Književne novine

GODINA XIV

NOVA SERIJA, BROJ 175 BEOGRAD

13. JUIL, 1962.

CENA. 30 DINARA

MO 04

Pavle STEFANOVIČ

ČOVEK ĆRPOBEDITL

Mislio: sam, da ću sići s uma od bola i užasa kada sam čitao Fokmerovo „Suwetilište“ i njegovu „Sıetlost u, avgustu“.

(Andre Žid)

Kada je pre nekoliko dana kratka novinska vest iz Šarlot vila (u Sjedinjenim Američkim Državama) objavila čitavom svetu — jer ona je svakako u toku nekoliko sati obišla sve Kkontinente — da je šestog jula u gradiću Oksford (savezna država Mi sisipi) iznenada, od srčame kapi, umro američki „Književnik Viljem Fokner, omsilac Nobelove nagrade za književnost u godini 1949, mislim da neću pogrešiti ako kažem da osećanje žalosti, žalosti u društveno fipiziranom smislu te reči, žalosti kao mekog i nežnog osećanja, nije bilo dominirajuće raspoloženje, ni do minirajuća duhovna usredsređenost stotina hiljada a možda i miliona svesti ljudi, koji su sna jednim ili ponekim ili mmogim tekstovima „narativne proze Viljema Foknera imali umnutarnijih odmosa. Uža mporođica, intimno prijateljski Krug, svi oni Koji su sa Foknenom bili u bilo kakvim privatnim vezama, omakvim kakve može imafi svako sa sva-– kim, u svakidđašnjici široko ljudskih relacija, zacelo da su, u tom već pomemuutom Htipiziranom smisln reči „žalost“, ožalošćeni; no žalost Amerike, žalost inteligemcije fe velike zemlje, žalost ogromnog čitalačkog kruga ljudi engleskog jezika, žalost misaonih i brižnih „i savešću optrećenih ljudi čitavog sveta, koji su se

nad prevedenim Foknerovim p:i |

povetkama, novelama i romanima napregnuto naginjali, možda ponaičešće večerom i u stišanin:, gluvim moćima, — fa „žalost“ zai sta je daleko kompleksnije, daleko dramatičnije, daleko teže i fragičnije duhovno stanje Fokne ovih bezbrojnih čitalaca od unifonmne i kompalkine emocije tuge za umrlim dragim i milim čovekom, „rođakom, prijateljem, ·drugom, bližnjim.

Viljem Polkner bio je, ma izvestan načim, i u krupnim srazmerama „Ssspiritaulnih vrednosti ljudskog postojanja, savest čovečanstva, bio je mnekonvencionalni prodor svesti jednog Sa5svim izuzemmog pojedinca u go" lemo testo svesti miliona sputanih, unesrećenih, nasledno i drugačije opterećenih, strastima, besom, patnjom i prkosima zasićenih i zagušenih ljudi. Sam Fokner je, u jednom intervju-u, datom „Politikinom“ specijalnom dopisniku, za vreme svog boravka u Italiji, s jeseni 1955. godine, jasno rekao da njegovi TOmani „tretiraju dovoljno univerzalne istine da bi ove mogle interesovati čitaoce svih nacija“, dodajući da u svakoji knjizi, bro čitanoj do kraja, čitalac nalazi „koncepciju o nekoj opštoj is-

u "O _ — ———

Konformizam, mije estetička kategorija.

s T

Viljem Fokner (1897 — 1962)

tini koju je formirao Sopstvenim razmatranjem, sopstvenim iskustvom i maštom“, te da zatc „ne postoje ni dva čitaoca koji bi našli isto značenje u isuoj knjizi, ma kakva to knjiga bila“. I pošto to tu rečeno stoji, kao šio stoji punovažno i bez ostatka činjenica da je celokoupna Fokmerova spisateljska i tako stvaralačka mašta bila preokupirana čovekom, i samo čovekom, neuhva{iljivo zagonetne, raznovrsne, raznolike, plemenite i iznakažene (stvarnošću egzistem cije iznakažene) „psihike ljudi koji su njegova dela čitali nalazile su same sebe — možda sa stidom i sramom, možda sa btntom i inatom, možda sa olakšanim savestima i smirujućom, mada bolnom utehom — u febrilnim, strahotnim i paklenim vizijama ovog demomski smelos i snažnog duha, koji je izmislio jedam imaginarni svet, da bi kroz njega osudio, žigosao, razgolitio i do same suštine demaskirao realni svet oko sebe i u sebi, oko sviju nas i u svima nama.

