Književne novine

ERP

(Nastavak sa 1. strane) je sastavni deo ljudskog života, njegova neminovnost, i zato umetnička dela i jesu prva i najstarija svedočan–stva o čovekovom umu. Istina je da u književnosti i umetnosti ima zanata i veštine, i tačno je da nas umetnička i književna dela zabavljaju, ali sve to — zanat, veština, zabava — samo je pratnja njihova. Ne slikaju i ne pišu ljudske ruke, nego ljudske misli i o-– sećanja. U traganju za izgubljenim vremenom Marsela Prusta nije roman, već testament, u kome pisac spasava sebe i druge od propasti i zaborava.

STVARNOSTI I STVARNOST

Sto je naša seoska pripovetka vedra i idilična, to nije stoga što je u poslednje dve decenije prošlog veka, bio život idiličan, već što su bili idilično raspolože ai pisci. Ni po čemu život na selu njje pre sto godina bio kod nas pitomiji ni uljuđeniji nego danas. Naprotiv. Što su naši pripovedači, ipak, slikali porodične zadruge kao rajske zajednice, a seljake kao dobre anđele, to je stoga što im je to godilo i što su u to hteli da veruju (jedino nije Ignjatović, koji je seljake najbo.Je znao) i što je to bio nepisan zakon voleti seljaka. Ne diviti se narodu i narodnoj mudrosti, ne klanjati se seljaku paćeniku i nevideti bistrinu srpškog seljaka graničilo se sa izdajstvom i sa odmetništvom. Živeći u kultu sela, naši realistički pripovedači gledali su na seljake očima ijjudi koji su idealizovali sopstveno detinjstvo i plaćali danak ideologiji svog vremena. Priče Janka Veselinovića i Laze Lazarevića, to je više nostalgija za mladošću provedenom na selu nego slika realnosti, i više želja da se svide savremenom čitaocu nego da traže istinu.

Književne slike su, u sva vremena, više snovi nego stvarnost. Rusko selo '"Turgenjevljevo i rusko selo Bunjinovo, to su dva razna sveta, jer su dva razna sveta Turgenjev i Bunjin. Piščeva ličnost determiniše stvarnost isto foliko koliko i stvarnost determiniše piščevu ličnost.

Kad bi stvarnost bila jedna, dosta bi bi.a jedna književna ličnost koja bi o njoj govorila. U tome i jeste razlika između: nauke. i religije, s jedne strane, 'i' književnosti i umetnosti, s druge, što za nauku i religiju postoji apsolutna stvarnost i apsolutna istina, a književnost i umetnost ih u sve novim vidovima bez prestanka otkriva, Priče i pesme se ne pišu zbog stvarnosti, već zbog čitalaca i pisaca, za koje ima onoliko stvarnosti koliko i ljudi,

UMETNIK I ISTINA

Ma kako bio objektivan, umetnik kad nije čudovišan — ulepšava život, I to Je ne samo prirodno, već i neminovno. Mi nećemo od umetnosti opterećenja, nego olakšanja i, siti rugobe oko sebe i u sebi, tražimo u njoj ono što Je divno U trenutku kad čita iii piše, čitalac i pisac je, podjednako, dete koje želi da nešto voli i da bude voljeno. Čitajući, u Ratu i mi\Tu, kako knez Andrej leži ranjen na austeriičkom bojnom polju, čitalac poželi da i sam tako gleda u smrt, ne zbog toga što bi ljudska smrt bila divna, već što je divan taj čovek za koga nam je žao što nismo na njega navik.i. Jezive scene i odvratni ljudi — na pozornici, u knjigama, na slikama, reljefirna podnošijivi su samo kada izazivaju u nama revolt. I najveći borci za lstinu i stvarnost u književnosti i umetnosti ne bore se za stvarnost i istinu, nego za moralno ohrabrenje. Priznali ili ne, mi tražimo radosti od umetnosti, dragih saznanja koja nam gode, buđenja snage i smirenja, razvedravanja i čistote. Najveći su oni umetnici koji se poistovećuju 5S čovekom i svetom. NI jedan pisac nije čit>ocu miliji od onoga za koga mu sc čini da je i on, Čitalac, mio tome piscu.

