Književne novine

-- POM. OL Me

ZLOG

SATT ORAHOVAC Partizani u anegdotama

(BSvjetloste, Sarajevo, 1960.)

Posebna đraž ove knjige je u tome što svojim prevashođnim atribntima, humorom i šalom, mami čitaoca đa sazna i ozbiljne stvari. Šeretluk i cinizam privlače verovatno zato što su čisti prođukti živoga i snažnoga duba, „koji je wu svojoj životnosti nađrastao život i zato je u mogućnosti đa se njime poigrava. Da najtragičnije situacije potisne iz prvog plana, đa im tako ublaži opasne oštrice, ne ođuzimajući im ništa od njihovog značaja i ozbiljnosti, Jer udaljene, one deluju na čitaoca više Kao poetska sugestija nego kao empiriska čimjenica, više kao opšta pošava nego kao poseban siučaj. Smeh, koji anegđota izaziva · „nije prazan smeh, koji se, kađ prestane, zaboravlja. Om wnosi u čitaoca mržnju ili simpatiju, zebnje, nađanja ili bilo koje osećanje koje anegđota može da ima u podđtekstu.

Druga osobenost ove Knjige aneg-

.đota je u tome što ona ume da kon-

statuje sitne mane i neđostatke ina» če pozitivnih likova na takav načim da čitalac stamo ima na umu đa onaj kome se smeje zaslužuje DpDohBtovanje. Zbunjenost priprosta čove” ka pređ njemu nepoznatim pojavama, uvek istakne njegovu domišljatost i oštroumljie, inđikatore snažnih elementarnih životnih opruga, kodje čoveka guraju dđa uvek buđe po» beđnik.

dedno od njenih svojstava je i kratkoća. Pošto ima izvanredno jasnu sliku situacije o Kkojoi govori, njen Karakter i njen značaj, onđa še u mogućnosti da je u nekoliko reči interpretira, ne oštetivši je pri tome ni za đlaku i dđođajući joj komponentu smešnoga.

Ova zbirka anegđota o partizanima nosi w sebi i prizvuk legenđe. Ona govori o slavnim ličnostima i slavnim događajima maše najbliže pro“ šlosti, no ona ih ne ocenjuje i ne komentariše, ona sugerira njihovo značenje, govoreći o maršu i o ođ-

moru, o sastanku i jurišu, o ljubavi

prema drugu i mržnji prema neprijatelju, o tifusu i o kulturno-prosvetnoj priređbi. Ona vraća čitaoca na mesto i trenutak đogađaja, kao grob, samo što ona ne pravi tako veliku razliku između časnog života i ča» sne smrti, između muke i užitka; ona daleko prevazilazi subjektivnost groba, S. B. * * *

DUŠAN BARANIN

Smail Aga

(»R05m0o5«, Beograđ, 1960.)

Za roman Dušana Baranina »Smail Aga« može se reći đa nije ni bolji ni slabiji od ostalih istoriskih ro~

mana ovoga pisca. Istoriju Smail

Age Baranin je ispričao feljtonistički lako, po neki put u priličnoi meri šivo i zanimljivo, ali bez đubljeg poniranja bilo u psihologiju ličnosti, bilo u prirođu i smisao zbivanja koja prikazuje, Umesto toga Maranin je pružio dosta knjiškog psihologiziranja, naivnog moralisanja i ne naročito muđrog međitiranja o ljuđima i sudbini.

Za pisanje istoriskog romana, Baraninu neđostaju dva kvaliteta: književna kultura, poznavanje i razumevanje istoriskih događaja. Njegova naivna rezonovanja nisu smetala m jednom omlađinskom romanu kao Što su »Golaći«, ali u romanu pisanom sa mnogo većim pretenzijama Ona su ne retko neođrživa, Veština đa se zanimljivo vođi akcija nesumnjivo je vrlina za pisca istoriSkog romana, ali je ona daleko od toga da sama sobom buđe đovoljna i da se samo i jeđino blagođareći njoj stvori delo o kome će se moći ozbiljno govoriti i đobro misliti.

Predrag Đpotić * :* * LUJO DANOJLIC

Crni fenjer

(»Matica srpska«, Novi Sađ, 19860.)