Kritičari, analitičari, istoričnri književnosti i psiholozi prekorevali su Foknera, ne malo puta, da je u granici svoje kreativne fantazije zasnovao jedan imaginarni pakao mutnih i zlih sila, lokalistički model humanog Univerzuma koji kipti perverzijama, gumamnutošću, ubilačkim mrakomni i razgoropađeno abnormalnom temperatunom. stihije seksa, Mogli bismo se zapitati, bar sada, nad tek pokopanim lešom Poknerovim, nisu li prevideli ili zanemarili, nisu li sudeći konven cionalnim kategorijama, sterilno zaobišli vulkanski rasap metafqra, metonimija, sinegdoha i to!ikih drugih stilskih figura u Fok nerovoj psevdo-prozi. Taj pisac je u jedmoj prilici polušaljivo cG sebi rekao da je promašeni, neuspeli, zalutali pesnik (napisao je i izdao, u mlađim godđinam:x, zaista, tri knjige stihova, rimovane i uobičajeno Yvitmuzirame poezije) „no i njegovi rasipno opširni, razgramati, verbalno nabujali i ragcvetani romani autentično su pesništvo, epika Svojevrsne, neujednačeme, „valovito promemljive ritmizacije. Bolesti, ubistva, umobolničke žudnje, lju te osvete, ludi prkosi i krvavo zaintačena čuvamja mesnih, klasnih i rasnih predrasuda njegovih heroja, članova i generacija fiktivnih porođica Kompson, Sartoris ili Snoups, u gradu Džefersonu i okrugu Joknapaftafa, koji nikada i nigde nisu postojali, međutim, samo su hiperbolizirane slika o moćima i nemoćima ljudskog mravinjaka, samo tautoložka nagomilavanja elemenata stil

skih figura o masovnoj drami jedne specije živog i Životinjskog, pa zatim očovečenog zbega, koji se budi, upinje, orgamizuje, „rastvara i uvek. iznova amalgamizira u jedan džinovski multipleksni vapaj za nedos tignutim i nedostiživim savršenstvom kojem je i sam Fokncr hrlio i stbremio, u mmnogogodišnjem naprezanju da kao pisac „dostigne nedostižno“. Gledario li tako na vasceli Foknerov Spisateljski opus — verbalni konglomerat protivnosti, sudara. bespomoćnog i uzaludnog okretanja ličnosti (kao čestica) u ne probojnom krugu njihove mnogostruke uslovljenosti, — sagledaćemo njegov doživotni stvatalački napor, njegov nepopustljivi misaoni pritisak na tvrdi bedem enigmatične zakonitosti sveta i izmučenog čovečanstva kao savremeni, individualni ( genijalni) slučaj simteze Homerovog epskog i Šekspirovog dramskog

