Književne novine

„Video sam nedavno dosta čudnovatu, no privlačnu, uzbudljivu, zapravo lepu sliku. Doduše, nekog (užurbanu domaćicu, igrača na lutriji sportskih tiketa,' mene samog u svojstvu predsednika kućnog saveta) mogla bi podsetiti na koji od novolansiranih dezena industrije fkanina, ali — ne mari. Sa dve ju bočnih strana — koje nisu paralelne, već konvergiraju od donje baze ka vrhu, gde naviše izvijeni i po sredini otvoren: luk rama propušta, kao model kratera u profilu, obojeno platno da iskipi, ižđika: — plaze jedni ka drugima, tiskaju se jedni uz druge, po gBdegod uronjavaju jedni u druge u gustim jatima suproinosmerno na.ilazeći narandžastožuti i cincbercrveni oblici, recimo, jezici ili rogovi, ali, kad sam već pri metafori kao prikrivenoj komparaciji, ja ću se pre opredeliti za „jezike“ nego za „TO“ gove“, jer su oni meki, mogu .se povijati i migoljiti, prilagođavaju se situaciji, čime moi naziv baš odgovara fako reći društvenom ponašanju žutih i crvenih „punoglavaca, držanju metežno: no bezgslasno nadirućih izduženih formi. Dolazeći s obe ju strana nepravilno pomešani,

žuti ıI crveni entiteti čine Vizuelni prizor nekog energičnog borenja za svaki i najmanji

slobodni prostor, Oli bez neprijateljske makostrešenosti, pošto svugde vladaju krivulje, jegulj: sti položaji, blago utiskivanje vrhova u elastična tela suseda. Slika je puna žamora, postoja·

ne: akcije, sve u njoj hrli i stremi, svi su se snašli, kako ko: zna: i ume, i uopšte uzev.

ostvareno je mikro i makrokozmičko heraklitovsko kretanje, o” nako kako se to na fiksiranom, statičnom, završenom biću likov nog umetničkog dela jedino može i čini,

Danas pomodne. priredbe ver balno viteških turnira među teo retičarima umetnosti o smislu ili besmislu ovakve kreacije, čije pripadanje nekoj od frakcija · nefiguralnog ili „apstraktnog“ načina izražavanja lako po gađate, održavaju se počešće i u zonama estetike ostalih umetno sti, pa i u raspravama o mu zičkoj umetnosti, u kojoj ni po sle dijalektičkog materijalizma ispravno rešenje tog pitanja nije odjeknulo u praksi mužiciranja i slušanja, a odjek tož stručnjačkog dueliranja u mas3ma“ konsumenata, njihovu zabunu koja. ih sve više odvraća od umetnosti, nazivamo krizom U metnosti, krizom kulture, krizom duha. Međutim, drug Lj. Č., milicionar iz moje ulice, koji mi ponekad svrati na čašicu ra“govora, ushićen je gore pomenutom slikom, pa kada sam Ba jednim ”omanjim intelektualističkim mefistofelizmom hteo isprobati, to jest pokušao pro“ riti, postavljajući pred njegovu bistru svest pitanje »Š Va ka predstavlia?“, on je BipkKo + bez oklevanja uzvratio. da je de potrebno i čak pogrcsno obra ćafi se slici tog tipa sa tim i sličnim pitanjem, i da je lu |?" dino na svom mestu. pitati 36: „šta je slikar tim svojim delom:

ı

hteo da izrazi? „Ništa Jakše, ni7 oglasiti ispričan': izmišljotinu, po fkrepljenje Pprov.“ orijentisan:

ravno, nego. anegdotu za. dešenu za 7 a

dernistički s: | SOBabvbke „aetetijće imaginarnin argumentom čoveka iz naroda. ali-pripadnik 'organizac1Je za jav nu bezbednost sa ovđe Ona” čenim iniciialima ličnog, imene i prezimena ne samo“ da je Tedlan, živ čovek, nego je i žal

ta ova sli '

teresovani, · rađoznali duh, ljudsko biće koje. svoje slo bodne časove ,ne. posvećuje ni

kafani ni svakodnevnim sport.

skim ·igralištima, ·već čitanju knjiga i obilaženiu bezmalo svih slikarskih' 'vermnisaža u našem gradu.

. Čovek s gumenom palicom o bedrima ne poseduje, razume se, obilna gledalačka· iskustva: nzg' području 'svoje iskrene ·amaterske · pasije," ali se svakako: sit nagledao brojnih ljuđskih drama, zabuna, izgubljenosti .i užasa, možda baš na·tlu svoje

profesionalne delatnošti, od Dpi-

jačnih krađa do noćnih pijanih tučnjava, kroz prozor šestokatnice u tih») ulici, do krkljanja kamene sode u grlu napuštene devojke iz vlažnog suterenskog ćumeza gradske periferije. Sve to i sve dru go, sasvim drukčije, sasvim sšsuprotno po značenju i vrednosti. prekrasno i divno, — misli moj poštovani i dragi drug iz branže naoružanih — moralo se nekako »transponovati.u..jaka- osećanja za crtež i boju kod onih koji jedino tim steđstvima umeju iskazati svoja, iskustva, „raspoloženja i saznanja o svetu u kojem “su se, krivi i neđužni. obreli. I dok stručnjaciipoznnvaoci likovnih „umetnosti vode raspre za meprikosnovenost figuralnosti ili protiv njene puštene predmelilne određenosti i jasnosti. ogromna većina ljudi — sa izuzetkom nemirno ambicioznih snobova i potencijalnih,

Nastavak na 2. strani

URA.

ljudski.

"od vriska,' izletelog ~

BEOGRAD, I7: NOVEMBAR 196Il:;

Ima u jedmom, komadu Oskaya Vajlda replika: „Sıaka misao je nemoralna. Misao je po samoj svojoj suštini uvek destruktivna. Ako razmišljate o. nečemu, vi ga samini tim ubijate. Sve što se podvrgne misli, ubrzo prestaje da postoji“. U ovom ironičnom, epigramu .sadržama je sažeta Yekapitulacija estetskog programa doibzenovskog · pozorišta

· XIX stoleća, u kome .su poplave. suza i orgije raznovrsnih.

emocija Jigurirale kao najsuštastveniji sadržaji života. Kad se danas sretnemo sa sličnom tezom, osećamo sponhtanu potrebu da se masmejemo i beskompromisno mapišemo: misao je. prevashodno dramatična i isključivo pozvana da rep-

· Tezentuje život ma pozornici. Ova jednostavna ideja, vero-

vatno,. bi izazvala ogorčeno megodovanje prikrivenih pok-

· lonika: sentimentalne drame, koji u. našim, damima, u ime

mekog. apsolutno „dramatičnog“ pozorišta, bučno ospoTa– vaju: svako delo sa maglašenom, intelektualnom, dimemzijom. U tom slučaju, morali bismo se pozvati ma duva argumenta: precizna amaliza dramaturgije mastale tokom, XIX veka pokazala bi, tako, da'su iz tog vremena preživeli samo komadi sa mekim značajnijim, misaonim jezgrom, i da su u modernom evropskom pozorištu postepeno došle u pYvi plam intelektualne suštine; doduše, tada bi usledio prigovor da će slična sudbina, možda, beć sutra snaći i dramska dela koja su prihvaćema w mašoj epohi; no drugi argument bilo bi mnogo teže osporavati: om, bi se sastojao u torđemju da je ma scemi memoguće izolovati imtensipne emocije u „čistom“ stanju; bilo ma koju stranu da se osbrnemo, istorija dramske umetnosti nudi primere koji potvrđuju ovo mišljenje: jedno tako užasno.i „čisto“ osećanje kao što je Hamletov bol posle materoubistvoa komstontno truje crv misli; kad eksplicira Pedrina ljubavna osećanja, Rasin se me ograničava ma opisipanje tamamih, lirskih Yaspoloženja ili duševnih stanja zasićenih tragičnim senmtimentom, beć sugerira da osluškujemo i mukli ritam, dobovanja misli u ljudskom, umu; majzad, čak i u majbezazlenijim, Molijerovim, farsama uvek je prisutan, onaj kao sečivo briđak intelektualni kvalitet, koji pokreće akciju u pravcu karakterističnih, satiričnih uopštavamja.

Upitajmo se sada zašto je intelektualna komponmemta preovlađala ıı modernim, komadima i učinila: da se svet emo=" cija pogtepemo degeneriše u. gotovo svim, zna.čajnijum. savre=

im dramama? Pitanje se naročito komplikuje kad woči“ je ova tendencija trijumfovala uprkos žestokom otporu koji sw, pružali ukus majšire publike i mnogobrojni konzervatipni dramski pisci. Moramo vazumeti da živimo wu vremenima kad su tokovi istorije postali isuviše glomazni da bi pojedinac u njima potražio smisao, da živimo u teškim vremenimo kad se ljudi ili sve više okreću wu sebe da bi pronašli duhovne korene svoje egzžistemcije ili se apatična i bez ostatka uključuju u sipe mehaničke tokove meke ına– pred determinisane tehnokratske civilizacije; i jedna i druga situacija onemogućavaju uspostavljanje tradđicionalnih, hu=

VUKICA OBRADOVIĆ: STUDIJA RENESANSE (Oktobarski salon)

Branko MILJKOVIĆ

Na putu u čiju s5u prašinu uzidame mntve stope

i otpali vrsti. i ispale oči i osmesi jisce i reči i plavo |I? · više. nije važno šta ćemo reći sve što, kažemo „bilo je (makar riba da progovo?i

' makar .zemlja maka” nemoguće) ) o sve ma tom putu mađemo je ipgubljemo i bil zato dolazim, da izorem taj drum

dolazim, da osmislim. raskršća

dolazim, da Yibe mastane reku ptice nebo dolazim, da. čula doveđem. u Yed:

oči ma .grudin, mos. ma čelu, uši ma Yamenima

đeni iz tela pomorandže

O N

(nekad se mislilo da ptice čuju krilima) usta da raseku glavu preko sredine zubi da mikmu, iz dlana ~

prstima da izgovaramo reči

dolazim. da izorem, taj drum, .

u koga su uzidane mrtve stope

i otpali prsti i ispale oči

i osmesi isceđeni:iz tela pomorandže

i reči i plavo ' j

dolazim- da izvedem, ljude

Š da: spojim, mogama prekorače: sebe

da izađu da idu da odu | Rr· dolazim, da osmislim, Yaskršća, i dolazim, bulevarom ljubavi i

dolazim, da: izorem, taj drum i i još nešto što-meću .da kažem.,

Il DA LI JE MISAO DRAMATIČNA?

Cena 30 din:

Uvek je u umetnosti neoprav dana tendencija da se količinom zaseni

moaomih ljudskih veza i osuđuju čoveko, na izolovanmost, u kojoj' je, budući da je kozmos prazan, primoran, da komuwicira:' * jedino sa samim, sobom; tema o sumorinoj čovekovoj osam-

·ljenosti postala je, dakle, ono substancijalno jezgro oko koga .

se grupiše zbivanje svih zaista aktualnih savremenih drama. dramatično jezgro koje se, po prirodi stvai, moYa Yealizovati u medijumu misli i postupkom amaloomim metodu duybinske psihologije (pri čemu se ova oblast nipošto mz sme izjednačavati sa vwulgarvnim, tumačenjem, psihoamalize, koje pružaju meki moderni američki dramatičari).

Ostaje nam da ispitamo tradicionalističko shvatanje, koja kaže da su emocije po pravilu daleko dramatičnije od misli. U pozorištu, emocija mam pruža mogućnost da se kroz pDroces identifikacije sa dyamsleim junacima približimo prebDozmnavanmju mekog ranije formiramog iskustva i potom, ili mučno patimo ili obesmno trijumfujemo (da li će mas ovaj proces odvesti katarzi ili mekom, miskom afektu waqlavWmom. zavisi od faktora Moji se malaze izam umetničkog dela); uz to, očigledno je da mapetost koja je prouzrokovana na ovaj način traje samo jedan kratak tremutak u kome se eksplozivbno rasprostiryu, emocije podstaknute idemtifikacijom; maprotiv, osobine intelekta su drukčije prirode: misao sama po sebi pruža uvek jedmo movo mepozmato iskustvo i omogu– ćava prodo? wu sloiemu, tajnu egzistencije, približavajući". mas u meposredmu blizinu, majdrvamatičnijih pitamja. Misao mam dopušta da sagledamo svu kontradiktornost i ironičnost čovekovih, egzistencijalnih situacija. kao i svu sloievitost realnosti koja mas okružuje. Drugim rečima, emocija nas podstiče da se idemtifikujemo sa haosom, a misao da idemtifikujemo haos. Ona nam, osim. toga, uliva jedmu obu vrstu humanosti i mastavlja da traje u mama dugo posle završetka predstave. Konačno, kad shvatimo da su ma scemši dramatični samo oni sadržaji koji proizvbođe Wu, mašem, biću stanja trajne intenzipme mapetosti, i kad woidimo koji element u dramskom delu ima sposobnost da mas odvede do granice iza koje zjape crna tajamstvema kozmička prostranstva, odbacićemo svaku sumnju u, dramatičnost misli..

Naravno, intelektualni metod se može zloupotrebiti kao i bilo koji drugi, s tom, razlikom, što daleko više negodujemo kad, pisci simuliraju misaomost nego kađ imitiraju Osećčajnost; to je razumljivo jer. se misao me može podražavati ili odglhumeti kao emocija: misao je li autentična ili prestaje da to bude. Samo, da li mam to daje pravo da osudimo jedinu stvavmo vitalnu temdenmciju u dramaturgiji mašeg vremena? Želim, najzad, da maglasim da su ovi redovi inspiTisani sivaralaštoom, mekolicine mlađih jugoslovemskih dramskih pisaca, reditelja i glumaca, koji su uvideli od kakve je važnosti misao ma pozormici; budimo im zahvalni što u skoroj budućnosti mećemo možda morati da poput Džona Gasnera parafraziramo reči Vilijema Blejka i kažemo da je maše pozorište „čovek raspet sa glavom, nadole“,

Vladimir STAMENKOVIĆ

OKTOBARSKI SALON 191.

Malo dela —

mnogo talenata

ju,se oboje odzivaju. Ovo je svakako. pozitivna činjenica, ali

publika. Činjenica je. treba li samozadovoljno

dizati

dolazim, da ribe mastone Teku 'Đtice mebo PO Li i i | ; : .. . nalnom jeziku kojim

Wiki OL,

međutim, vrlo poznata, da ps. većanjem broja izlagača raste ne kvalite nego — osrednjost. On svakako neće ugušiti zračenje vrednih dela ali će sigurno spustiti opšti nivo izložbe. Nije jasno zašto su organizatori drugog Oktobarskog salona prene=bregli ove faktorei postavili ogromnu izložbu na kojoj sto jedanaest umetnika pokazuje dve stotine trideset radova! Bilo bi to premnogo čak i kada bi Salon obuhvatao likovno stvara= nje cele naše zemlje, a ne samo Srbije. Ovakva prezentacija ne samo da je spustila opšti nivo izložbe nego je uticala i na njen karakter: umesto antologije naj boljeg, Salon je dobio revijalni karakter. Uzmimo da se ovin: načinom išlo za što potpunijom slikom likovnog stvaranja u nas: kako onda izgleda umetnost Srbije, 1961? ; . Zanimljivo je kolikc_se za ssmo godinu dana, „pomeranje; težišta sa starije»„ma mlade iz-

"lagače, menja i opšti utisak .iz-

ložbe. Gledajući izvana, OVOgodišnji Salon daleko je dinamićniji, raznovrsniji, savremeniji Svakako ne zato što većina eksponata pripada „apstraktnoj uemtnosti, nego zato što su tež“

nje mnogih mladih, svežih ia-.

lenata došle do izraza a taj izraz pripada onom internaciodanašnji umetnik govori današnjem čoveku o zajedničkim problemims, spelujući na ·-onu senzibilnost kojoj su oboje podlužni, na ko-

"* * *

Nastavak na 7. strani

dr Katarina AMBROZIĆ

e U OVOM BROJU

NEOBJAVLJENE PESME BRANKA MILJKOVIĆA

MILORAD PAVIĆ

MARKS I ENGELS O NAŠOŽOU ~ ı #9 OMAR e KNJIŽEVNOSTI

PREVODIOCI PASTORČAD NAŠE KULTURNE JAVNOSTI

LAV ZAHAROV

MAJERHOLD ! NOVO · --POZORIŠTE

STRANA ŠTAMPA O IVU ANDRIĆU

Dr-MIHAJLO ĐURIĆ , POPEROVO RAZGRANIČENJE

NAUKE I METAFIZIKE

2 ~.

• · .