice, zatim je na sledećem uglu stao zabezeknut. To nije bio onaj ugao, sa onim kućama; uostalom, natpis je i ovde bio jasan pod svetlošću: ulica Kralja Milutina. Ipak je zašao u nju, ispitujući i prepoznavajući kuće, da bi se uverio da je to zaista ona četvrta sporedna ulica Urstaničke, ona što sledi iza njegove, a ne njegova. Đa se nestnpljivo, trčeći, povukao nazad do ćoška, vratio do druge sporedne, opet pročitao tablu, opet wratio četvrtoj, ne malazeći nikako prolaz među njima, kao da su ga —- što je međutim bilo nemoguće — zaverenički zazidali dok je on dva dana bio na putu, odsutan,

Zaustavio je jednog užurbanog prolaznika — ovaj je tvrdio

KK uuu aa ar U O IUR umru uu auu ———— —

OLIVERA GALOVIĆ: ŠUMA

m —~NkO~ JJıJJıJJJ

OTIMAČI SNA

JEKA S ONE STRANE

Još bi jedino jeka mogla doprijeti. Ali — Šume su je otele. ; Kome da govorim? Ni vlati me ne bi saslušale. tko te ne čuje, . Sti “a plavom brijegu breza je osamljena, Na listu za» ala kap. · 5 i ; bi #6008 da govorim, kad je i kamen izgubljen. TI zemlja bi me odbacila, kad bi saznala tko sam,

ISPRAĆAJ

Odnosili n :" da BE: Sadi olakšanje, Ni j cvijet, ni jedan pogled sućuti. . Ua i Sdno9h su KOBČBIT, BBPOO neprijatelji, koji i sada ne htjedoše ostaviti. Se ie on je alka hladan, opustivši ruke, praznih

iju, . OČIJU: Ola je i ona, iako svoje materinstvo nije ila. a Raata8 su oči jednog starca bile pređobre. No on je šaputao da me ne može izbaviti: — Previše tuđih grijeha, mržnje bližnjih, ima u njoj. Čitav moj Život bi trebao, da dokažem a nisu imali pravo. :: Ja se zgrozih na te riječi i jedino me ta dubina otrgne od vječnosti.

NOSTALGIJA VIDA

Obzor se tamni. Crna je ptica proletjela, erna ptica vođič ormnom oblaku. .

Zašto je kiča orm slap ovom popodnevu?

Ove su oči tamni znamen, Udijeli im sućut svjetla, Mn obzorju će letjeti modđre ptice, :

Ova su oči tamni rmmnmem

Điana DAN

da nikad nije čuo za ulicu Đorđa Hadžimamovića; presreo fijaker koji se pospano klatio sredinom kolovoza ~- kočijaš je odmahiyao glavom u nevenici; uplašio jedan mlad'ljubavnički par — samo da bi dobio isti, začuđeni, odrečni odgovor. Najzad pomisli s užasom da je popemetio pameću, izgubio pamćenje, od zamora putovanja, ili nekog defekta koji se u njemu ko zna usled čega pojavio, pobrkao reči, pa klecajući priđe fenjeru kraj kolovoza prema uglu ulice Kralja Milutina, baci na zemlju torbu i izvuče lisnicu, Drhtavim prstima, prstima sasvim neosetljivim za oštre rubove hartije, om s mukom izvuče ličnu kartu, koju je uvek, držao u najmanjoj pregradi, i preskočivši prvi list, otvori je na strani gde su se nizali podaci. Htede da ih preleti, ali odmah pronađe, u desnom uglu rubriku ulice i broja, a tu je pisalo jasmo i razgovetno, okruglim pisarskim slovima: Đorđa Hadžimamovića 17.

Uskliknuo je, nesvesno, od olakšanja, i zgrabivši torbu, kasom pojurio k zidovima, kućama, da se tek pred njima zaustavi, dosećajući se da njegovog prolaza svejedno ovde nema. Ipak se još dvaput vrati do početka Ustaničke ulice, pa nazad, sve gotovo Wkom, uzalud, dok'ne uvide pono"n svoju nemoć i Wupućenost na tuđa obaveštenja. Ali je za njih već bilo kasmo Na ulici više nikog nije bilo, nib igde unaokolo; nije se čuo ni korak, ni glas, i on shvati da mora biti vrlo kasno, A kad stade. oseti se.toliko iscrpen da je znao: više ne može bragati.

