Književne novine

i

ii

ZA RAZLIKU od Džadžićeve knjige Kritičari o Andriću, u kojoj su sakupljeni već ranije objavljeni napisi o najuglednijem jugoslovenskom savremenom piscu, zbornik esejističkih i naučnih radova Jvo Andrić donosi nove studije i priloge o našem prvom nobelovcu. Dok su neki od tih radova jedino novi po tome što se ovde prvi put publikuju, drugi donose nova rasveiljenja Andrićevog dela i masu novih, stvarnih rezultata koji svojim značajem i načinom na koji su saopšteni idu među najbolje rezultate postignute u proučavanju književnog dela ovog pisca. Neki od tih rezultata imaju vrednost otkrića; drugi predstavljaju ozbiljne napore, koji nisu ostali samo napori da se oda pravda i onim Andrićevim delima koja nemaju onaj glas, a često se smatra i onu vrednost kao najpoznatija dela njegova. Služeći se jednim, sada već poznatim, metodom koji je, koliko znamo, on uveo u poratnu srpsku esejistiku, Nikola Milošević je, pružajući „jedan antropološki vid“ Andrićevog dela, usmerio našu pažnju, između ostalog, na ponovno čitanje Gosbođice i proveravanja sudđa o tome romanu. U slič"nom smeru kreću se i nastojanja Vojislava Đurića i, delimično, Dragiše Živkovića. I jedan i drugi pisac nastoje, 5 dosta uspeha, da isprave uglavnom nepovoljna mišljenja kritike o pripovetkama iz zbirke Lica.

Metodi proučavanja Andrićevog dela bili su različiti, aspekti iz kojih je ono posm3atrano isto tako. Međutim, dešavalo se, i to ne tako retko, da ispitivači, bez obzira na temu svoga rada i na istraživački postupak, dođu do sličnih rezultata. Uz to, mnogostruko složeno i

a bremenito različitim smislovima, An” „dričevo književno delo odvodilo je istra-

|) živače i van oblasti njihovih ispitivanja

i oni su dolazili do zaključaka Kkoji·su, i onda kada nisu bili ispravni, bili zanimljivi. Otuda, neki od napisa u ovoj knjizi donose više no što bi se to po naslovu moglo očekivati. Milan Budimir, .na primer, pored rasvetljenja Andrićevog odnosa prema antici daje jedno, ako ne, možda, u potpunosti prihvatljivo, a ono, svakako, zanimljivo simboličko tumačenje romana Na Drini ćuprija; Vladan Nedić, prikazujući odnos našeg pisca prema narodnoj književnosti, daje i korisne podsticaje za dalja ispitivanja porekla Andrićevog stila, U tim razgovorima o Andrićevom stilu moraće nesumnjivo da se uzmu "1 obzir i vrlo pronicljive opaske Berislava M. Nikolića o jeziku Iva Andrića i doista valjano urađen ogled Dragiše Živkovića, najbolje što smo od njega

pročitali.

'Ako šu radovi o kojima smo do sada govorili nesumnjivo koristan podsticaj

Žarko ĐUROVIĆ

ladaš mnome moći posyvtuta

Okrilja mne znaju šta pod mjima luta Mrtvi samo mogu, žive da obnaže Vladaš mnome moći posmvuta,

Niko ne zna u šta se sam, premeće Noć se u more i u pticu dvoji Glas skače u organ kojim, diše cveće

Niko ne žma u šta se sam premeće

zvono moći nad glavom se klati U srođnosti nisu pamćenja i nesmwi

Umesto reči ptica kola wu pesmi Zvono moći nad glavom se klali

Glas riwut put made mišta me pomaže

Gle nasuprot mama zloduha smrt stoji

za dalja proučavanja Andrićevog književnog dela, radovi Dragana M. Jeremića i Branka Milanovića mogu se oceniti'kao definitivni i pozitivni rezultati. Prisno poznajući celokupno Andrićevo književno delo, i duhovnu, i ne samo duhovnu, almosferu vremena u kome je nastalo, Milanović je u svoja, izvanredno književno pisana, izlaganja uneo masu novih podataka, svežih i originalnih tumačenja i uspeo da dočara ce= lovit Andrićev književni lik. Taj celo> viti književni lik izradio je i Dragan M. Jeremić govoreći o filosofiji autora Proklete avlije. Sigurnom rukom V3aljanog pisca, raspolažući za to svim prethodno potrebnim znanjima, Jeremić je uspeo da formuliše osnovne filosofske poglede Iva Andrića i da prikaže u potpunosti njegov odnos prema svetu, o čemu se u nas pisalo prilično mnogo, a reklo neobično malo.

