Književne novine

PISAC JEDNOG IZVANREDNOG

ESEJA

(MILAN RASANIN: „PRONAĐENE STVARI“; „PRO-

SVETA“, BEOGRAD 1961)

Ova knjiga Milana Kašanina čudno je sa= stavljena: pisac je smatrao za potrebno da u nju unese sve Što je ikadu objavio kao kritiku i esejistiku, i to je moralo da mu se osveti: ima u ovoj knjizi po.puno nepotrebn:h priloga, kao što ima i blistavih uzleta koji pokazuju visoki literarni senzibilitet, osećanje za umetnost, istančan ukus. Mnoge stvari kojih se dotakao,

· Kašanin je na ovaj ili onaj način impresivno obelež:o: ili tananom analihičnošću ili ·'osećanjem za literarno kretanje kad ga drugi nisu imali ili naslućivanjem viednosti ili škrtom a uspelom formulacijom. Pa ipak, i pored takvog osećanja i smisla za meru i ukus, on je u jednoj sivari pao na ispitu mere i ukusa: sve što se 'jednom napiše, nije za knjigu, pogotovu za knjigu koja se objavljuje nekih četrdeset godina od poiave prvog članku (pouka koju je mogao izvući iz knjige Milana Bogdanov:ća i Marka Rist'ća). Jer, i stvari u literaturi pokazuju sklonost da na jedan opak način zastare.

Mnogi napisi iz ove knjige, iako se sa njima slažemo, ništa nam danas više ne govore. Čak i u takvim nap's'ma koji su u osnovi osuđeni na prolaznost ima finih, lepih ili čak i neza= menliiv:h zapožPenia, podataka i fragmenata a istoriju naše književnosti na prelazu iz 19. u 20.

KAŠANIN

MILAN

vek ili na drugoj prekretnici uoči i posle prvog svetskog rata. Ali u celini, takvi nap:si ne mogu danas da se održe, ima mnogo ređova u njima koji nam ništa ne kažu, koji ne mogu da nas uzbude ili zamteresuju. Nama je i danas simpatična za svoje vreme savremena O-

'rijentacija u našoj književnosti, zauzmanje za

Krležu umesto za Nušića, za Isidoru Sekulić, Velika Petrovića, Miloša Crnianskog namesto Jeremije Živanovića, Živka Milićevića i Marka Cara. Moguće je da su te i takve alternative odigrale neku ulogu u razvoju naše književno=sti, one nam međut'm danas izgledaju „tako jasne i neđvosmislene u svojim konačnim razrešenjima da je v:še nego naivno vraćati se ponovo na njih kao na ključne tačke naše litera= rne problematike. Čitavo prvo poglavlje Kašan'nove knjige (Afiše) ima dosta plakatski skiciranih stavova i opredelienja, „deklarativno= programskih iziava, dosadnih i nepotrebnih detalja za koje današnji čitalac nema više sluha ni potrebe i koje najviše ako spadaju u arhivski inventar ledne veoma detaliizovane istorije na> ših negdašniih kniiževn'h prilika.

U nek'm drugim književnim poglavljiima ima po sebi interesantnih stavova ali i neđostataka smisla za meru: ljubav za jednu starinsku poe•

ziju naše prošlosti toliko se piscu nametnula da se on upušta u sasvim nepotrebna, dugačka i detaljna izlaganja čak i kad je reč o beznačaj= nim ili minornim pesnicima (Kaćanski, Vladimir Vasić) ili takv:ma od kojih stoji još samo neka pesma (Jovan Grčić Milenko). al

U napisu o Bori Stankoviću ıma stvari koje nam danas ništa ne kažu. Šta vredi reči danas da je Stanković „obogatio našu pripovetku dubokim i retkim psihološkim opažanjima i zadahnuo je jakim i strasnim lirizmom“? Sve je to kao i mnogo šta drugo tačno, ali sve je to i mnogo šta drugo tsko uopšteno i tako poznato da danas nema apsclutno nikakvog smisla niti tako pisati niti tako nešto ranije napisano pre=štampavati. |

Još gore stoji stvar sa poglavliem „Gravire“ i još nck:m člancima. Zar ima bilo kakvu svrhu danas preštampavati neke svoe napise o Tomi Kum'č'ću, Marinu Begu, Donad'niju. Zofki Kveder i Vencel:desu? Zar jie uopšte imalo smisla oštritć& pero na nima? U članku o Vinaveru ima tažn'h zapažania ali i netačnih prognoza („nemiran, loman, buntovnički đuh koi mne može dati n'šta ftraino i konačno...“). Zar se ovalto nešto može ponovo štampati posle sjain'h i vrhunsk'h Vinaverovih escia o Prustu, Šekspiru, nemačk"m romantičarima?