Ali niie mogao ni ostati. tu na pustoj, vlažnoj, hladnoi ulici. klecavih kolena, oznojen, zadihan, s rukama skoro onemoćalim da od;že mali teret torbe. Pa se na nesigurnim nogama, napuštajući svoj kraj, uputi ka središtu. grada,

Išao je onamo zbog ljudi, pa je, razwme se, | koristio sve usputne susrete — kojih je zaista, što bliže centru, bilo sve viš— zapitkujući, podsećajući, moljakajući, zaWfevajući, već prema tome da li bi mu noćni promet palanke ovo na put zakasnelog đaka, ili pijamca, ili spremačicu ili uspalien kafanski par, no sve sa, istim, neshvafljivo negativnim rezultatom. Onda, kako je uranjao U gušće naseljni kraj s višespratnicama, koji je b'o devga, poslovna žiža njegovog svahodnevnog retania, poče da zapmža j kuće od kojih istina ni jedna nije bila njegova, ali koje {e po nečem znao: kaću jednog bivšeg školskog druga, tu uz pitanju broboara kojim je promicao; kuću ženinog kancelaviikog kolege, do koje je trebalo samo jednom bočnom ulicom proći, najzad i zgradu sopstvenog nadleštva, čiji je vrh čak mogao da naze na mračnom nebu više krovova, Zastajao je, ali bi se onda zapitao: pa šta? Kancelarije su puste, poznanici i prijatelji spavaju, a sve i da nije tako, šta bi im rekao? Pitao za svoju ulicu? Mol'o da ga odvedu kući? Još se do te mere nije osećao dotučen, pa je nastavljao da hoda, dok ne stiče na glavmi trg,

Tu je bilo' wlo vidno, ali zato pusto kao i inače: bioskopi naravno' nisu više radili u to pozno doba, ni kafane, naimanic radnje iako su im izlozi napadmo svetleli. Izvesno je radio ioš samo botel, koji je svoj poznati, starinski naziv oglašavao neonskim slovima na dvosprahnoj fasadi tačno prekoputa njega; alj da ide u hotel. owde, u svom gradu, izgledalo mu je bezumno. Dok je razmišljao, na trg prodreše odjeci nečijih koraka, a uskoro iz nevidljivog kraka glavme ulice izbi jedma prilika, uniformisana. Čovek s torbom pođe prema njoj. Pođe brzo, pa malo uspori korak opomenuvši se da ne treba ničim svraćati na sebe podozrenje, zatim ga još više olabavi da bi dobio vremena za sastavljanje pitanja koja će postaviti; najzad se zaustavi jer se doseti da nema šta drugo da pita nego ostale, Istina, uniformisani čovek bio je mili. cioner, i njemu je mogao, što drugima ne bi bez opasnosti da bnde ismejan, pokazati ličnu kartu, u kojoj je stajalo crmo na belo da slanuje u ulici Đo:da Hadčimamovića. Ali milicioner bi na to verovalmo izvukao adresar grada, kao i onaj prvi, a taj adresar je bio nepotpun, i tako bi došlo do ponovnog, dugog objašnjavanja. koje bi se rasklupčalo tek u milicijskoj stanici, zatvoru, gde li. A on je bio užasno umoran. Ne samo telom, već i mišlju, toliko da se zapravo već plašio svakog razjašnjavanja, da, gotovo, njje bio sasvim siguran da bi u tom razjašnjavanju, smožden i zbunjen kakav je bio, mogao da dokaže da je u pravu, Pa se zato, skrećući tobož nehajno obamrlim nogama, kao posmatran lopov, uputi hotelu.

Gurmu pokrema staklena vrata i uđe u prazno predvorje, a odatle skrenu desno u portirnicu, sve poznatim putem jer je u hotel mnogo pula dolazio, istina ne kao gost, već kao pošetilac.raznih, ličnih i poslovnih poznanika koji su tu bivali gosti, | porlir, koji je Mstao iza svog pulta u loži, čiju je pozadinu wkrašavalo žirokb ogledalo, beše mu poznat: mali, dežmekast sredovečan čovek zalis zane bezbojne kose i vodnjikavih očiju. valjda oduvek na tom poslu i kod koga se već toliko puta raspitivao za goste — svoje poznanike, jesu li u sobi ili na doručku, i uyek dobijao precizne i uslužne odgovore, Ovo podsećanje ga zbuni, jer je predskazivalo prepreku: neće li portiru biti čudnovato da on, poznati sugrađanin, koriat hotel za prenoćište? Ali zar je on mislio da noći? — tek tada mu posta Jasno,

Međutim, nije se moglo samo stajati, sred portirnice, nemo, 5a tašnom M ruci, 5 poznatim ispranim pogledom pitno uprlim u sebe, Morao je da kaže; »Dobro veče«, i da se približi pult.