Tako je teško tražiti najbolji rađ u ovoj knjizi, u knjizi u kojoj su radovi nejednake vrednosti, ipak, nije teško takav rad i pronaći. To je, svakako, bez ikakvih rezervi i ograda, napis Iva Tartalje Eseji i zapisi Ive Andrića. U toj ozbiljno i savesno rađenoj stadiji, koji ima tu odliku (ili manu) da posle nje svaki razgovor o Andrićevoj esejistici postaje bespredmetan, jer je o njoj rečeno sve što je imalo da se kaže, prikazan je razvoj Andrićeve kritičke misli, njegov odnos prema Yazličitim problemima književne teorije i prakse, prema piscima i delim3, strujanjima i pokretima u savremenom svetu. I kao što to obično biva posle ovakvih radova, razbijena je zabluda o Andrićevoj sjajnoj izolaciji i pokazalo se da je Andrić pisac koji im3 svoju određenu poetiku, koju nije samo primcnjivao u svojim romanima i pripovetkama već se za nju zalagao i u razgovorima u književnosti koju su drugi stvorili. Analizirajući Andrićev disertaciju, Tartalja je jasno pokazao Andrićev odnos prema istoriji i ukazao na korene nekih njegovih polaznih inspiracija. Pisan poneseno, često briljantnom rečenicom kojom je redovno iskazivana zanimljiva misao, ovaj esej predstavlja jedan od,onih tekstova koji ostavljamo s prijatnim. osećanjem da smo iz njega dosta saznali i da smo njim mnogo dobili.

„Govorim o onome što mi pomaže da živim, o onome što je dobro“ — napisao je jednom prilikom Pol Elijar. Usvajajući ovaj put, ovo načelo, mi nećemo govoriti o napisima koji su nas ostavili sasvim ravnodušnim, O napisima iz ko= jih nismo saznali ništa novo. Jcr, požnajući dobro njihove ivorce, reći da nismo saznali ništa novo he bi bila nikakva naročita novost.

Predrag PROTIĆ

NIŠTA NAS VIŠEM NE OMBTA DA STOJIMO NEGDE UMBSTO DRVETA...

Prolegomena za noć

Umesto mora, Yuka se ova, podiže Noć se do kosmičkog zamosa propinje Ođ. noći se nikud, nema ići miže

Pesma je usna presvoučema injem Umesto mora ruka se ova podiže

U noć se sve blago ništavnosti zida Ko plače njega kao zemlju oru

Ja osećam galaksiju sred vida

Brda pre mas ma pleća prime zoru

U noć se Sve blago mištavnmosti zida

Ja znam šta misle o moći koju gradim Svet luta kroz svet da vatru sebi stvoTi

U biću blamen vatre ne možemo dozvati N ašu trošnost ne može ništa da podmladi

Kad voćka uzrene plod, se Sam obori Ja znam šta misle o noći koju gradim

BSTOHURJA E FHROCESBA NOVO ! STARO ·„welelimnz Huan HBagpzuninnzı O ANDRIĆU,

„IVO ANDRIĆ“; posebna izdanja Instituta za teoriju književnosti i umetnosti, Beograd 1969.

Dušan Baranin: „DELIGRAD'

POSTOJE, ičimi nam se, dva Oosnovna načina na koja se može Dristupiti istorijskim romanima Dušana Baranina. U jednom slučaju o njima je mogućno govoriti kao o zabavnoj literaturi: muuočavati njene bitne karakteristike, procenjivati u kojoj je meri pisac uspeo da ostvari svoje namere, koliko je ta literatura uistinu zabavna i koliko je literatura. U takvom jednom razgovoru kritičar o Baraninovim knjigama ne bi imao mnogo šta da kaže. Sama činjenica da je Dušan Baranin pisac čije se knjige čitaju, pisac koji ima svoju publiku, dovoljno rečito potvrđuje da njegova literatura poseduje „izvesne kvalitete koje jedna vrsta čitalaca od književnosti isključivo zahteva i izvesne vrednosti koje tu literaturu čine za te čitaoce zanimljivom, pristupačnom i dopadljivom. E

Moglo bi se, u toku takvog razgovora, pre svega reći da je Baraninova literatura literarmmo nepretenciozna i da se, u svojim | osnovnim karaikteristikama, svodi na pripovedanje događaja. Ostajući, najčešće, veran pouzdanosti istorijskih činjenica, Baranin, unutar njihove okvirne, opšte konstrukcije, u sklopu šireg istorijskog sagledavanja · događaja u Vre-

menskom. razdoblju koje obrađuje, kroz sudbine istorijskih i fiktivnih ličnosti 'češće prvih nego drugih),

gradi svoju romansijersku konstrukciju. On u prvom redu slika spoljašnje akcije svojih junaka, ali ne zanemaruje u potpunosti ni predele njihovog unutrašnjeg sveta. Međutim, njegova psihološka senčenja dosta su površna i uprošćena, a veoma često i

shematizovana. Činjenica da .je on daleko vičniji praćenju spoljašnje fizičke akcije nego sagleđavanju unutrašnjih psiholoških procesa nesumnjivo doprinosi zabavnosti |„mnjegovih knjiga.

