Književne novine

Susret sa trojicom mlađih besnjika, koji svoOjim pisanjem zaslužuju mnoge pohvale, brojna priznanja i komplimente, može da posluži kao po Vod za jedan malo širi i principijelniji razgovor o pevanju i mišljenju jednog, ne tako malog, dela najmlađe pesničke generacije. To što su u pitanju ova, a. ne mekan drugn trojica, što se govori o Rizvanoviću, Mitiću i Tkalčecu, a ne, recimo, o Zdravku Bujiću ili Dobrici Eriću, nije ni malo slučajno. Sva trojica pesnika o kojima je reč poseduju ono što se dosta mutno i neodređeno hnazi va darovitošću. Kod Rizvanovića, uz to, nailazimo

na živo osećanje jezika, ponekad

kalnost, sposobnost da se rima netraženo Dpro-

nalazi i đa se bez mnogo napora

Tako je. vidan uticaj poezije Branka Miljkovića ta se svojstva ne mogu pripisati samo tome uticaju. To znanje i osećanje jezika, taj razvijeni smisao za poetsku sliku i poetsku reč poseduie i, Srboljub Mitić. On ume da pronađe uspelu metaforu, đa se igra rečima sa neođoljivim šar-. mom i prishe su mu uzbudljive avanture u području jezika, mađa ne sporim da bi mi bilo mnodo draže da mogu da kažem da su mu prisne i avanture u području duha. Način na koji Vladimir Tkalčec vlada slobodnim stihom ne može a da ne impresionira, kao što nas ne ostavlja Yavnodušnim. ni njegova sposobnost dočaravanja

prevashodno gradsleih štimunga.

PRI PESNIKA |I JEDNA NEDOUMICA

(MEHO RIZVANOVIĆ: „SENKA U MOJOJ KRVI"; SRBOLJUB MITIĆ: „VRLIKI

i RUŽNI KONJA; VLADIMIR TRALČRC: „VODENICA*“; „MATICA SRPSKA", NO-

VI SAD 1961)

sjajnu: muzi-

misli u sliku.

rije prosečnog.

želeo.

Kao što se vidi, to su pesnici o kojima se he

može. i me sme 'olako- govoriti. U ovim trima zbirkama. ima dosta pesama koje mogu da budu

drage.našem srcu i dosta stihova

budu pijatni našem uhu, Jer, ono što se zove kulturom pesničkog govora, sposobnošću da se izrazi ono što se želi, da se za odgovaraiuće e-

ispod tih stihova odoljivog šarma,

ista,

"Jedno

mocije ili. misao pronađe približno adekvatna reč, predstavlja zajedničku osobinu sve trojice. Kada bi se o posničkom delu govorilo samo na osnovu ovih vrlina i kvaliteta priznanja ,bi se mogla deliti pregrštima, a da se pri tom ne iz ložimo opasnosti da nam se prebaci preterana štedrost u pohvalama. Ali, tu upravo počinje neđoumica. Kada pokušamo da prođremo iza i besprekorne forme, često ne kada iza jezičkih obrta koji fasciniraju potražimo pravi smisao i suštinu pesničke poruke. mi kod Rizvanovića i kod Mitića i kod Tkalčeca pre mailazim smo bezbroj puta u različitim varijacijama pročitali ili čuli, što,smo sreli u nizu zbirki koje smo bez ustezanja nazvali osrednjim i što sre

o na ono što

koji· mogu da

jedna dosledna

osvetljenje naše književne istorije

(MIROSLAV BABOVIĆ: BA"; „GRAFIČKI ZAV'

