Književne novine

pozorište

| ___PROKLETA DRAMATIZACIJA

Premijera „,Proklete avlije“ u Jugoslovenskom dramskom pozorištu

„TI kad ih čovek ovako sa strame postuavrua, izuledaju mu pomalo kao otimači kojima je osigurama nekažnjivost i koji znaju da se Sopšvveivik, me može vratiti ni iznenaditi ih ma poslu“.

ivo Andrić

NOBELOVA NAGRADA za literatuTu, na primeru proš.ogodišnjeg laureata Iva Andrića, pokazala se, kao i u mnogim ranijim s-ucajevima, nalik na uzlet ptice kojoj je za navek onemogučeno da se vrati na hudu i ćvrstu zemlju. Nisam siguran da fauna u svojem iskuskivu poznaje takvu vrstu letilica koje su osudene na zanosni i strašni let jedne večite zvezde, ali verujem da je iiteratura, pokadšto, u stanju da osujeti neprikosnovene norma– tive zemijine teze. Kri.a slave, kao po pravilu, zakržljavaju za onaj dragoceni miaki zamah koji ih jedini može vratiti na zemlju. Slavni, kao i slavni pokojnici, osuđeni su na svoje bespuće iznad sveta i prepušteni su u svom miru na milost i nemi.ost „dobronamernim“ kujundžijama i rabadžijama. I čitav niz decenija pre zasluženog priznanja, Nobelove nagrade za literaturu, Ivo Andrić je znao na strašnom mestu da opstane koristeći se dostojanstvom i stvaralačkom o{menošću koje je gospođa de Sevinje jednom svela na frazu: „Gledati visoko kako se ne bi izgubilo strpljenje“. Zahvaljujući toj basnosiovnoj snazi i spokojstvu, kao nekad on i danas, hitnut u visine iz kojih nema povratka, može sa superiornim smeškom da registruje „alnemićarska „pretakanja iz šupljeg u prazno koja se zbivaju daleko ispod njega u prahu.

Specu.ativna alhemica.:ska prepisivačka škola dramaturga Jovana Cirilova, ušančena za osvestanim bedemima „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“, ovoga puta uuvcinila je korak dalje u svojim nastojanjima da savremenu i modornu teatlarsku reč identiTikuje sa pretencioznim „opoeretskim spektaklom, čije je seme, još pre dve sczone, baceno na ovoj pozornici prilikom izvođenja dramatizacije Cosićevog Oktkrića. U ono vreme ta tek prokilijala klica mogla je da žzaslepi sinom svog zamaha i čvrstom povezanošću s novijom naciona.nom 1ıšlOıijom; danas, međutim, ona se razgranala . u postojano i monumentalno „migkifikatorsko stablo, s kojeg je naše razovaranje na premijeri +oktete avvije popralo prvu gorku žetvu. Taj miloliki plod, siičan kaširanom voću u izlozima delwaiosnin irgovina, opor je i otrovan za svoe oset.jive zube, oaviknute na dobar pozorišni zalogaj. Da se nekim čudom na tom jalovom poslu zatekao bilo koji drugi teatar, manjeg renomea i skromnije stivaralacke snage no što je slučaj Ss „Jugoslovenskim dramskim pozorištem“, siguran sam da bi se sličan pothvat zavrsio na najbližem smetlištu. Na nesreću, u predstavu „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“ ovom prilikom, pored inspirativnosti Mate Miloševića, jnvenstirana Je ı čitava galerija dragocenih grumacčkih individuainosti. Takav promašaj neuporedivo je opasniji i pogubniji no ćitavo tuce neuspelih eksperimenata na manjim scenama koje vrše bezazleniji upliv na g-edaoce. VO

Pedanino kaluqersko pero inšspiratora ove predstave, Jovana Ciruova (obratite pažnju na sličnost OVOB prezimena 8 recju ćar — i — l0bD), našlo je puta i načina da nam pžGZeOC i najnoviju svoju kreaciju u VIGU ispremeštanih, ispreturanih, kontaminiranih i skraćivanih dijaloga i deskriptivnih pasusa iz Anaričeve Proklete avvije. O tom loše obavi,enom POO već je bilo reči u recenzijama naši dnevnih listova i ja ću se.s velikim zadovoljstvom lišiti bilo kakvog poređenja zanosne Andrićeve pripovetice sa slabačkim Ciilovljevim lovom u [Ste tnom. Umesto toga nastojaću da i | O pam iz sanke speiulativnosti i konior

prob:em koji se kao U-

izma jedan tRŽA Pa premijeri Proklete avlije pojavio u dosad najmonstwuoznijem

1 Ujdedto originalnih dramskih tek-

stova, bilo onih neproverenih koje tek treba iskušatli, bilo onih čije Oi mogućnosti najzad treba krunisa 13 „Jugoslovensko dramsko pozorište sve češće regrutuje u svoj repertohž scenske adaplacije i i.ustracije koje sa suštinom modernog tealra jedva da imaju po koju dodirnu tačku. U nekoliko navrata, na stranicama naših

i : iscr ti i ši-

7 a, bilo je reci O iscrpnos ala bihi posta0K posia koji je Jovan CĆi edujući za Scenu An-

rilov obavio, pi | drićevu znamenitu FOGOAMA ANRI osao, bez sumnje, bio je više o i ) i J istraživački i

iscrpan no —o 75<ppošten, . i PORDRIAĆRKh Svaka inteligeninija POree rišna daktilografkinja, imaju S OMEOE bom iskustvo prekucavanja dija Ž OS

bila bi u stanju da sačini i

betigB01] u ni bolju ni goru Ču rilov.jeve. Jedina je razlika u iy i i rizacija platila pe

i se hjena auto. j l Seat. dinara po kucanoj stranici, a

Ćirilovljeva će 86, međutim, verovatno

KNTIŽBVNE NOVINE

Vrlo dugo koristiti kao gimnazijska lektira. Alo niz pasioniranih čitalaca koji već godinama pod uzglavljem čuvaju Andrićevu Prokletu avliju, može ostati intaktan pri suočenju s Ćiri.ovljevim kontaminatorskim monstrumom taj Susret će neminovno stvoriti sasvim pogrešnu predstavu o Andrićevom deu u dušama novih, mladđena– čkih generacija koje, posle dvočasovnog gledanja predstave, neće naći za neophodno da pročitaju i pripovetku. Imajući pored toga u vidu i niz drugih mogućnih negativnih rezonanci, lako se dolazi do zakijučka da ovakav promašaj „Jugoslovenskog dramskog pozorišta“ nije bezazlen onako kako u prvi mah izgleda.

Režija Mate Miloševića, odana dr a– matizaciji i većini intencija Ćirilovljeve scenske ilustracije, ispoljila je ovom prilikom pravo majstorstvo sinhronizovanih, dinam:žnih pokreta masa, nastojeći da od živih ljudi i oživelih predmeta na sceni stvori iluziju proključale magme u grotlu nekog Bnusnog vulkana. U velikoj meri njoj je i poš:o za rukom da pred zaslep:ijenim i zaglušenim gledaocem stvori tu iluziju, demonstrirajući nam pored toga čudesni uzor glumačke discipline, uigranosti, altruizma i kolektivizma. Više no i jedan naš reditelj u poslednje vreme, Mata Milošević jie u svojim režijama koristio u teatru bogate kinetičke i kolorističke mogućnosti koje su, inače, veoma često zapostavljane. Dza:.*.o, njegova je puna krivica što je sinu svog zamaha uložio u jedno kičersko, kvazi — ekspresionističko gibanje i što je sa svoje bogate palete odabrao baš one boje koje su zakričale najjevtinijim sjajem. Bio je to udarac medveđe šape koji se ponajmanje mogao očekivati od umetnika, osvedočenog u racionalnom,pastuoznom, rafiniranom maniru ramijih Miloševićevih režija.

Imscenacija Vladislava Lalickog, mada u detalju ingeniozno smišljena, u mnogome je doprinela, i protiv svoje volje, vulgarizaciji Ovog posla. Monumentalna portalna zavesa, slikana u duhu jednog zaslađenog Boša, osušenog Brojgela i simplificiranih istoč-~

njačkih fresaka, vesela kao slikovnica pod novogodišnjim drvcetom, stvorila je sćsvim pogrešnu predstavu o svom zaleđu, o tamnom, zažarenom plastičnom enformelu koji je, težio za sličnošću s proključalom vulkanskom lavom. Reditel); Mata Milošević nakrcao je tu sliku spodobama, bojama i kricima koji su izvitoperili njeno delovanje i njenu zaštitu i čitav taj monstru– ozni ga imatijas postao je nalik na to kako mali Đokica zamišlja ljudsku bedu i zlo. Milošavićevo scensko i životno iskustvo ne podleže sumnji. Otkud onda za njim taj naivni, vulgarni trag? Naše opšte i apstraktne predstave o zlu, nasilju i bolu nemogućno je tako jednostavno naturalistički materijalizovati i pretočiti u svet teatarskih simbo'a, Ne sumnjam da je Mota Milošević to na vreme znao, ali se pitam zašto na vreme nije stao tome na put.

Vuk VUČO

MODERNO

u mod ernoj lirici

U OKTOBARSKOM BROJU časopisa „Wort in der Zeit“ esejist Viland Šmid je u jednom dužem nizu nap:sa izneo svoja iskustva s jednog seminara o modemoj poeziji koji je vodio u okviru „Evropskog foruma Beč“. Tema seminara bila je moderno w modernoj lirici, a njegov glavni cilj nije bio toliko duhovno-istorijski, koliko čisto jezički. Osnovno pitanje na koje je bilo potrebno odgovoriti glasilo je: šta je moderno u modornoj lirici? Učesnici seminara pokušali su da odgovore kako se ono može prepoznati po jeziku pojedinih pesama, po izboru i upotrebi reči, po sintaksi i logičkoj povezanosti, da li postoje opštevažeći Kriterijumi koji bi se s jednakom celishodnošću mogli primenjivati na sve moderne pesme, kriterijumi na osnovu kojih bi se sa sigurnošću mogli odrediti moderni Dpoetski elementi.

Prihvatajući poziv da vodi taj seminar, Viland Šmid je pošao od misli da „prva interpretacija treba prca sobom da ima samo pesmu, svaku pojedinu reč i odnos među rečima”. Takav postupak omogućuje bolje razumevanje same jezičke građe, sredstava izražavanja i autorove namere. Kod tumača interpretacija „aktivira njegovu sposobnost uočavanja nijansi i odvodi ga preko spoznaje poezije do obimnijeg i dubljeg doživljavanja raznovrsnih pojava u svetu uopšte“.

Budući da je „moderna lirika” Opšti pojam, kojim je obuhvaćeno sve ono što su pisali najpoznatiji pesnici našeg vremena, na ovom seminaru izbegavao se razgovor o modernoj lirici kao pojavi. Polazilo se od dela

j Ljubiša JOCIĆ

pojedinih pesnika i od njihovih pojedinih pesama. Govorilo se o modđernoj pesničkoj prethodnici iz XIX veka, o najvećim pesnicima našeg vremena i o pojedinim pesmama mladih autora. U uskoj vezi s tim govorilo se i o problemu prevođenja, upoređivali su se različiti prevodi „jedne pesme i raspravljalo se, putem poređenja, o raznim „varijantama „istog motiva u poeziji,

Pri pokušaju da se odrede kriterijumi i kategorije za modernu liriku se pokazalo da su se do sađa uvek nalazile i upotrebljavale gotovo isključivo negat:vne kategorije. Pogled u registar popularne džepne knjige Huga Fridriha Struktura modeme liTike, može to da dokaže: nenormalnost, apstrakcija, apsurdnost, odsutnost, nelogična poezija, strah, „anorgansko, arabeske, banalnost, haos, deformacija, nekontinualnost, disonanca, tama mračne pesme, tehnika zasenjivanja, usamljenosi, crni humor, irealnost, kauzalnost, ništa, nihilizam, opozicija prema javnosti, perifraza, čista poezija, ćutanje, nerazrešiva napetost, jezična magija, sugeriranje, raskid sa tradđicijom, mesvesno, meprevodljivo, Otuđenje itd.

Vilandđ Šmid se, zbog toga, zalaže da se u budućim raspravama o modernoj poeziji takve negativne odrednice po mogućnosti sasvim odbace i da se, umesto njih, objasne mnogo složeniji, dublji i obimniji principi građe. Ne bi trebalo, na primer, govoriti o „nelogičnoj nepovezanosti” ili o „o obrtanju prostornog reda”, nego je mnogo važnije pokazati nove i nikako uvek nelogične metode povezivanja i,

IMHTE/I VETRI

a gluvi korak na ulici

“a čistu vodu vremtema u kojoj su okupani spomenici «a draži sunca koje će tek doći

za one koje snevaš kako je još topal dan koji prolazi

za mebo koje nam ote uzdah za dam još topli

za dam još miuaki kao tek skinute Yukavice

za konje mačinjeme-iz duplja mojih, očiju,

za moju večnu mladost na konju u skoku

za čas taj viteški i let između biti i ne biti

za let taj iznad prepone smnti

za kapljice znoja preko moga čela

za skok. preko prolaznosti.