Baraninov jednostavni i pismeno

korektni stil poseduje gipkost gOVOTne proze, pravolinijskog usmenog Ppri-, povedanja, i pomoću njega on sa lakočom jzražava ono što smatra da o njegovim junacima treba znati. On, gotovo dosledno, upoznaje čitaoce 5 njihovom prošlošću, akcijama u kojima se ofkrivaju bitne odrednice njihovih karaktera i priroda njihovos junaštva, S kompleksima njihovih uzajamnih odnosa (najčešće ljubavnim), s mislima koje prethode njihovim akcijama i koje ih prate, s razgovorima u kojima se otkriva njihov temperament, stav prema životu i sredini u kojoj žive, prema opasno-

stima koje surovi rainički put namoće svima Moji se njim upute. Pregnantan i rečit dijalog, sposob-

nost da veže čitiočevu pažnju za radnju svojih knjiga, veštima da zadoVolil u potpunosti nikad iživljenu strast za junačkim podvizima i uzbudljivim tokom patetične pravde, Sigurnost kojom dočarava almosferu najprivlačnije su vrline Baraninovos pripovedanja. Bez želje da | mudruje ili da prošlosti pristupa kao jednom vidu suočavanja sa sadašnjošću, Baranin svoje knjige piše kao pokušaj oživljavanja i populanisanja jednos istorijskog perioda.

U drugom slučaju, koji nam soc kao mogućnost pristupa ovakvoj literaturi čini mmogo zanimljivijim, mogućno JE govoriti o načinu na koji pisac Dpostupa sa autentičnim istorijskim podacima, prenosećči ih u svoje romane i koristeći ih u njima, o oživljavanju prošlosti kmoz činjenice, o načinu na koji se ona posmatra u jednoj novoj, rekreiranoj perspektivi ili, boljc reče> no, o stepenu stvaralačkog u toj Tckreaciji. ;

Noć je crkva koje se svi klone Drvo Yaste đa mas opameti Snevači samo pravim zvonom, 200me

Ko nema ništa me mogu mu ćutanje užeti Noć je crkva koje se svi klone

Zalud, se svijamo oko toplog doma Ludaci Yazgrću vatru da se jom otople Nema zvučnije rime od razdiyućeg groma Ptica je izmislila i strelu i koplje Zalud se svijamo oko toplog doma

Noć se međ rebra jednako zavlači More i mi zaposleni smo setom

Reči šaljemo u Nedodin, kao da su havrači Oko naše glave vrti se žeđ. i leto

Noć se med rebra jedmako zavlači

Ne znamo šta glas a šta noć može Što smo vaspustili samo se od sebe spoji Te čudne SsYaslosti nas odveć izmožde Da više nismo mi tuđi ni sumnji

Ne znamo šta glas a šta noć može Uzalud, moja reč od usta do. ustao, šeta Nada ni ovaj put wadu da prozbori

O noći crna u. uhu crmog sveta

Glas ju grešna, rodilja što ko vatra gori Uzalud moja reč od usta do usta šeta.

Titograd 1962.

U Baraninovom slučaju o rekreiranju prošlosti može se govoriti na više načina. U prvom redu mogućno „. jč posmatrati istorijsku verodostojnost široke, okvime perspektive u koju Baranin postavlja svoje ličnosti, njihovu istorijsku i njihovu neistorijsku sudbinu; potom se može porediti odnos fiktivnog i faktičnog u romansiranim istorijama junaka romana; i na kraju, mogućno je tragati za . načinom korišćenja autentične istorijske građe, o prilagođavanju zapisa, Uspomena ili istorijskih · interpretacija medijumu istorijskog romana.

