Književne novine

(Godina XII, nova serija, br: 154

Pavle

Kad je čovekova psiha u afektivnom stanju, kontrola razuma nad stremljenjem delotvorme volje znatno je umanjena: ona opada sa svakim sfepenom porasta bujice afekata, a razu» 'Tlarena, „oslobođena“, emocionalnoj stihiji prepuštena energija ljudske svesti — ona ista aktivna struja psihike koja u bezbrojnim pravcima i ka mhnogostrukim ciljevima ume biti stvaqralačka — obično i ponajčešće ne zastaje tada na ivici puke necelishodnosti i besmislenosti traćenja, već postaje „razorna, rušilačka, uništiteljska. Sa „ovom zakonitošću bila je upoznata već i drevna, slabo sistemaftizovana, ma uopštavanju neposredne embirije zasnovana prednaučna psihologija, a savremena, iz ekspe·rimentalnih proveravanja izrasla, oprezna i „strogo“ naučna psihološka nauka (setimo se samo

STEFANOVIĆ

a ——-

ne, staložene mudrosti, „stečene posmatranjem. i uopštavanjem iskustava u tom.istom svetu, no u sutonskoj žazi dotrajalog društvenog poretka jedne tako visoke civilizacije kakva je nastala na evropskom lu, ravnofeža između snaga misli i stihije kolektivnog (socijalnog) raspoloženja poremećena je, prevlašću dionizijskog nad apolinijskim načelom, Za te poremećaje — ne uvek sudbonosne i katastrofalne = dosta su znali već stari Grci, i ja ne znam koja bi pojedinačna epizoda ilustrovala kulturnoistorijski karkteristični defekt, ali i mogući lek, bolje i izrazitije od one pričice iz VI veka pa naše ere, koja kazuje sledeće, U zvezdđanoj noći umni filozof i matematičar Pitagora, posmatrajući nebeska tela, bi uznemiren iamenadnom grajom. Nekoliko otmenih mladića, sa auletičarem.na

BEOGRAD, 22: SEPTEMBAR 196l:

Sve teče na nevinim, poljanama, gućeg izbijanja opake + opasne

pritajenom i dobro kamufliyanmom, senkom, NukleaYynog- Smaka.

OHA NAD OPAKROM HNICOM BANAŠNJICE

čelu i napojeni zemaljskim gOzdanim nektarom, bahato su navaljavali na vrainice susedne kuće, na stan lepe igračice. Oslušnuvši melodiju frulaša i zamislivši se, Pitagora priđe i naredi sviraču da Wpremesti polustepen sa drugog na ireće mesto tetrahordđa descendirajuće lestvice, što znači da sviranu melodiju preobrati iz frigijske u, dorsku. Ovaj posluša, i gle čuda: mladići, postiđeni i oftrežnjeni, umiriše se i povukoše. U čemu je stvar? — Prigijski mođus, „uvezen” sa područja azijatske čulnosti, odudarao je od časne ozbiljnosti tradicionalnih helenskih melodija u dorskom modusu: dovoljno je bol atinsko-apoliniiske umereno strogosti i rnirnoće, muzički simbol atinsko-apolinijske umerenosti, pa. da mladđalačka čula, razdražena dionizijskom simbolikom Trigijske lestvice, ustuknu sa 'ila

vrednog univerzitetskog udžbenika Vudvortovog!) „jedino je raščlanila procese osećanja i mi·šljenja do njihovih elementarmih sastojaka, koje je obogatila Đrojnim analitičkim opažanjima i zaključocima, ne demantujući popularne formule grubog iskustva i nemetođičnog čovekovog mmogovekovnog samoposmatranja. Mnoge svakidašnje narodne poslovice, svugde i odđavna, kođ nas „one u običaji uzete riječi“ iz „beleškarske“ riznice Vuka Karadžića — prethodile su sistematskom istraživanju i ispitivačkim otkrićima Iposebnih nauka, anticipirajući, neprecizno i sirovo, suštinsko jezgro odmerenih i preciznih, uvek znatno kasnijih maučnih formulacija. Zagledamo li bolje, primetićemo: smisao seljačkih mudrosti ili sporadičnih svakodnevnih sentencija „neukih” staraca i starica mno go puta je dorastao misaonoj kvintesenciji pouka ili poruka u najvećim i najpriznatijim umetničkim delima svetskih pesnika. dramatičara i romanopisaca. No mera razbora je smanjena a raz'dražljivost porasla u vremenu 'koje se umom i ukusom srozalo do masovne potražnje zabavnonapetih romana o ubistvima, mu-– čenjima, pucnjavama i seksualno golicavim scenama, u vremenu se snizilo do komercijalno zadovoljavajuće prođe kič-slika sa 'figuralno jasnim obnaženim ma]jčicama i dečicom-anđelčićima :» njihovim rumeno mesnatim krilima, u vremenu koje je palo do veoma omiljenih z#adđiofonski emitovanih priredaba amaterskopevačkog podražavanja cmizdrećih „zvezda“ i urJatorskih ljubimaca ogromne većine radio-služa laca od deset do dvadesetpet so dina starosti (tj- mile „zlatne mladeži“). | . Bilo je i ima bahate ludosti u svetu, bar onoliko Rkoliko i mir-

