Književne novine

RITA

KA STVARANJU JEDINSTVENE SOCIJALISTIČKEKULTURE +

Nastavak sa 1. strane

Zar je, možda, neprihvatljiv predlog da pojedini izdavači, kultume redakcije eledlnati 1adio -stanica, kao i filmske redakcije, s vremena na vreme zamenjuju svoje urednike (od kojih su mnog! i pisci) među sobom? Tako bi, vecimo, urednik određene delatnosti beogradske „ProDO „obavljao urednički posao dva-tri meseca, | i možda i pola godine, pri „Državnoj založbi 5t0venije,“, a njegov kolega iz Ljubljane za to vreme nalazio bi se u Beograđu? Kolike se samo mogućnosti otvaraju ovde novinarima kulturnih (i drugih) redakcija! Naravno, sa svim tim u tesnoj je vezi mnogo osnovnih životnih problema koje bi trebalo rešavati, ali s dobrom voljom ostvarilo bi se bar nešto.

Svakako nam je svima jedno jasno: iki deo jugoslovenskih pisaca ( da o (S OBAEbanı pisci) oseća potrebu za ftešnjom „međusobnom saradnjom, jer smo svesni da svi stvaramo jednu kulturu, da je integracija te kulture naša najdublja želja (i to ne od danas!) i da je to za pisce nužnost ne samo s idejno-političkog aspekta već i čisto s praktične strane. Svaki književnik želi da se krug njegovih čitalaca proširi, da jednostavno govori što većem broju ljudi o tom svom lepom, plemenitom poslu, o tome kako nastoji đa svoje sitno zrno postavi kao trajnu vrednost u mozaik naše kulture.

I da sa vratim početku svoje diskusij : odgovornost! Ne stihija, niti Dal dlučaj Koji BBS združuje i opet godinama dele, nego sistematsko gajenje međusobne saradnje, neprestani napori za upoznavanje zajedničkih problema i ljubav brema svemu što je naše, što su stvorila ranija pokoljenja za nas danas, za trenutak velikih mogunćosti, za koji još uvek nije kasno!

MARIJAN JURKOVIĆ

RIJEČI, STVARNOST, INICIJATIVE

Mnogo smo govoril ovih sedamnaest godina o potrebi bržeg zbližavanja, dubljeg međusobnog upoznavanja i postepenog stapanja svih jugoslovenskih nacionalnih kultura. Često smo kritikovali sebe i druge zbog nedovoljnosti naših akcija, rezolucijama smo obećavali da ćemo smjelije ići ka cilju: stvaranju jedinstvene jugoslovenske socijalističke kulture, koja neće silom negirati, nametanjem i potiranjem brisati stare nacionalne osobenosti i obojenosti.

| Ali, kad se sve sabere: nije mnogo uči-

njeno. A tempo naših inicijativa kao da se usporava posljednjih godina, kočnice kao da postaju agresivnije.

Pogledajmo stvari realno. Slovenačka i makedonska književnost žive bezmalo zatvorene u granice svojih jezika, nedostupne drugim jugoslovenskim čitaocima, njihove jezike. Uzmite, recimo Bilten našeg Saveza, Saveza književnika, koji je tu skoro objavljen, Vidjećete tamo da je, na primjer, samo prošle godine u Sloveniji naročito istaknuto nagrađeno književnim nagradama — sedam romana ili knjiga pripovijedaka. Neću ovdje da navodim imena autora tih djela, ali pogledajmo u Biltenu, drugovi srpski, hrvatski, makedonski i ostali jugoslovenski pisci sa izuzetkom naših slovenačkih drugova, pogledajmo ta imena i recimo iskreno, šta nam ona govore. Šta znamo o njima. Šta je prevedeno u našoj republici. Malo ili ništa. Kao i šezđesete, pedeset devete, pedeset osme i mnogih ranijih godina. A sve su fo naši, jugoslovenski pisci,

neimari naše zajedničke jugoslovenske kulture. ,

I, ako je vjerovati žirijima, ne nejaki pisci.

U Makedoniji je prošle godine, kako nas obavještava Bilten, nagrađeno šest romana ili knjiga novela. Isto.

Ili, idući fragom ove iste misli: pokušajte da u biloj kojoj beogradskoj knjižari nađete književne časopise iz Makedonije ili iz Slovenije. .

A upoznati neku književnost može se jedino čitanjem, Banketi i turizmi, povremene posjete, slučajna viđenja ne mogu da zamijene stalno čitanje.