Dostojevski je bilo i ostao jedna od najvredniih tema savremene sveiske kulture i književnosti. Podatak đa se izučavanju'njegovog dela kod nas stvar= no pristupa tek posle njegove Smrti mogao je da buđe važan podstrek jednom spremnom naučhom: radniku da se prihvati Ozbiljnog zađatka upoznavanja domaće kulturne javnosti sa, istorijskom misijom dela.i misli .Dostojevskog van granica njegove domovine Svakako da je sugestivnost, ovog „podatka u velikoj. meri inspirisala autora sludiie koja je pred nama da za' svoju doktorsku disertaciju izabere temu Dostojevski kod Srba“, femu koja je sama po sebi čitav pođuhvat, budući da iziskuje detaljnija poznavanja -nekih disciplina koje nisu u najnenosrednijoj vezi:-sa književnošću. Babović je ovaj Dosao obavio, sa evidđeninom · ·ubedliivošću, pre svega u oblasti metodologije; i samo postavlianje pojedinačnih tema tražilo je vanredan smisao za uopštavanje i Sinteze, za pri-

menu pogodnogs načina komemnmtarisanja najraznovrsnijih sudova i ocena. Pri takvom suočavanjiu sa jedno obimnom i složenom materiiom, primedbe koje se na ovu knjigu mogu staviti treba shvatiti kao izraz 'zapažania o složenosti teme i kao ponudu mogučnosti druktjjih interpretacija. iskliučivo. ” , O Pomerajući granicu DrVOB POmena o velikom ruskom piscu kod Srba na godinu 1847. kojom prilikom” je · iznesena zanimliivya okolnost. đa važniji. ruski Mkritičori stavimniu Dostnševskog iznad :Gogolja — u odnosu na godinu 1584. loia se pominje u Pogodinnvoii „Jıiasko-symskoi bibliovcrnfij“ i u studiin Tosinmn Randa lića „Doentevski u ·hrvatskoi "reževnpstić — Bnbovića-breva·shodno zanimaju: domaći razlozi

4;

„DOSTOJEVSKI KOD SROD“, TITOGRAD 1961)

ovakvog zakasnelog, katkad de-

zinformativnog prođiranja u našu javnost; on se nč osvrće u dovoljnoj meri na razloge koje je diktirala ruska društvena 1 kulfurna situacija, prema kojoj se iz sasvim definisanih motiva ustalila tradicija Mihajlovškog, autora rasprava „Okrutni talent“, „O Pisemskom i Dostoievskom“ i „Komentari uz Zle duhove“, da se na delo Dostojevskog gledan izrazito politički, koja je toliko štete nanela sovjetskoj posleoktobarskoj književnoj istoriji. A utor je svakako morao da posta= vi pitanie zašto se i u samoj Ru. sjji bsihologizmu Dostojevskog pije poklanisla. dovoljna pažnia, pa su đo 1917. godine znbeležene samo dve ozbiljnije studije na tu temu. —O Čižova „Dostojevski kao psihopnfolog“ (1884) i Vojtolovskngp „F. M. Dostotevski: Uz iridesetogodišnjicu smrti“ (1911), dok su najproizvolinija tumačenia njegova dela iz pera sim-= bolista, narodniaka i pšeudomarksista (da pomenemo samo Jevgeniia Solovjova iz poslednje grupe, koji je u jednoi raspravi iz 18901. godine započeto sociološko tumačenje Dostojevskog

završio tvrđenjem da je pisac

bio pristaliea nmarodnjačke ideolo-

gije) samo produbljivala jaz. nerazumevanja ruskog klasika | u njegovoj sopstvenoj domovini. Ova primedba se može proširiti do tvrđenia da u Babovičćevoj knjizi nije data puna i neophodna slika stpninm ruskih (i govjetskih, nnm«ito ovih: poslednjih. koji 'se ponničešće daju: u domačim intermretacjipma) pogleda na Dostojevskog, “čime · bi ujedno bili ispitani 'i društveni

motivi odbncivanjm odnosno pri- ·

vhafanina. niemova dela i niegove misli pre svega: na ilu. gde: ie delo noniklo i koiim ie nndmhnuto. Awfnr ie bio dwžem da širnko konsultuje i operiše ocenama bar

kaže Rizvanović.

