Književne novine

,

Javni apel kao oblik angažovanosli

U „Telegramu“ od 7: ove godine

februara trojica istaknutih za-

| grebačwih umetnika, Amtom Augustinčić, Petar Šegedi i Mirko Božić,

skrenuli su svojim, zajedničkim, istu– pom pažnju maše Kulturne javnosti na jedan pravi kultumi skandal: „U 1964. godini smo, dakle nekih 19 godina poslije oslobođenja!... A muzej hrvatskih starima wu Splitu, spasen od Yatwih, Tazayvamja, još leži na tlima jedne barake, tik do mnajvećeg mašeg primorskog hotela, ma očigled strame i domaće javmosti. Kao da se mne 2na šta da se Yadi S „tim stvarima“, pa se sada »beć ma– lazi i rješenje da se taj „invemtar“ inkorporira Arheološkom, muzeju Splitu izgradnjom, jednog movog krila tog muzeja!

Nije naše da objašnjavamo što bi značilo takvo utapanje ovih ekspomnata u, moru fragmenata rimskog karaktera. Tko to me oseća i me shvaća, ne shvaća! Ali mi smatramo svojom, dužnošću upozoriti ma jedam, u najmanju ruku čudam, odmos prema toj mašoj kulturnoj ustanovi, koja čuva i hoće da izloži najdragocjeniju i majstariju mašu kulturu, i umjetničku, baštinu“,

Podwvlačeći da je ono što se već devetnaest godina događa sa eksponatima toga muzeja mehaj i kulturna sramota koja se „skupo mpolitički plaća”, istaknuti umetnici se pitaju: „Koji su motivi i kakva je svrha ovakva postupka prema mašoj DTrTOošlosti? Tko je krivo za sve to? Direktor muzeja, koji godinama već obilazi naša madleštva, majviše maše ustanove, bez rezultata! Politički radnici, koji bi morali voditi brigu o kulturi? Mi, kulturni Yadnici, a u

prvom edu mi kulturni radnici komunisti?

Najtačniji „odgovor: MI SVI SRUPA!

Kada je sve tako, mije li već vrijeme da se trgnemo? Muzej hr-

patskih, starina od svojim, krovom, pristupačan našim ljudima i svim stranim, posjetiocima ne bi bio samo naša kulturna pobjeda, već jedmako takva, ili još veća, maša POLITIČKA POBJEDA!“

Preneli smo meke delove teksta trojice istaknutih hrvatskih umetnika me samo vw znak solidarnosti s njihovim, nastojanjima, mego i kao rečit podatak kakvi sve osnovmi problemi u oblasti kulture kod mas, devetnaest godina posle oslobođe= nja, misu rešeni. Zajednički istup Antona Augustinčića, Petra Šegedina i Mirka Božića nije samo prava reč u pravo Vreme o teškoćama s kojima se suočava jedma značajna Kulturna, institucija i apel da se njen „slučaj“ ne reši onako kako se nikako ne sme rešiti. Njihova zajedmička akcija pokazuje pravi mačim, na koji naši kulturni radmici mogu uticati ma ispravljanje melogičnosti i deformisanosti koje su stalan pYatilac mašeg kultuvnog razvoja. Oštra i pravedna Yeč omih čije je 'umetlničko stvaralaštvo gaYyamcija njihovog autoriteta može da uzdrma mnoge duboko ukorenjene zablude i inertne memarnosti i mnogo šta da pokrene sa mrtve tačke. To je oblik društvene i kulturne angažovamosti 'kojoj maši istaknuti umetnici, tveoma retko pribegavaju, ograničavajući svoje delovanje ma svoje Yadme kabinete ili, eventualno, ma Tad savefa i institucija čiji su članovi.