Pre nego što pređemo na razmatranje ovih pitanja u Baraninovim romanima hteli bismo da u najkraćim crtama ukažemo na istorijske okvire dva najnovija njegova dela, u kojima pokušavamo da utvrdimo odnos 1storije i fikcije. U Deligradu Baranin opisuje jugoistočnu Srbiju u danima prvog srpskog ustanka, sudbine ljudi koji su svoje živote vezali za Deligrad od vremena koje je prethodilo njegovom podizanju, pa do prvog napada Turaka 1806. godine. 'xUpoređen sa Zamkama, Deligrad bi se daleko pre mogao nazvati romanom jer je pisac -u njemu, u sklopu širih istorijskih kretanja, radnju daleko više Uusredsredio oko jednog osnovnog toka. Zamke su pre hronika nego roman. U ovom delu obrađen je jedan vremenski period u oslobođenom Beogradu; od početka 1807, godine, do bekstva Karađorđevog u Zemun 1813. godine. Dok je u Deligrađu slikao patetiku vojničke pustolovne hrabrosti i Tomantiku jedne ljubavi koja se rađa i razvija u ftom burnom vremenu, U Zamkama je, dajući knjizi širu istorijsku, „perspektivu, „romansirao ne

toliko sudbimu mnekolikih ličnosti kojedan određeni

liko ceo vremenski

period. U ovome delu najglavnije istovijske ličnosti iz pryog STpSKQgE UStanka sukobljavaju se u borbama oko

"vlasti, bogatstva i uticaja” (Kanađor-

đe, Mlađen Milovanović, Ivan Jugović, Stefan Živković, Milenko Stojković, vladika Leontije, Rodofinikin i drugi).

Pošto je karakter ova dva dela različit, ni Baraninov pristup istorijskim činjenicama nije bio istovetam, U Zamkama on se daleko čvršće držao osnovnog istorijskog okvira. Pošto je u prvi plan postavio amutentične istorijske spletke koje su se plele u oslo»odenom Beogradu između Karađor-

đevih privrženika i protivnika, izme> .

đu rusofilski i austrofilski mastrojcnih političara, Baranin nije, romansirajući jedan period srpske diplomatske i političke istorije izneveravao osnovne faktografske i psihološke podatke iz literature o ustanku kojom se obilno koristio (Vukićević, Batalaka, Milićević, Vuk Karadžić i drugi).

Glavne ličnosti Baraninovih dela uvek su autentično istorijske. Na osnovu zabeleženih podataka o njima, podataka koji su prilično škrti kad su u pitanju njihove intimne istorije, a nešto obilniji kad je reč o njihovom učešću u ŠBirim istorijskim Kretamjima, on gradi tkivo svojih romansijerskih povesti. Na osnovu tih okvirnih podataka on iraga za njihovom mo gućnom predistorijom, ne ustručava= jući se da radi uzbudljivosti, izuzet= nosti ili romantike izvesne činjenice zanemari, a druge fiktivne, saopšti. To je dozvoljen romamsijerski Dpo= stupak kome se, u suštini, ne bi imalo šta zameriti. U drugim slučajevima, ostajući veran osnovnim činjenicama zabeleženim u literaturi, on grana niti svoje priče elementima iz intimnog: života, Naročito ljubavne istorije (koje često imaju erotski prizvuk) pružaju Baraninu priliku da primeni svoj dar biografskog domišljanja., Sličan postupak primenjuje i kad govori o događajima koji su relativno eliptično zabeleženi u istorijskoj literaturi:

on takvo Kazivanje razuđuje, pretvarajući ga u dijaloge, ali ostajući u suštini „veran dokumentovanosti

građe od koje polazi,

U nekim slučajevima, u cilju YOmansijerskog sažimanja, Baranin karakteristike jednog događaja, koji se desio uu jednom vremenskom periodu, pripisuje događaju koji se desio na istom mestu, ali u drugo Vvremc. Tako, recimo, opisujući prvi napad Turaka na Deligrad, koji se desio u julu 1806. godine, Baranin priča ono što se, u Stvari, odigralo gotovo godinu dana docnije, u aprilu 1807 godine, pomerajući na faj način vremoe smrti glavmog junaka gotovo godinu dana unapred. Ponekad se on {oliko drži teksta koji bi trebalo da mu služi isključivo kao inspirativni podatak za romansijersku rekreaciju da se

. „Kosmos“, Beograd 1962; „ZAMKE“;, Gralički zavod

potpuno gubi problem prilagođavanja činjenica jednom novom medijumu kroz njihovo oživljavanje 1 javlja drugi problem sasvim različite prirode: gotovo doslovno prepisivanje celih stranica. Da bismo potvrdili OVO svoje tvrđenje navešćemo jedan odlomak iz „Pričanja Petra Jokića” (Pričanja savremenika o prvom uStanku, „Prosveta“, Beograd 1954, · str. 137) i uporediti ga sa odgovarajućim odeljkom iz Deligrada. Opisujuci jedan detalj iz bitke kod Ivankovca, Petar Jokić saopštava sledeći dijalog:

— Čuješ, Gospodaru, da izbacim i ja jedan top na Turke?