JOS O DISTANCI

Retko romansijeri govore o nečem drugom nego o onom što su osetili i čuli u detinjstvu i mladosti. Kad se dobro zagleda u svet najvećih romansijera, vidi se da taj svet čine skoro isključivo piščevi srodnici i drugovi, najbliži porodični prijatelji i lični po'znanici. Ma koliko dugo, kao zreo čovek, proveo u Parizu, „Dostojevski nikad ne bi mogao pisati romane O Pa rižanima kao o SVOJIm Rusima. POSO romane i pripovetke, to znači živeti tuđim životom, identifikovati se Sa postati ono lice O kome se Pri odi dobri romansijeri su samo ljudi ON su „altruisti“. Pisac, kad piše pripovet: ku, ne čini ništa drugo neso što te: dete u igri, koje zaboravlja SVOI :nost i postaje tuđa. Postati tu OPE čnošću, međutim, mogućno „je SO ai tuđu ličnost nosimo u sebi O, :_NOkı svojih dana, kad nam Je ona blis draga kao naša rođena. !

Ne budđući sociološka studija ni psihološka rasprava na Osnovu SSLUALVA nog posmatranja i fakata, roman JJ

KNJIŽEVNE NOVINE

NEPRIZNATE

MISLI

ponavljanje jednog života, ili vaskrsavanje jednog ž.vota, njegovo stvaranje u svoj njegovoj neposrednosti i toplini, učestvovanje u njemu ne samo voljom ı razumom, nego i osećanjem, podsvešću, celim ljudskim bićem. Nikakva docnija zapažanja ni iskustva ne mogu nadoknaditi silinu sećanja i mističnu snagu prvih utisaka, kao što ih ni vremenska i geografska distanca mne mogu uništiti, već povećati. Svoje najlepše pripovetke o Primorcima Matavu:j je napisao u Beogradu; skoro sve svoje pripovetke i romane Turgenjev je stvorio živeći u Nemačkoj i Francuskoj; Gogolj je u inostranstvu pisao Mrtve duše; Borisav Stanković je otišao iz Vranja kao dete, a opevao ga kao da nikad nije izišao iz njega i kao da, osim Vranja, ničeg na svetu nema.

Sve što piše pripovedač. on piše iz saosećania s ljudima i svoga pamćenja, na odstojanju koie ima ne roditelj od deteta nego potomak od pretka.

KRITIKA I KRITIČARI

Književna i umetnička kritika je mezimica građanskog društva XIX veka. Sa širenjem pismenosti i prilivom ogromnih čitalačkih masa, u XIX veku se javio, po svem svetu, polu-inteligentno društvo, kome je trebalo obiašnjavati „književne. i „umetničke stvari. Despotu Stefanu Lazareviću, papi Juliju II i kralju Luju XIV nisu bili potrebni kritičari; oni su, sa sVOjim društvom, bili sami. Nema prime-

INTIMNI ZAPIS

ra, u doba Renesansa, da je u Italiji ili Plandr.ji s.abiji umetnik dobio posla a jači da nije, i da je gori bio cenjen više od boljes. Nikakav instinkt, ni intuicija, i nikakvo takozvano subjektivno mišljenje i osećanje nije vodilo naručioce, nego znahje i vaspitanje. Sa građanskim staležom do vlasti i novca dolaze ljudi ma.e ili nikakve umetničke i književne” kulture, koji nisu sposobni da ocene jedno delo; njima treba vođ, učitelj, neko ko će da ım kaže koja je pesma dobra i koja je slika lepa, jer oni to ne znaju. Njima, vrlo često, književno delo i umetnički rad i ne treba, i što oni kupuju neku knjigu ili sliku, to nije stoga što ih vo.e, nego što to drugi čine, što je to građanski red.

