Književne novine

Kad se savremeni pisci, bilo naučni radnici bilo književnici ili publicisti i novinari, sretnu pa stignu da ozbiljno porazgovaraju o svome zanatu, o objavljivanju spisa, a ima ih koji još uvek rukom i perom pišu, oni se obično po malo jadaju što štamparije neće ni đa pogledaju rukopise već traže čiste mašinske prepise. Tuže se na izdatke i na dvostruke truđove i oni koji neposredno sami prepisuju na svojim skupim »Remingtonkamas, jer i oni češće moraju da ponovo otkucavaju ako su SOPstveni tekst nešto izmenili, brisali ili mu koju reč dodali.

Nama, starim srpskim novina rima koji smo se'pre više ođ pola veka, posvećivali tome Dozivu, ovi sadašnji tipografi liče na današnje apotekare, — neka ni jedni ni drugi ne uzmu za zlo. — A obe te korisne i časne profesije opet na ne manje časnu a po društvenu privređu isto toliko korisnu trgovačku gramu ftakozvanih trafikanata——09uvandžija. I apotekari danas kađ im zabrinuta mušterija prinese recept samo pruže ruku iza leđa, i vade iz jedne od brojnih polica ili fijoka gotove, spakovane preparate, s gotovim uputstvima na nekoliko jegsika. Bez ijednog DOkreta koji bi potsetio na čarobno alhimistiČko poreklo, na obred ne - radnje dolivsnja, „mešanja, mučkanja, kuvanja, zavijanja i čitkog i nečitkog ispisivanja lekova, i niihove upotrebe, što sve uzbuđaino i utešno deluje i kad sa pacijentu na domu samo ispriča. Zar ima razlike između duvandžike koja jednostavno skida s tezge, na zahtev, nišku ili sarajevsku »Moravu«c ili »Drinu«a i Između tipografa kojima se predaju, pomalo sa strepnjom, ra govetni, čisti mašinski prebpisi, s nekoliko dozvolienih i interpunkcijiskih ispravki? I taj ravnodđušni međusobni odnos pojedinih vrsta trudbenika na izradi istoga predmeta, istoga dela, zar ne potseća na onog radnika iz kapitalističkog društva koji na građevini čekrkom diže balvan za skelu, pa čuje li odiednom zvona, oglašavanje polovine dđana, već tu blizu cilja, pusti ga da tresne o kaldrmu?

Ja sve o tome maštam: đa će se, kad se dignu sve zavese, prestdiku svi hladni, mlaki i vreli ratovi, vratiti bar donekle ono stanje, s početka tipografije, ne proste već prijateljske, drugaTske, saradnje između književnih i grafičkih radnika. Kad su štamparci bili više knjigoljupci nego zanatlije, a mnogi i sami ugledni pisci. Moralni nastavljači krot kih inoka i dijaka — prepisivača po srednjovekovnim manastirima. Uostalom, ne treba se tako daleko unatrag vraćati. U Francuskoj su, besumnje, još aktivni unuci Balzakovih slagača. A ti su, — kažu: postoje njihova Pisma —— s najvećim zadovoljstvom i radošću, slagali po nekoliko puta, uzastopno i jako menjane i proširivane korekture velikog pisca. Oni su uživali što se ne samo pređ niihovim očima stvara, od kraće pripovetke, obiman roman, što pređ njima buja slavna »Čovečja komedija«, već što i sami pomažu pri tome mučnom i divnom rađanju.

* ·:*

Današnja nagla industrijalizacija kod nas izmenila'je lik naših »štamparaca«. Čini se takav, je zakon čovečje naravi: Dprvo Čovek stvara ispomoćna OTUđa kao pojačanje svojim udovima, kao, njihovo durašnije produženje ili filigranisanje za delikatnije zadatke; zatim kad se taj čoyekov izum i proizvod Uhoda i postane činilac u opštoj produkciji, onda taj isti alat, ta mašina, stekne izvesnu svojstvenu samoupravu, pa počne da utiče na svog stvaraoca. Vreme-

" Nbaštavak “na! 4: stfani

a --_-—___—_-.