Ja ne znam da li bi se sve to skupa moglo nazvati određenom klimom duha, ili je u pita= nju duhovna osrednjost, da li je to izraz jednog zajedničkog osećanja sveta ili znak neposedovanja bilo kakvog originalnog poimanja sveta, ali smo sve fo pronašli bezbroj puta i sve se to neizdvaja van, u literaturi najtužnije, katego"To je i razlog izvesnim nedđou· micama koje me sprečavaju da ovoj trojici pes+ nika poželim dobrodošlicu onakvu kakvu bih

entuzijazmom koji gotovo uslovima savremene prakse gde izdavači, čosto, osciliraju između koliko konkretnog bavljenja „unutrašnjim rezervama“ i sve mahje, ipak, na drugoj strani, one 5pa80-

ćemo svakog dana u onim serijskim proizvodi.ma koji, u nedostatku boljih, pune stranice naših književnih listova i časopisa. I u ovom tirenutku čini nam se.da je mnogo ispravnije i svrsishodnije govoriti o tome nego upuštati se u oduševljena priznanja koja zbog svojih nekolikih vrlina ovi pesnici i zaslužuju. Jer to je, u · glavnom, pesništvo opštih misli i konvencionalnih osećanja izraženih pigmeno i kulturno:

\

„Možđa ću jednom od, neke zore i biti lep, Kad me odnese vetar. ma moje ostrvo meko Sad sam obde malem i već odavno sleb, Zbog jedne dob?e reči koju još nisam eko“,

Predrag PROTIĆ

x

UVOD U APOLIMNERA

nosne. i vrlo konkretne reči koja - tacija, u ovoj i ovakvoj situaciji, · vorke* Gijoma Apolinera, njoj progovori kao o još jednom „Bagdalinom“ Kao o rezultatu izuzetno svega zato što, iako 56 kod nas. poezija Gijoma Apolinera često prevo> dila, ti prevodi su manje-više samo fragmentar– - no mogli da našeg čitaoca upute u njegovo delo naš čitalac. mogao je da ovog pesnika sagleda samo sa njegove naj=„Povorke“. koja

Danas, kada „Bagđala“ ima iza sebe dobar broj cbjavljenih naslova i često, u izdavačkim poduhvatima može da ostva– vri uspeh i tada kada izdavač uporno iđe onom linijom koja u komercijalnom smislu ne obečava neke naročite perspektive,

kada je dokazala da se,

dakle, kada se akcija sprovođi ša neštvarno deluje u

kulturna

apstraktnog toliko i

NISA

. ili, još tačnije, mnogi

NADA IVELJIĆ

DALAŠ, KOLA TRAJROVIĆ)

- neporecivom rezultatu vrednom i retkom pre

opus

popularnije strane ·T ako zbirka je sada pred nama, takođe pripada samo i isklju-

0 ntemu bogalo pjevaju moje ruke

Otrgla sam, jedan dio tijela za movo bićc

I bol mi me bi zapreka mobOTW

rađamju,

Što tražih, u životu od života

nosih već u sebi samoj

Karijatidu, učinih, od 590g tijela za smisao samog opstanka

O njemu bogato pjevaju moje Tue najljepše sadnice pod suncem '

Sudaka lista #oojim parom očiju

Svaki prstič odbolovala sam TYamt,

To što predah rastu,

a mužjak moj

Rasuta nježnost u Yukama. š privržene istom vidokrugu,

KRarnijatide ·

najpriznatijih tumača Dostojevskog, uspostavljajući meru' kako njihova sintetizovana uticaja na naše književno-istorijsko područie i oblike poiedinačnog uticaje i sugestija za parcijalna ·rešenja obimne problematike dela Dostoievskog kod Srba, e Ovaj mnmenat nam skreće pažnju na .drusi, problem, koji gotovo i nije postavljen u Bnbovićevoi knijizi' reč ie o maomi*nmo= ~ iavlinanin mrvih pomzsnn O pis-. cU i delu kod nas ne preko. Ru-

