Književne novine

|

| Kupujem KNriličare...

__ „USKORO izdajem novw, knjigu.! Kupujem. kritičara čije će

se mišljenje o njoj najviše podu- ·

darati s mojim. Ponude slati ma šifru, XYy, književnik“, Ovakav oglas, srećom, još mismo pročitali ma oglasnim, stranama maših listova, ali posle izjave Ratka 'Draževića, direktora „Avala_ Jima“, na jednoj konferenciji za štampu organizovanoj u Puli (,I ja sam votplaćivao kritičare ali mi se to kasnije ogadilo“) i dosta beskromih komemtara u većem, delu maših, listoba, čiju je oštricu, što je čest slučaj kod mas, otupljivala neutralizujuća dimna zavesa amonimmosti (jeda direktor, jedam, kelner, jedam Dpi·Ssac...,gme bi bilo merealmo očekivati da ćemo uskoro, u tematski „sve bogatijem materijalu „malih oglasa", pročitati i meku sličnu. ponudu. To bi bila, razume se,do tragikomičnog paroksizma doveđenma praksa koja, u mnogim, oblastima našeg društpenog života, peć odavno ima sVOje mesto pod suncem. Madq prema svim, mjenim, vidovima mije mogučno imati isti stav, mi najčešće, mi rečju mi delom, nema-– mo mikakvog stava.

Najneviniji, ali suštinski istovetam, Vid te prakse je „večna tema svih maših posleratnih Yazgovora o ugostiteljstbu. Kad gost % „svojoj“ kajfami, „svome“ konobaru da veći (ili manji) bakšiš (i pored onog već klasičnog „Uračunavamo servis od 10 odsto, napojnicu me primamo“, istaknutog na vidnom mestu MW svakoj kafani), on, to čini zato što zna da će mu, „njegov“ kelner prići čim, sedme za sto, da će mu dati dobro vino i da će mu diskretno šapnuti da kobasice, Yeccimo, misu sveže. Pa šta onda. Da, pa šta onda, to su male pare, ali meosporno je da je ljubaznost i predusretljipbost kelnera kupljena. Naravoučenije „izvučemo iz jedne i druge priče bilo bi isto, mada između (direktorske) napoj=nice kritičaru i kelneru ima meke razlike.

Ima i mnogo poštenijih, kupovina, koje se odvijaju Do svim propisima ponude i potražnje. Jedam, doba movinar (imžemjer, lekar, grafičar) prelazi iz jednog u drugi list (preduzeće, bolnicu, štampariju) sato što mu tamo mude bolju platu. Ovo je, Yazume se. daleko od, kupovanja Kk#žifičava: munonqo dalje mego što bi izgledalo kad čovek uporedi „moralne" pouke koje bi se iz oba slučaja mogle izvući. Ali igra je ovde bar koliko toliko otvorena, ba "samim, tim, poštenija; ali je nesumnjivo da se sve odvija po sistemu ko ima više, više dobija, ko da više, tomce idem.

Čime, recimo, kupuji sporiski (fudbalski) klubovi sportske moovinare. O kupovinama te vrste se ne piše, čak se zvomično i me novori, ali se za mjih ipak žma... Sasvim, shwatljiva je logika žzaključivanja onih koji kupuju i onih, koji bivaju kupljeni: kad kupujemo fudbalere, zašto me bismo i movinmare koji o futbalskom, tramsferu ma domaćim tevyenima meće pisati ono što zmaju; osim, toga, i jedmi i drugi su ljudi. Ali dok se Wu sportu bar zna otkuda movac 2G kupoprodajme iramsakcije, jer postoji već klasični termin iza. koga se mnogo šta krije — „crmi jfjondooi (iako mije . uvek baš jasmo otkud, u, tim, fondovima movac), u, kulturi ili, konkretno, u filmu, se me zma. I zato treba upitati, otvoreno i meuwvijemo (još uvek) direktora, „Auvala-filma“ Dražebića: da li je potplaćivao kritičare iz svoga „džepa, iz „Avalinih" crmih fondova, ili po svim propisima, preko blagajne, 2ZUGmično: a organe upravljanja u tome preduzeću: da li su znali za potkupljivačke podvige svoga direktora, da li su s njima bili saglasni, kojim, kamalima i ma kojim, osmovama se prelivao nOvac iz blagajne preduzeća korumpirane Kkritičarske i movimarske džepove. Ni Dražević mi organi wpravljamja u mjegobom · predužeću misu odgovorili ma pitamje: koga je mpotkupljivao. U komentaru „Telegrama“ mo, istu, temu, stoji: „Socijalistička štampa me može svoje stupoe otvarati Kkritičarima za koje se makar samo sumnja da