KALENDAR

vadeseti je ovo 27. mart od onog pravog, jedinog, koji je postao simbol smaeosti Ovog narođa, i početak jednog jula kada su planule prve ustaničke puške protiv Onih koji su hteli još jednom da budu zli gospodari na ovom tlu.

A nije bio samo jeđan đČ}\(.7. mart, pre ovoga, jeđan dan prkosa i snage, sećam se, bili su mnogi dani otpora i borbe, ulivali se oni i slivali u njega da bi postao sinteza onoga što mu &# je prethodilo, i početak, uvođ u ono što počinje i nezadrživo dolazi.

Bio je 27. mart i proleće, jedan dan svih prolećnih dana, i meni se i danas čini da su u njemu sva ona proleća koja od ranije pamtimo, mi koji smo doskora bili revolucionarna mladost ove zemlje, koju smenjuje „jedna nova generacija, graditelja i revolucionara. Jer revolucija za čovečnost i Čoveč nije življenje još traje.

Sećam se, danas, uoči ovog 27. marta, pred licem ovce nove

BEOGRAD,

MILO MILUNOVIĆ: 27. MART

ROOT UBI p:piiIE Iranu iz mu un ie ni Wap Ini st» gr ekrani EP Eki ug araEID mu mup WrnII 1 ay Gi iN air azra Aa onu Di aman n 0 unio

24. MART 1I96l;

Sećanje nekadašnjeg srpskog novinara

Cena 30 din:

Velibor, GLIGORIĆ RE Č

O KR

ITICGI

S vremena na vreme čuje se meritorno čistio situaciju u knji glas kako bi dobro bilo imati u Žževnosti i umetnosti tamo gde

! književnoj i umetničkoj kritici bi ona bila zapletena

i zamu-

· jednog vrhovnog sudiju koji bi ćena, i dao odlučno i određeno

Dvadeset sodmi mari

mladosti kako se pređ nama, pred našom mladošću Beograd digao na noge i onoga što smo mi skoro deca u tim trenucima doživljavali. Ne mogu da se ne setim dana koji su mu prethodili, onog proleća 1940, onog prvomajskog izleta na Kosmaj i onog đurđevskog uranka toliko simboličnog sastanka hiljada radnika, studenata i nas najmlađih — đaka, kad sam prvi put ugledala na širokom starom deblu krupna slova Dpesme koja će sutra postati partizanska koračnica:

Lanci nam se kuju kleti, Krvavi se sprema. rat, al'pre, ćemo mi umreti nego svoje zemlje dat...

Tađa sam ponovo. viđela Lo-. lu Ribara, Onog iz ·goruće · sale ·

Pravnog fakulteta, kako svojim rukama zakiva ovu prkosnu pesmu. Sećam se i one priredbe u Pjzičkoj sali, još čujem i danas reči »Otadžbine« Đure Jakšića, Desankine ustaničke stihove o narodu koga mogu a vešala podizati tanka«, »u zoru streljati mučki«, ali koji je izoran »iz krvlju topljenih polja«, narođu koji ·je, »Pponosan. i hajdučki«. I pljeska se sećam koji je značio više nego odobravanje, koji je bio odluka da se suprotstavi svakoj najezdđi. I znam sada, i znala sam i onđa i mnao je Beograd i· cela zemlja da je to bila tvoja odluka, Partijo.

Čini mi se da se već tih dana rađao onaj 27. mart.koji će doći. Sećam. se demonstracija pred češkom ambasađom, na kojoj su Nemci na visokoj tabli istakli kukasti krst, da bude

nedohvatljiv, i onih zamaha i udaraca kamenjem po toj tabli, naših omladinskih udaraca, i poklika da ćemo braniti Ćehoslovačku, da ćemo dobrovoljno braniti tuđu zemlju da sprečimo najezdu fašizma, napad na našu. A kada je sa zgrade bivše češke ambasade pao kukasti krst, znali smo da si ga ti to sa nama skinula, rukom svo je omladine, Partijo.

· Sećam se i onog 14. decembra na ulicama Beograđa, decembra koji je prethodio onom. martu, 89. gođine; u mojim ušima ostale su i danas iskidane reči »dole rat, dole rat«, a znali smo i mi najmlađi koji nismo imali više od petnaest godina da je rat na vratima. Videli smo prve „mrtve na ulicama, Beograda, Dpitali smo se kako to da zemlja koja treba da je naša ubija one koji su hteli da je sačuvaju' od

smernice razvoju naše književnosti i umetnosti. Pri tom se taj glas poziva na primer Skerlićev. :

Primer Skerlićev ima veoma, dobrih, · a ima takođe i slabih strana. Lepe su u onoj njegovoj velikoj sposobnosti da Uuočava, kretanje i razvojne puteve književnosti, u odvažnom i tialentovanom osvetljavanju bitnih, svojstava i vrednosti književnih dela, u njegovoj fenomenalnoj radnoj energiji s kojom je bio kadar da za relativno kratko vre me izvrši krupne zadatke u istoriji srpske književnosti i izgrađi monumentalno delo u književnoj kritici. Lepo je i ono njegovo strasno i punokrvno angažovanje u književnosti, ona njegova oduševljavanja „knjigom i pasija za otkrivanje novog, originalnog talenta u književnosti, ona toplina kojom je mladog, novog pisca i njegovo delo, ako je u njemu našao vrednosti, preporučivao čitaocu. Potezi kritike su mu zaista pri tome bili odsečni, određeni, sadržajno jasni, zrelo, sugestivno literamo formulisani i kad je reč o vrednosti nekog književnog: dela, i kadđ je reč o uočenim slabostima.

Ako onaj glas traži takve OSObine od Književne Kritike, on je u velikoj meri u pravu. Ne gubeći iz vida da su te osobine lične, personalne, ne gubeći iz vida dimenzije talenta književnih kritičara, mora se dati za pravo Onima koji preporučuju našoj savremenoj kritici više angažovanja u odnosu na pojavu novih književnih i umetničkih dela i više pasije da se priznaju, afirmišu i istaknu njihove stvarne vrednosti. Mora im se dati za pravo kadđa te zahteve upućuju onoj zrelijoj, iskusnijoj književnoj kritici koja se u velikoj meri odvijala od takozvane tekuće kritike, tako da je ova delimično prepuštena improvizacijama, literarnim i estetskim, pa u nekoliko i diletantskim proizvoljnim probama pera.

Savremenoj kritici postavljaju se danas mnogo veći zahtevi nepo u vreme Skerlićevo. Postavljali su se i tada zahtevi da ona budđe univerzalno obrazovana i obaveštena, ali danas se ona DOstavljaju u mnogo većoj mori. Savremeni pokreti u književnosti traže od kritike mnogo više znanja: kako iz svetske literature, tako i iz društvenih nauka, filozofije, psihologije i estetike. Zahtevaju se zatim i neprekidna,

Nastavak na 2. st/ani

Mira ALEČKOVIĆ

rata. Zauvek smo saznali da sc komunisti bore za ovu našu zemlju, ali drukčiju, pravedniju. I tu buduću zemlju počeli smo već tada da volimo.

Sećam se i sećaju se mnovi 8. septembra, krvavog mpokolja u Košutnjaku. Nije li i on deo ovog Marta, nije li i on u njemu progovorio snagom osvete. Bile su na izletu hiljađe omladinaca. Sa brda se sjurila konjica i sasula plotune u one koji su mirno seđeli na travi i pevali pesme. Pesme slobodi. Poginuli i ranjeni. Dvojicu sam poznavala, Sokrata Dimovića i Branislava . Petruševića »Branda«. Videla sam ženu sa detetom na rukama kome je široki mlaz krvi tekao niz lice. I dok je na rukama žene dete nemoćno ležalo, teško ranjeno, na rukama male „Nade Aksentijević izdisao je. Branslav Petrušević, i zar je onda“čudđo, što se skojevka Nada, što se skojevka ZOrica Božović ·đočempala Rkamenidarme. Učinili su to i drugi; bili su ooni, ili su od tog dana po-

Nastavak na "7. strani