Pejsaži predstavliaiu posebno poglavlie ove kniise. Ima tu značajnih, uspelih i oriđinalnih opažania i uoštavani3, ali ima i banalnosti u stilu Liube Nenadovića, felitonske be”azlenosti i naivne mlađa!ečke zpčuđenosti pred Dpr'gor:ma u strpnom svetu. Ono što je ovde neobično domadlivo jeste sommftan pogled na stvari koii prirodno i nempmeiliivo obipšniava ho!mndski slikarski fenomen i likovni izraz omštim životnim prilikama i karakterom „specifične sredine :

Kad pređe na teren čiste likovnosti, Kašanin, izko za neš ukus pomalo mn starinski na= čim, deie svoi punu meru. Niz zapažmnja o sltikarsk'm šVWolamz i stvaraoeć'mn nzamvofMi nas da mu prebacimo što ie u ovoj oblasti bio tematski i prostorno toliko škrt,

Vrhunac cele knjige predstavlja esej „Između orla i vuka“. U njemu Kašanin smelo i no> vatorski razdvaja pesnika od rodoljuba i potpuno razbija tradicionalnu i odavno već sumnjivu predstavu o Branku Radičeviću kao pesniku koji je opevao veliku epsku rodoljubivu ideju. Umesto toga, on nam razvija pravi, au= tentični i najpoetskiji lik pesnika koji peva iz čiste i neposredne poetske inspiracije, iz mladalačkog oduševljenja za život, iz duboke uvreženosti u životnu idilu. Pesnikova je poetska tragedija u tome što nije imao ništa zajedn:čkog sa kvazi-poetsk:'m rodoljubljem svogn vremena, što ga je, ponesen bujicom rodljubivog zanosa, prihvatio kl:šetirano i deklarativno, sa simbolima i motivima već utvrđen'm i stranim njemu. niegovoj sredini i njegovom načinu života (gusle, handžari. haiduci, krvavi bojevi). U suštini, a ovo što ću reći prirodno nročz'lazi iz Kašan'nov'h premisa iako ih on nije dotie razv'o, Brontov slučai pokazuie koliko rodoljubivo pesništvo postaje poetski nemožno kad ga vreme prevaziđe kao određeni tip rodoliublja, kad se rodoljubivi ideal petrificira i npmet= ne vremenu kao ideal za sva vremena. Prema 'tome, u Brankovom slučaju nije reč samo o sukobu dveju sredina. iako je to osnova, nego i o sukobu lažnih. verbalnih rodoljubivih ideala i njihovih petrificiranih simbola sa auten= tičnim zahtovima vremena i ž:vota.

Na taj način Kašanin je postav:o jedan sasvnm novi kriterijum za određivanje poefsk'h vrednosti Branka Rad'čevića. On pokazuje da je pojam rodoliubive lirike u najužoj vezi sa opštim humanim sadržajima i kosmopolitskim idđeipman, kao što je i rodoljublje širi pojam od rodoliubivog motiva. Krizn rodoliub've lir:ke i počnie onda kad se pojam „rodolub= lja na silu, a za interes aktuelne potrebe, izdvoji iz šireg živolnog strujania vremena i zatvori u uski krug retorski „rođoljubiv:h“ mi-

tova i mokhiva. Zoran GLUŠČEVIĆ

POETIZOVANO MEDITIRANJE

(JURE RAŠTELAN: „ČUDO 1 SMRT“; „NAPRIJED“, ZAGREB, 1961)

Čini nam se da je ova knjisa kratkih proznih tekstova Jure Kaštelana „posledica jedn.g unutrašn'eg „nesporazuma, jednog stvaralačkog kolebanja ı nedovo:ino iskristal'sanih namocera šta.se niome i kroz nju htelo dati i ostvariti.