Muzika reči, ritam — to je ono što pre svega i više ođ svega zaokuplja Luju Danojlića, odvlačeći ga u nove spregove i spletove reči, u kojima jeđino oruđe i oružje postaju simbol i metafora. „Takav poetski postupak đaje nejeđnake rezultate; pesnik povučen strujom neođoljive inkantacije ponekađ i ne primeti đa se ona pretvara Tt raymomeran, prazan šum, w ritam oslobođen unutraŠnjeg tereta. Ali zato u onim pesmama w kojima su takve stranputice, izazvane opijenošću ritmom, izbegnute, stihovi đeluju jeđinstveno i neđeljivo. Takvim „momentima «+ takvim lirskim situacijama, „punim svojevrsnog šarma i toplog senzibiliteta, Lujo Danojlić iskupljuje mnedostatke svoje prve zbirke i potvrđuje se kao jeđan odđ talenata Koji polako, ali sigurno đolaze.

Pesme obuhvaćene ovom zbirkom bilo bi teško poređiti. Cini nam se da su, iako to mije naznačeno, nastale u širem vremenskom intervalu i zbog toga nose oznake procesa Koji prati svakog mlađog pesnika u tra· ženju svog lika, svoga pesničkog ja. Kod Luje Danojlića taj proces je još u toku i dobro je što je tako; mnogi daroviti pesnici, u Žžurbi da što pre nađu svoj domen, svoj stil, ograničili su se na kazivanje i ponavljanje istih stvari, samo da ne bi izneverili sebe i da bi se razlikovali od drugih. ato mejeđnaki rezultati Luje Danojlića, posmatrani sa tog aspekta, imaju puno opravđanje, Ako je pesma »Bor i ja« naivna i početnička, ako ima nepotrebne gromopucateljnosti (naročito u maslovima!), blagoglagoljivosti i plaćanja đanka nekim uticajima, u ovoj zbirci ima ostvarenja koja nisu samo nagoveštaj talenta, već i rezultat koji govori sam za sebe. To se, pre Svega, odnosi na pesme »Ođa plođovima jeseni«, »da ću đoći kao oblak« i »Naselje bez pogreba« u kojoj je, stihom »i progovorim rosom po paljevini reči«, obeležena poetska đeviza Luje Danojlića. Ivan Šop

KNJIGA

LISJEN GOLDMAN

· Humanističke

nauke i f ilozofija

(»Kultura«, Beograd, 1960.)

Lisjen Golđman, savremeni francuSki marksistički orijentisani mislilac, u svom spisu »Humanističke nauke i filozofija« čini pokušaj da odBovori na neka osnovna pitanja društvene uslovijjenosti ljudskog saznanja, odnosno da đefiniše bitne teorijsko-metodološke stavove takozvane »sociologije duha« ili sociologije saznanja. Goldman, pre svega, na-

stoji đa budđe što je moguće svestraniji, nepristrasniji i Kkonstruktivniji. Wwsleđ toga, on polazi, s jeđne strane, od Lukačeve knjige »Istorija i klasna svest« i u njoj iznetog Lukačevog shvatanja Kategorije totaliteta kao osnovne Kategorije đijalekljudskim činjenicama«. Između ostane, od stavova Maksa Vebera, Dirkema i Manhajma zauzetih u cilju zasnivanja sociologije znanja, Konfrontirajući različita shvatanja ove dve grupe autora Golđman nastoji đa da svoja vlastita rešenja. Stoga on, u samom početku, zaoštrava pojam odnosa sociologije i istorije, pledirajući na neophodnost napuštanja »svake apstraktne sociologije i apstraktne istorije kako bi se došlo do jedne konkretne (!) nauke o ljudskim činjenicama«. Između ostalog, pađa u oči izraz »konkretna na-

...... ]}]y] ––=S–PPPPPPPPPPpp)opa"a«nnTYFVC > =–SS–Z]4JJč61—JIZJg. tr ·RBB >—

može to biti omča' nad našim duhom

TI tađa ćemo poželeti nešto obično kao

vreme da protiče, da niko nije stao

espomoćnom liku svom koji mre Ranko SIMOVIĆ

rukuje sa nebom

P ACOVI koji se nada. Drski i snalažljivi Deda svetlost, recimo, ili vid ili pre i e nasele ambare i j b Rale se ROBOVI okamenjen u i 7 Moji preci | j I brzo se množe i Nezajažljivo grabljivi nosili su okove na ruc1 KORACI I STOPE pronađu sklonjeno : 3 O i časovnik Da sam a Po i O j ili je to požar koji se OTSJAJ na O horizontu. —- Svejedno. TI čoveka u snu TI u mutnim vođama Ja koračam močvara. i nam za maštu vetra

Svako pomeranje tla unapred slute i mudro beže

TRENUTAK U CRNOM

Uskoro gnaćemo sve. Jedanput kad

bude već kasno. Kao od

blista osmeh neba

Pa ipak je to močvara

Fedor ŠEŠUN | bo belim

i pesmu ptica u njemu.