su — korumpirani! Ona takve svoje suradnike mora odlučno obraniti od, klevata ili sebe isto fako odlučno očistiti od mjih“.

Ni socijalističko društvo mije stvoremo za, direktore koji kovyumpiraju. Ono se mjih, odlučno mora osloboditi. Organi upravljanja „Auvala-filma“ još misu rekli svoju reč. Možda čekaju da

. se mjihobom direktoru tonobvo 'omili (kao što mu, se ogadilo). potplaćipanje. ili se, možda, i sami, zajedmo s mjim, krivi,

osećaju ·

ww=::-5axsnu ru; Kapa aaa E ~ _ | - >

\ \

/

REDAKCIJSKI KOMENTAR, o kulturnim rubrikama dnevnih listova, objavljen u »Telegramu« od 9. avgusta, izazvao je prilično žučnu polemiku između »Vjesnika« i toga lista, i postavio na dnevni red jedan značajan i neosporno aktuelan problem. Konstatujući, sasvim tačno, da su »kulturne rubrike nekih naših listova postale već pravi problem« i da je »sve zrelo za principijelnu diskusiju zainteresiranih faktora“, pisac članka u »Telegramu« ukazao je na neke osnovne nedostatke kulturnih rubrika dnevnih listova. Ti nedostaci mogli bi se svesti, uglavnom, na dve grupe: na grupašku pristrasnost onih koji pišu u dnevnim listovima i na zaostajanje kulturnih rubrika za okom kulturnog života. Izazvana ovakvim Ppi- , sanjem redakcije »Vjesnika« odgovo- + rila je oštro i ne naročito principijelno. Priznajući i sama čitav niz slabosti i, nedostataka kulturnih rubrika maših najuglednijih dnevnika, redakcija je pokušala, i delimično uspela, da diskusiju skrene na lični teren. Umesto da, evenlualno, ospori argumente svojih kritičara (mada, usput. rečeno, nijedan dnevni list u komentaru nije direktno pomenut) i da objašnjenja za izvesne propuste i greške, redakcija »Vjesnika« nastojala je da objasni nesaradnju izvesnog broja pisaca, iznoseći njihove, u krajnjoj liniji, privatne razloge u zlonamernoj interpretaciji i optužujući »Telegram« i za ono što su njegovi saradnici uradili i za ono što nisu uradili. Kao u onoj narodnoj priči o zloj ženi, redakcija »Vjesnika« je na taj način pružila svojim odgovorom punu satis-

fakciju redakciji »Telegrama«. Ono što nepristrasni pratilac ove diskusije, koja

Kome ea

i čemu služe kulturne rubrike

FRIDDOG: POLEMICI IZMBĐU »PBLEBEBGRAMA« I »VJEŠSNIKA«

O RKRULTURNIM RUBRIKAMA DNEVNIH LISTOVA

O er=egij (Bear —C=—

:.

je dobila prilično mučan fon, može iz nje da zaključi jeste to da s kulturnim rubrikama naših dnevnih listova doista nije nešto u redu.