Prti takođe kaza »dobro veče«, ali očekivano čuđenje se na njegovom licu ne pojavi. Naprotiv. on se malo nakloni, povuče olovku iz žljeba iza desnog uha, i kad je čovek s torbom stajao do pula, spremno upita: »Želite sobu?«

Ne, nikakvog znaka iznenađenja nije bilo na njegovom mlo.. havom licu, u njegovim rasplinutim očima, nikakvog izraza pre poznavanja iako je to izgledalo nemogućno posle toliko godina stalnih susreta, na ulicama nevelikoga grada, u trgovinama, u šetnji, pa najzad i na ovom istom mestu, gde su toliko puta stajali licem u lice, pitajući i dajući odgovore, poverljiivo i prisno. kao dva istina ne prijatelja ni ppnotokolisana poznanika, ali znana sugrađana, ortački skoro. ek s torbom mahinalno pogleda u ogledalo više portirove glave, vide svoje lice i zamisli kako se to lice odražava na mrežnjači portirovih umornih očiju: poznato lice nesumnjivo, ono isbo lice koje viđa tako reći svakodnevne, sada možda malo razdešeno malaksalošću, brigom, sli ipak isto lice, zar neP »Zar neP« ~ to je ovoga puta čuo. »Želite sobu, zar neP« pitao je ponovo portir, i čovek s torbom, ne mogući da istisne reč knoz osušeno gelo, klimme glavom.

Portir se na to naže nad pult i stavi vrh olovke na širok arak hartije pridenut u kožnu mapu i izdeljen linijama. »Ime, molim? « upita.

Čovek s torbom mu kaza. Očekivao je bar sad neki mig prepoznavanja, jer njegovo ime je ipak nešto u gradu značilo, ne nešto veliko doduše, ali poznato u svakom slučaju. Međutim, ništa se ne desi. Tada on sam reče: »Ja sam iz Ilinovca, znate. Samo, izvevesni razlozi navode me da spavam ovi noć u hotely«,

»Da?« Tu se portir prvi put prenu, iznenađeno, sumnjičavo skoro; wspravi se i zatraži: »Vašu ličnu kartu, molim«.

Čovek s torbom mu je dade. Portir je prelista jednom, pa još jednom, pa ponovo. Zatim reče, podižući glavu i mašući njome u „neverici: » Slušajte, otkud vama ova lična kama?« | pošto je čovek s torbom zabezeknuto ćutao, naslavi da je prevrće, trese, obrće i zagleda. »Ovakvu ličnu kartu ia još u svom životu nisam video I boja je druga, i rubrike su druge, ni broj nije tamo gde mu 8 mesto, niti stoji gde je | od koga ispunjena. . Ta pogledajte sami isturi je “daleko oreda se.

Čovek s torbom se naše napred, osećajući kako bledi, ji to što je gledao beše samo njegova lična karta, ona i onakva kakvu ju je uza se nosio već pet ili šest godina, i podnosio na preglede ispravnu, kad wod je zabrebalo, koju je uostalom ' maločas bio izvadio i zagledao oslanjajući se na njen podatak. — njegova ličn» karta od koje drukčiju zamisliti nije mogao. On pogleda u portira, njihove oči se susretoše, ostadoše nekolko trenutaka ukrštene, tišini, sve dok portir, valjda zbog zaprepašćenja koje je u njegovima pročitao, ne popusti. »Pa dobro, Videćemo sutra« Mamršti se zaklopi knjižicu, lupi njome o staklenu ploču puta i osvrte se »Soba broj 17, prvi sprate Side kliuč «= \Wlina više ramena pluži ga. |

Čovek uze ključ, okrete se i pođe stepenicama, koje su i portirnice vodile na spratove gde su se nalazile sobe. Jedva' je

LL

čekao da nade svoju i da se skljoka na krevet Ali dok se peo, 8 mukom prisiljavajući noge da odižu teret tela, osećao je celom površinom leđa kako ga porti uporno posmatra i kako samo čeka da se on udalji pa da razglasi njegovu zabmu A onda će ubrre doći po njega, i on će morati da dekavuie

yt