(Likovni pri

ROBBRT GUDNAF: POKAHONTAS, 1I lozi u ovom broju su. ekspomati sa izložbe »Savremena ameynička umefnoste)

nepredvidljivog, iznenadmo MO ponmormice, ste živii diše pod često

demonski zavodljive tuđinske emocionalnosti. Razume se, starosSrčka pitagorejska anegdota ne mora biti istorijski autentična, i drevna helenska feorija etosa kao baze muzičke estetike davno je. ustupila mesto drugojačijim kon.cepcijama društvene funkcije i uloge muzike, pa je poznata Platonova izteka — „Sto je bolja muzika u državi, bolja će biti i država!” — samo pođatak „o „istorijskom detinjstvu čovečanstva, tamo gde se ono najlepše ispoljilo, vršeći svoiu večitu đraž kao stupanj koji se više nikad neće vratiti“ (K. Marks) — i ništa drugo.

Pa ipak, kad smo pre nekoliko dana u dnevnim našim novinama

VINJETE U OVOM BROJU IZRADIO JE BOŠKO RISIMOVIĆ

Vuk KRNJEVIĆ

pročitali (u nizu sličnih vesti, koje češće imamo bolnu priliku čitati) da je jedan student, dakle,

Nastavak na 2. wtrami

Epitai za zaklane

(Govori zima):

Ovaj bukvik wu snijegu ukopam u mwvaglu, čisti cijelac straha uzalud pronađem, pletisanka mrtva pružena u jutro

kao kruto tijelo, bez glasa, smiremo leđenim, snipamjem, spokojem, ukletih, sjaovljemim, u, blagost, u mukle plamičke

mevida što bludđi kroz magleme grudi, kroz srce prozirmmo, maručje od slutnje koje mrtve mosi, nmadmoćne, odsutnme

s prezirom za riječi, za govor za pticu pokreta, za pravac što može ga poreći njihovo lutanje, za gluhu putanju

odabranu mučki u makmadmom žiću, u čiraku snijega, bukve što tinjaju, kao preziranje, besplodmo gnušamje.

(Govore mrtvi):

Bolje smrt, živa vatra uspomene, bolje smrti gordđe glas u, ovom lišću. bolje smrt da damo: da žipot me damo.

(Govori pjesnik):

Njihova krv u mašoj krvi. Njihova moć u mašem, damu.

(Govore živi):

Oči su im, od lišća zelemoga. Ne slušaju oni vjetaY, ali čujemo m: kuca sYce.

(Govori ljeto):

Sprženi u stravi, bačemi u vjetar, vw. mojoj lobanji sparne gusle jula, žene wu gibamju, ljeta moć wa cesti,

usmuli ma klupi, svi, budni, poklonjemi svome otkrovenju: disamju, goyrčimi ostroljene boli, suhe, bezimenih

riječi, otrgmutih, survanih w grlo od trnja ranjemo, od oštrog iverja prerezanog glasa što se i me čuje.

KAD MIESTAJE ISTINE, NESTAJE | KRITIKE

e NU: Pisac obično tvrdi da je nemoguće, Oe da je moguće, a čitalac ili + sam O ice O Ot. kuje čudo: da se iz čistog stanja nitič jesti rodi čist kritički sud, istima. Kako se wzima da čitalac SE [op ras vazloga, -- najčešće vjeruje + piscu ii Na i a da pisac — isto iz opravdani A POT ie vjeruje Kritičavu isto toliko koliko ke takođe» iz opravdamih razloga — ra O, OB Jedmom, svaka izjava O potpuno] ol Ads: književno-kritičkih mapisd, njihovoj 00 ab snosti, mepredmmijevanju + ČUO bla usidjelička ljubavna priča. Sma TO :. OHR posve sigaymnim, da je kritiča” če iii eye toga, u, trenutku mastajanja suda, ORO oo izricanje uvijek više posljedica, je OP uynjd sumnjivih, okolnosti mego li izraz } O 0 Ob: samog umjetničkog dijela. A kad je OLBNOp kađa, dakle, mi M abstracto a O a suda objektivnog. istinitog PO. OPT IMa PRO me može biti ni po vrijednosti (budući dd