Naporedo sa snobizmom poručilaca javlja se radoznalost onih koji umetnička dela ne stvaraju i ne nabavljaju, već o njima pišu. Kao i sve, i književnost i umetnost se proučavaju i formulišu. Što umetnost više pada, što se književnost više vulgarizuje, što se u većem broju javljaju feljtoni, zabavni romani, romansırane biografije, slobodni stihovi, džez-muzika i stripovi, tim više niču, na sve strane, književne i umetničke kritike, osniva se sve više raznih (i svakojakih) nauka o knjiševnosti, teorija književnosti, estetika i filosofila umetnosti, W doba Renesansa i K.asicizma taj posao vršili su pesnici. Odbranu francuskog jezika pisao je Di Bele, program klasicista je dao — u stihovima — Malerb;, istorij-

Jovana Dučića

PISMO JOVANA DUČIĆA upućeno Milanu Saviću, koje donosimo u ovom broju, čuva se u Rukopismom, odeljenju Matice srpske u Novom Sadu. U njemu — pored pomema o izmenadnoj smrti voljene majke — Dučić ukazuje i na „meprijatnosti koje je „dožibeo prilikom „objavljivanja svoje prve knjige „Pjesama“ (1900); s tim, wu wezi je, verovatno, i mjegovbo oduševljenje „revolucionaYmim, tonom" Ljubomira Nedića wu kritici, višeznačma pojedinost. dosad apsolutno mepoznata, u formiranju ovog tada još ipak mladog pesnika. U pismu, osim toga, ima i korismih podataka o imtemziomom,

Dučićevom, interesovamju za Puškinove „poeme“. U „Letopisu Matice sYpske“, koji je u ovom periodu uređivao Milan Savić, om je objavio, u svome prevodu, wekoliko Puškinovih pesama: „Bahčisarajski šedrvam“ (1900), „Galub” (1900), „Andželo“ (1901), „C'gami“ (1902) i „Kavkaski sužanj“ (1905), ali i ovome pismu om. međutim, prećutkuje nmaslove Puškinovih dela na kojima je tada tek počinjao da adi. I još nešto majzad: Dučićeva opijenost Francuzima i francuskom kulturom, prvi put, koliko smo mogli utvrditi, istaknuta u ovom njegovom pismu predstavlja nam se u konkrethom obliku u svojim majramijim, vidovima.

Ženeva, 4. VI. 1900. Poštovani Gospodine, e odgovorih Vam prije, jer za N ovo vrijeme valjalo je da oplakujem jednu tešku nesreću. Prvog maja javiše mi iz Mostara da sam naprasno izgubio moju jadnu majku, koju sam beskrajno volio. Njena smrt porazila me i oborila u postelju. Pišem Vam ove retke poslije nekoliko dana groznice.

To neka me izvini u Vas, Ako ste podnosili slične udarce, razumećete me. Dobra i plemenita majka zauzima u duši djeteta „toliko mjesta, da ostavi za sobom zadugo jednu neutješnu pustoš. Pritom sam ostao potpuno sam. Na moj dolazak, moj povratak u Otadžbinu, čekaju sađ samo nekoliko ubogih grobova. Ako Vam dodam da imam &# <čast + biti sin jedne poštene plebejske kuće, u kojoj s nama zajedno za polovinu vijeka pod istim krovom stanovaše nesreća i neprekidna borba. vjerovaćete koliko su mi grobovi rečiti. A svi grobovi nisu rečiti. Treba da u svaki položimo po parče srca. da ih poslije oplakujemo sa dubinom bola koji nas obara, a kojeg sam sada prvi put poznao.

