Književne novine

ku d

Godina XII, nova serija, br. 138

TRAGAJUĆI ZA

IZUZŽZE

TNIM I

NESVAKIDAŠNJIM

PISAC PRED RATNIM TEMAMA

Podređujući se zahtevu da ne govori samo o onome što je bilo i kako je bilo, preinačujući Život radi viših ciljeva i umetničke istine, dakle dosežući do onog što bi moglo da bude i kako bi moglo da bude, pisac je uvek tragao za izuzetnim događajima i izuzetnim ličnostima, Ććak i onda kada ga je, na prvi pogled, interesovao običan čovek. On timoe nije poricao vrednost i značaj onoga što bi se moglo nazvati stvarnim životom, već je „samo tražio najpogodnije rešenje da taj život obelođani što svestranije, pronikne u sve ono što ga čini složenim i nemerljivim. Otuda i njegovo udaljavanje od 'svega Što je obično, svakom uočljivo i svakome pristupačno, nije ništa drugo do način da se još na prvom koraku odstrani 'sve što je efemerno, što ga sputava da iskaže određenu misao, da odbrani ideju za koju se za'laže. Čak i po cenu da, se liši DOdatka, činjenice koja daje opštu sliku zbivanja u jednom trenut'ku ili određenom periodu vremena. Jer, ono što u datom trenutku izgleda „vredno i postojano, ·može tokom vremena da dobije sasvim druge dimenzije i drugi značaj, a pisac je predodređen da pojave fiksira ne onakvim kakve su one po značaju u trenutok „ih posmakra, nego. da e one okvire kakve će one imati u buđućnosti, bez obzira na to da li će u tom pođuhvatu'

naklonost.

Tragajući dakle za izuzetnim, neobičnim i nesvakidašnjim, makar to bilo i u sklopu onoga što se nameće kao karakteristično, da ne upotrebimo i drugi termin, pisac nije vođen samo svojim sklonostima, nego i ambicijom da otkrije i ono što niko pre njega nije otkrio, da pronikne ono što su drugi zaobišli bilo iz kojih razloga. On traži onakvu ličnost čiji moralni i intelektualni profil može najbolje da Osvetli, iz mnoštva ljudi koji pripadaju određenom društvu, prihvataju određene ideje, izvodi pred svet pojedinca, ne samo. da bi iz rekao sud o njemu i njegovim strastima i ambicijama, nego 1 sud o onima kojima on pripada i u isto vreme o onima ođ kojih je on odeljen svojim nazorima i postupcima. Pisac traži čoveka drukčijeg: od drugih, makar za nijansu, drukčijeg makar po . jednom snu, drukčijeg koliko je svaki drukčiji po izgleđu i po boji glasa, ne onoga koga će svi prepoznati čim se pojavi, već

MIODRAG NAGORNI: FIGURA (Sa izložbe u galeriji ULUS-a na Terazijama)

onog u kome će svako naći jedan deo svoje ličnosti, i onaj kog nije svestan, od koga želi da se odeli i odbrani. Dakle čoveka koji bi pored onog što jeste mogao da bude i nešto drugo. Čoveka, koji nije sasvim jednak i istovetan sa drugim, čak i kad čini ono što i svi čijem krugu pripada, jer ga na to navode i neki lični motivi i razlozi, jer time ispoljava svoju ličnost i potvrđuje svoju osobenost, ili bar misli da LO bostiže.

Iz straha dđa ne zapadne u šablon, s namerom da otkrije čoveka koji će biti drukčiji od ostalih i to svojstvo bpotvrđivati ne samo mislima nego i činom, u nameri da, se izdigne iznad crno-belog poimanja čoveka, i njegove psihe, pisac ponekad može da izmmeveri onu iđeju za koju se inače zalaže. On na to ne mora da bude potstaknut nekim ličnim preokupacijama i ambicijama, traganjem za istinom i njenim smišljavanjem, strašću da iskaže ono što drugi nisu mogli, umeli ili smeli, već i preuveliča-

BEOGRAD, I0. FEBRUAR 196l.

vanjem značaja jednog podatka ·

u čiju se istinitost ne može sumnjati. Jednostavnim izdvajanjem pojedinca iz sređine kojoj pripada, i odstranjivanjem svega, Ono•

sa što je bitno za one kojima ||

je pripadao. i

Jedan. podatak, možda, zapisi || SP

jeđinstven.

_ Potografija im Knjge Vite | tu Cvetkovića, »Izveštaj piše ko pre- | uvek nailaziti na razumevanje 1 živia. o ZA KA J

očiju, oslonjeni o stog sena, Če-

kaju da budu streljani, Nemci iz- | vođe na streljanje i jednog svog |

vojnika koji je odbio da puca u partizane.

Motivi koji su tog Nemca na- | veli da se usprotivi onome što

ostali Nemci čine, mogu biti različiti. Mogao je on osećati iz vesne „simpatije za partizanski pokret. Mogao se pobuniti protiv ubijanja, iz religioznih razloga. Možda pre toga nije ubio sa saznanjem da ubija „određenog čoveka. Možda, je bacio pušku iz straha i pokajao se već sledećeg trenutka, i da su mu ODprostili, bio spreman da puca kao i ostali,

Mogao bi se bostupak tog Nemca, posmatran sa fotografije, tumačiti na razne načine, zavisno od toga šta bi, ili šta bi

sve, DpDisac evemtualno želeo da |

njime iskaže. Možda bi, izsuzetnom snagom opservacije i mašte pisac uspeo da nas ubedi da je Nemac tim svojim aktom pokazao da je na strani Onih koji, boreći se protiv njegovih sunarodnika, bore se i za jedan viši smisao čovečnosti. I možđa bi zaista takav tekst po svojoj vrednosti; dakle i ubedljivosti, mogao da bude jedinstven kao što je jedinstven i taj sam događaj. Ali, čak i kađa bi bilo sve tako, taj događaj, odnosno podatak ne bi mogao da dobije dimenzije umetničke istine, jer on registruje samo jedan slučaj, jer bi svako uopštavanje izvedemo na osnovu tog podatka značilo pojednostavljeno tretiranje zbivanja, opšteg toka događaja, i na kraju vodđilo u obmanu. Moglo bi se naime pomisliti, na osnovu tog jedinstvenog „slučaja, kađa bi on dobio odlike i dimenzije novele, da nije bio jedinstven, da je bilo daleko više onih koje su ubijali zato što nisu hteli da ubijaju, čak i onđa kađa bi pisac, na razne načine i različitim sredstvima insistirao na to-

. me da je to izuzetan slučaj. Jer,

ko bi mu.verovao da, je:'to jedinstven događaj, ne odđ onih koji na ru: iskustva, maju da to nije, nego od onih koji su đanas već zreli ljudi koji, pošto je prošlo već toliko godina, kada se Nemci pomenu kažu da im se Čini da su viđeli neke vojnike u plavkastim uniformama, da se takvih nekih sećaju „kao kroz

maglu. Dragoslav GRBIĆ

Poređ partizana, koji vezanih P

OPA TA OJ BIT KO YO KI IJ

Milora |

i za neko veliko slavlje razastre ovaj ćilim —

Nad Sremom veje i dan

samo se tragovi ljudski crne.

i

>

Zatravljen grob i česma · podno brepa. Putniče, stani! Ja sam ti neophodna. a pobeći majci nećeš od

Se

ižarr AOA a RR i aa a

U očima širor

Podnapit septembar dođe

Pomoravlje.

I sad: ma gde da pogled svrme čisto i belo svuda sve je,

PABLO PIKASO: PIKADOR 1 BIK (Likovni prilozi u ovome broju su reprođukcije sa januarskih izložbi u pariskim salonima)

>” etika \d 7” i fa

zvezda u tami. Ideš joj, ideš —

%

i dva i tri

7. “e

Rzav prerez6 drum.

Seljaci za gaz rastaču Kola. Na hladno daleko zimsko nebo gledaju predano oči vola,

njega.

Čovek s dečakom u suton seje i peva iz sveg glasa,

| i | -

a gavran s grane za njima grakće:

Jedno mi trune, drugo klasa

jedno mi trune, drugo Klasa...

(Nekoliko primeraka iz nesređene Kolekcije medaljona)

ni OROAi 1 VCE ODO AA OC AVNOJ OMA IPO TRR: d PANIĆ -SUREP Jedina i sasvim niska

koliba sirobinjska! Pod neodoljivom mlađinom neba sama beli se kuća u vrleti —

za zemlju ptica prikovana da s jatom prvim ne odleti.

POVRATAK REČI

pokazaće se ono što u suštini i jesu. Kao što se slikareva kičica' oslobodila portretiranja, dđekorisanja, dokumentovanja i vinula se u večno željeno carstvo linija

Biće suvišne — kažu zlobnici i slepoci. Čemu pesme, dugi romani, čemu priče? Kome da se pišu, ko će da ih čita? Ko još za to ima vremena u ovom dobu, a kamoli u budućem?! Tu je savršena fotografija, u koloru ako se hoće. Tu je film za fabule i doživljaje — za dva sata debeli romani. Televizija zamenjuje daleko objektivnije i lepše putopis i reportažu. Čemu opisi golim rečima? Za sve wrste dokumenata, svedočanstava reč je suvišna kod modernih sredstava. 'Zlatno doba reči je prošlo — kažu zlobnici i slepci.

Zamislimo se nad mišlju da li zlaino doba reči nije tek na pomolu! Da li. možda ne dolazi pravo vreme za pesničku reč? Ono vreme kađ je,ona oslobođena teških tereta i danaka koje je: toliko đugo vukla zato što nauka nije stizala da je zameni. Doba. kad neće služiti goloj deskripciji, kad neće oglodane i suhe, iščašene iz svojih zglobova, bezbojne'i porobljene biti nizane u golim fabulama policijskih romana; kad neće “iz mepozna-

tih, egzotičnih predela morati nositi na svojim leđima, sve što se mora preneti oku, uhu, duhu, osećaju... Uopšte, sve je u

Dolazi vreme u kome pokušavaju da je zanemare, ne znajući, ne sluteći da će opet u njenom krilu naći lepu utehu i spasenje. Nije nimalo bez osnova strah urbaniziranog čoveka koji je ia, {iy na u dan sve više opsednut i stešnjen predmetima, mašinama, robotima. Nema skoro ni jednog trenutka, koji nije njima praćen, ispunjen. Čak je i san njima preplavljen. Jedna slobođa nestaje nepovratno. Reči: zauzeto-

sti, preokupiranost, otuđenost, su

najčešće. A. stamo raste dokaz da čovek sve, više savlađuje:·Dprirođu i potčinjava svojoj moći. Okružen mašinama i robotima,

·kažu, čovek: je vrlo zarobljen, na” „rubu da i sam-ne podlegne tom nekom dvojniku — robotu. Neće

li reči biti te koie će održavati izvesnu ravnotežu, ublažiti ap“

„surd srljanja u golu materiju? 'Oslobođene' večnih usluga dyru-

gorae.i same će zgablistati u svom. pravom i velikom. sjaju,

i prostora, ostvarujući drevni

· san čarobne palice. Neće li i re-

či, sa svom toplinom i lepotom emocija, stvoriti čoveku čudđesno gnezdo njegovom odmora, kutke pune misli i simbola? Neće li one, rođene i stvorene u ljudskom umu i duhu a, ne u fabrici, ublažiti sve one bodđeže zvukova i brzine, iz džungle mehanizma vratiti čoveku ono ljudsko? U svim vatrometima sjaja, u najčudesnijim dostignućima i oOstvarenjima, na drumovima otuđenja i izgnanstva, neće li reči

biti veliki drug i prijatelj, veliki

sabesednik i dostojni pr.tilac lepote? Najzad, kad' se jednog dana čovek bude vratio,iz samoizgananstva među zvezđe, neće li u rečima naći toplinu zavičaja? Čak i tamo među zvezdama, one će: biti cvetovi 'koji:će ome-

·divati staze kojima prolazi.

Boško. POŠONJIĆ

„stvar u jalovosti: kad je be, otima se. po!

Geno 3G dj}

Borislav RADOVIĆ

Zbrisani datumi

:.. U modroj provaliji Miro je stanovalo detinjstvo. Georg Trakl

»... Bila su vremena u kojima nisam znao da postojim. I sada se nerado sećam maglovitih časova.u kojima su otrovi upravljali mojim snom, gušeći me, pred svitanje, lemstvovanjem, raspuštenošću i nebrigom:; dubokih i neprozimih časova U · kojima, je bila samo preteća pesma budilika na stolu, teški i otužni mirisi mleka i mokraće, čistih čaršava i znoja: nisam. znao šta sam ja ustvari, i vatreno sam voleo svoju porodicu...G Tako sam hteo da započnem pisanje o detinjstvu, da uronim — nije li mi se omakla YTeč? — u onaj međuprostor u kome su nedostupne uspomene, a ipak sačuvane, i prvi neizbrisivi ožiljci života na telu i u rasplinutoj svesti, prva svedočenja šumnog i nemimog sveta. Hteo sam; i, kao i uvek kada je reč o gubicima, tim varljivije su mi se reči okretale u pamćtenju, što ih je nepoverljivije ispisivala moja ruka; mnogi pokušaji, sa sve manje snalaženja, i od ·Đrevelike žurbe, reklo bi se, tnpkao sam u mestu. Ali u svom prenagljenju, ma kako smešan is hod bio, čovek ipak vidi da nije od E: 1 alo i, svejedno ili me, godinama se čeka na DOneku. reč. [5

Kao da je čitavo doba proteklo u jednom jeđinom danu čiji su zbivanja, istovremena kao i u ma kakvoj ismišljenoj priči, zauvek iščilela iz svesti, — ne dovršena rečenica sa mog stola pruža mi sve manje nade: izgubio sam prostotu i jednostavnost slike, nit i značaj doživljaja, i o svim tim" njegovim osobenostima ja danas još mogu samo da nagađam. Nepoverljiv prema pisanoj reči, zazirući ođ njenog mrtvila, još uvek bih se grejao na bivšem suncu, uvodio,se U njegove svetkovine i činođejstvovao pri njima. Čak i ako znam da sam vezan za slovo na hartiji i njegove uslovne vrednosti, odbijam danas da maštu mnazivam svepokretačkom i neprocenjivom, da unapred verujem u takva njena svojstva. Nijedno štivo, nijedna od njegovih vrsta, ni u svom najizvornijem obliku i značenju, nikađa ne prevazilazi date oblike i značenja samog života. I kađ je u svom bunom usponu i sjaju, pisanje se samo seća života, da tako kažem, vraća mu se i priziva ga iz sopstvenog nesavršenstva i sopstvene nemoći. Najlepše stranice su to što jesu, jer su još uvek tople od ljudske ruke. Studen vremena ih se zato ne prima, i naš dah preči da ih obloži njegova prašina. Istorija čuva mnačenja, a poezija oblike njihovih motiva... Ali šta sam to hteo da kažem? f

Kao da sam onu rečenicu Za počeo vrlo davno, sa prvim SvVOjim dahom možđa, crven od napora plača, od ljutitog straha, vlažan od krvave sluzi i napola ugušen, po samom izlasku iz majčine utrobe: više nisam mogao da se setim sa kakvom su mi se to prodomošću obličja, Btvari usecala u mekušnu svest. Nikada se neću opomenuti ogromnog napora sa kojim sam doznao da živim. Bio sam u kotlu, u kome je vrilo; preznojavao sam se od studeni i vreline: · nailazilo je žestoko jedno doba. Mnja rečenica, kmja kao sama istina, neće dospeti da rasprši taj magleni zid, znam to, iza koga bih još uvek možda susreo smežuranog, ćelavog žovečuljka, koji je čekao,da dobije ime; ali ja sam morao da otpočnem svoju priču od sredine, ja koji nikada ne bih mogao saznati njen početak; i hteo sam, hteo...

Nastavak na 2. strani