Pozdravljajući ovaj javni apel, koji je ma stranicama „Telegrama“ dobio istaknuto mesto, ističemo da je potrebno da om me ostame usam= ljeni slučaj mego da postame stalni oblik amgažovanosti naših umetnika u. mjihovim, svakodnevnim, mastojanjima wu razvoju maše kulture.

a nedavnu, iBbopetnaestu ui nizu, · godišnjicu Prešernove smrti, osim što su dodijeljene i dvije nagrade za literaturu (za poeziju Edvardu' Kocbeku i za prozu Mišku Kranjcu), dok su manjim „nagradama iz Prešernova fonda nagrađena još tri mlađa Kknjiževnika (za poeziju Ivan „Minati i

Gregor Strniša, a za prozu Milan Še-

ga), ostvarena je i davna, gotovo zavjetna, želja: u 'Kranju je otvoren TPrešernov memorijalni muzej, djelo trajne vrijednosti, i to u kući u kojoj je pjesnik boravio posljednje dvije godine svog mukotrpnog života.

Ipak, ovom prilikom privuklo je našu pažnju nešto drugo, o čemu valja progovoriti. Riječ je o vrlo sugestivnoj inicijativi poznatog slovenačkog javnog radnika dr Jožeta Kastelica, objavlienoj u „Našim razgledima“ (broj od 25. januara O. g.), u kojoj pisac pledira vrlo rječito za znanstvenu fundamentaciju prve polovine prošlog stoljeća u slavističkoj nauci, govoreći prvenstveno o dvije ličnosti slovenačke književnosti iz tog doba — 9 Prešernu i Kopitaru.

· Dr Kastelic šznio je u svom napisu neke ne samo nužne, nego i vrlo pDrihvatljive, prijedloge, naglasivši osjetne manjkavosti u pogledu proučavanja tog razdoblja u našoj književnoj historiografiji. U odnosu na Prešerna založio se za četiri stvari: za novu ,sintetičnu studiju o Prešernu, za kritično izdanje pjesnikova opusa, za Prešernov rječnik i za kompletnu bibliografiju o Prešernu.

Najteži zadatak predstavlja, nesumnjivo, originalna monografijska studija o pjesniku. Bilo je, u toku poslednjih stotinu godina, niz pokušaja da se ličnost i djelo najvećeg slovenačkog pjesnika prikažu što svestranije. Iz tog niza prešernologa valja spomenuti Josima tritara, Ivana Prijatelja, Avgusta Žigona, Franca „Kidriča, Jožu Glonara, Avgusta „Pirjevca, Antona Slodnjaka, Josipa Vidmara, Lina Legišu i Janka Kosa. Ipak, i umjesan i opravdan je zahtjev dr Kastelica da je vrijeme da se napiše nova sinteza o Prešernu, jer „pjesnik se — prema njegovim riječima — mora u svakoj generaciji iznova roditi“. Na žalost, ne= ma nikakvog izgleda da bi se u bli-

skoj: budućnosti nešto. slično .i ostva-.

rilo.

Treba, naime, istaći da je interes za slavističke studije, kao svuda u nas, nakon prošlog rata i u Sloveniji osjetno

Slovenačka

književna kronika

da sve proređenija, gotovo i ne poka zuje smisla za izučavanje starijih pisaca i razdoblja, a naročito ne za prvi polovinu prošlog stoljeća, koju bi trebalo i te kako ponovo istražiti, a neke ličnosti i revalorizirati., O tome da stvari ne idu kako bi trebalo, ima u posljednje vrijeme i nekih očitih vanjskih dokaza. Organ S&lavističkog društva, „Slavistična revija“, prestala je izlaziti, dok časopis „Jezik in slovstvo“, koji je godinama izlazio vrlo redovito od oktobra do juna (B brojeva godišnje), u posljednje vrijeme izlazi vrlo neredovito. ·

Ostala {ri Kastelicova prijedloga mogla bi se lakše ostvariti. U vezi sa kritičkim izdanjem Prešerna valja pomenuti da je Kidričev temeljiti rad, na Žalost, ostao torzo, Jezik kojim je

Prešern pisao bio je jezik tadašnje Go- .