samo se po sebi odmaklo zamijenio ljubav biljegom, pred karijatiđdom, ranjenom TI; neizvjesmosti ı straha,

zbog snage otkiwutih, ruku,

Da ga me wize pred žiboOćom

on bobježe s mržnjom u očima

- Stojimo ukočene pred, užasom, života · sa zajedničkim teretom ma ponosnim

u cvatu putokaz otrpjela ožiljak i sad mogu mirma Vu mrak osame

Pogledom poravnah mjegov put

Poravnah mu sve prostirke gdje će noćiti

Jer je i on bio nečije dijete - ~ 0

Jer je, ovako žib, mirisao majčinom ljubavlju,

KARIJATIDE·

glaoama

Kamenu ljepotu tijela obavija kruta odjećo vjermosti Sa zlom tajnom u pražmini očiju, S nepomičnošću usana, koje misu ni

a riječ ni poljubac

okrutnošću, šaka, dlijeta i vremeno,

Prikobane uz jedmo jedino mjesto

• Sve mi 8 okamenjenom ženskom ljubavlju, gvudiju sestre smo starih žrtava na novim žrtvemicima

'sije već preko Zapada, naročito

Nemačke. Takođe. u prošireniiem vidu, o prilici da se i uticaj Dostojevskog na sroske pisce javljao: preko fumačenja njegovoP dela na Zapadu, koji ie od Dprvog svetskog rata itekako zaintevesovan za snmstvenu Rkoncencii pisca „„poniženih i uvređenih“ (Nemci su prvi u Evropi. ukazali hažniu delu Dosftot skog u celini, pa su prevodili. čak.i njegove mniminnrniie rulroptise sklce, beleške iz dnevnika i pisma

(GIJOM APOLINER: „POVORHE“; „BAG“ KRUŠEVAO 1961: PREVEO NI-

zaslužuje da se.O

povlađivafi. „Naime, Babović

pogled da Z manjem ž u čitalaca. glavnom

da bi veoma

tom, minuci

slovljenih nor linerovo „između vine“, —

ga vremena

koja može

sugestivno

on iz pesme „Bolesna jesen“ ili iz » pahana“ ili „Povorke“... i

Prko8, prkos a, ne pomirenost sa otuđeniem { divno smela ironičnost šte' kan

se. zdve: Bo

plaketa „Po- čoveka, laka

pleni čitaoca.

> 5: SOiRJTAXU) 3 = O Vae Vreme» š\eađa je to za Kivropu

predstavljalo primer) Autor knjige pominje tako stav srpskih modernista prema Dostojevskom samo na jednom mešfu (članak Marka Ristića „Duh Rusije i duh današnjice“, 1924), gotovo, bez komentara, a već iz tog članka se vidi da je prvak beogradskog modernizma .bio upoznat sa iumačeniem dela Dostojevskog iz pera Marsela Prusta, Žida i Šestova, što. je svakako imalo određene konsekvence na vaspitanje nove generacije srpskih intelektualaca-književnika. Tako je iz okvira pažnje au= tora knjiige ispalo stvaralaštvo Rasfka Petrovića i Miloša Crnjan skog, dvaju protagonisla srbskog modernizma, u čijem se delu utićaj Dostojevskog mogao izraziti kao reakcija na ustalienu.konćep ciju književnosti u nas. Nema u knjizi pomena. ni o eventualnom uticaju značajnog ruskog pisca na mladog Andrića, ali ovde se već srećemo sa jednim shVata= njiem uticaja kojem ne možemo ie izabrao put utvrđivanja LOHIGa ma uticaia, koji nas je lišio mno= gih možda neslućenih saznania o veličini područja u koja je prodđro genijalni duh Dostojevskog kod nas: on je jednostavno govorio o uticaju samo u slučaje>