A da ne biste moje ćutanje tumačili drukčije. evo me da odgovorim. Primio sam i Vaše pismo i dio honorara za prevod i rukopis mojih Pjesama. Hvala Vam na honoraru. Vama je isto kađ ga pošljete unaprijed, a meni fo znači dupla. dvostruka zasluga Za nedjelju dana „dobićete još iedan prepJev, manji. rađen pažljivo. jer ste voljni da Matica (srpska) pruži prepjev Puškinovih poema koji neće biti beznačajan ne samo kao lektira. nego i kmo udžbenik. Ja čekam pomenutu Vašu ponudu i rađiću taj posao s voliom i u najmiliioj dokolici. Osietićete, to uvjeravam. moje prilagođavanje tom napornom DO-

slu, koliko god dalje pođem u zlatnu Puškinovu knjigu. Drugi prepjev primićčete druge nedjelje. Vi znate da ih ima dosta, a držim da nije od potrebe ta genijalnost i garancija za uspeh: da ga prevodim cijelog svog dVijeka, pa ipak možda ne svršim — kao što je to u nas propisano. Mrzeći predrasude iznad svega, ja ću gledati da Vam tu knjigu dadnem kroz godinu dana. Kad bi(h) znao da će mi oteti više vremena. ne bih je se laćao.

Vašu pomenutu ponudu, da primim taj posao, nisam primio. Je li to bilo u prošloj sjednici zaključeno, ili će tek biti u narednoj?

Primiću se i Francuza, poslije ovoga. Mi smo već „izmijenili „naše misli o potrebi prevođenja. Dodajem sad samo da su „naročito Rusi i Francuzi (oni) koji bi unijeli u našu malo otmenu knjigu pravi dah života, Bože, kako glupe, kako površne

iđeje i predrasude vladaju u nas prema francuskoj knjizi, koja se grdi a ne čita. Ja ne vidim ništa više iznad nje. Nemačka knjiga sapinje duh svojom dogmatikom i svojom nefamilijarnošću prema francuskoj, gdje su i najdublje filosofske ideje u kozerijama, a najširi horizonti u smjernom aforizmu ili kojem stihu.

Hvala Vam iskrena što to predlažete Matici (srpskoj), pa ma ih prevodio ja'ili ma ko drugi. Ja ću o ovoj stvari da rečem na drugom „mjestu, dok dospijem. Od kako sam bočeo ozbiljno da čitam. izgubio sam volju da pišem Vjerujte, dragi Gospodine, da je moj život počeo tek na Roni i jezeru ženevskom,. Ima jedna rijetka stvar koju sam zapazio: Francuzi osvajaju cio svijet bez topa i mača, ·jednim veličanstvenim oružjem svojim jezikom. Čovjek je poslije vječno vezan za njih i nikad ne skreće pogleda sa maimanjeg događaja međ njima Drugdje se iđe samo na škole, da ih poslije zanemarimo ili, čak, i „ne volimo.

Moja crtica u (Bosamskoj) vili o Vašoj knjizi nije rekla bogzna «šta, ali u tim se prilikama obično rekne toliko. samo rastegnutije. A poslije nije mi to bila druga namjera. no da konstatujem ono što je za konstatoVanje. iako bezimeno, jer ne bi više značilo ni moje ime.

___U narednoj sv(esci) Zore češlja nas Nedić. Govoriće o Mileti (Jakšiću), kojem — kako mi pišu — sve osporava.

sku ulogu Malerbovu je ocrtao — takođe u stihovima — HBoaio. Profesionaina kritika poćela je cvetati kad je trebalo raspraviti ko je veći slkar, Kapanel ıli sezan, i ko je veći pesnik, Beranže ili Bodier,; kao što Je bilo priroano, i kritixka i publika je u Ogromnoj većini smatraia da Je umetnik Kabanel, a Sezan da nije, i da je Beranze veći pesnik od Bodlera, Komedija Jednakosti svršila se, na kuiturnom planu, time Što se, i teorijski i prakticno, svet pode.io na „elitu“ i „šılOMu publiku“, dakte time što je gradansko drušivo usvojilo aristokratski princip.