renjske, njegove rodne pokrajine. Kastelic ističe kako bi rječnik Prešernova jezika „sa frazeologijom omogućio dokumentiranu analizu tog jezika prema građi i stilu”. Najlakše ostvariva, ma=da predstavlja pozamašan {irud, bila bi želja o izdavamju bibliografije o Prešernu, koja ima opći zametak u knjizi „Prešerniana“ pokojnog Framca Kidriča. Lako ostvariva je i dodafna želja: da se fototipski odštampa Kknjiga Prešemovih „Poezija” iz 1847. godine, nalik na neđavno objavljeno faksimilirano izdanje Njegoševa „Gorskog vijenca“.

OKO KOPITARA

U ove dane, kad nam je u prvom planu, i to više nego opravdano, veliko ime. Vulktovo,* ne· bi se šmijelo ža-

boravifi i na njegova prvog i·najvećeg·

ne samo učitelja već i istinskog poma-– gača Jerneja Kopitara. Pravdoljubivi Vuk iskreno je i od srca zapisao o tom velikom naučniku iskreme riječi za-

pao. Najmlađa generacija slavista, ma- hvalnosti.

Ali stvari tako stoje da je Jernej Kopitar, iz izvjesnih nenaučnih razloga, popriličmo zapostavljen u „našoj nauci i književnosti. Poznato je što se Kopitaru upisuje u zlo (da je bio isuviše austrijski, činovnički i neprijateljski raspoložen prema | Prešernu). Kastelic opravdano tvrdi, međutim, da je Kopitar „jedna od najvećih ličnosti slovenačke nauke, čovjek što u naš0j kulturi povezuje Zoisov prosvetilački krug sa slavistikom doba romantike“. Možda upravo frapantno začuđuje činjenica kako je Kopitar — taj isti Kopitar koji je tolikom ljubavlju i očinskom brižljivošću prigrlio (i takoreći stvorio) oca srpske književnosti, Vuka Karadžića — omanuo u slučaju slovenačkog · genija Franceta Prešerna. Kastelic se opravđano poziva na izuzekni radni elan Kopitarov i na njegovo vanredno široke veze 8 ondašnjim naučnim svijetom. Da bismo upoznali širinu njegovih zanimanja, freba „samo pogledati spisak Kopitarovih korespondđenata“, kojih ima više od pet stotina, a među njima se nalazi Cois, Dobrovski, Karadžić, Grim, zagrebački biskup Vrhovac, „poljski naučenjak Osolinski, Dalmatinac Apendini, mitropolit Stratimirović iz Sremskih Karlovaca, pa Palacki, Ranke, Šafarik, Hanka, Kolar, Humbolt i toliki drugi.

Jeste. Nešto od te he samo obilne nego i izuzetno značajne koresponden= cije dosad je i štampano (Jagić, Stojanović, Kidrič, Vasmer, Valjavec); puno toga, međutim, još čeka na objavu. Kastelic se zalaže i za objavu Kopitarovih sitnijih spisa, koje je jedwim

' dijelom objavio Miklošić, a nastavio . sa - publikovanjem Rajko Nahtigal, da

bi nakon njegove smrti posao opet zastao. Jednom WYiječju, iz Kopitarove ostavštine ima još mnogo toga što bi trebalo naučno obraditi i učiniti pristupačnim slavističkoj nauci.

i KRAJU TUŽNA POSLATONA STICA |

Čudna je koincidencija da su Pre, šem i Vuk umrli na isti dan, 8. febru„ ra, samo Vuk petnaest godina iza Pre. šerna. Na samu godišnjicu Prešernova ljubljanski

smrti, 8. februara 1964, 1 „Naši razgleđi“ donijeli su slijedeću glosu:

Prešerniana

„Demokratski krug slovenskog na. cionalnog pokreta bio je razmjerna malobrojan, ali zato politički značajan. Ovamo je u prvom redu spadalo slovensko radništvo, koje ja već tađa povezivalo nacionalni pro. blem sa socijalnim i tražilo zajedničko njihovo rješenje. Najistaknutiji predstavnik toga demokratskog dijela slovenskog nacionalnog po. Wreta, slovenskog radništva i demokratske građanske inteligencije, bio je pjesnik Prance Prešeren, a 8 njim Miha Kastelic, Josip Čop, Smole i drugi. Ideje toga kruga demokrata izražene su tih godina naročito n almanahu „Kranjska čbelica“, U nizu sastavaka objavljenih u toj „Ćbe. lici“ Prešeren je iznosio svoje de. mokratske poglede ma političks probleme slovenskih zemalja“,

(Prof. univ. dr YFerdo Čulinić; „Državnopravna historija jugo« slavenskih zemalja“, knjiga I, str. 236, Školska knjiga, Zagreb 1962; Manualia Universita. tis sflđiorum „Zagrebiensis Udžbenici Zagrebačkog sveučis lišta)

Nije važno što se ime autora gore pomnenmutog djela izvrglo prilikom štampanja, nije važno ni to što čuveni Čop nije bio Josip, već je imao drugo ime, ali je karakteristično što uz ovo njje ređakcija. dođala nijedne riječi. Nikakav komentar. Neću ga davati ni ja. Za jole verziranog poznavaoca Prešernovih prilika u Slovenaca komentar nije ni potreban. Treba da se kaže samo ovo: u 1962. godini ovako se ne može Disati, jer takvo pisanje ne odgovara činjenicama, a ponajmanje je dopušteno tako pisati u udžbenicima.

Ovih je dana započela akcija o izlaganju kiča u Zagrebu. Ovo je čisti kič na području naše nauke. A treba

ga iskorijeniti, zatrti ga nemilosrdno. Do istrage.

Tone POTOKAR

ovodom napisa prof. Dragiše Živ-

kovića Metodđika nastave i meto= dologija književnosti (objavlienom u 214. i 215. broju „Književnih novina“), u kome je on podvrgao analizi i oceni moju knjigu o analizi tekstova u našim školama, smatram se obaveznim. da čitaocima „Književnih novina“ i nastavnicima kojima je ova knjiga neposredno namenjena, pružim ova obaveštenja: 1. Moja je knjiga zamišljena i rađena kao praktični priručnik za nastavu književnosti i jezika u našim školama prvog i drugog stupnja, kao pomoć nastavnicima pri ovom teškom poslu kakav predstavlja analiza književnog dela. I sadržina i namena pri= ručnika u vezi sa osmovnim ciljevima nastave književnosti i jezika predviđenim programima jasno su istaknute u Uvodmoj reči. Time su jasno ograničene i određene njene pretenzije.

2. Na istom mestu rečeno je da će u knjizi biti razmatrana dva osnovna pitanja, cilj njiževne analize i pravi= lan metodski postupak pri tom poslu, „bez pretenzija, razume se, na originalnost i definitivnost objašnjenja i rešenja tih pitanja“. Svako ko se bavi ovim pitanjima praktične nastave zna za nužnost i opravdanost ovih mojih reči. Nisam smatrao za potrebno da u knjizi sa ovom namenom navođim i svoje izvore, i mislim da je to ispravno, kao što sam nalazio „da je ispravno da u članku iz koga je nastala ova knjiga, a koji je ranije objavljen u knjizi Nastava maternjeg jezika + književnosti (Sarajevo, 1955), na= vedem, ine jednom,ine jedan, izvore kojima sam se služio, i izrično i jasno odredim svoj odmos prema