Za madu i stid zbog mog trošnog tvetrovitog bitisanja

Za sve one koji stružu blato sa sebe deca suze

za tuoje oči pod velom običmosti

za cvet taj što ti se širi i rascvetava, iz glasa,

za tvoj glas bosih nogu dok do.azi preko uglačanih prostora a prostore te brušene bez semka predamnih svetu

za prostor taj otrgnut ćutamju il, za odsutnost mikad utloljenvu wu, tvojim, očima.

odsutnosti

Za krpice te koje okrećeš u Yrukama tužna ili vesela mne za krpice te u tvojim, rukama za mala sunca,

za vetar za vetar ma sve ža miris straha i prisutnost pokušanu

za rešetku tu nad kamalom, za mečistoću

za raspali kužm vazduh, koji kroz nju izbija

za Krekamje lešmnika pod, zubima veverica

za blatnu, i žutu jesen u puti starice

za tvoju svežinu i krpice te što u ruci okrećeš zašto |i ispijam sebe ispijam život ispijam pijavicu za pijavicu koja me ispija za rušenje za rušenje sa vetar taj što meša vreme.

strane oWkrećeš ii u rukama

Za svetkovina, tišime u opustelom, maslimjaku

ž2a, stepenice silažemja bode dW, oslepi i svoje dubine

za, riuwe suvetkobwne za sve ome osvonjene na Kkonopce fTinugGa . ža sve one oslonjene o konobpce i pesnice

za oveseme kojuma Je konopac Jedimi žvootmi oslonac

za konopac koji sve što ima i drži je samo obešeni

za praswozorJa bezbojna koja mi plovum me oboji

za kolena ljubavnika vezana wu slatki ČDOY

za orhideje živih rama koje vode u mentalna podzemlja za snove metala i alhyemiju ondulvamog prostora

za moju abecedu straha.

za tvoju prisutnost u, mojoj sobi jer tad nema mesta za

smrt

za tvoje sećanje koje me povija kao vetar

ža drevnost zemlje koja mas pušta da idemo tamo amo za njeno žabavljanje kao što se bog ıgrao Leviatanom, .

za beskrajnost meba koje upija sve naše letove kao da ih i

nera

ža ove be prostore koji su samo zato da tvoji unutrašnji

Đrostori prodru u moju sobu

za moje rođenje koje je zato da bi bilo ı moje krepanje | za ovaj dam koji mi ti razastireš u apsolutnom, postojanju za predele ove gde mema smrti.

za more vatre ma, kome je ostao pepeo peme vetrovi da ga

raznesu

ža gusto crmo mastilo moje svesti koje bledi ma svetlu,

mojih, bdenja

za jutra svitanja što povlače zave8u između moći i dama za tvoju lepu glavu usađemu ma pYevrmutom tanjiru, od

slonovače tvojih ramena

za tvoje telo strašno u tajni što se ispaYava u, mirisima

ljubavi

za vetar t»ojih ramena oluju tvoga sećanja za krpice i sunca u zaboravu tvojih ruku, ža krpice ruku mojih tvojih ruku u zaboravu vetYoba

za bezimenost Tulo i bezimenim wvetrovima.

aaa eemzem,

. još jednom Primećuje se razvoj

pri raspravljanju o ređu bprostora, ukazati na povezanost prostora i vremena i na način njihovog manifestovanja u lirici — snagom asocijacija reči.

Šmid ivrdi đa se pesme kojima se s pravom može prebaciti „jezička razbijenost“, koje su izgubile rečeničnu i misaonu vezu, a nisu dale ništa novo, pri tačnijoj analizi pokazuju kao s'abašne tvorevine koje, doduše, mogu” izvesno vreme da svraćaju na sebe pozornost, ali se brzo zaboravljaju: „koliko nam je ekspresionista danas već nepodnošljivo!“

"Tokom rada pokazalo se veoma korisno da se za svakog pesnika, o kome se govorilo, odredi jedan list hartije, podeljen na tri rubrike. U prvoj rubrici obuhvaćeno je ono što se kod pesama dotičnog pesnika oseća, sasvim uopšteno, kao specifično moderna crta, njegov udeo i doprinos u stvaranju mođerne literature. Druga rubrika služila je da se u njoj označe lične osobine pesnika, njegova naklonost ka jednoj određenoj boji, na primer, ili ka određenim temama, koje nisu tipične za modernu pesmu. U trećoj rubrici govorilo se o moderno-manirističkim elementima u pesnikovom delu. Zanimljivo je da je samo mali „broj pesnika, u prvom redu T. S. Eliot i Ezra Paund, bio potpuno oslobođen pomodno-manirističkih primesa. Mada je, pri ovome, uzet samo mali broj pesama svakog pesnika, iako su sastavi, na ovaj način dobijeni, vrlo ne~-

potpuni, Šmid u njima vidi stvamu vrednost rada seminara. Navešćemo, kao primer, pesnički

portret T. S. Eliota:

Moderno: tehnika navođa, pe~

sama i fragmenata iz stvarnosti, navodi na stranim jezicima, polifonija glasova, Pesnik nije samo glas koji govori, nego i uho koje sluša, Pored navoda koji su dati tako kao da ih pesnik sam ponavlja, doziva iz sećanja i njima se koristi, nalaze se i odlomci razgovora, koji nam dolaze zbrkano i fragmentarno sa susednih stolova. Ovaj oblik „pasivnog pesnika“ znači raspadanje „lirskog Ja“: od Remboa do Bena postojalo je „Ja” sa, možda, univerzalnim iskustvom (moglo bi se čak reći „Ja“ čovečanstva), ali je uvek bila reč o jednom „Ja“, kao sređištu, centru iskustva, središtu rada. Kod T. S. Bliota sve su rečenice iste vrednosti, banalni odlomci razgovora, Šekspirovi citati, vlastita osećanja. Uz to dolazi i lični komentar, kao: „To je bio jeđan ne baš zadovoljavajući prikaz”. Pesnik posmatra sebe, prekida se, počinje „logike osećanja“. Glasovne vrednosti se postižu, razvijaju, rastu i gube. Jezik sjedinjuje kao nosilac glasova nespojive krpice sećanja i utisaka, koji se sa zvukom jezika, intonacijom, logikom emocija, spajaju u jedinstvo pesme. Poput Paunda i Eliot je ovako ovladao tehnikom aluzije putem delova citata i promene citata, kao i tehnikom ponavljanja glavnog motiva u njegovim dužim pesmama. · MNično: razvoj od sete, sarkazma. ranijih godina, do hrišćanstva. Mono=tona ponavljanja jednostavnih, banalnih rečenica jake sugestivne snage. Kasnije: naklonost ka apstrakciji.

Završavajući svoje izlaganje Vilanđ Šmid ističe da je bitno saznanje seminara bilo, možda, to da upravo ono što mi u modernoj lirici osečamo kao „specifično moderno”, nije „ništa drugo do ponovno pronalaženje i obnavljanje vrlo starih metoda pesništva“, Tako se, recimo, pojeđini postupci koji nam se čine tipični za modernu poeziju mogu naći već kod Homera, Katula ili Dantea, „Kao primer kaže Šmid — neka bude projektovanje duševnih događaja i raspoloženja u prirodu, u nežive objekte. Ono što nalazimo kod ekspresionističkih pesama nalazi se već kod Homera, koji sugeriše karakter Nausikaje govoreći jedino o bujici i oluji, o sjajnoj i bogatoj“ vodi mora koja „čisti sve mrlje“. (V. J.)

„SAVREMENIK“ POSVEĆEN KNJIŽEVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

Podstaknuta željom da, „u granicama svoje mogućnosti, doprinese zbližavanju pi» saca i čitalaca iz svih naših republika“, redakcija „Savremenika“ je u novembarskom broju objavila priloge nekih istaknutih književnika posleratne generacije bosanskohercegovačke Kknjiževnošti. Ovim brojem ređakcija časopisa otpočinje realizaciju svoje namere đa, posvećujući pojeđine brojrve pojeđinim nacionalnim literaturama, Omogući bolje upoznavanje naše književnosti. Na stranicama „Savremenika“ objavljeni su sledeći prilozi sarajevskih pisaca: eseji Miđhata Begića „Jelena — priča Anđrićeva“ i Slavka Leovca „Dučičevo sagleđanje Hel:.đe“ putopis Luke Pavlovića, pesme Izeta Sarajlića, Huseina 'Tahmiščića, Vuka Krnjevića i Duškn Trifunovića, kao i tri novele Miste Trifkovića.