Pređimo sad na drugi, možda lakši, teren, na teren jednog jezika kojim govore i pjevaju četiri republike (Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora). Možda je tu bolje? Možda su tu granice republika nevidljivije? Uzimite komplete književnih časopisa i pogledajte u poslednjem godišnjem Sadržaju koliko ima, recimo, u srbijanskim časopisima imena iz Hrvatske, i obrnuto, narBvno. Poredite broj takvih imena sa Sadržajem iz 46, ili 47. godine. Vidjećete da su — sa rijetkim izuzecima kojima treba odati priznanje — zidovi postali viši, čvršći, zatvoreniji.

Napravljen je, poslije mnogo truda, jedinstveni srpskohrvatskn pravopis (pretrpan, doduše, masom nepotrebnih dubleta-kompromisa, od kojih mu ponegdje puca jedinstvo po šavovima — ali ipak jedinstveni). Građen je, kao što je poznato, na osnovima Novosadskog dogovora od 1054. godine, u kom se kaže da je narodni jezik Srba. Hrvata i Crnogoraca „Jedan“, a kmjiževni „jedinstven“ i da zato treba odlučno stati na put postavljanju „veštačkih prepreka prirodnom i normalnom razvitku hrvatskosrpskog književngp jezika“, te „sprečiti štetnu pojavu samovoljnogs „prevođenja“ tekstova i' poštovati originalne tekstove pisaca“. Ali ti „vještaci“ nisu umrli kao što se očekivalo, bili su se samo umrttvili, a sad opet rade svoj stari posao: dižu ponovo vještačke pre-

preke. Ne spavaju ni oni što ne mare za OTrigBinalne tekstove pisaca: gospodnje 1962. pismo u zahtijeva od uglednog prevodioca da

fužno je čitali godine kom ugledni izdavač „dozvoli“

onima koji ne znaju”

U OVOM BROJU „KNJIŽEVNE NOVINE“ NASTAVLJAJU DISKUSIJU NA TEMU KA STVARANJU JMDINSTVENE SOCIJALISTIČRE KULTURE, ZAPOČETU U PROSLOM BROJU.

prevođenje svog prevoda, kako bi djelo moglo da se pojavi u drugoj republici, — gdje vlada taj isti „jedinstveni“ hrvatskosrpski ili Sprskohrvatski jezik.

Razvoj nauke i tehnike smanjuje neprestano svijet u kom živimo. Već danas on je mnogo manji prostorno i vremenski, mnogo t+tJešnji, senzibilniji na sve svoje unutrašnje, interzemaljske, promjene, nego što je bio Četrdeset

'pete. Đkonomski, politički ili moralni zemljo-

tres u bilo kom dijelu svijeta nalazi svoj odjek u ostalim njegovim dijelovima brže nego ik"d ranije. Brže nego ikad ranije sredstva modernih telekomunikacija prenose i čovjekovu

«misao, prenose je u riječi i slici, i Ona —

čovjekova misao — postaje, takođe brže nego bilo kad ranije, materijalna snaga. Integracije u ogromnim razmjerama postaju tivrde činjenice, daju pečat ovom vremenu. Ekonomska, politička i kulturna integracija kuca snažno i na našim, jugoslovenskim vratima.

Stvaranje jedinstvene i socijalističke kulture na ovom našem jugoslovenskom prostoru je zadatak koji ne trpi odlaganja: jer on je uslovljen i kretanjem svijeta i našim 'kretanjem, našim stadijem razvitka socijalizma. Mnogo smo vremena propustili i zato sad treba da djelujemo djelatnije i pokretnije.

Gajimo svaki svoje nacionalne tradicije, ali ne budimo gluhi ni za hod vremena. Ne naglašavajmo stalno naše republičke granice, već ono što je unutar tih granica socijalističko i sve ono što može da nam bude građa za jedinstvenu jugoslovensku socijalističku kulturu,

Upoznavajmo se po jednom planu i sistemu sa najboljim književnim djelima koja nastaju u svim jugoslovenskim republikama, sa djelima koja svojom umjetničkom snagom, svojom vjerom u socijalizam i svojom vjerom u čovjeka mogu da nam pomognu na našem ne lakom putu,

Kako da to ostvarimo? Ako buđemo kao i dosad puštali da sve ide kako ide, da teče stihijno, samo od sebe, da miko nema pregleda jugoslovenske cjeline, ako budemo dozvoljavali da nas uspavljuju fraze u dugotrajnosti i delikatnosti ovog procesa, zato što je on vezan za tugaljiva nacionalna osjećanja, — ništa nećemo uraditi,