— Ostavi se sprdnje, boga ti, reče Karađorđe. — Molim te Se, Gospodaru, samo da pogodđim u onaj konak.

— Zar da ubiješ pašu? nastavi Karađorđe. — Pa da ga ubijem, ja, prihvati Steva.

— Ha, ha, ha. Nemoj, bolan, ostaće mu deca sirote; nema 1ım ko kupiti patica, pa će ih pohvatati groznica od bosotinje.

— Baš ako će, reče nedostupni Steva, nego mi dopusti, sreće ti tvoje!

— Odlazi! reče Karađorđe glasom koji pokazivaše da mu više nije do šale.

— Gospodaru, reče Katić, cto te čovek zakle u sreću. Podaj mu što traži. Ako ništa ne učini, bar će "Turke uznemiriti.

Karađorđe usta s lafeta i reče:

— E, pa udri, kad si toliko navalio!

Steva brže uze navijati one šajtove onako veseo kao što beše i nanišani.

Tobdžije se smeše, a mi stojimo i gledamo šta napit čovek radi.

Kad udesi kako mišljaše da treba, on viknu:

— Sad pali!

Kumbara puče; dule kao svetlica izlete kroz vazduh i pade baš u onu kuću koja se najviše svetlila.

Na jedan mah sve se utiša; svirke umukoše. Nekakav pisak samo učini: Kkvik, pa tu i tulilo. Sveće sec potuliše, vreva 8c stiša.

— vidite li da ja ubih pašu, reče Steva ponosito.

— Kud će njegove sirote, reče Karađor đe šaleći se.

Isti taj dijalog Baranin gotovo doslovno, tek sa neznatnim izmenama, prenosi na 1592. i 153. slrani Deligrada.

— Čuješ, gospodaru, da izbacim jedan top na "Turkce? i

— Ostavi se sprdnje, bogati — vikao jc Karađorđe. — Molim ti se, gospodaru, samo da po-

godim u onaj konak — uporno je navaljivao Steva i pijano sc klatio. — Zar da ubiješ pašu? — našalio se vožd. — Da ga ubijem — ozbiljno je odgovorio Steva.

— Nemoj bolan, ostaće mu deca sirota. Neće imati ko da im kupi patice, pohvataće ih groznica od bosotinje.

— Ako će, — odgovorio je Steva — nego mi dopusti da gađam, sreće ti tvoje!

— Odlazi, pijanduro — viknuo je ljutito Karađorđe,

— Gospodaru, — reče Janko Katić, koji je ležao malo podalje — bećar te zakle Srcćom, pođaj mu neka ispali top. Ako konak ne pogodi, bar će Turke uznemiriti i po" kvariti im veselje.

— E pa udri, po duši te, kad si toliko navalio! — smešeći se odgovori vožd.

Steva priđe velikom topu. Petljao je 28“ dugo oko nišanskih sprava, Tobdžija ga je

pažljivo posmatrao. Svi prisufni su zaintecesovano gledati, Kad je Steva udđesio toP, kako je mislio da ireba, okrenuo se i Viknuo: ~ Sađ pali!

Top puče, đule izlete iz gria Kao svetlici

jurmu kroz mrak, i pogodi konak. Sve % nmaglo utiša, svirke umukoše, svetla se po

gasiše i tursko veselje prestade. Steva je jedno vreme začuđeno gledao, zatim se BT lato zasmeja, okrenu se Karađorđu i viknu: — Gospodaru, vidiš li da ubih pašu! — Kuđa će mu njegove sirote? — šaleći se odgovori vožd.

Ovakav, u svakom slučaju nedopu stiv postupak, posmatran u sklopu drugih vidova Baraninovog pristupš nja istorijiskim svedočanstvima i {ak tiografskoj građi i upoređen sa miš ljenjem Dž. M. Tvrevelijena da iste nrijski romani, čak i oni najveći, nisi istovijska dela, već pokušaji Kreira" nja tipičnih slučajeva koji nisu ideD" tični s činjenicama već predstavljajd njihovo podražavanje, navodi na Pp misao da su istorijski romani Duša" na Baranina, usled neusklađenosii kreativnog i nekreativnog, više ist rijski nego romani. Prevaga n kreativnog nad Kreativnim _ povećavi njihovu faktografsku autentičnost, BI gotovo. potpuno umanjuje udeo imaš nativnog m njihovom realizovanjU

' Dušan PUVAČIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE