Književne novine

Kako smanjili ' cene udžbenika?

UKOLIKO, zainhteresovami mogućnošću smižemja cene udžbenika, „pogledamo amalizu Zavoda 2ža ižzdavanje udžbenika iz Sarajeva („Komunmist“ od 16. maja), suočićemo se s izvesnim, činjenicama «koje, čini mam se, dozvoljavaju da se zaključi da je nužno pristupiti konačnom &čČPBpreispitivanju ovog problema o kome se svake godime raspravlja ili u pYivatnim, (roditeljskim) razgovorima, ili ma javnim, diskusijama i koji, otvoren i merešem, traži svoje konačno i efikasno rešenje. Prema izmnesemwim, podacima Zavod za izdavanje udžbenika iž Sarajeva za školsku 1963/64. godi izdaje J,250.000 primeraka udžbemika za osmovme škole. U prosečmoj ceni tih udžbenika 60%, otpada ma hartiju i grafičke usluge 7% ma autorske homorare, „18% na maržu izdavača a 15% izmosi Kknjižarski Yrabat. Odmah se primećuje velika disproporcija između ceme hartije, graličkih usluga i knjižaYrske marže, 8 jedme strame, i ostalih činilaca koji utiču ma cemlu udžbenika, s drage. Ta disproporcija izgleda još drastičnija kad se Yazmotri u svetlu čimjemica da su pre rata hartija i grafičke wsluge učestvovali u

cemi knjige sa svega 23%,

od čega je 7%, otpadalo ma hartiju, a 16% na grafičke usluge.

Prilazeći tražemju mogućnosti za snižemnje ceme udžbenika trebalo bi, čini mam, se, poći u prvom Yedu od, ovih podataka i uptitati se da li je i koliko je ova disproporcija mužma i realna i da li bi se i koliko oma mogla smamjiti. Neophodno bi &Č5đbilo, prvom redu, obavezati grafičku i'dustriju da i ona da svoj udeo u snižemju cema. To bi se, mesumnjivpo, moglo učiniti dobromamernim, impreispitipanjem cema mjemnih usluga i davanjem, izvesnih bogodmosti preduzećima ~ koja udžbenike izdaju.

Slične korake trebalo bi zahtevati i od „Kknjižarske mreže. S obzirom da su udžbenici knjige koje se sigurmo prodaju, nužno bi bilo da i knjižarski rabat pretrpi „izvesme ismeme. Smanjenjem, rabata sa 15 ma, recimo, 10% dosta bi se uradilo u rešavanju ovoga pitanja.

Posebno je ppitamje u kojoj je meri dosadašmja, da je tako mazovemo, udžbenička politika odgobDoY=ma za trenutnu situaciju. Svaka republika izdaje . svoje udžbenike. Udžbemici se štampaju svake godine. Čest je slučaj da oni udžbenici, koji su bili u upotrebi jedme godime, moraju, u, sledećem, izdanju, bitno da se memjaju, ili da se štampaju mobi. Sve to, mesumnjipo, povećava cemu. U mekim slučajevima, kako govore meki podaci izneti w Crnoj Gori, školski programi su se mamerno menjali da bi se mogli pisati movi udž< benici itd. Sve to, „nmesumnjivo, povećava cemu i svodi se veoma često na izdavanje adi „izdavamja, ma tezgaremje ma „Višem“ niDOuW.

Predlozi + meka iskustva iz Bosne i Hercegovine ı Crne Gore pokazuju da postoje brojne | mogućmosti kojima bi se, već sada, ozbiljnije trebalo pozabauviti. Ceo taj kompleks pitanja mogao bi se svesti

ma dva osmobma stava: Wu

žno je izdavati udžbenike za mekoliko školskih, godima istovremeno pošto bi, prema jednoj amalizi, uustaljiamje udžbenika za peTiod, od više školskih, godi. a dovelo do smahjemja izdataka roditelja i učemika u mašoj zemlji u izmosu, od preko jedne milHjarde dinara. Takođe bi veoma korismo bilo wstaliti i ujednačiti „mastavmne programe wu bojedinim, republikama i izdavati jedmoobraze i majkvalitetmije uđžbenike koji će se upotrebljavati u svim, Yepublikama. Na ovaj mačim možda bi se majefikasmije moglo ostvarniti ~ ono majbitnije: bolji udžbenici i miže cene.

Savremene prolivrečnosti u muziči...

Nastavak sa 1. strane

noj tišini sutoma, već povučem (honom kao simbolom) u mrak neizvesmosti, u enigmaičnu tamu noći i budućnosti čije? Kompozitorove ili one čovečanstva? Kađa se izražajna snaga ove simfomije uopštava do simbola misaomoemocionalnih vrednosti, probuđemih asocijacijama predstava i ideja kakve smo naveli (ili mjima po atmosferi srodnim) — moramo se zapitati: u čemu jo stari tonalmi muzički jezik nedovoljan za iskazivanje tipične duhovne klime čoveka naše epohe?

Međutim, uporedo sa gramatikalnosimtaksičkim zakonitostima muzike o kojoj govorimo, na zagrebačkoj smotri đefilovali su pređ sluhom „slušalaca pravci, stilovi i izražajni sistemi muzike sasvim drugačijeg čujnog izgleda, muzike izmenjene do samog korema svog bića. Ne možemo se ovde zadržavati ma analizi kontinuiranog istorijskog procesa evolucije baš onog istog, đobro nam poznatog, muzičkog jezika ka atonalnom i zatim konstruktivno daleko logičnijoj dodekafoniji Šenberga i njegovih učenika. Prešlo bi okvire jednog sumarnog ogleda i naučmo argumentirano predstavljanje konikretne i elektronske muzike — sistema radiofonski snimljenih zvukova iz sveta stvarnosti i elektronskim instrumentima fiksiranih fizičkoalkustičkih komponeniti tonova, glasova i drugih zvučnih femomena — kao istorijski zakonitog dijalektičkog skoka umetnosti tonova u specifično nove kvalitete, u umetnost zvukova i šumova. No istina je: da je u muzici starog baroka dominirajućče izražajno sredstvo bio konfrapuniktski odnos među simultano tekućim linearnim (horizontalnim) tomsliim procesima, u kojima je melodija diskretno podešavana prema potrebama tog polifonijskog paralelizma, da je melodija, kao tema, postala vodeće sredstvo muzičkog „govora“ tek u klasicizmu, da su, u eri romamtizma, njene čiste konture nagrižene i podvrgnute alteracijama i hromatskim polkretima pod dejstvom velikog uzmaha harmonskog načela u muzici, i da je u relativno kratkom razdoblju muzičkog impresionizma tonski kolorit veoma elastičnih akordsicih smopova preuzeo vođ-

Kaira aaa

pisma uredništvu

Prisećania uz »Prisećanja«

CITAJUĆI, sa osobitim zadovoljstvom, „Prisećanja“ Milana Bogdanovića, koja izlaze i. „Politici“, prisetio sam se njegovog lika iz 1941. godine u ratnom zarobljeničkom logozu Ofenburg u Nemačkoij, kađa su Nemci nezadrživo prodirali i pustošili po Sovjetskom Savezu.

Tada je grupa antifašista zborovala i izbacila jednog ispred sebe, ali i ispred neprijatelja — Nemaca. To je bio rezervni konjički kapetan Milan Bogdanović.

I počela je neravna, nepoštedna borba na svim poljima. Nije propuštena nikakva mogućnost da bi se pređuzelo sve što je bilo „dozvoljeno“ u logorskim prilikama: kulturno-zabavni program, literarne večeri, izložbe slika i skulptura i usmene novine. Uz to i uzaludna borba za hleb i ostale potrebe, a kao najvažnije — za lik čoveka. Čovek je posrtao mu tito vreme na svakom koraku.

Bogdanović je, tih dana, uspeo da u sebi sklopi čvrst savez između boginje Talije i boga Marsa. Pozivao je na stvaralački rad ma svim poljima kulture, znajući da će takvi napori probuditi u nama i zadnje rezerve osećanja prema lepom, plemenitom i ljudskom, što je, inače, rapidno Kkopnilo kao sneg na suncu. Orgamizovao je i otvarao zabave i Književne večeri, dđočarava-– jući nam atmosferu normalnog toka života, držao predavanja o veoma suptilnim gibanjima duha, koja su nas stalno podsećala da smo ljudi. Veliko je zadovoljstvo bilo slušati njegove igrarije đuha u predavanju „Reči i ideje“. On je to praktično i dokazivao pri svakom svom nastupu. Starim,

sbvo u eadejsbvi dizražajmih sredstava

. muzike. Fuudimemntarizacija melodijskog

principa i porast efekta temjlrizacije

kao, određujuće' snage karaktera muzi-

Čke kompozicije (u svojevrsnoj semamtici muzičke umeftmosti kao takvoj) dovelii su, najzad, do psihološke i estetske legalizacije šumova i drugih zvukova u muzičkoj umetnosti, a taj istorijski trenutaik zapravo i predstavlja prelaz ton= ske wmetmosti u nov kvalitet, u umet-

nost zvukova svake vrste, u konkretnu

i elektronsku muziku.

Razume se, prezasićenost muzikom starog, tradicionalnog jezika (tonalmo, pa zatim i tonskog, uopšte) nije se javila u slušalačkim masama, kod ljubitelja folklora i lake zabave pomoću muzike; ta·prezasićenost je, u prvom redu, nastala u svesti i „stvaralačkoj mašti (napred sam rekao: glađi) samih kompozitora, ali je damas već priličanm broj i samih konsumemnata muzike, koji za novim zvulkkom (i za zvukom, a ne samo tonom) imaju autentičnih potreba. Pred tim fenomenom, koji u našem vremenu ima i svog sociološkog osnova, serijalna, konkretna i elektronska muzika ne stoje kao eksperimentalni kurioziteti — iako je na neđavnom zagrebač-

kom Bijenalu izraz „eksperimentalna“

i „avangardna“ muzika, pokatkad i sa snobističkom, afektacijom, „preobilno upotrebljavan — već je organizacioni napor prilično brojnih predstavnika tih novih muzičkih pravaca i jezičkih sistema u stvari istraživačka alija, vrlo često sasvim spomtamo stavljena u DOgon radoznalošću „stvaralačkog duha, autentičnom Đ“<emooionalnom potrebom osveženja kreativne mašte novim jezičkim elementima i njihovim kombinacijama. Dodao bih ovom još i opasku da mi danas ne znamo nije li starogrčka homofonija ( za naš sluh porazno siromašna) na planu muzičke umefnmosti starim Grcima iskazivala umetničke istine ravne ·bujici misli i osećanja, sadržanih u tragedijama MBshila, Sofokla i Evripida, kao što ne znamo ni to da li je današnja konkretna i elektronska muzika modna i dekademnitna stramputica „večne“ muzike ili istorijsko prasko-

zorje jednog sistema zvučnih simbola koji će, vremenom, steći semantičku određenost značemja i emocionalno diferenciranog delovanja na društvenu svest i prosečni ukus čoveka sasvim bliske budđućmosti. Na pitanje — kako novopronađemi izražajni načini i obrasci jedne umetnosti postaju simboli određenih vrednosnih kategorija ljudske svesti, kako nova izražajna sredstva i jezički elememti muzike stiču svojevTsnu semantičku određenost značenja svojih formula — na to pitanje nemamo naučno zadovoljavajućeg odgovora ni za tradicionalnu tomsku i tonalnu muziku, pa ga zato još manje možemo dati kada je reč o vidovima mlzičke umefnosti koji su u nastajanju. ·

Novi muzički pravci, o kojima je ovde reč i koji su bogato prikazani nizom kompozicija na drugom Bijenalu u Zagrebu, još uvek su u počefmoj fazi akumulacije novog zvučnog gradiva, u fazi konfrontiramja i ispitivanja izražajnih mogućnosti kombinatoričkih poslupaka sa elemntima tog novog materijala; a gotovo se sa sigurnošću može tvrditi da je socijalno-psihološki- koren tog ispitivačkog elana — prodor novih misaonih i emocionalnih konstelacija u ljudsku svest, iako sami kompozitori toga ne moraju biti svesni, pa mogu imati kud i kamo jednostavnijih, recimo samo tehničkih, recimo čak i isključivo „formalističkih“, ambicija i ciljeva Kao primer uslovljenosti novih izražajnih formula muzike novim idejno-emocionalmim klimatom komipzitorova duha i raspoloženja navešću samo jednu kompoziciju sa izobilnog programa zagrebačkog Bijenala: „„instrumemtalne pesme za 15 izvođača“, pod minimalno programskim ali dovoljno karaikterističnim i eksplikativnim nazivom Gemezis — delo mlađog poljskog „kompozitora Henrika Mikolaja Goreckog. Na bazi „pravila igre“ dodđekafonog muzičko-jezičkog sistema, i ma mahove uspešno podražavajući specifičnim , formulama zvučnog karaktera i kolorita elektronske muzike, skup svirača na' tradicionalnim muzičkim instrumentima daje osobeni .pledoaje autora o stvaramju sveta. Od starozavemme-· biblijske legem-

uvek istim rečima neprekidno je vajao neviđene filigrane. · Posle takvih psihičkih poslastica izrastali smo za čitavu glavu. Osećali smo se zaista ljudima.