'xUlkoliko se pisanje »''elegrama« odnosi i na kulturne rubrike beogradskih dnevnika, može. se reći da su obe primedbe na svom mestu. Tako su književne grupe odavno izgubile svoje određene fizionomije i gotovo se raspale, ostala je grupaška zagriženost i zatrovanost koja, ne tako retko, dolazi do izražaja na stranicama kulturnih rubrika naših dnevnih i nedeljnih listova. Ono što je u ovom slučaju za najoštriju osudu jeste činjenica da nisu u pitanju principijelni razgovori i popularizacija izvesnih umeltničkih shvatanja, s kojima se neki čitaoci ne bi slagali, nego uglavnom sitne neprincipijelnosti neobjektivnih komentatora. | Sasvim je rezumljivo da dnevni listovi imaju obavezu da govore o svemu

onome što se događa u našem kulturnom

životu, pa i o sporovima između različitih estetičkih koncepcija. Od njih bi se čak i zahtevalo da objektivno, ne mešajući se u književne borbe, objašnjavaju čitaocima u čemu su suštine izvesnih sporova, gđe su koreni nesporazuma, u čemu se bivše, sadašnje i buduće grupe principijelno razlikuju i u čemu su pripadnici svih grupa načelno saglasni. Da bi njihovi čitaoci mogli imati sasvim jasne predstave o književnoj politici, recimo, oni bi mogli da postanu čak i slobodne tribine sa kojih bi, kao ma neufralnom ferenu, izlagali svoja gledišta, pa čak međusobno i polemisali, predstavnici pojedinih grupa. Ono što se ni ıı kom slučaju ne bi smelo dogoditi, a što se u znatnoj meri događa, to je da kulturne rubrike dnevnih listova postanu „poluzvanični organi književnih i umetničkih grupa. Mešanje kulturnih rubrika dnevnih listova u naše burne, i ne uvek mnogo principijelne, diskusije moglo bi se dopustiti samo onda ako bi sve eventualno postojeće grupe imale podjednake mogućnosti da na stranicama dnevnih listova izlažu svoja mišljenja i svoje poglede.

Ne manji nešostatak kulturnih rubrika dnevnih listova jeste njihovo zaostajanje za tokom našeg kulturnog života. Mnoge važne pojave prolaze nezabeležene ili gotovo nezapažene. Čitav niz, knjiga iz raznih oblasti ostaje neprikazan, ili se prikazuje s velikim zakašnjenjem. O radu naučnih institucija govori se tek s vremena na vreme i šira publika, na tai način, nema uvida u rad fih institucija, ne poznaje u do-

ubrovačke ljetne igrc nastale su, Il) pre četrnaest godina, u oprav-

danoj želji da se ionako privla~– čan grad učini još privlačnijim i za turiste još življim i atraktivnijim... I u toj želji prilično se uspelo, pa su, vremenom, Igre prevazišle prvobitne ambicije i namere i postale okosnica svih kulturnih zbivanja u Dubrovniku leti. I više od toga: Igre su postale atrakcija koja prosečnog turistu može da privuče isto kao i druge, prirodme ili istorijske. đubrovačke specifičnosti, kao čitavo njegovo podneblje ili njegovi zanimljivi istorijski spomenici. Od želje da se boravak turista sadržajno upotpuni i kvalitetnijim pozorišnim priredbama, došlo se do kompleksno izgrađenog festivala. Posle prve orijentacije na pozorište i dramu (dramske predstave, sasvim prirodno, nalaze se u sređištu interesovanja domaćih posetilaca), festivalski program upotpunjen je koncertima, koji su privukli pažnju i inostranih turista. JeT, tu ne postoje jezičke teškoće i možda je to jedan od presudnih razloga što su Dubrovačke ljetne igre za poslednjih nekoliko godina doživele izraziti preobražaj, postajući sve više i više prevashodno muzički festival. Taj preobražaj maročito je vidan ove godine: damas se može reći da je dramski repertoar Igara u apsolutnoj stagnaciji.