rijeklo poistovjećuje sa razvitkom, individualno sa subjektionim, i personalnim, a OVO SU troje sa meistmitim i bezvrijednim), = kako onda da ga bude in, comcreto, tj. kad je viječ o knjizi čovjeka koji mam se tako bezuvjetho sviđa ili ne sviđa, koji pripada drugoj struji ili našem rodu, ili uopće kako da bude vrijednog, punovažnog suda i mišljenja koje mastaje u užaYenom Stanju, gdje postoji samo pripadništvo i otpadništvo: ovamo mas i onamo njih.

Kad je opskrbljena, ovakvom teorijotn o meoYijednosti i nemoći totalnog suda i stava, o slabosti ljudske (kritičareve) naravi, praktičnoj 'krifičkoj svijesti (od koje žive pogotovu oni pedoalj-dva članci po. razglašenim, movinama maših velegrada), maravmo mi me pada ma pamet da .' se onda kami bisamja. tih presuda, koje su plod | tolikih predrasuda, nego iz ovoga izvlači vrlo pogodmu iako Yazoru pouku: budući da se uz sve moguće podatke, dovoljno vremena, punu usredotočemost i dobru volju (atribute objek-

tione situacije) ne ostvaruje sud općenito trijedan, sve i kad je općenito prihvatljiv i nmametljio, a bogotovu uz Sve Ohe t2U. talente, kao što su moć poistovjećivanja, selektivna, imaginacija, duhovita varijacija, meodoljiva Yječitost i sl. (atribute subjektivne situacije) — besmisleno je truditi se da se ovo ostvari u, bilo kojem, smjeTu, tj. da se ostvari neka istima o književmoj pojavi, a uz to je vrlo korisno bažiti se poslom, koji ima zaštitni znak težnje ka isti, koja to ne samo da me mora mego — najzad, — me može da bude. ON NE PISE ONO ŠTO MISLI, JER MISLI ONAKO KAKO MISLI DA JE PROBITAČNO DA SE MISLI. Baveći se tako kritikom, koja mije mi cilj sama sebi, (to bi bar bflo meko usavršavanje u vještini), nego momenat prakse koja je u stvari koristoljublje, kritičari unišiavaju kritiku, a time dakako i sebe same, otkrivajući se prvo kao najamnici svojih, sitnih strasti i potreba, a onda i tuđih poslova.

Međutim, kad neko od naših napisničara bodmetne owu ljuljačku u smislu gesla: kad, već me

možemo izreći SsDe, me možemo mišta, om me ostaje kod toga „mišta“, kojim bismo, možda, i dobili, nego ga pretvara u „nešto“, samo u ono „nešto“, koje više me pripada miti kritici miti književnosti uopće, već jednom, me toliko unmosnom, koliko opasnom poslu obesmišljavanja i uništavanja jedme duhovne djelatnosti „kojom umjetnost Yiječi samu sebe odmjerava i uspostavlja. Najzad, iza prividne dosjetke, koja nam je poslužila kao polaznica, da pisac me vjeruje kritičaru, kritičar piscu, a čitalac možda obojici, skria se žipoltna filozofija Kkmjižeomnika-nametmika, kojem, je stalo do toga da u Kkmjižeonmosfi postavi iznad svega sebe, a me meko književno djelo ili kmjiževmo mačelo, jer mu je cilj mjegova afiymacija preko djela, a ne djela preko njega. S tog boksevskog stajališta polazeći, čobjek se bavi kritikom, kao jednim prelaznim, te i prolaznim, stadijem. Pokrivajući se nekom, tobožnjom, metofizičkom, tvyvdnjom o medostupnosti same istine o bilo čemu wu svijetu književmosti, takav se služi ljudskom. medotupavnošću, u isključibo sebične ciljeve.

..Rad mestaje istine, nestaje i kritike... A interes, probitačnost, pogodnost, nisu — istima.

Tomislav, LADAN