Kao književnik s tako prefinjenim ukusom za suptimo, lepo i ljudsko, Bogdanović je morao stalno da menja odoru. Jer, posle estetičkog poleta u najviše sfere ljudskog duha nastupao ' je pred nas bog Mars u punoj ratnoj opremi. I, za divno čudo, !_ ovđe se on osećao potpuno svojim. Njegov vojno-politički rečnik bio je zreo kao da mu je to bio glavni fah.

I dok je glad pustošila, uvlačeći sc u svaku moždanu čeliju, i ljudi padali u stroju za vreme prebrojavanja, Bogdanoviću je od ogromne većine zarobljenika ođobrena dupla porćija hrane. To je bilo najveće. nedostiživo priznanje, iako je bila u pitanju samo repa. Odobrena mu je porcija hrane, jer je on njom hranio sve nas. ih

miran, bez brzaka, talasa i virova. U izrazu

snažan i meodoljiv. Odlično je čitao, još bolje između redova. Pa kađa bi sve Ppropustio kroz svoj dijapazon reči, širi ođ Dunava, plavio je sve ispred sebe.

No nisu Nemci bili jeđini „neprijatelji. Glad je harala a generali, osim časnih izu-

zetaka, nisu sedeli skrštenih ruku. Oni su”

„strateški“ predviđali krah sbvjetskog Saveza za šest meseci. Toliko vremena davali su više prostoru nego otporu. Trebalo se boriti i s Nemcima i sa njima, da bi se masa pravilno orijentisanih održala na nogama. U toj svakodnevnoj političkoj borbi polarizacija se vršila, frontovi se formirali. Front antifašista bio je brojniji. Trebalo ga jie nekako oslabiti. T logorska komanda nije dugo oklevala. Na predlog logorske reakcije tri stotine rođoljuba je prebačeno iz Ofenburga u Nirnberg. Pri polasku, bilo je to početkom 1942, godine, kađa je vidik još uvek. bio zamračen, Milan Bogdanović, ispraćajući nas, završio je svoj govor rečima: „Srećan vam put, drugovi, i doviđenja u slobodnoj otadžbini!“ Bio je Milan Bogdanović u tim teškim danima veliki čovek i iskren drug. ww . Bilo bi divno kada bi ovaj, nama tako dragi i MDliski, čovek i drug primio ove redoVe kao vraćanje mnezaboravnog duga, od strane onih, nekađa mlađih, ljudi kojima je i. te kako trebalo pomoći u tim teškim danima. A ftu pomoć nesebično im je pružio Milan Bogdanović.

Budimir ĐORĐBVIĆ

de uzeta je samo auditivna vizija pra početnog haosa, no zvučna slika kompozicije mnogo je bliža Kant-Laplaso, voj kosmogonijskoj hipotezi o organi. zacionim procesima materije u kosmosu, Mogli biste prigovoriti da astronomske zakonitosti ne spadaju u zadatak muzičke.umetnosti, na šta bih ja odgovorio podsećanjem na „degrađaciju“ naivnog čovekovog samoljublja do stepena jedne skromne i razborite, mnogim naučnim 'tekovinama luspostavljene svesti o Ta | šem pripadništvu, koliko porodici, naciji i čovečanstvu, toliko i vasioni. Jadmo bi i smešno bilo ne uvideti da je ovo saznanje još i te kako determiniralo ne samo opšti pogled na svet savreme–nog čoveka, nego i njegov senzibilitet, njegovu egzistencijalnu klimu, u Dpesničkom značenju te reči. Muzika Gorec. kog nema melodije, ali poseduje vrlo funkcionalnu i ekspresivnu polifoniju zvučnih linija atematskog sastava i čudesno, zapravo uzbudljivo kombinova– nih tembrizacionih efekata. Ni huke ni

' buke u ovoj zvučnoj strukturi, ali zato

unutarnjeg statičnog napona, energetskog elana, sličnog naponima materije svih agregata. Nije, li to ljudska svest, olkremuta svom prapočetku i neminovnom kraju, svest koja iziskluje praktičnih konzekvenca i na planu naših težnji, naše volje, naše ponosite melanholije, naše ideološke i etičke opredeljenosti? Nabacujem ovde samo jednu pregršt subjektivno improvizovanih ideja, ali moguće su, naravno, i druge projekcije filozofsko-poetske inkamtacije ljud skog duha, izloženog zračenju „instrumentalnih pesama“ Goreckog. Međutim, tom i takvom potencijalu ove „eksperi. mentalne“ muzike stupidno bi bilo odricati humanost, kađa se ova ispoljava upravo u svojim univerzalnim, kosmičkim relacijama.