Književna i umetnička kritika je istorijska neminovnost, koju je usSiOVila pojava „trećeg staleža“, glaanog kulturnih bogatstava isto onako kao i materijalnih, i potvrdilo Ju je naučno promatranje sveta. S vremenom je doslo do anoma.ije da se stvorio isto toliko kritićara koliko pesnika i pripovedača, da Je svaki inteugentniji čitalac postao kritičar i smatrao za potrebno ne samo da kaže i napiše šta on „misli“ o književnim i umeiničkim delima i da o njima „sudi“, nego i da propasuje „pravac“ književnosti i umetnosti, pa se čak pojavilo i nastrano uverenje da su kritičari isto tako stvaraoci kao i umetnici. Kako je, od samog početka, kritika i estetika došla, najvećim delom. u ruke prolesora, to se ubrzo prešlo na davanje ocena i utvrđivanje rang-lista književnika i umetnika, pa čak i na određivanje zakonodavstva, pravilnika, neke vrste propisa šta je lepo a šta nije, šta umet=nik sme a šta ne sme. Buržoasko društvo je jedino u istoriji kome pripada čudna slava da je proglašavalo za velike književnike i umetnike ljude koji su već bili pomrli.

MISIONARI I NAJAMNICI

Pisci jesu neki put misionari, ali redovno tuđib ideja, retko kad svojih. Svet ne vode ljudi od osećanja, nego od volje, i vode ga ljudi od akcije, a ne kontenp:acije. Retko su kompozitori u isto vreme majstori na klaviru ili violini. Ne diriguju svirači orke-

E U U U UA

Pišite mi, kad pročitate tu stvar, molim Vas. A i to da li držite da bi trebalo manje osporavanja. Ja, makar što je tu i moj perčin, ibak odobrajem Mileta nije mediokritet, ali treba dole s mediokritetima! Ođobrajem revolucionaran Nedićev ton, koliko ja to razumijem, njegove mane manje su od vrlina. A u tom ima uzora i na strani i u većim literaturama, On kao da tu imitira Sen(t)-Beva.

O povratku mojih Pjesama reći ću malo, ali istinu. jer ste me istinom zadužili. Razlog koji je posrijedi baš joe neuračunljiv: on bi bio krajnji izraz uskih pogleda i obzira — jer su u nas potrebni obziri, a Matica (srpska) je odveć malo htjela ovdje da ih ima, Ako zbilja držite da je ono djelo onoga „kojem ne dostupa mjesto pred svima u njegovom kolu“, onda je taj razlog najmanji razlog. Dijeli li Matica (srpska), zbilja, djelo i pisca kad oni stoje u tako tijesnoj vezi? Je li da se pomogne stvar, ili da se anemično zađovolji jedna forma? 1I dokle te forme, dokle taj kult šablona, ako zbilja vjerujete da je u pitanju da se pomogne jedan talenat? „a ću biti. izvinite, neskroman da sam priznam da moja knjiga vrijedi koliko i druge knjige u nas — tim više što sam njom rekao svoju prvu riječ! Ne bih bio gord kad bi(h) znao da sam zbilja i najbolji u kolu, jer to nijesu moje aspiracije; svakako vjerujem da sam više nego moja kKknjiga. Pa zašto ne htjedoste da me pomognete da je izdam? Zar me je tu, zbilja, toliko meni mrsks forma i šablon suzbila na tom prvom koraku, sa toliko pretenzija da buđem miran prema njoj...?

Vi meni, dragi Gospodine, iskreno govorite, pa i ja Vama. Jer ovdje vo-– lja da se izmirim sa jednim uvjerenjem koje me iskreno revoltira. Ja sam uvrijeđen u dnu duše i neću taj slučaj nikad zaboraviti. Ili, kad ste Vi znali da se tu ispriječio ijedan čitav princip, respektovan i neoboriv. zašto mi ne vratiste knjigu (a to sam Vas molio). da ne čitam danas u svakom listu o tom šaljivom aktu Na što izdavanje na ocjenu. kritike i sve to kad je tu odmah bio pricip: ne primiti stvar gde ima i štampanih stranica!