· njima. Tamo. o Rustanovoj knjizi, koju · prof. Živković navodi

"kao jedini moj izvor, stoji OVO: „Za teorijski deo Blobodnije je korišćena knjiga M Roustan: Prčeus d'ezplication framcaise (str. 56), i na mestima gde je doslovce citirano neko mesto saopštene su i stranice iz tog dela. Prof. Živković zna za taj moj raniji članak jer ga navodi u svom napisu, ali nigde ne pominje moju napomenu O korišćenju Rustanom. On isto tako zna da su u tom članku navedeni i sav remeni izvori kojima sam se služio Pprilikom obrade postavljenog problema. 3. „Čitav niz preuzetih stavova i dedukcija“ iz mRustana svodi se na faze u metodskom postupku pri analizi tekstova u školskoj inter pre" taciji i ma umetničke sastojjke koji se imaju interpretirati u vezisa

Na ..ruženia“ i „kuđenia“ |

proi. Dragiše Živkoviča

ciljevima nastave. Te faze i gastojke ne odbacuju ni savremeni me= todičari jer one stoje kao sadržina i metođ u nastavi, kao izvesno nužno omeđivanje „sadržine razgovora u školskoj praksi o tako složenmoj materiji kao što je „umetničko delo, i kao omeđivanje oka, ciljeva i smisla tih razgovora. Ti stavovi su potvrđeni i najsavremenijim „delima ove oblasti nauke o književnosti (VV. Golubkov, N. M. Bražnik, M. A. Ribnikova, G.. L. Abramovič i dr.).

4. Što se ftiče „potpunog razdva– janja sadržine i forme u književnom delu” pri analizi tekstova, koje prof. Živković smafra jednmim „od najtežih grehova naše današnje nastave književnosti u pojedinim srednjim školama“, mislim da se na to dijalektičko jedinstvo sadržine i forme u umetničkom dela dovoljno određeno i izrično ukazivalo i u teorijskom

i u praktičnom đelu priručnika (str. 41, 46, 50, 51, 52, 54,89, 98, 100, 102, 108, 109, 110), i đa to nisu samo „deklarativna pominjanja“, O ?praktičnom delu u kome je dato posebno deset primera interpretacije tekstova u celini i u pojedinostima prof. Živiković, istina, ne govori iako taj deo čini jedinstvenu celinu sa prvim.) O. toj nedeljivosti sadržine i forme u umeftničkom delu jasno i određeno govori i sam Rustan u svojoj Knjizi (str. 59 i dalje), koju prof. Živković onako kategorički odbacuje. „Pitanje jedinstva umetničkog dela nije, đakle, „nikako novo kao što hoće da se predstavi. Ali se u školskoj interpretaciji, u analizi, umetnički sastojci moraju odvojiti da bi se uočili kao „srađivo“ i kao „struktura“, kako Voren=Velek nazivaju „kompleksnost sadržine i forme, kao „sadržina“ i kao „sadržajna forma“ koji se imaju

analizovati, i, što je značajnije, đa bi se pritom uočilo baš to dijalektičko jedinstvo njihovo. Kađ smo već kod tog pitamja, rekao bih da je ono i jedino načelno pitanje u napisu prof. Živkovića, osim „ruženja“ i „kuđenja“. Ne mam da li je ono u nauci i definitivno rešeno, bar do fe mere da bi se, još diskutabilno, moglo uneti u jedan praktični školski priručnik u kome problemi moraju biti jasno postavljeni i, re-

lativno, fiksirani, *

5. Pripremajući svoj priručnik kao pomoć našoj nastavi, znao sam da će on naići na stroge ocene, kao i to otkuda će one doći i zašto će biti takve. Sigumo je jedno: da je naša nastava o Kkmjiževnosti relativno mlada, a nauka koja fu nastavu treba da sistematizuje i organizuje još mlađa, da ima mnogo neprečišćenih pitanja, neodređenih, netačno postavljenih, da ima neobaveštenosti i, stoga, „proizvoljnosti, da i pored svih napora nema jed+ nog jedinstvemog pogleda ma nastavne probleme, a naročito na problem koji je moj priručnik pokušao da postavi. Bilo bi pretenciozno i neskromno, i apsurdno, misliti (svaki pošteni školski radnik fo oseća) da će se oni odmah i definitivno rešiti. Ali je neophodno da se oni postave. Tu sam nameru i ja imao kad sam pisao svoju školsku knjigu.