Na dramskom repertoaru ove Zodine prikazuju se samo reprize Hamleta i Držićevog Skupa. Od dvadcsetak prirodmih pozornica koriste sc samo dve! Ostale predstave predviđene ovogodišnjim programom nisu Sspecijalmo pripremane za festival nego su gostovanja pojedinih pozorišta, koja će izvoditi svoje: uspele redovne predstave (Slovensko gledališče iz Ljubljane dramu Miroslava Krleže U agomiji i Narodno pozorište iz Beograda farsu Velimira Liuukića Dugi život kralja Osvalda). Držićev Dundo Maroje ni ove godine nije imao sreću na Igrama: planirana. premijera, u režiji Bojana Stupice, olbkazana je.

Sve ovo neosporno govori da se pri- , premama dramskog dela Igara neizostavno mora pokloniti veća pažnja. Mnogobrojna ranija pozorišna ostvarenja na dubrovačkim festivalskim pozor nicama, pre svega ona na scenama u parku „Gradđac“: Šekspirov Sam letnje noći i Geteova Ifigenija na Tauridi, zatim izvođenje III dela „Vojnovićeve Dubrovačke trilogije — Na «&taraci u autentičnom ambijentu palate Gaundulića-u Gružu, pa Stupičina postavka Kr ležinog Areteja na terasi tvrđave Re”

| 3

Bogđan

Drama na sporednom koloseku

DUBROVNIHK. OVOGA LETA UTISCI SA XIV LETNJIH ' JGARA

velim. To su samo neka od uspelijih korišćenja dubrovačkih otvorenih scenskih prostora. Navodeći ove primere nc insistiramn na reprizama i obnovama tih predstava: samo podsećamo na nekad uspešno korišćenje a sada neiskorišćene mogućnosti dobrovačkih otvorenih pozornica.

Ako bi se uporedio stari sa damašnjim dramskim repertoarom videlo bi se da je napuštena nekadašnja toliko potrebna i pozitivna inicijativa oživljavanja dramskih dela dubrovačkih klasika i, uopšte, naših starijih pisaca. Umesto da Držićeve komedije ponajpre i ponajviše njegov „Dundo Maroje — zauzmu «stalmo i tradicio" nalnmo mesto na dubrovačkom dram'skom repertoaru, upravo je obrnuto: Hamlet na Lovrijencu postao je tradicionalna dramska priredba festivala. Ovim, naravno, ne negiramo potrebu prikazivanja dela svetskih klasika, ali ukazujemo na akutnost potrebe da dramski repertoar Igara dobije, najzad, odgovarajuću fizionomiju. Mišljenja smo da specifičnost dramskog repertoara Igara treba da buđu dela — dubrovačkih pisaca: Marina Držića, njegovih prethodnika i savremenika, Ivana Gundulića, Junija Palmobića i Gr., kao i novijih dramatičara — kao što je Ivo Vojnović, koji je ispevao nenadmašni lamenft o starom Dubrovniku.

Poznati svetski festivali izgrađivali su svoje specifičnosti (i baš u tome je

sva njihova draž!) upravo na izvođe” njima dela pisaca poniklih na lokalnom flu ili, opet, prikazivanjem

drama čija se radmja događa u ambijentu koji pružaju prirodne pozornice. A Dubrovnik se ne može požaliti da je malo dramskih dela vezano za njegovo file i za ambijent njegovog podneblja: njegovih parkova, tvrđava, trgovo tlo ili za ambijent njegovog podpuno neopravdamo i nerazumjlivo odsustvo dela đubrovačke literatamc sa

Direktor ! odgovorni aređnik: Tanasije Mlađenović. Oređnik: Predrag Palavestra. Tehničko-umetnička oprema: Dragomir Dimitrijević, Redakcjoni odbor: Miloš L Banđić, Ignjatović, „Dragan Kolundžija,

A. Popović Dušan Puvačić, Izet. Sarajlić, Pavle

(sekretar ređakcije),

sip i Kosta Timotijević.