Ovo mi je na Vas malo krivo. Ruku na srce. pa ne zamjerte!

Ja knjigu neću izdavati, jer nemam para, a još nisam uspio da pišem kasko bi(h) htio na fr(amcuskom) jeziku u ovd(ašnjim) listovima. No o tom dosta. Čekam Vaše pismo...

S toplim. pozdravom i svagdanjim poštovanjem

Vaš Dučić.

P. S. — Druge nedjelje primićete moj malo manji prepjev iz Puškina. Samo nek me Matica (srpska) manje ljubi platonski, molim „Vas, jer je Platon malo savremen. Ne stidim se, iako žalim. što svoju potrebu moram da Vam pominjem, đok budem ovdje i. ma godinu. u Parizu. Znam, nije to porok. ali se nerado sluša..

Molim Vas, pošaljite mi još 20 forinata. To možete, a velika mi je potreba. Mnogo mi je i neophodno stalo do niih. Učinite mi tu ljubav. Prepjev sledi istih dana. Podržite i ne srdite se. Doći će doba kađ „ćemo Platona međ nas. Odgovorite.

Vaš J(ovan Dučić).

strom, već dirigenti. Državni i crvkeni vođi, u istoriji, slabo su slušali pesnike i umetnike, ali su pesnici i umet» njici dobro slušali državnike.

Zlo prolazi pisac koji ne ume ugoditi svom vremenu i okolini. Već i stoga on mora biti udvarač. „Mi pišemo — kaže Kornej — pozorišne komade radi toga da budu davani, i zato naš prvi cij mora biti da se svide dvoru i gradu i da privuku mnogo sveta na predasLlavu“. Uavara se pisac i iz sujete, teško je pisati bez pohvale, kao što je teško pevati bez pljeskanja.

Od pamtiveka su se pisci ı umetnici ponosi: svojim gospodarem. Dijak Grigorije nije mogao da se dosta namoli velikom Knezu zahumskom Mirosiavu da ga zadrži u pisarskoj službi, a monah Domentijan da se sit nahvali kralja Uroša I što mu je naredio da na= piše život Nemanjin. Gospodari su se, na jednak način, oduživali nagradama i podsmesima. Kad je Luj XIV angažovao Boaloa i Rasina da izrade istotriju njegove vladavine, i oni zbog toga napustil: sav književni rad, on ih je, idući s njima na ratište, izvrgavao podsmehu vojnika i oficira, jer su oba pesnika podjednako bila nevešta jahanju. Nije crnogorski knez Nikola pozivao Lazu Kostića i Zmaja na Cetinje radi toga da pišu za Srbe i za sebe nego njemu rmnimne.

Samo srednjevekovni trubađuzri su bili, i u životu i u književnosti, vitezovi i borci. Ne stojeći ni u čijoj slu žbi, ni crkve ni dvora, oni su Jaskali Jedino ženi koju su voleli i slavili sebe, pevajući ı tukući se za sebe i za nju. Ni misionari ni najamnici, srednjevekovni trubaduri su jedini bili siobodni pesnici,

LEGENDA O PROGRESU

Zbog progresa u nauci i tehnici, od sredine XIX veka ne prestaje se govoriti o progresu u književnosti i umetnosti. Prva žrtva te ideje bio je Sarl Pero, koji je uzimao kao istorijsku neminovnost da je Luvr iepši od Notr-Dama, Lebren bolji slikar od Rafaela, Paskal veći mislilac od Platona. Može biti progresivnih ideja u umetnosti, ali progresivne umetnosti nema. Ni po če+ mu umetničkom ne stoji nijedna današnja građevina iznad „katedrale u Sartru, niji ijedna „skulptura prošlog veka iznad skulptura egipatskih. U istoriji umetnosti nema razvitka, već samo promena. Kad je jedno umetničko de.o savršeno, od njega nema i ne može biti boljeg. I dobro je što je tako, jer u istoriji ne postoji samo jedan. velik arhitektonski spomenik, jedna velika slika i skulptura, već bezbroj Jednako uzvišenih spomenika i veličanstvenih umetničkih dela.

Još manje ima u istoriji umetnosti napretka. U arhitekturi ima progresa u tehnici, u vajarstvu i slikarstvu nema ga ni u njoj. Naše boJe nisu postojanije ni bolje nego boje slikara u Sopoćanima, najpostojanije su boje preistorijskih umetnika, na slikama koje su rađene na kamenu pre dvadeset hiljada godina. Što srednjevekovni slikari nisu radili po modelu i po prirodi, to nije stoga što tako nisu umeli. Da je nekom trebalo i da je to neko tražio od njih, oni bi savršeno znali dati figure u trodimenzionalnom prostoru i po zakonima anatomije. Ali je srednji vek imao drugo, svoje shvatanje sveta, različito od onoga koje je vladalo u antičkoj Grčkoj i ponovo se pojavilo u doba Renesansa. Srednjevekovna umetnost nije primitivna, ali nije ni klasična, i nije bolja ni gora od renesansne, nego Je drugačija.

Po „ingenioznoj teoriji „Kiıingslija Portera, najznačajniji umetnički spomenici stoje na početku jedne epohe, ne na njenom kraju. Celokupna egipatska umetnost je formirana u vreme prvog carstva, i sve što je potom stvoreno samo je variranje ranijeg. U staroj Heladi plastika je dala svoje najčistije oblike u VI i V veku, da potom stalno opada, a u helenističko vreme da se sasvim degeneriše. Najveličanstveniji arhitektonski spomenik vizantijski — Sv. Sofija u Carigradu — ne nalazi se na kraju, nego na početku vizantijske umetnosti. Kitnjasta gotika je dekadencija gotskog stila, ne njen vrhunac. Najmonumentalnije naše freske nisu iz doba careva Dušana i Uroša, nego iz doba velikog župana Nemanje i njegovih sinova.

TVORCI 1 POSMATRAČI

Nema pisca koji misli da živi u iđealnom društvu. Njegov posao i nije da pronađe, pokaže i proslavi savršen život. Šta je to savršen život, on i ne zna. Sreća, sloboda, čovečnost, brat= stvo, to su za njega misli čije realizovanje nije niko doživeo trajno i jednako. Više nego vrline i zadovoljstva čovekova, pisca intrigiraju nJegovi poYoci i nevolje. Kao i svi ljudi, on stalno sanja o boljem životu i lepšem svetu, ali, kad bi se njegove želje ostvarile, on ne bi stao i pljeskao, već pošao dalje, uvek — kao i svi ljudi mučen stvarnošću. Nikad zadovoljan što svet ima, on traži, za sebe i druge, ono što svet nema. Njega ne interesuju mirni odnosi, već sukobi; njega privlače tragedije i komedije, ne idile; on ne posmatra ono što stoji, već ono Što se kreće. Kad neko u životu nije predstavnik dobra koje je pobedilo zlo, pisac je uvek na strani žrtve. Lekari i državnici mogu i moraju zavaravati ljude; umetnici i književnici ne smeju, Vrlina u književnosti i u umetnosti, lična otvorenost je nedostatak u živo tu, i otud su toliki pesnički životi bili katastrofa.

Pisac je prvo — ne jedino — posmatrač ljudi i života, i knjige pišu najviše oni koji ne mogu ili ne umeju da utiču na život i na ljude drugačije nego preko knjiga. Ali su tvorci imaginnrme vasione večitiji od tvoraca ma= terijalnog sveta.