Jedan resn:k je postao prip.» vedač? Ne bismo rekli. Bar ne pripovedač u uobičajenom smi» slu reči. U ovoi knjizi on mno• go više meditira neso što pripoveda. Pesnik ie postay pisuc proze u koioi su pošstski elamenti vrlo izraziti, dok se pri> povedački „nalaze u zametku. Stalno „između“, u traženju i eksperimentu (eksperimentu kad se ima na umu samo naša dosadašnja književna prođukcia), u traganju i nalaženju, u sinletizo vanju Žžvotnog iskustva, Kaštelanovi prozni sastavi, objavlieni u kniizi „Čudo i smrt“, pre bi se mogli podvesti pođ Vrsftu poetske eseiistike, med tativnjž ii analtičkog tragania za suštinom. egzistenciie (na pitanje šta ie život Kaštelan u ovoi knjizi najčešće i najradđiie „pokušava đa odgovori), za zebniama, lutamilma, nesporazumima, nelzvesnostima i kolebanjima čoveka u životu i života u čoveku, za unutrašnjim dilemama i doživlienim ili samo slućenim sudarima sa samim sobom, 2a USDpOrmnenama, snoviđeniima. tek nashučenom stvarnosti.

Bitno obeležje ovih tekstova je jedan sveprožimajući Doeiski ton koji naglašava sve druge "> lemente { dostiže vrlo, često ste pen prenaglašenog, nasilnog i iz nuđenog poetizovanja.

Teško bi se bilo složiti sa izdavačem, koji na omotu knjizxe tvrdi da petnaest pripovedaxa ove zbirke čine „zaokrugljenu celinu. Ukoliko bi se po svaku cenu želelo tragati za nečim što ovu kniigu čini jed'nstvenom celinom, moglo bi se BOvO> riti · o jednom setno-meditativnom tonu. koji prožima sve nie nestranicei senči je sumornim i sivom niiansom fužne zamišlienosti nađ životom.

Veći deo ove knjige posvećen je tekstuvima u kojima se pisac bavi med'tativno-poetskim i filozofskim „razmatranjima; nešio manje prostora dato je građeniu biza'nih fabula sa isforsiramo poentiranim završecima, koji tre ba da ilustru'u pišćev stav prema životu. ali su naičešže 03telične deklaracije kroz koje se othrtvn moiškeva nreokimiranmost traženiem opštih živoinih stav:va u posebnim slučatev 'ma („P:“ jetlđi vozaža ftramvašsk'h koli“, „Malo nade“); ima u ovoj knjizi i prazniikave. površne fakt: grafi'e, kroz kotu se pre nazire goli kostur sk'ce nekog budućeg, dubl!eg i stuđiozniieg umetničkop zahvata. neso imnmresionisti · čki data slika predmeta p'ščeve žatm*eseanornmosti (..MečvaYvie“)

Jedna ođ-+mannmn Ove proze hir je to što je Kaštelan u njoj Oo-

KNJIŽEVNE NOVINE

stao suviše pesnik, nego što je daleko ispod pesnika koji ie d» nedavno pisao st'hove On kao da ni'e mogao da se obuzda. da kr: tički filtrira i razluči pravo bo· etsko od neprilično „poetzov 1» nog. Od faktografskog nabrajynja i trafania za životnim tama ma i čudima, on je išao do Dpo= kušaja filozofskog otikrivanja s'ištine života, iz mueditiranja je skretao u poetizovenje; tako da bi se o ovim tekstovima moglo 'Bovoriti i kao o meditativnoj poetizaciji i kao o poetskom meditiranju., Kaštelanova „razm'šljanja o životu i svetu najčešće se sVOde na kratko deklasiran:e retic kod originalnih, a još ređe dubokih istina. Prenaglašeno poe• tizovane, retko kad izvučene 'z neke „egzistencijalne „situacie (mada, nesumnšiivo. plod pišče e lične filozofiie i njegovog život· nog iskustva) ovo „mueditativno kazivanje bilo je suviše lako. pa čak i nepodesno breme za formu pripovetke kojoj ie Kašte lan pribegao i daleko ispod onoga što se od pesnika Kaštelanovih kvaliteta moglo očekivati.

Evo nekoliko primera Kaštela= novih međitativn'h sinteza:

„Čovjek sve bitke vođi sam i gol. On je bojno polje i napadeč i borac i pobijeđeni“, (45 str.) „A koliko malo. kol'ko ioš uvijek oskudno znamo o tome šta nazivamo životi“. (56 str.)

— Dakle, šta je život?

— Određeni niz gojina ko'e 5u prožle, koje prolaze ili koje će proći (63. str.) „Mi svi, sa bezbroi lica, samo smo jedno lice života“. (76 str.).

Ima u ovim Kaštelanov'm pro zama i stereotipnih cp'sa i šturog i suvog nabrajanja, koje po nekad narušava osnovnu poeti> zovanu atmosferu cele knjige, od'azeći u jednu drugu, proz9= izovanu krajnost; na jednon: mestu :e cit rano i nekoliko Poo= vih stihova (u originalu) za ktye jie bi malo ko znao reći zašio su tu i kakva im je uloga; nG= negdđe se naiđe i na površnu feljtonsku i prilično „neodđređe= nu simboliku.

Mada :e Kaštelanova rečenica kratka, čitka i skladna, n egova proza se ipak ne čita lako, jer niegove asoci'acije nemaiu onu privlačnu snagu koja veže či~

taoca za knj ževno de'o. Ovakva ~

proza mora biti „prvorazredna da bi bila dopadliiva, da bi stekla bar onaj minimum čitalaca koje dela ovakve vrste obično imaju. Ovo Kaštelanovo okuša=van;e u jednom drugom umetni čkom med'jumu treba pozdraviti kao jedan od prvih pokušaja kod nas da prozni oblik prinou= vedanja osvoji „nekolike nove, kod nas „nepoznate dimenzije, područia koia zahtevaju potpunu pređanost, duboku studjioznost i mnogo orig nalnosti Kaštelan na jednom mestu kaže: „Dobro, vi ne znate ni št3 je život ni što umjeflnost, đ\li znate da ovo što pišem nije ni život ni umjetnost“. (110 str. Ove reči, razume se, ne mogu se primeniti na „Čudo i smrt“, ali se mora primetiti da ovim proznim kazivanjima malo više pravog života i malo više umetničke dubine ne bi bilo ma odmet, Dušan PUVAČIĆ

Nemogućnost · odnosa sa svelom

(MEŠA SELIMOVIĆ: „TIŠINE“; „SVJET“ LOST“, SARAJEVO 1961)

MEŠA SELIMOVIĆ

Pre nekoliko decenija Gertrudđa Stein je, izražavajući stonje duha čitave jedne generacije opterećene osećanjem apokalipt:čnosti raine situacije i dramom poratnog vremena, izrekly misao koja je dobila razmere proklamacije: „Svi vi pripadate jednom beznadnom pokoljenju“. Apostoli njen:b ideja, ti brojni cvetovi posle o lovne kiše. nicali su i razvijali se sa manje ili više književnog uspeha, ali sa podjednako snažnim tragičnim iskustvom i, često, još tragičnijom potrebom da blisku prošlost koja je inspirisala svaku njihovu misao, osećanje i postupak u sadašnjosti, umetnički transponuju. Jedna „lost generation“ ostavila je mnogo knjiga i malo umetnički vrednih dela, ali istorija u svom, valjda, cikličnom kretanju pobrinula se da obnovi tu situaciju, ovaj put u celini mnogo tragičniju. i pruži mugućnost velikom · broju pisaca da svojim delima (nadajmo se da je to bilo poslednii put) i dalje popunjuje biblioteku „izgubljenih“, tim povodom „otuđenih“ i drug:h sličnih pisaca.

Simplifikovano | svedeno na „najkoncizniju meru, ovim je, u štvari, rečeno koji su unutrašnji motivi prvog romana Meše Selimovića „Tišine“, Precizniju odredbu, jer autor ograničava svoja nostojanja na jedan aspekat — prelaznu etapu u životu jedne hipersenzibilne jedinke — daje on sam: „Uvek u svemu postoji ograničena linija između nečeg što je bilo i onog što biva kad prestaje jedan zamah, a dru~