Božiđaz Božović, Dragoljub 5. Velimir Lukić, Slavko Mihalić, · Pređrag Protić, · Stefanović, Dragoslav Stojanović-

dramskog programa Dubrovačkih ljetnih igara.

Naša prva dramska varijanta motiva tvrdice, Držićeva komedija Skup, pri" kazama je ove godine u nešto izmenjenoj postavi, u režijskoj obnovi Izeta Hajdarhodžića Realizujući Držićevog Skupa na pozornici u parku dubrovačke Muzičke škole, reditelj Kosta Spaić" veorna" spretno je koristio čitav scenski prostor, uključujući tu i delove gledališta. To mu je omogućilo da mizamscen razvije i čitavom zbivanju da još neposredniji karakter, što je nesumnjivo i bila odlika predstavljanja u Držićevo doba. Sve te osobenosti Spaićeve postavke poštovao je, obnavljajući prdestavu, Izet Hajdarhodžić, koji je i ovoga puta ponovio svoju izvrsnu kreaciju naslovne uloge.

*'....

Tragedija damskog kraljevića, to nesumnjivo najpopularnije ali i najzagonetnije Šekspirovo delo, imala je i ove gođine svoju predamu publiku ma tvrđavi Lovrijenac, „Neospomo je da je ambijent scene dao poseban pečat izvođačkoj koncepciji: bez obzira na sve želje i napore reditelja dr Marka Foteza i celokupnog ansambla da „Ham=-= leta“ na izvestam načim približe shvafanjima savremnog čoveka, prikazujući danskog Kkraljevića pre svega kao svesmog borca sa negativnostima oko sebe, dakle, jedna realistički komcipirana predstava prikazuje se u jednom ambijentu koji pogoduje romantičar– skim interpretacijama Hamleta, i to je imanenfina protivrečnost ovog izvođenja! Ako je ranijih gođima Hamlet, u interpretaciji Zorana Ristanovića, bio više čovek od akcije nego mislilac koji je obuzet pitanjima o poreklu i uzrocima događaja čiji je neminovni sveđok, ako je u svoje tumačenje ranije unosio možda isuviše sigurnosti, predstavljajući Hamleta kao žučnog i energičnog borca, sada je ovaj ftalentovani glumac gradio ulogu znatno smirenije i — logičnije, sa težnjom. da svoju kreaciju obogati ponirući još dublje u Hamletove psihičke preokupacije i obrte, želeći da naznači i nešto od onoga što se u ovom liku samo nejasno naslućuje. Neprilazeći više jednostrano ovoj ulozi, Ristanović je ovoga puta obeležio znamo više od onoga šio je obuhvatio u ramijoj kreaciji, ali i đalje ostavljajući suvišan utisak samouvere-

čunm 101-112-1-208.

; / i | 0 aktuelnosti

pojedinih”

voljnoj meri njihov značaj i nije načisto s tim kakva je njihova svrha. Kada se povede reč, na primer, o školskim udžbenicima, onda se razgovor uglavnom svodi na to đa li će oni stići na vreme i da li će ih u toku školske godine biti dovoljno, đok se o njihovim nedostacima i slabostima vrlo malo govori. Zamerke koje se eventualno čine školskim udžbe= nicima nalazimo u rubrikama pisama šitalaca, a ne u kulturnim rubrikama,

| Naši dnevnici, isto tako, ne daju dovoljno

podršku izvesnim nesumnjivo korisnim pothvatima i značajnim inicijativama. Ako se uporedi broj napisa i informacija o problemima skopskog: »Vardara« posle katastrofalnog zemljotresa i O problemima skopskih kulturnih ustanova koje su u zemljotresu stradale, može se lako ustanoviti da je prvih bilo neuporedivo više. Za ovakvu situaciju svakako nisa krivi sportski novinari, koji su pisali o «Vardaru«, no novinari kulturnih rubrika koji nisu pisali o krupnim teškoćama skopskih naučnih ustanova. To su, razume se, samo neki od pro= blema s kojima se suočavamo čim počnemo da razmišljamo o kulturnim rubrikama dnevnih listova. Verovatno je da bi jedan duži razgovor pokazao zbog čega je to tako, gde su objektivne a gde subjektivne slabosti, kako je i da li je mogućno te probleme rešiti u kulturnim rubrikama naših dnevnih listova, Uostalom, žučan ispad redakcije »Vjesnika« na pisanje »Telegrama« najbolji je dokaz da je intervencija OVOE zagrebačkog nedelinika došla u pravi čas i da je razgovor o kulturnim Yubrikama dnevnih listova nesumnjivo potreban i

neosporno koristan. Predrag PROTIĆ

———: žĆc L

nosti u ono Što čini, ne dočaravajući sve Rholebanje ove ličnosti. w

Od ostalih izvođača treba izdvojiti Trenu Kolesar u ulozi „Ofelije, kao i Mariju Crnobori u ulozi kraljice. Dragoslav Ocokoljić uneo je u svoju inter= pretaciju Laerta neposrednost i dah mladđalačke vedrine.

* x * Nasuprot osiomašenom dramskom programu ovogodišnjih Dubrovačkih

ljetnih igara, imali smo izvamredno bo gat izbor muzičkih priređaba. Pored operskih predstava i simfonijskih koncerata, bilo je i onog što najviše odgovara akustici dubrovačkih koncertnih prostora: kamernih ' koncerata i solističkih resitala. Šta iz obilja priredaba ove vrste najpre izdvojiti? — Da li izvođenja Hendla i Baha. na „koncertu Berlinskog kamernog tria? — Ili koncert gudačkog kvarteta „Betoven“ iz Moskve? — Ili solističke koncerte Jurice Muraja, Valentina Georgiua?... Ipak, od svih koncerata koje smo imali prilike da čujemo na ovogodišnjim Igrama, najviše nas je impresioniralo muziciranje moskovskog kvarteta „Betoven“..U interpretaciji jednog progra= ma Širokog dijapazona (Betoven, Čaj'kovski, Šostakovič) moskovski muzičari imali su prilike da nas uvere ne samo u izvanrednu homogenost svog ansam=bla (kvartet „Betoven“ nastupa dčetrdest godina u nepromenjenom sastavu!), nego i u sposobnost da uvek ostvare potreban, autentični stil izvođe” nja. Bio je to veliki muzički doživljaj, kojem je nemogućno odrediti vrhumce: sve isveđene kompozicije svirane su stilom suverenog i zrelog majstorstva. I kada je publika, protivno običajima, oduševljenim aplauzom prekimula izvođenje Gudačkog kvarteta broj 1 Čajkovskog nakon odsviranog II' stava, bio je to izraz divljenja zaista velikoj Uumetnosti ovog ansambla, U znak još jednog, skromnog i zakasmelog priznanja, ispišimo ovde imena fih umetnika, koji su tako mnogo doprineli muzičkom delu festivala. To su: Dimitrij Ciganov (I violina), Vadim Borisovski (viola), Vasilij Širinskij (II violima) i Sergej Širinskij (violončelo). e Za pohvalu je što je ove godnie Organizovam veći broj kamernih i solističkih koncerata, jer za tu vrstu muzičkih priredđaba ima više idealnih oivorenih koncertnih dvorama (atrijum Kneževog dvora, atrijum Sponze, u tvrđavi Revelin i dr., te bi u tom smislu i dalje trebalo koncipirati muzičke proegrame TIgaram, Raško JOVANOVIC

e Me

e List izlazi svakog drugog petka. Pojeđini broj Din. 30 Godišnja prete plata Dim. 600, polugođišnja Dim. 300, za inostranstvo dvostruko.

. e List izdaje Novinsko-izđavačko pređuzeće „Književne novine" BeoO: građ, Francuska 7, Ređakcija Francuska 1. Tel. 626-020, Tekući ra-

\

e tampa „GLAS“ Beograd, Wiajkovićewe., 7.

„”

0.3

- = . +x a -