Z_A _K N JI Ž E V-N:-OS T; U:M:E:T:NILO-S-T ~ 1 _D:R-U:Š-T-V E-N_A. -P-F-T:A-N"JSA

Sva ona osobena, jedinstvenn i jedva dostižna specifična tehnika Fokmerove guste, raskoš“ ne, tako reći neobarokne naracije, sva ona vrtoglavo bujna i složena „leksička i sintaktička polifonija, u kojoj se brišu rasponi i determinacije vremena, godin4, časova i trenutaka sEcije njegovih heroja-simbola. sva ona grafički hibridna, mešavinom nonparela i kurziva potpomognuta komtrapunktika guvornih emfaza i retoričkih groz-: nica njegovih martirera strasti i prokletnika istrajnosti — sve je to, u monumenitalnoj arhitektonici opusa kao što su „Svet“ lost u avgustu“, „Buka i bes“ ili „Uljez u prašinu“, nužna funkcionalna i formalna, komstrukciona i kompoziciona materijal: zacija jednog ekstatičnog ž#filezofsko-poetskog napora FokneTovog Sstvaralačkog duha, Foknerove grandiozne vizije sudbine i drame čovečanstva, Foknerove profetske intuicije o mogućem ishodu večne, mitske borbe si· 14 tame i svetlosti. Razume se, Konstrukcija nekih (iako ne svih)

povorke poetskih ·

duha.

zmeniti! svet

Mladi će i

Za socijalnu,

psihologiju i moral nekog ljudskog društva i te kako zamimljibe pojave konmformizma, i u dvostrukoj svesti maših savremenika pojave konjormističkog mom-konjormizma i non-konformističkog konformizma, za estetiku izgleda nemaju mikakvog značaja. Ne postoji kineski ili bilo kakav drugi zid, između estetike i etike, etike i logike, logike i

estetike, ali tu Yazlike svakako postoje»„i, da bismo izbegli

konfuzije, moramo diferemcirati'ta relativno samostalna pod-

ručja mišljenja i vrednovanja. . 23 Modernizam, nije operatipam, pojam, u estetici, mada mo-

dena umetnost može proširiti polje estetskog iskustva i

|I7AM, MODERNIZAM | ESTETIKR

mada estetičar treba da bude otvorem i prijemčip-za move

:mičke realnosti. | i ) O princip upravo nastajuće: umetnosti, prirodna me-

O u ost njenog karaktera i stvaralačkog hoda, onemoDr VoSe "Oto modernizma prida bilo kakvo 'sisteiotaik značenje, i Zato om i me pripada estetici. Kada bi e: Pelgtiyhosž aktuelnog istorijskog trenutka mastajanja ob OSNVI mogla konceptualizovati, kada bi se teorija umet-

nosti TYazložila i , ; :mrt estetike. . | preči O DEMO spoj pojmova konjormizma i modernizma o tetički elevamtan, pa izgleda da imamo

aože biti es + > M ; Bosfa %0, PS algparatna pojma koji se mi ma koji mačim,

Neodredljivost i nesvodljivost na bilo: ·

reducirala ma istoriju umetnosti, to bi ~

Nastavak na 2. strani

FORNEROVA BESEDA MATOURANTIMA GIMNAZIJE U ORSFORDU, MISISIPI, ODRZANA 28. V 1961.

Davno, pre mego što se iko od vas rodio, jedam mudri Francuz je rekao: „Kad bi mladost znala, kad bi starost mogla“. Svi mi znamo ma šta je om mislio: kađa ste „mladi imate snage da činite što god hoćete, ali me znate šta da činite. A kada ostarite i kada vas iskustvo i posmatramje nauče odgovorima, wmo?mi ste, uplašeni; mi za šta ne ma?ite, želite da budete sami sve dok ste sami u sebe sigurni; miste više sposobni mi voljni da tugujete mad bilo kakvim pogreškama osim, mad, sopstvemim. i

Vi, mladići i devojke, koji se večeras malazite u ObOj prostoriji, i u hiljadama drugih prostorija kao što je 09G, danas, širom, cele zemlje, vi \mate snage da promenite svet, đa ga za uvek izbavite od rata, nepravde i patnje, u slučaju da znate kako, da znate šta da učinite. I tako, saglasno Trečima starog Framcuza, pošto me znate šta da činite jer ste mladi, svako ko stoji ovde sede glave trebalo bi da je u stanju da vam, to kaže.

Ali možda ovaj ovde mije tako star i mudar kao što mjegova seda glava pokazuje ili tvrdi. Jer om me može da vam d& tačan odgovor miti obražac. Ali on ovo može da am kaže, jer u to veruje: ono što nam damas preti, to je strah. Nije to atomska bomba, pa čak mi strah, od mje, jer kad bi bomba vala noćas ma Oksford, ona bi jedino mogla da nas ubije, što nije mišta, pošto bi čineći to ona lišila sebe jedine moći koju ima mad vama: a to je bojazan, od mje, strahova– nje od mje. Opasnost za mas mije u tome. Opasnost za nas predstavljaju sile današnjeg sveta koje pokušavaju da iskoriste čovekov» strah da bi ga lišile njegove individualnosti, mjegove duše, koje pokušavaju pomoću straha i podmićipanja da ga svedu ma gomilu, koja me misli — dajući mu besplatnu, hranu, koju nije zaradio, lako stečem i bezoredan novac za koji nije radio; — koji bi hteli da svedu čoveka ma jednu, poslušnu gomilu radi svog sopstvemog snažemja i moći, ili zato što su i oni sami zbunjeni i uplašeni, uplašeni ili nesposobni da veruju u čovekovu sposobmost za hrabrost, istrajnost i žrtvu. -

To je ono čemu moramo da se ođupremo, ukoliko želimo da izmenimo svet Yadi ljudskog mira i sigurnosti. Nisu ljudi u gomili ti koji mogu. i koji će spasti Čoveka. To je Čovek sam, stporem, DO božjoj slici, stborem, tako da će imati snage i volje da pretpostavi dobro zlu i tako spase sebe jer je vredam spasenja; Čovek, pojedinac, čovek i žena, koji će

ni Yadi stilske vežbe, me mogu povezati u, meku, konzistentmu DYozu.

Ali ako se drži ma umu da je zaista teško maći prave disparatne pojmove i ako se prizna da se sve stvari, koje istoprememo postoje, malaze w mekoj vezi sa svim, ostalim stvarima, onda se, možda, ipak mogu otkriti meki odmosi + među pojmovima čija puka jukstapozicija čini naslov ovog kratkog ma?pisa.

Razmotrimo, dakle, šta bi reč konformizam wopšte mogla značiti u estetici i pokušajmo da uspostavimo meku vezu između Rkonformizma i modernizma!

Pođemo li od izvesne etimološke amalize same veči, onda vidimo da adjektivo konforman doslovno znači saobrazam, pri čemu arhaično obraz mznači lik, sliku, oblik, dok saobražavanje predstavlja odmos predmeta i mjegovog lika u saznajućoj svesti, odnos uzora (Vorbild) i odraza (Abbild),

originala, i kopije. Ovaj odmos, kao što je poznato, ispituje

tradicionalna i moderna realistička teorija saznanja. Za

Vajtheda je centralna gnoseološka kategorija upra»o com.

Jormatiom (saobražavamje); w Vitgemštajnovoj teoriji simbolizma: odlučujući značaj ima realistička, ideja o odslikavanju sveta; to važi i za- onu, marksističku teoriju, odraza kojoj nedostaje dijalektički karakter; istorijski pre svega to važi za Demoknita i mjegovu teoriju eidola. Pandan ovom gledištu w, estetici je teorija podražavanja (imitacije) ili odražavanja, ili, ma: samom izvoru, teorija mimese Plaiona

i Aristotela.

„Konjormizam“ wu, estetici tako bi mogao biti neka vrsta teorije odražavamja, čija je poemta vw ideji da wmetnički lik (obraz) mora biti konformamn (saobrazan) nečem, bivostvujućem, mekoj gotovoj i „spoljašnjoj“ Yealnosti. I odgovarajući moralni Yed posledica sugerira arhaična reč obraz, sa superponiramim, Taodeymim, Yreferemcijalmim, i vredmosnim značnenjem: u pitanju je me samo „logička slika“,čija struktuYc formalno odgovara strukturi odslikame stvari, već i obraz u ioralnom smislu, reči.

KNJIZEVNE NOVINE

L ı

»lma stvari koje čovek nikad ne sme pristati da podnosi, nikad prestati da odbija da ih podnosi:

4 vr ·

nepravdu, beščašće i stid...«

(“Uljez u. prašinu“)

MO

' uvek odbijati da budu: prevareni, uplašeni, ili podmićemi, đa

bi se predali, me samo po pravu mego i po dužnosti da biraju između pravde i mepravde, hrabrosti i kukavičluka, žrtvovanja i pohlepa, sažaljenja i vlastitih interesa; — koji će uvek verovati me samo u pravo. čoveka da bude slobodam od mepravde, gramziposti i obmane, mego i u dužnosti i odgo»bormosti čoveka·da bazi-da li ima pravde, istine, sažaljenja i samilosti.

Zato, nikad se me plašite.. Nikad se me plašite da digmete svoj glas za poštenje, ža istimu, samilost, protio nepravde, laži i pohlepe. Ako. vi, me samo bi u ovoj prostoriji večeras, već u svim hiljadama drugih prostorija kao što je ova, Širom, celog sveta, danas i sutra i sledeće nedelje, učimite ovo, ne kao razred ili razredi, nego kao pojedinci, ljudi i žene, vi ćete izmeniti svet..I svi Napoleoni, Hitleri, Cezari, Musoliniji i Staljini u jednom, pokolenju, i svi drugi tiranmi koji žele moć i uzdizanje, prosti političari i preovrtljioci koji su i sami zbunjeni, neuki ili uplašeni, koji su se koristili ili se koriste ili se madaju da će se koristiti čopekovim, strahom, i pohlepom, da bi tog čoveka zarobili, nestaće sa lica zemlje. e

Prevela Mazalta FPINCI

ea rei aa SO a aa Ori e a Pra ya rary ai a orice S e aaa e nia

Pošto je meposredmo jasno da konformisti mogu prihvatiti realističku teoriju umetnosti, „ili je poreći, iz toga već proizilazi da između konformizma kao moralnog stava i uviđanja Yealističkog karaktera umetnosti ne postoji mikakva wwwirašnja i bitna veza.

Čuveni Balzak — primer govori o dipergemciji koja može postojati između, mamera umetnika i wwutrašnje dimamike i vezultata njegova rada, iz čega proizilazi da konformizam, ili mon=konformizam, kao moralni stav autora, mi pošto ne mora biti jednoznačno 'izyažem, u, umetničkom, delu. (Ispitati odmos intemcije umetnika i umetničke kKreacije.)

Kao što iz sopstvenog iskustva dobro znamo, predstavnik esteličke teorije odraza može zastupati tu teoriju i iz konjormističkih razloga, ili pod pritiskom, spoljašnjih, sila, ih: iz različitih drugih heterogemih, motiva. Lisjen, Goldman mi je rekao, u privatnom, razgovoru, da mjegov prijatelj i sumišljenik,.Đerđ:Dukač,.stavljajući-teoriju odraza u temelj svog sistema estetike, sam, me veruje u tu teoriju. OdgobPo?nOSi za to tvrđemje može se prepustiti francuskom, au– toru, ali su iz samog Lukačevog „post-skriptuma“ dovoljno bozmati- složeni, moralni- problemi s. kojima:se :suočavao ovaj značajni marksističici teoretičar,

Ako je modernizam, u umetnosti vezan za estetičku teo?iju koja umesto odražavanja maglašava stvaralaštvo, onda takva teorija može opet proisticati bilo iz konformističkog bilo iz. nonkonformističkog moralnog stava. Ni ovde ne Dostoji unutrašnja i bitna veza između estetike i morala. Pre svega modernizam, ni po kakvom. pravilu ili,definiciji mije vezam za maglašavanje stvaralačkog momenta u umetnosti, a zatim stvaralački moment me isključuje „Yeferemcijalno značemje“, realistički karakter umetnosti. Prema tome, modernizam, ni kao teorija me isključuje saobražavanje postojećim, realnostima. (Ispitati odmos odraza i stvaralaštba.)

Izgleda, dakle, da dovođenje wu vezu konformizma i modernizma proističe iz konfuzije moralnih principa i estetič-

kih, kategorija. Milan DAMNJANOVIĆ