čiva ceo roman, ona je odraz jedne opšte klime čovekovog duha, ins'stiraiući na njoj više puta na razne načine, Sel:mović je dosledno razvija i opštu situaciju uvlači u sve posebne koje čine svekolik čovekov život: starih prijatelja više nema, a nove je nemogućno steći, ljubavi iz prošlosti ne mogu se obnoviti, a nove je nemo= Bucno započeti, rad je nemogućno nastaviti. Sve je nemogućno. I sve smeta: smetaju oni koji nemaju opterećenu svest jer nisu imali priliku da Je steknu, a smetaju i oni koji su imali priliku a nisu je stekli, smeta čak i Spoj uzviše=> nosti i trivijalnosti. Sve je isdno bezuspešno traganje u nemogućnosti da se uspostavi odnos sa svetom, prizivanje prošlosti, jedine oblasti u kojoj se takvo biće snalazi i potvrđuje, i ne» ostvarljiva potreba da se prošlost adekvatno ovekoveči („Zamka je u svakoj reči“). Kad su sve vrednosti obezvređene rezultira usamljenost, ali „usamljenst nije odvajanje, već odvDjenost, nije nedruženje s ljud:ma, već saznan'a da su sve veze prekinute: ništa ne daješ i ne dobijaš. Treba naročits samoubilačka snaga za O

Selimović udružuje svoje malobrojne ličnoSti, koje učestvuju u malobrojnim altcijama, u izricanju tog stanja. U pokušaju da bude što autentičniji on svoje ličnosti, ıli bar većinu njih, pretvara u kompleksne tumače kompleksnih stanja. gubeći iz vida da tako prestaju da budu i autentična ljudska bića. Da i ne govo= rimo o vođećem liku koji kao da se ne iscrpljuje u samoispitivanju, ispitivanju i pre:spitivan;u stvarajući od ove knjige roman intro= spekcije dovedene 'do „paroksizma, To je, mislim, „osnovni i veoma značajan ne=dostatak ove knjige. Ujedinjujući dva kvaliteta koje je. nemogućno prevideti, veoma solidnu narativnu tehniku, u kojoj se opažaju i skromna moderna nastojanja, i izvanredno autentično slikanje izuzetnog psihološkog stanja, Selimović prezentira jednu inteligeninu psihološku analizu, koja je, po svoj prilici, i tačna, ali ne i komplikovan umetnički organizam koji se zove: roman On poseduje u velikoj meri književnu kulturu i rutinu u izražavanju, ono što tolikim piscima nedostaje, ali i ono što. se može steći, a u maloj meri sposobnost umet= ničkog transponovanja, ono što ide sa umet~

gog još nema. U toj praznini treba učiniti na» silje nad sobom da se zaustavimo i da ponovo' krenemo“, Polazeći od ove misli, a na njoj DO-

implicitno.

ničkom ingenioznošću njega je, ukratko, sve više

i ne može se naučiti. Kod eksplicitno, mego Bogdan A. POPOVIĆ

eri gear umu pmuan uznayegui: gi EE PO gu URINU NJE BRG TNG Gru iman area aaa —————

U VLASTI KOŠMARNIH SEĆANJA

(MILIVOJE PEROVIĆ: „PLANINA VLAINA“; „NARODNA KNJIGA“, BEOGRAD 1962)

Najnoviji roman Milivoja Perovića „Planina Vlaina“ razlikuje se vrlo mnog od ranijih njegovih romana, pre svega po samom ambijentu i atmosferi; dok je pre Perović bio slikar seoskog i provinciiskog života, sada on prikazuje ličnosti i zbivanja u velegradu. Njegov sti] je u „Planini Vlaini“, složeniji, razuđeniji, gipkiji, življi u svojim rečeničkim tokovima, bogatiji u izrazu i asocijama _ Ovo delo, koje je očevidno pisano sa strašću i poletom, sadrži jedan ozbiljni psihološki problem. Junak romana, Stojan, izišao je iz rata kao pobednik. ali stravična senka minulih događaja nadvi la se nad njega ne dozvoljavajući mu da izgradi spokojstvo, mir, du ševnu ravnotežu. On se seća svega onoga što se odigralo, svih rat, nih strahota koje dobiiaiu u njegovoj izmučenoj svesti vidi karak ter neizdržljivog košmara. U čitavom delu opisuju se sa dosta po jeđinosti Stojanove patfnie. njego vo postupno, ali i nezađrživo pro pađanje. Stojan dolazi iz provin=~