Dva jezički kontradiktorna navedena primera. — Vajnbergova Simfonija i Genezis Goreckog — perfektno su realizirana: prvi radom kvalitativno nedostižnog orkestra Moskovske filharmorrije, pod vođstvom velikog dirigenta Ki-

f

die alana

rila Kondrašina; drugi izvrsnim kamernim onkestrom Krakovske filharmonije, pod znalačkom upravom Andžeja Markovskog. Samo tako savršena izvođačka ostvarenja mogla su nam i domamiti parađoksalnu diskurzivnu formulaciju duboke protivrečnosti savremene muzike u svetu, te tramspozicije protivrečnosti samog tog sveta u zvučne simbole njegovih vrednosti pred našom ljudskom svešću, to jest uviđanje da je za iskazivanje novih idejno-emocionalnih sadržaja još uvek dovoljna muzika tradicionalnog jezičkog sistema i da za njihovo iskazivanje ta muzika više nije dovoljna.

Pavle STEFANOVIĆ

JULU vu|—“VFZFC___________ — GG"

~ da „Ja OORMNNNA -

PFPALIJANSKIH

POSETA DELAGACIJE i PISACA

tj okviru plana o kulturnoj saradnji između SFRJ i Italije u Beograd 31. maja stiže „delegacija italijanskih pisaca koja vraća posetu naših pisaca Italiji. Delegaciju sačinjavaju istaknuti romansijer Libero Biđareti, poznati kritičar i genetalni sekTetar Mwvropske zajednice „pisaca Đankarlo Vigoreli, književni kritičar, novinar i izdavwač revije „II Kafe“ Đ. Vikari i kritičar Desi. Delegacija italijanskih pisaca zadđržaće se u Jugoslaviji dđesetak đana. Ovo je prva, delegacija italijanskih književnika koja dolazi u posetu našoj zemlji.

ORRUGLISTO U SAVREMENOM ROMANU U LENJINGRADU U AVGUSTU OVE GODINE _

' Početkom avgusta (od 4. do 9) održaće se, u okviru Zajednice | „evropskih pisaca (COMES), diskusija o problemima savreme“ mog romana. Preko 50 romansijera i Kriti-

biti predstavljena delegacijom od četiri do pet članova. Program predviđa i trodnevni boravak u Moskvi, posetu Jasnoj Poljani, susrete i razgovore sa sovjetskim KnjižeVmnicima. 'Froškove puta do SSSR-a podneće COMES,.a boravak i troškove u povratku snosiće Savez sovjetskih književnika.

Pripremni komiteta, koji je polovinom maja zaseđao u Rimu (čianovi: Đuzepe Ungareti, Đankarlo Vigoreli, Mikola Bažan, Aleksej Surkov, Rjurikov, Breitburd, Be!" nardđ Vol, Jaroslav Ivaškjevičć, Pačeko, An“ dre Freno i T. Mlađenović) doneo je odluku da se predviđeni varšavski kongres umesto ove godine održi sleđećeg proleća (1964) U glavnom gradu Poljske.

“u o ad a ao a a Id

e Direktor i odgovorni uređnik: Tanasije. Mlađenović. Uuwredđnik: Pređrag · e List izlazi svakog drugog peika. Pojeđini broj Din. 30 Gođišnja pref-

· Palavestra. Tehničko-umetnička oprema: Đragomir Dimitrijević. Re| dakcioni odbor: Miloš YT. Banđić, Božiđar Božović, Dragoljub S. NOVINE, Ignjatović, „Dragan Kolundžija, Velimir Lukić, „Slavko Mihalić, i Bogdan A. Popović (sekretar ređakcijć), Pređrag „Protić, Gani 10100 a-20R

Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-

Sip i Rosta Timotijević,

plata Din. 600, polugođišnja Dim. 300, za inostranstvo dvostruko.

List izđaje Novinsko-izđavačko pređuzeće „MHrnjiževne novine“ Beo" grad, Francuska 7. Ređakcija Francuska 7. 'Tel, 626-020, Tekući ra-

e Stampa „GLAS“, Beograd, Vlajkovićeva 5,

čara iz svih· evropskih zemalja, pored čla- nova uprave COMBS-a, uzeće učešća u ovoj veoma interesantinoj i aktuelnoj manifestaciji. Pretpostavlja se da će svaka zemlja