· vime. kada je to sam autor pri-

znavao, kađa je o tome govorila kritika i kada je takva okolnost,

) bila očigledna. Ovo jie u znathoj

meri, suzilo. i područie uticajia i obim problema. poiednostavliujući ga. i oduzimajući mu. draž tražlaštva. Kako smo kazali. Babović je angažovani monteriial primerno sredio i razmotrio. Međutim, njegov način komentari= sanja nije uvek: urođio očekiva= nim plodovima; u slučaievima otkrivanja delikatniie problematike. Babovićevo. insistiranie na jednoi simblifikovanoi variianti marlsističkog tumačenja Dostoievskog niie ukazalo pređusretljivost nekim zanimlivim ocenama (Lazarević, Cvaie.i dr.) i nostavkama. koje su u lancu n 'straženih pitania z--slo mo; je sugerisnati i zamimliiva češsnja) Tako. u kniizi ie pofeenjen proČE stilističkih osobenosti [s[5} ostoievskog .sa čitavim: bn ee hom pnifanis. koja su Svoja neı meno nnšlnm vređna pnžmi MRCOEE nja ili preloma u. rađi RO skog istraživaša ML momennufng Cvajicn vić je donekle osi blem odmosa Dosto čea,

ı sovietM mWahfina i Zatim TBambo-. Yomnšio.. proa 1ievslog Pa Svodđeći ga'na bitanja OONe

en j 3 časopisa. Ist

y | stov , | U stranica. list oysBo bilo 1 tb

širi, obuhvatniji, aranje, u. delo O\ č

lutnog pesnika čija je najljudskija. ljudska pes-

nička vokacija sveta po Oe Oči 1 iri

joj: ou rot % originalnosti koja će moći

bude vrelo novi

'Kristalisanje a ozno izražavanje

novog čoveka Evrope koja se

O Oebit čl etntizma, čitavo ogromno Anotraganie 73 tradicije i sve ie to u S vivnosfi obeležilo njegovo

1nih i ispitivanje O aatntlo ga punom aktuelnošću b-

glašavania čitavog jeđnos

·humanilih veža n mo se, tu je ovo đokose lepotice“. da na nog tumačenja biti teško da gadržainoš nističke i uvek programš8 JEO OR novog velikoS

rostranstvima - ? Sa u; najkonkretnijim kvnlifikacijama.

jedno odsudno i jedno |! no angnžovano branienje d nja čudesne i Barolike · kao da je u kricima otuđenosti se prevlađa i nac 1

poetske rekreacije slike štvota i baš kao da . ja osećanie sveta dizala do oseca roći upijanjB univerznlnosti mnogostrukoi složenosti.. A

valnosti A olinerove pesme dl : ) FoRSzI iz svakog niegovoE stihn, bio

oštro sečivo stiže od skog u opredđeljeniu

i aj

ima, Gna Je, 1 kao takva,

"korisna baba što se to može na prvi aključi. Pre svega u suštini, veoma e

zbog toga što osim kskluzivnom krtuelo Gijoma Apolinera uill relativno poznato sa ima je, međutim, 2 je 999 PO sie više uviđa u celo bo dea ovog čudesnog ap80~

h pnosničkih inspi-

vaj prevodilački napor Nikole

e i Ova! : Zato je i , ih sasvim nekonven-

vala koje mogu da ni ovom prilikom, : oduževlienog ŽžiVotrenutaka života od Alolinerovih re toga sve više zaodđevalh pla-

šinističke clvilizacije i tragičBbono birokratizovanhih i Uu-

poctshkom ipražainošću, novotarile Reda i Pustolovojloj nenpresušnoi konvulveliko pesničko preestetičkih vrednosti svo-

programa 1iudskih, a svim meriđijanima. Podse ineophodno, samo njegove „Bipodsetimo Sć. nnime. zablude stane na osnovu jednog linear ove pesme. pa nhm neće t mornlističke i huma= aktuelne. Apolinerove poruke i | brođenja po Šiliudsko?S. shvatimo i BaznB-

naslovn

je čitav Apolinerova. Doeziia ljuđski prkosno 1 tragiči spoznavaraznovrsnosti života. bnš čoveka htela da dvlada ista ta otuđenost putem i stvarne maštovitosti je čitava Apolinetova poezinia čitave iednme sveta u niegovoj to osećanje uhiveTđo čitaoca uistinu

Salome“, „Is-

svega poiavnog do suštin-

Pre sevgša zato ovu blaketu niegovih stihova na našem jeziku u kontekstu „Bagdalinih“ hastojania. već 1 kan jeđan od preludđija u naša dolina upoznnvnnia O ve. poezile u nienom prebogatom izražninnm i

. moralnom totalitetu.

smatram dobrodošlom he samo

Branko PEIĆ'

>i

podstakso i zanostavliajuči odjek nješovih interpretaciia na Zapađu i u delima ruskih filozo=fa-eg?istenciiplista (Šestov, Betdjayev); takođe, prešlo se UZgrednim komentarom i preko nekih karakterističnih ocena, koje su od đubokog značaja za kompleksno shvatanie uticaja Dostojevskhkog na Bvetsku književnost. Teecimo, shvatanje B. Jeviića 0 Dostojevskom kao preteči eks= presionizma moralo je asocirati bar na odnos Dostojevski—Kafka: mišljenje istog kritičar8, iz vrsnog poznavaoca nemačkog ek“ spresionizma., o „unutrašn'em monologu“ ruskog pisca, koji je svojim likovima podario elemen=fe svoje fntimne biografije duha tipično je preuzimanje stavova Valerijana Pereverzeva. do 'kojih. je Jevtić mogao doći ako: se uzmu u obzir njegova lična 'ainteresovanost za fumačenie dela Dostojevskog | utićai PerevehžeV ljevih shvatania na sovietsku književnu istoriju dvadesetih ·

godina. Uobšte, mačin komenia" risanja pojedinih ocena nije U“ vek elastičan: ako je zadovoliio u pogledu objašnjavanjn ·Pogođinove konćepreiie anfirealižma Dostojevskog ili ukazivanja na sla“ bosti stavova Justina Popovića O Dostojevskom ~ kao religioznom misliocu, omanuo je u ohim 8lu= Čajevima kada se od istraživača tražila osefliivost u renmgovanju na najsuptnije detalje aumetničkih osobenosti ruskog autora,

I pored svega navedenog. Babović je izvrsno rešio mnoge probleme; između ostalog, njego“ va ansliza rada nmših mesijanisto i Vidovićevog pokreta sna” šan je prilog upoznavanju OVOF problema naše kultume 1 političke istorile I u drugim sluča“ jevima. koji izlaze iz okvira mo” gućnosti uivrđi:vanja drukčijih uticaia i samog načina komentari sanja ocena i suđova, oseća Se ruka poznaveoca i muetodičara·. Naše primedbe nemaiu drug cili do da podstoknu pažmju na neke neobrađene ~ oblasti ovć "me i eventualno, izazovu .diskusiiu. koja ne bi bila ni ne?a” nia diVa ni lišena vrednosfi Otvanja novih istina o deln DO“ stoievskog. U ovnm smislu, auto” bi kniige i izadavaču, koi ie č laviiivnniem dokforske diseT“ acije Milosava Bnbovića 28“ OL priznsnje iugoslovemskd mne iavnosfi. pripada na” dobi ai ns jednam he? bori, m i značajnom a

Milivoje JOV ANOVIĆ

KNJIŽEVNB NOVINE

ličnosti. čitava iedna. poet- i skn filozofija građenja nove ljudske Whomunikativnosti iz Apolinerove pesme ! te kako jasno