Ponekad samo zaželim da pustim oko da mi odlufta daleko

stazama bez stopa.

Ja mrzim stope. Korak je u njima umro

kada je hteo

misli stvorena reč izgovorena sad \ Pst.

što je nepovratna zauvek. Kao, plod

što u klicu se ne vraća, ali,

č 1 postaje novo, nezavisno ZTMO | na i

u pogodno vreme sveti nam. S

zbog toga što smo m

A moglo je biti po n neko izgovori reč BtO neko od nas podseti na neko da nas oplemeni u Sili.

Tek uzdamo se u zadnje ne bude osionih. Čekamo zakorače u dan. Ali lako

__________ _____ Q ——

KNJIŽEVNE NOVINE

oćni ili zli?

ašem, moglo da nas vezuje ili ožiljke ko zna,

zamke ako ih kađa

lepe

u jedno nezrelo jutro,

da živi.

! ' Bvo, opet za moje oko se razbacane stope

a prazni kosturi koraka

dobuju

Ga i odluta

Da li sam

u ritmu bez senke pod mostom nad rekom bez obala.

a, ja sam tako hteo da pustim o”-

daleko...

to ja ili je to požar koji se rukuje sa nebom

na nekom horizontu.

— Svejedno.

Ionk, ja koračam.

Predrag GOVEDAROVIĆ

uka«. To je na prvi pogled contradictio in adjecto. Međutim, Goldman verovatno ima u viđu potrebu fiksiranja nekih opštijih principa i zakona o odnosima društvenog razvoja i razvoja ljudskog mišljenja od kojih bi se — Kao »konkretnih«, to jest utvrđenih — moglo prići fundiranju marksističke sociologije saznanja. Takav jeđan princip je, naprimer, prema Lisjenu Golđmanu »princp celovito sg karaktera ljudske aktivnosti i neraskiđive povezanost koja postoji između istorije ekonomskih i društvenih činjenica i istorije iđeja«. ~

Drugim rečima, Golđmanov napor je usmeren u pravcu elaboriranja

a _

ALOVIĆ: ŽITC

\LIVERA

sociologije saznanja, kao posebne, specifične i samostalne naučne đis-

„cipline.. To je, međutim, -i. Goldma-'

novim rečima, posao koji iziskuje još mnoge stuđijske pripreme i proveravanja. O tome, uostalom, sveđoči i problematičnost njegovog zahteva o međusobnom prevazilaženju sociologije i istorije, i to tako da bi se dobila »jedna istorijska sociologija ili pak sociološka istorija« U vezi s tim, dr Mihailo V. Popović, pisac iscrpnog predgovora, daje niz principijelnih objekcija.

Goldmanovu stuđiju »Humanističke nauke i filozofijax* preveo je na srpskohrvatski Mihailo Viđaković. Prevođ je vanredno korektan.

*5*-*

JOZEF ŠUMPETER _ Kapitalizam, socijalizam i demokratija

(»Kultura«, Beograd, 1960.)

Neđavno objavljenom knjigom »Kapitalizam, socijalizam i đemokratijae našoj javnosti je omogućeno da se upozna s glavnim delom Jozefa Sumpetera, jednog od najuglednijih i najuticajnijih ekonomskih teoretičČara savremenog Zapada, Ova Šumpeterova knjiga spađa u ređ najzapaženijih dostignuća mođerne građanske ekonomske nauke,

Hođen 1883. u porođici fabrikanta sukna u moravskom građu Triešu, posle školovanja na Terezijanumu, Jozef Šumpeter u Beču stuđira prava, sluša Bem-Baverkova pređavanja iz političke ekonomije i Kkontaktira s austro-marksistima, Sve ovo u osnovi ođređilo Je celokupan njegov rad, jer

·Sumpeter je do Kraja svog života

(1950.) pođ snažnim uticajem BemBaverkovih i „austromarksističkih koncepcija, u tolikoj meri đa ostvaruje i sopstvenu interpretaciju naučne i društvene uloge Marksove ekonomske tieorije i marksizma kao pogleda na svet. Naime, Šumpeterovo pretvaranje Marksa, kao »proroka«, u jnspiratora i utemeljača »socijalističke religije pokušaj je degradiranja marksizma «na nivo utopije, odnosno naučno neođrživog pogleda na svet. Njegov postupak u mnogome se poduđara s postupkom predstavni-

| ka liberalnog narodnjaštva u MHusiod Kojih

ji s Kraja prošlog veka, je najsubjektivniji bio N. K. Mihajlovski. Govoreći o Marksu »proroku«, »so0ciologu«, »ekomomistu« i »učitelju«,

e Meodby ica Ke Na

mebregava neke osnovne istorijske relacije i naučno odavno verifikovane činjenice. „Tako izlazi đa je Marks, analizirajući kapitalizam, ne= tačno ocenio i predviđeo sve moguće i nemoguće konkretne faktore i najkonkretnije« forme ispoljavanja savremenog Kapitalizma. Više ođ toga, Marksovo predviđanje ishođa Klasne borbe, smenjivanje kapitalizma socijalizmom, Bum peter naziva Marksovim »autoterapeutskim stavom«. Šumpeterov psihoanalitičarski metođ eviđentan je i u ođređivanju originalnosti Marksove ekonomske đoktrine. Jspada da je Daviđ Rikarđo, kao »učitelj«, bio iz vrlo mnogo razloga direktni Marksov preteča kojeg Marks, kao »učenik«, tobože nikako „nije mogao đostići. Naglašava se čak i »Marksov izrazi-

to slab uspeh na finansijskom polju«(!), 'Bde Marksu »takođe« »nije pošlo za rukom da dostigne Rikarđov nivo«. To, đođuše, nije »glavni argumenate, ali je ipak jeđan ođ BSum-

peterovih argumenata da se Marks

u svojoj · »ekonomskoi nauci« »u•·Vek(}D... “služio: Rikarđovim oruđeme. P..C.

. Ta jeđinstvena intonacija

| BOGDAN ČIPLIĆ

Oproštaj s Rahavom

(»Prosveta«, Beograd, 1960.)

Bogđan Čiplić „nastoji da stvori poeisku hroniku o staroj, Vojvodini » onoj i onakvoj Vojvođini kakvu po znajemo i volimo Veljka Petrovića i Milana Kašanina. Njegova poslednja „knjiga pesamz »Oproštaj s Rahavom«, „predstavlja jeđan đeo te poeme. Ona govori o vojvođanskim Jevrejima, „njihovim svakodnevnim problemima, „tužnom osečanju da su uvek i svuda stranci, krivi zbog nečega što nije ni njihova zasluga ni njihova krivica, ođvoO= jeni i izdvojeni od sveta, pa ipak pomalo ponosni „zbog svega toga, zbog te na izvestan način izuzetne i svakako nevesele sudbine. O njima Čiplić govori na jeđan način Koji pomalo podseća na stihove o Cincarima Žarka Vasiljevića. Taj Čiplićev govor obojen blagom ironijom, govor je sa neprikrivenim simpati» jama i u priličnoj meri nenametljiv i jednostavan. I zbog toga, verovat“ no, Čiplićeva poezija i može da buđe izvanređno sugestivna u izvesnim trenucima i đa nas iskreno po nese i. uzbuđi.

Ciplić poseđuje prilično razvijeno osećanje humora, a njegov humor

iz pripovedaka

|

je human i blagonaklon i u smehu ·

koji posle čitanja ove zbirke nastaje nema ničega ođ onog Što ponižavša ni od onoga koji se smeje, ni onog, kome se smejemo, što nije tako če“ sta pojava. Jer ljudski smeh kao jedno osećanje u priličnoi meri strano svetu koji nas okružuje može đa buđe vrlo često posledica jednog odbojnog i u izvesnom smislu nepri» jateljskog stava prema svetu. Cipllćev smeh nije takve vrste. To samo po sebi nije ni neki naročiti kva» litet, ni neki naročiti neđostatak, To je samo opaska koja ima za cili đa bliže određi prirođu i smisao Či» pličevog humora.

Poneki put pričanje Rabl-Polaka,.

u osnovi tužno i bolno, postane monotono i zbog toga interesovanje čitaoca slabi. Uwopšte, pesme ovoga pesnika teško je razlikovati | stiho» we iz njih teško pamtiti. One sve liče jedna na drugu i po osnovnom tonu i po istom raspoloženju koje je đosledno proveđeno i po jeziku i po načinu rezonovanja njihovog pisca. koja je dosledno sproveđena kroz celu zbirku I đovođi đo toga da »Oproštaj s Rahavom« posmatramo ne kao zbirku različitih pesama, „nego kao jeđnu jeđinstvenu celinu. Kao jeđinstvena Knjiga ona deluje neujeđnačeno, ali dugo ostaje sećanje na nju, „Ako nismo wu stanju da zapamtimo imena pojedinih pesama, sasvim je izvesno đa ćemo đugo pamtiti »Oproštaj & Rahavom«, kao jednu đobro, zanimljivo i iznad svega toplo i humano napisanu knjigu. P. PP

GLADNA MICA ITUŽAN BATICA«

Domaća filmska humoreska »Drug predsednik centarfor« Režija: Žorž Skrigin; Scenario: M. Aćimović i M. Habul U glavnim ulogama: Mija Aleksić, Pavle Vujisić, Olivera Marković, Sonja MHlebš, Severin Bijelić; Proizvodnja UFUS Beograd

Domaća, savremena, komedija je već odavno najtužniji žanr našeg filma. Posle nekoliko neukih, anemičnih pokušaja (kalibra »Plavi 96 i »Svi na more«) smeh sa ekrana je utonuo u mrtvo more iščekivanja tek povremeno uznemiravano poluuspe lim i jedva osrednjim adaptacijama, čije su inspiracije »otkrivanev u arhivama nušićevske epohe.

Razumljivo je, onda, zašto je nedavna premijera filma »Drug predsednik centarfor« očekivana sa dosta pritajenih nađa, što je prihvaćena(unapređ) kao nagoveštaj obnove savremenog smeha, britkog i dđuhovitog, ali ne i samo — smeha.

I šta se dogodilo? Da li je baš »Sita Mica i pijan batica«, kako to neumorno ponavlja glav ni junak ove »filmske kumoreske«, Marisav. Izgleda da ćemo umesto aplauza morati više da razmišljamo o kvalitetu smeha, naročito filmskog smeha — koji je, eto, ođjeknuo u dvoranama (istini za volju - ~ prepunim).

Žorž Bkrigin je uspeo da napravi »smešnu komediju«4. Na tome mu treba odati priznanje. Ali, gotovo da tu komplimenti i prestaju.

Jer: istovremeno to je i jeftini Ššpricerajsko-šumadijski smeh koji se već godinama prozirno taloži po tanušnim humorističkim tekstovima naših listova. Taj dijalog, zaplet, komične situacije, sve je to zategnuto do opasnih granica vulgamosti, farbano drečavim bojama palanačkog kolorita isceđenog iz umaš-

ćenih, vinom zalivenih kafanskih čaršava — sračunatog na jedan jedini efekat: da nasmeje glupošću, ako ne humorom, i vulgarnošću — kad „ponestane duhovitosti. Toliko o jednom smehu koji postoji — ali koji je teško prihvatiti (otkud li se samo uvrežilo to shvatanje?!) kao »specifično« naš, kao karakteristiku šumađdijsko · srpsko · palanačku. Zanatska strana ovog filma ne prevazilazi naročito nivo smeha. Scenario ima izvesne elemente dobre (ali često i preforsirane) reportaže, dramtaurgija je nevešta i neujednačena, a režija bleda i gotovo neprimetna.

Najupečatljiviji doživljaj sa predštave pružili su glumci ko-

ji su se zaista do maksimuma "

zalagali da izvuku što više od teksta, da sopstvenim talentom uliju životni dah u likove, naprave ih plastičnim, sočnim i simpatičnim. To u prvom ređu važi za odličnog Miju Aleksića i Uuvek dobrog Pavla Vujisića.

Na kraju, autorima ipak treba, odati izvesno priznanje koje bi pre bilo hrabrenje na nove Dpokušaje nego zavaravanje da je ovo što su napravili dobro. Da je komeđija najteži filmski žanr — to je tačno. Ali, rad na komediji uvek krije u sebi potencijalnu opasnost skretanja na samo prividno uspešnu stazu efekata, zasmejavanja, »štosova«e — koji osvajaju publiku, ali se brzo i zaboravljaju kao svaka, razonoda lišena duha. Ovoga, puta oni su, verovatno bplašeći se „ranijih poraza, . popustili pred iskušenjem, Rezultat, naravno, ne zadovoljava ni sasvim ublažene kriterijume

Ali, kad je već učinjen prvi (gegucav), korak onda ipak Dpostoji nađa. Mogućnosti su tu i potrebno je nešto više samopouzdanja,. smelosti i — simpatija

za umetnost. Dušan PEŠIĆ

Y