Radmilo DIMITRIJEVIĆ

0 VUKU

i o anonimnom pismu

PROČITALA SAM Vaš članak „Vuk i

anonimno pismo“, Dozvolite đa izrazim svoje mišljenje o izvesnim „tvrdnjama i „bojaznima“ za koje smatram dđa im nema mesta. Najpre o anonimnom autoru i to stuđentu koji se plaši da neće lako doći đo diplome ako se slučajno potpiše i izrazi svoju neđoumicu u pogledu tumačenja izvesnih postavki kad je Mn pitanju jedan velikan kao što je Vuk. To zaista ne može biti tačno, Prvo, profesori književnosti nisu ljuđi uskih pogleda pa da ne respektuju i tuđe mišljenje; drugo, ostavštima Vuka Karadžića nije još dovoljno ispi-

tana, pa ne vidim zašto ne bi moglo bi-

ti i oprečnih tumačenja?

Principijelno: ako se neko plaši da

kaže šta misli kao student, šta se može očekivati od takvog stručnjaka kasnije u životu na radnom mestu; naravno, uvek će čutati da se ne zameri pretpostavljenom od koga zavisi radna ocena, mišljenje pa i bodovi koji povlače materijalna prima– nja. Nekako se stuđentkinja književnosti isuviše rano sprema da bude „pokorni građanin“.

Dara CIRIC, Visokog Stevana 13

KAD JE UMRO JERNEJ ROPITAR?

„U „POLITICI“ (8. II 1964, na 12. strani), u napisu. „Na Vukov spomenik u Beču položeni venci“, jedan odlemak glasi:

„Šef slavističke katedre Bečkog univer-

ziteta, profesor Ham je evocirao tom pri likom životni put i rađ Vuka Karadžića, njegov dolazak u Beč, susret i dugogođišnju saradnju sa Jernejem Kopitarem, ko ji je 40 gođina pre Vukove smrti bio sahranjen na istom ovom groblju“,

Prema ovome, Kopitar je umro 1824. godine. U Belićevoj „PFonetici“ (Nolit, 1960, na 23. strani piše:

„Ovom prilikom moram pomenuti veliki značaj za Vuka Karadžića Jerneja Kopitara (1780—1i844), Slovenca, bečkog slaviste i cenzora slovenskih knjiga“.

' Po ovome, Kopitar je umro čitavih dvadeset godina kasnije, tj. 1844.

A u Prosvetinoj „Maloj „enciklopediji“ (Beograd 1959), u I knjizi, na 692. strani, stoj]:

„Hopitar Jernej-Bartol vist (Slovenija)“,

Prema ovom podatku, Kopitar je živeo još tri godine, tj. umro je tek 1847.

Koji je od ova tri podatka tačan?

Beograd

(1780—1847), sla”

Morđan MOLOVIC, Tuzla

| KNJIŽEVNE NOVINE

List izlazi svakog drugog petka. Pojedini broj Din. 30. Godišnja

6 pirektor i odgovorni urednik: Tanasije Mlađenović, Urednik: • pretplata Din. 600, polugodišnja Din. 300, za inostranstvo dvostruko.

Predrag Palavestra. mehničko-umetnička oprema: Dragomir Dimitrijević. Redakcioni odboT: Miloš I. Bandić, Božidar „Božović, Dragoljub S. Ignjatović, Dragan Wolundžija, Velimir Lukić, Slavko Mihalić, Bogđan A. Popović, (sekretar redakcije), Predrag Protić, Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojanović-Ssip, Kosta Timotijević i Petar Volk. ] •

• List izdaje Novinsko-izđavačko preduzeće „Mnjiževne novine? | Beograd, Francuska V7. redakcija Francuska . 'T'el, 626-020. Tekući račum 101-112-1-208.

Stampa „GLAS“, Beograđ, Vlajkovićeva 8. ·

|[ · | · ,