P:sci dobre volje, njihova Udruženja, n prije svega njihov Savez, mogu da učine mnogo. Valja nsći materijalne mogućnosti za -- kako se meni čini — dvije nejhitnije akcije: pqkretanje jedne edicije koja bi svake godine ob-

"javila na srpskohrvatskom dvije ili tri najbolje

knjige koje se pojave na slovenačkom i na makeđonskom jeziku, i obrnuto, na slovenačkom i makedonskom jeziku četiri ili pet najboljih novih hrvaftskosrpskih djela. I drugo, pokretanje jednog mjesečnog lista u obliku novina, koji bi štampao najznačajnije kraće tekstove koji se jave u svim jugoslovenskim književnim časopisima i svim jugoslovenskim književnim novinama. "aj list bi trebalo da izlazi u tri istovetna izdanja (kao što već nekoliko godina izlazi list Komunist). .

Naći materijalne. mogućnosti? Mnogi će se na ovo pitanje nam:štiti i rezignirano odmahnuti rukom, Naravno, ako se finansijska sredstva traže od zajednice koja ih u ovom trenutku nema, ako se traže tamo gdje nema izgleda da se dobiju.

U ovom času na tapetu je integracija jugoslovenske ekonomike. Ona će, razumije se, Zahvatiti i izdavačka pređuzeća. Ali dosad smo, na Žalost, malo čuli o izdavačkoj integraciji u jugoslovenskim razmjerama, a to je, čini se, upravo ono što je ekonomici kao cjelini, pa dakle i izdavačima, sugerirano kao zadatak na Črtvrtom plenumu CK SKJ. Zar ne bi baš cvdie bila dobra prilika da se učini prvi korak: da najveća izdavačka preduzeća svih jugoslovenskih republika zajednički odvoje sredstva za ove dvije jugoslovenske akcije, Pond koji bi bib stvoren na taj način bio bi njihov lijep prinos građenju jedinstvene jugoslovenske SOcijalističke kulture, a i jedan vid njihove integracije ili kooperacije, koji ne bi, naravno, isključivao i jače integracione poteze izdayačkih kuća, osobito na terenu četiri jugoslovenske republike srpskohrvatskog jezika.

ČEDO VUKOVIĆ

S RIJEČI O JEDINSTVU NA DJELA

ilo je potrebno da Predsjednik Tito kaže jednostavnu ali veliku riječ o jedinstvu naše kulture, O opštejugoslovenskoj Socijalističkoj kulturi, pa da se i mi nekako irgnemo, da pokrenemo širi i odlučniji razgovor o tome i da se prisjetimo svakojakih začaurenosti i infekcija za koje nisu postojale zdravstvene knjižice. i LL Pošto je unaprijed omeđen obim ovoga teksta, moram odmah reći: trebalo je i dosad „da djelujemo u pravcu jačanja jedinstvenosti JjUgoslovenske kulture, da to bude naša osnova.

naša azbuka, (Svi smo znali tu azbuku, naučili

smo je u minulom ratu, ali smo se — na žalost — veoma često služili samo manjim dijelom nJenih slova, a ona druga su se gubila iza uskih vidika.) Prisjećam se sada utisaka o nastavnim propBramima, koji su dobrim dijelom bili ograđeni republičkim bodljikavim žicama (ova riječ neće izgledati preoštra kad saopštim jedan svoj doživljaj: na putu za Cetinje našao sam se slučajno u autobusu sa učenicima završnog razreda učiteliske škole iz jednog od velikih republičkih centara; tek tu, u Rijeci Crnojevića, sjutrašnji učitelji saznali su da je postojala Obod-

}__ | Ae. Lo

ska štamparija iz 1493. godine i izvadili bilježnice da to zapišu, a neki su s nevjericom pitali nastavnika da li je to istina i zašto o tome nijesu ništa učili).

„Iz iskustva znam da neće biti presudno samo naše pusto deklarisanje o jedinstvu, saradnji, kontaktima itd. Krajnji je čas da svaki od nas, kulturnih radnika, „pogleda svoju dosadašnju aktivnost i rad ustanova i organizacija s kojima je. u vezi, pa da utvrdi: šta je i koliko je učinjeno da se razbiju razne naše uskosti i zatvorenosti na području kulture, kako smo i koliko uticali na oblikovanje misli i ubjeđenja naše javnosti pojedinaca, jesmo li doprinosili povezivanju naših napora i stvaralaštva ili smo postavljali i podupirali sve neprobojnije prepreke između pojedinih naših teritorija, čak i između gradova, u kojima je počeo da buja lokalizam i svakojake tjesnogruđe sftra-

. sti. Svaka riječ, izrečena u ovoj anketi, ostaće

samo dobar zvuk, ako je ne osnažimo svojim radom. Mi neprekidno nešto prevazilazimo, Prevaziđimo, poređ ostalog, i odgovor koji je mlađem pjesniku iz Titograda stigao od redakcije jednog časopisa: „Mi okupljamo saradnike sa teritorije.. Vi svakako imate svoj časopis, pa mu se izvolite obratiti, Sa strane primamo samo one priloge koji po kvalitetu znatno nadmašuju radove naših saradnika”, Časopisi koji izlaze u pojedinim našim republikama ili oblastima, po prirodi stvari, treba da se oslanjaju na većinu saradnika sa tog područja, da imaju određenu boju i lik, da njeguju svoja + specifična obilježja; ali bilo bi isto tako prirodno da otvore svoje stranice i za stvaraoce iz drugih krajeva i da prema njima ne primjenjuju diskriminaciju. Zatim, izdavački planovi mogli bi biti izrazitije prošarani djelima pisaca iz drugih republika i krajeva (u tom pogledu sarajevska izdavačka preduzeća mogu nam biti uzo?). Veću otvorenost prema saradnji iz svih naših mjesta mogli bismo zahtijevati i od listova, radio-stanica, televizije (i to ne samo od njihovih kulturnih rubrika), kao i od pozorišta, čiji bi repertoari mogli biti nešto šire zasnovani i od kulturno-umjetničkih društava i grupa (tu se presporo oslobađamo programa koji su zadahnuti nacionalnom romantikom ili tekstova iz pera lokalnih stvaralaca). Zatim, proslave godišnjica naših književnih velikana (Prešerna, Dositeja, Njegoša, Mažuranića, Vuka) mogle bi da se razviju u snažne jugoslovenske manife> stacije, a one se (zašto?) satjeruju u republičke okvire. Zatim... još mnogo bi se moglo nabra=jati. Ne zaboravimo: vrijeme već pita svakoga od nas šta smo rekli i napisali i — još glasnije — šta smo učinili za jedinstvenu socijalističku kulturu Jugoslavije, bolji od dosa=

Dajmo odgovor svih

dašnjih.

DERVIŠ SUŠIĆ

UPRIJETI PRSTOM

Svaki period bržeg preslojavanja društva rađa i ljude slične Alagi. |

Počeo je kmo pisar a opštini godinu dvije pred rat. Bio je mlad, sam, tanak imetkom, ćutljiv iz zavisti i bojazni da drugima ne otkrije na šta je sve spreman samo da više nikad ne ogladni i ne bude sin nadničar. Brzo je svještio sticanje ugleda ubjedljivom imitacijom pometna među zaostalima, i zarađivanje novca bez buke i suvišnih svjedoka. Od prve činovničke plaće u opštini razvijao se u zvjerku sitnih opasnih zubića, zvjerčicu koja tiho gazi, vješto zameće trag i hrabro skače naivnoj srni pod grlo, da joj se napije krvi. Vuku se sklanja na dan hoda daleko.

Bio je dovoljno kukavica da se u ratu ne lati oružja, ni po računu, ni po sentimentu, što su mogli, koji su izgubili, protumačili njegovom mudrošću. Oni koji su dobili, prihvatili su njegovo objašnjenje: od početka rata bio je dušom za ovo naše. Ali, on je učinio više štete nego da je pucao za sve vojske koje su ovim krajem prolazile. Samo, o njegovoj šteti nema dokumentacije, Jer, pisari znaju šta je pisani akt, i šta je svjedok.

Kraj rata dočekao je Alaga 5 trideset dunuma zemlje više, i novom kucom na spratu.

Četrdeset pete bio je prvi šef magacina u opštini. Dok su drugi stavili svoje i narodne pobjede ili zbunjeno stajali ne znajući kud da se djenu, Alaga je učio knjigovodstvo. I bio jedan od rijetkih koji su znali tehničku stranu opštinske mirnodopske vlasti. Nije nosio pištolj, na opasaču, ali je znao sastaviti akt, predlog budžeta, završni račun. Za dvije godine dokupio ic još dvadeset dunuma' zemlje i sagradio roditeljima kuću. Ljudi su se divili njegovoj ljubavi prema roditeljima, a on je znao da su roditelji stari i da je jedini njihov nasljednik, on, Alaga.

Htjeli su jednom da ga smijene, jer se počelo govorkati da je preduboko gurnuo ruke u magacin. Ali se izvukao svjedočenjem susjeda da je čestit i radin čovjek. A predsjednik opštine je zavapio: „Ljudi, nemojte, to nam je jedini stručnjak za materijalno knjigovodstvo!“ Alaga ostade, zapamtivši dobro ko ga je optuživao. Stojanu Stojanoviću se žalio da su mu to „šokci“ bili „namjestili“, Anti Antiću: da su mu to bivši četnici „napakovali“, a Mujagi, zapovjedniku legije u zatu i amjdži svoje žene: da se ne {reba čuditi ako se čovjeku muslimanu današ i gori stvari. dogode. j

Postao je šef knjigovodstva u zadruzi, Stojanu Stojanoviću je šaptao — pazi, „šokcić“ po lako preuzimaju vlast, Anti Antiću — čelnici će nam se preko upravnog odbora popeti za vrat, a Mujagi, zapovjedniku legije u ratu i amidži svoje žene: goreg vakta za muslimane nije bilo, neka svak gleda svojoj glavi selameta! Na godišnjoj skupštini zadruge, pred poslanikom i drugim drugovima, održao je referat,

Za neuspjehe zadruge okrivio je nisku svijest ·

zadrugara. Poslije toga je drugovima bez buke, bez natezanja, organizovao hajku na medvjede.

Drugovi. gosti bili su vrlo zadovoljni i sa ulovom i sa skupštinom i sa referatom, |

Kad je postavljen za šefa knjigovodstva u građevinskom preduzeću, i kad su ga radnici pritisnuli sumnjama da je vješto namještao sebi nekakva primanja, on 5e drugovima požalio na primitivan profil našeg kadra u građevinarstvu. To je bilo tačno, ali je pritisak. radnika na lopova knjigovođu bio prvi njihov korak ka čupanju iz nukosti. Polako, nečujno riješio se trojice najotvorenijih. Ostali su zaćutali.

Ljudi ga mrze, ali ga se boje. Rađe mu las--

kaju, nego da se svađaju 5 njim. Alaga je zejtinom obmazan i za vještije hvatače. | :

Alaga nije jedan, ni u jednom selu. U jugoslovenskoj kulturi (naravno u izdavačkim preduzećima i u esejistici) on je potajna spiroheta, Nedosljednost mu nije mana zbog koje se gubi,

nego opako oružje kojim vješto rukuje, Jugo-..

slovenstvo mu smeta, je dovoljno pametan da ne udara otvoreno na njega. Učenim šarlatanstvom i briljantnim ništavnostima zaogrnuće šovinizam, da se neprepozna, a ipak da djeluje kao arsenik u šećer-

jer mu nije dorastao, ali .

noj oblandi. Na raspolaganju mu je širok izbor

maski: borba za svoje preduzeće, za svoj grad, za svoju republiku, za svoju generaciju. Ništa od toga nije prismno njegovo. Samo — povres men zaklon za upotrebu, već prema prilici. Što seoski Alaga šapće i govori, to Alaga u kulturi šapće, govori i piše. Vješt kozer, pozer 1 frazer,

on je sitna đuha i nejaka srca koji ne mogu ·

da nadrastu svoj mali krug sujete, pohlepe i vrlo uvredljive oholosti. Da bi se danas bilo Jugosloven, treba u prvom redu biti kompletan čovjek. A to Alaga ne može. I neće, jer da bi se to postalo, potreban jc velik napor prevazilaženja kojekavkih nanosa u samom sebi. Nesreća je naša u tome što u nas rijetko ko upire prstom u Alagu i javno kazuje o njemu ono što on jeste. Krajnje je vrijeme da se ka-

že. Ali, da se nivoom kazivanja i snagom argus

menata ne pruži Alagi nova šansa za alagovanje, Da ne ispadne kao da se jedan Alaga svađa s drugim Alagom,

JOZO LAUSIĆ

PUNA SLOBODA STVARALAŠTVA

Spremno se odazivajući pozivu „Književnih | novina“ pozdravljam ovu diskusiju, koja je sVO~

jim predmetom jedan od najznačajnijih događaja našeg poslijeratnog demokratiziranja. Mnoštvo je

problema koji me zanimaju kao građanina i kao ·

pisca ujedno. Zbog ograničena prostora biram najpoglavitije: .:

1) Naš je ustav, kao nijedan i ničiji do sada, prvenstveno ustav društva, a tek onda dr= žave. U toj činjenici leži prava njegova bit. Dakle je i naša društvena stvarnost sa svim SsVOjim komponentama jedinstven slučaj mođernoga svijeta. To neka nam je prvo na umu. Jer svaki pravi, nenametnuti ustav mora biti 'ogledalom

trenutnog stanja jedne zemlje, svih njenih pri- ·

vrednih, političkih i kulturnih tekovina, ali isto tako i elastičan putokaz švih budućih stremljenja. Naravno, ne u smislu propisivanja, nego normalnog fijeka već ukolotočenih' životnih manifestacija, koje će nužno u budućnosti poprimiti različite, često puta i nepredvidljive, mo= gućnosti svojih rješenja. Dogma je najopasniji neprijatelj čovjekove slobode, čak 'i onda' kad” dogmafizira sloboda. Zato naš ustav mora” biti

dušmaninom Svakom dđogmatizmu, toj hiperieo-"" fiji mnogih najplemenitijih ideala svih vjećkova, 9) Čovjek se u revoluciji ne bori za „revolu- '

ciju“, već za svoju vlastilu egzistenciju. Nije, dakle, revolucija i odjelotvorenje nje nikakva apstrakcija, nikakva vrhunaravna ideja, nego čista zbilja svakog pojedinca. Stoga je sloboda svih jedina garancija uspjelosti revolucije, Sve ostalo često može biti samo zvučna fraza.

3) Kazasmo: naš je novi ustav ustav jednog određenog društva, a tek onda i jedne određene države, koja se još uvijek mo va poistovećivati s pojmom društva, i obratno. Pederalizam je osnovna tekovina jugoslavenske revolucije. Sloboda svih nacija mora biti mak= simalno zagarantirana. Stanovite izrođenosti, O kojima nedavno bijaše govora „treba suzbiti odlučno. Usuđujem se kazati da je pravo pojedinca sukladno pravu nacije, a prava nacija temeljni su uvjet prosperiteta našega društva kao cjeline, Da ovo ne ostane samo konsfatacijom, nužne su konkretne mjere, koje ustav mora pomno predvidjeti, demokratska praksa odjelotvoriti,

4) U prigodnom govoru predsjednika Tita bilo je.riječi o pojmu jugoslavenske kulture kao cjeline. Problem koji, uistinu, ište zainteresiranost svih koji se kulturom izričito bave, Mislim da ga riješiti nije teško. Oslanjajući se na ono što maloprije rekosmo, možemo ustvrditi da je osnov i zalog nepatvorenoj, istinskoj jugoslaven= skoj kulturi potpuna sloboda stvaralaštva sva=

ponaijprije..

kog pojedinca i, u skladu s tim, poštivanje kul= . tura pojedinih naših naroda, kako hrvatske i srp '.

ske, tako i makedonske i slovenačke. Ako je naše društvo po svojim pravima i dužnostima kome. paktno, onda će i duhovni izdanci ie društvene i nacionalne ravnopravnosti biti jedinstveni, Bilo. kakvo protežiranje onoga što protežirati ne treba, donosi golemu štetu svim oblicima naše da> našnjosti, a dovodi naveliko u pitanje i budučnost, Koliko god ovo važi za privredu, toliko važi i za kulturu. Zar nije napr. Ujevićevo, Ćo= sićevo, Krležino, Davičovo, Šegedinovo i Lalićevo djelo odraz jedđdinstvenosti jedne odyeđene. stvarnosti, premda proiziđoše iz različitih na cionalnih kultura?

Iskazujući sudbinu svoje nacije, istaknuti je.

pjesnik istovremeno i općejugoslavenski i općečovječanski. A na našem je društvu i novom ustavu — kao stjecištu prošlosti, sađašnjosti i budućnosti toga društva — da zaštićuje i promiče sve ono što je duhovno i kulturno vrijedno u njemu. Prava se kulturna klima samo tako stvara. Tomu je napretek dokaza i u naš

i u svijetu. Ništa nije slučajno, a najmanje 56

nešto odigralo po bilo kakvim propisima, Jao svim oblicima društvenog života. kulturi i umjetnosti ponaosob, koji bi počivali na zakonima umjesto da bude obratno. Na ovoj fundamentalnoj postavci neka je sagrađen i naš novi ustav. Jer, prije svega, bijaše život i povijest.

KNJIŽEVNE NOVINE