cije u Beograd na nekoliko dana i u tom kratkom vremeriskom periodu odigrava se drama njegovog unutrašnjeg sloma. Autor račva radnju i uvodi niz. epizodnih ličnosti koje čitavoj.priči o Stojnnovoj tragediji treba da daju više boje, soka, reliefa, konkretnosti Ova sporedna lica (Stoiamove prijateljice Ljubica i Valda, drug Trajko, doktor Genčić) nisu ubedljiva onoliko koliko je to gla vni junak, jer su građena po izve snom knjiškom kalupu koji ih lišava neophodne doze životne uverljivosti. Želja za usiljenim psiholog:ziraniem dolazi u „Planini Vlaini“ do izražaja kao, uostalom i u nekim prethodnim ostvarenjima Milivoia Perovića. Ovaj pisac je najbolji onda kad govori neposredno o Stojanovim uspome nama i mračnim trenucima beznadežnosti, koje on doživliava pri likom susreta sa svojim nekadašnjim prijateliilma.

ratni.

MILIVOJE PEROVIĆ

vihoru, dok je sadašnje njegovo

biće samo razbijena parčad onog nekadašnjeg, celovitog bića, osta= tak ili senka koja se vuče po zem lji bez ikakve volje i snage. Planina Vlaina je za Stoiana simbol

njegovog ranijeg života, mesto na kome je doživeo sve ono što će ga kasnije pritiskivati, mučiti, raziedati. Stojan ne može da se otrgne od rata, on je zaroblienik svojih Driviđenja, svojih sećanja ispunje nih sl'kama krvi, patnie, strađanja. Razočaran u ženu koju je vo leo, osumnjičen od drugova za de moralizaciju i pasivnost, on se na lazi na ivici ludila. U poslednjoj sceni romana vid:mo Stojana kako luta Kalemegdanom tražeći o no mesto gde je pre mnogo godina imao sastanak sa onom istom Valdom koja se posle udala za je dnog pederasta... To Stoianovo uvormo i beznadežno traženje osionca u životu, ta želia da iziđe iz bunila halucinacija koie ga teraju u bezdan samoće i očaja, slič na je u mnogome ponašanju glagne ličnosti romana „Utvara“ Mirka Milojkovića, o kome smo nedavno pisali u ovom listu. I tamo i ovđe postoji gotovo istovetna at mosfera karakteristična po motivu lutanja, neprekidnog ož'vlja-

Milivoje Perović je ovaj svoj tike đela. Stojan u više navrata Vanja stravičnih i groznih dogaroman mogao da nazove i „Sen- podvlači svoju glavnu misao koja đaja vezanih prvenstveno za rat.

ka“, pošto je upravo sm'sao te re či bitan za razumevanje problema

ga prosto opseda: da je om u stva– ri mrtav, da je poginuo u ratnom

Psihička razbijenost Stojanove ličnosti uslovljava i samu kompo-

zicionu strukturu romsna, u ko joj se nalazi kao sadržajni, temat ski centar. Fabula se odvija · na dva plana, prošlom i sađašnjem, koji se, međutim, stalno prožima ju. Prošlost se upliće u Stojanov posleratni život. U svakom mo= mentu Stojanovog bitisanja čeka ga, tako reći, poneka uspomena koja je realnija, prisutnija, važ-e nija od stvarnog zbivanja. Da bi istakao značaj rntnih doživljaja za Stojana, njihovo stalno prisustvo i vlast nad niim, pisac često prekida svoje pričanje i iznosi 'u kratkim odlomcima, kurzivom štampanim, anegdote i razmišljnnja iz vremena borbe. Tako se bez prekida smenjuju prošlost i sadašniost i obrazuju jednu celinu, jedno trajanje, jedan košmar ni san u kome sve feče bez reda, bez svrhe, u kovitlacu Perovićeva rečenica je puna metafora. lir ski ponesena, kitnjasta. Ali ne ta ko retko u autorovom stilu koji inače nosi neka sirova, zdrava sna Ba, primeti se i banalnost u poređenju, sentimentalnost i patetika tamo gde ona nije potrebna i gde deluje kao verbalna isforsira> nost. Uzgredno konstatovnnje nekih nedostataka nikako ne znači to da hoćemo da osporirmo vrednost romana „Planina Vlaina“ ko ji je, bez ikakve sumnje. zanim ljivo i vredno ostvarenje. · | Pavle ZORIĆ ·

3: