Književne novine

·talja. Pormulišući razloge tog

Pulevi i siranpulice

modernog romana

Svetozar Koljević:

„TRIJUMF INTELIGENCIJE“, „Prosveta“, Beograd, 1963.

SVAKI PRISTUP literaturi podrazumeva dva stava: prema piscu o kojem se govori i prema tekstovima koji u toj literaturi, i ne samo u toj literaturi, o tom piscu postoje. Na osnovu ta,dva stava mogućno je ustanoviti odnos onoga koji piše ne samo prema određenom piscu i njegovim kritičarima nego, najčešće, i prema literaturi uopšte. Uočiti taj odnos treba u krajnjoj liniji da bude prevashodni cilj svakoga ko ima pred sobom knjigu jednog kritičara.

Svetozar Koljević je, pišući svoje oglede o novijem anglosaksonskom romanu, pošao tim jedino mogućim putem, nastojeći, rekad više nekad manje. izrazito, da zadovolji obe ove nužne pretpostavke, omogućujući kritičaru da stekne Jasan utisak o njegovoj kritičarskoj ličnosti. Pre svega treba primetiti da Koljević prema delima i autorima o kojima govori zauzima izrazit kritički stav, On nije eklektički prenosilac tuđih mišljenja niti, zasenjen balastom slave koju dela i pisci kojima se bavi vuku za sobom kao komete svoj rep, pokorno saginje glavu pun rečitog, neprom.šljenog divljenja. Dosledan svojoj koncepciji literature on i prihvata i odbacuje, izlažući se opasnosti da mu bude zamereno da pretenciozno nepodaštava neka vrhunska ostvarenja modernog romana, ali i izbegavajući opasnost da mu se prebaci da se nekritički klanja veličinama. Pisac „Trijumfa inteligencije“, očigledno, ni o jednoj ni o drugoj opasnosti nije vodio računa, nego je nastojao da u dvanaest eseja svoje knjige dofaže valjanost svoje radne pretpostavke: „Da je inteligencija kao posmatračka i oblikovna moć sudbinsko #aobeležje prirode novijeg anglosaksonskog roma-– na“, ali da ona „nije samo bogat pokretački poriv nego i stvaralačka kob modernih romansijera — kob koja je dosledno, u svakom pojedinom slučaju, na ovaj ili na onaj način, „osujetila mladalačka obećanja, onemogućila puno sazrevanje vizije i· izraza, neizbežno 'dovodila do takve opterećenosti švešću koja je u poznim godinama \redovno postajala prepreka stvaranju“. Drugim rečima, oh u ovoj knjizi nedvosmislenom hnegacijom odgovara na pitanje: „Da li je korak dalje uvek i korak napred?“ Kojim argumentima Koljević brani ovu svoju tezu? Odgovor neće biti isključivo vezan za pitanje koje ga je izazvalo, nego će, istovremeno, objasniti za kakvu se koncepciju literature Koljević zalaže i kako ocenjuje «lela i pisce koji su predmet njegove 'studije (Lorens, Haksli, Daglas, Džejms, Virdžinija Vulf, Eliot, Džojs, Fokner, Brejn, Vilson, Keri). On naime, poglavito u drugom delu svoje knjige ('Ironija perspektive kao tragično ispunjenje), sa dužnim poštovanjem ali i sa neprikrivenom „kritičnošću, „pristupa kasnijim ostvarenjima Virdžinije Vulf („Talasi“, Džemsa Džojsa “„Uliks“, „Fineganovo bdenje“) i Viljema Foknera („Buka i bes“) i posmatra ih u celini kao umetničke promašaje, podvlačeći da Kkmjiževna snaga tih đdela leži u upečatljivosti i prodornosti desvog 'stava Koljević na jednom mestu kaže, i tu misao u više mahova varirajući ponavlja: „Cilj umetnosti je koniunikacija — ne mora to biti racionalno komunikacija, ali ipak komunikacija. A izdati taj cilj, bez obzira na kako pametam način, uvek je promašaj — pa makar taj promašaj bio i znak genijalnosti“, Stepen književne funkciomal-

mošti, dodaje on na drugom „mestu, „može se meriti isključivo. snagom i dubinom doživljaja pri čitanju dela, a nikako, kao što danas u akadđemskim krugovima često biva, po tome koliko je nešto novo ili u kolikoj meri pruža mogućnost za intelektua'nu akrobatiku“, S obzirom da je doživljaj bez komumnikacije nemoguć, „Koljevićev . odbojan stav prema delima u kojima je moć komunikacije svesno dovedena u pitanje sasvim je razumljiv. On Ovo svVOje gledište u nekoliko. ogleda veoma isorpno objašnćava i primeni tih stavova nemogućno je osporiti dosledmost, premda završni pasus ogleda „Sımbol kao zagonetka ili kao. rasvetljenie?“ može da nagovesti da. put do toga gledišta nije bio bez stramputica.

' Posmatrajući tih nekoliko čuvenih. savremenih romama kao „haos s predumišliajem“, Koljević podvlači da de-

lo ne treba da živi kao intelektualna .

rekonstrukcija u doktorskim .disertacijama koje će o njemu. biti napisame, nego isključivo kao stvaralačka Rkongstrukcija koja će čitaocu pružati neposredem i snažan doživliaj i u. kojoj će vizija sveta biti snažno dramriki uobličena u koherentnu celinu. Koaljević se, međutim, ne zadovoljava samo time da pokaže koji su razlozi proma-– šaja tih „najvećih književnih talenata našeg vremena“, nego nastoji da otkrije njihove korene.

Koljević je za svojom radnom pretpostavkom tragao kroz niz samosta'nmih esejističkih struktura. Primećujući da bi se ta radna pretpostavka mogla codbaciti i zameniti nekom drugom, više ili manje sličnom, ne mislimo da kažemo da je ona neprihvatljiva, a još manje. da je neuverljivo branjena. U sklopu te objedinjujuće osnovme ideje Koljević je gotovo sve svoje tekstove gradio na klasičnim esejističkkim načelima, naime na temelju (najčešće) jedne ili više opštih, formula. Već na početku jasno formulisanu tezu on je, dosledno je razvijajući, ilustrovao držeći se teksta, nikad ne bežeći iz kom+ teksta i ne predajući se čarima zavodljivih proizvoljnosti.. Mada ovaj postupak može da dovede, i najčešće vodi, do svesnog sužavanja Mritičareve vizije dela, on je opravdan samim tim što kritičar i nije želeo da celokupnu viziju ostvari (ukoliko je to u eseju uopšte mogućno), već samo da esejistički realizuje jednu ili nekoliko ideja o njemu. Ovakvi tekstovi, s druge strane, imaju izvesnih prednosti, jer postupak kojim su nastali omogućuje stvaranje izvanredno precizno razviPaa i khonstruisanih esejističkih struk ura. i

Pišući o engleskim piscima Koljević je demonstrirao neke osnovne: odlike en, kritičkih škola: jasnost mišljenja i formulisanja ideja, jednostavan stil kojim se mogu saopštavati najkomplikovanije · stvari, preciznost stavova i (ponekad) diskretan humor. U ovoj knjizi sud nikad nije ostao bez svog obrazloženja, a obrazloženje nikad nije proizvoljno opšte mesto ili neodređena metafora nego neposredna projekcija teksta: svaki ogled je zaokrugljen i potpun. Ovu knjigu reba preporučiti pažnji svih onih koji se zanimaju za moderni roman; kao sve dobre knjige s kojima se u svemu ne moramo složiti, Koljevićeva · studija „Trijumf inteligencije“ može, između ostalog, :da bude i koristan pbodstrekač plodonosnih suočavanja sa problemima o kojima je u njoj reč. i

Dušan, PUVAČIĆ

Blažo ŠĆEPANOVIĆ

7 ar tako rastu mojim fragom biljne ptice prepune krila, višanja i vjetrova!

Pucam u sebe kao tu hajku svijeta

jer jedna lažna zvijezda mami začarame vode, miluje moje snove, ,

vrasteretiću ljubav — zasadđiću još bilja

u jedno gluho dobara kada su svi bez lica.

Sve su prepisali od mene: i disanje i. svemir

. dok sam, spavao tajno su Yazmosili moje poruke sve su prepisali i zaboravili riječi.

Bang _- Miijkgyit

Zato listam, stijene i fosili me ljube, \

fosili kamene. suze ližu: ma, mojim, dlanovima, obećao sam, da ću za mjih, spremiti veselje.

u jednom zabranjenom zvuku od koga se ljubov topi. Bježite ptice. iz mene | ii „tražite drugo. nebo, pustiću čistu javu,

tražićete pjesmu, mjesto

hleba

dok budem pretvarao kosti u frule dok me probude uz sve. počasti sunca. Jedino pjesniku godi svoja tama, \ on drži, u tamnici. sve ljepote i strasti, Lažu da postoje nesrećni pjesnici | Jedino kad njihova oluja nanese smrtnu bjesmu, oni se zbune i više ih niko me poznaje. Od kamenog do svjetlećeg doba '

zbijam, u

vwnare tamu, razumno zamaram smrt.

dok nakazama bacam kamenje tu gla”u i nemam hrabrosti da 2avršim, pjesmu, .

KNJIŽEVNE NOVINE |

Desanka MAKSIMOVIĆ

PO

ZA LAŽI IZGOVORENE IZ MILOSRĐA Za one koji nemaju snage zlome kazati da je žao

niti Yđavome da je rđav, za onoga kome je žao čoveka istimom, unesrećiti, za ljude koji lažu iz milosrđa.

· Za čoveka koji će ponižem biti radije mego koga da ponizi, za onoga koji i kad mazre obrazinu, kome ma licu

nema snage da je zdere, za, ljude koji me mogu da uvrede ni čoveka druge misli i vere, za one koji nikad, me bi mogli

· drugome presude da izriču, kojima se sve sudije čime stroge, za svaku milosrdmu, lažnu, priču i slične njima slabosti mnoge.

ZA LJUDE KOJI JASNO VIDE

7 a ljude ma Yaskršću između alfa i omega, između, Zapada i Orijemta, kojima se čini

i u Visantijk da mešto trune,

i u Mlecima da mešto cveta,

za one kojima i levi i desni protivnik bude, i

za ljude koji mwikom nisu pravi jer jasno vide .

i vlastelima a i sebra;

za one ma koje ikonoklasti podižu hajke,

a ikonoborci ih čekaju iz zaseda, za ljude o kojima patrijarsi gobohe da su bogumili,

a bogumili

da su izneverili prvo hrišćanstvo; za čoveka koji se opire sili ·

OLOTRAŽIM:U MILOVANJE

pa dolazila od Skita ili od Huma, ili joj u zaleđini bilo ca?Ystvo,

ih je vršila mad, čovekom

šaka babuma.

ZA BRANKOVINSRKE SELJAKE

Z a brankovinsku posmu, ilovaču kao mak crvenu posle kiše,

za neobrađemu zemlju kraj puta,

u sabljičici i u, draču, .

za raskoš korova i kukuta

oko seljakovog plota i međe,

za mepabirčene njive smeđe,

za misao mu mesavrememu:

kad čovek ima trpezu punu,

meka se mahrame.i čavke i vrame,

za plodove što mu pod voćkom trunu.

Za seljake branmkovinske,

za mjihobe psovke,

za kritiku mjin

koja me bira gde će pasti,

koja zvezde i sunca s meba skine, koja razveje oTYeole

sa svetaca i sa vlasti;

za političke kombinacije nikle kraj lampeka,

u mirisu džibre i komina;

za brankovinskog takvoga čoveka, a toliko spesnog slobode i macije da bi mu pozavideo i Perikle.

O PRAŠTANJU

JJ a nisam, bog. | Samo je om, moćam toliko da prašta,

samo o mjemu ne govori miko da je slab kad pomiluje

i da je Kkribcu saučesnik,

da je babuwn kad štiti babuna, samo kad om podiže svrgnute

i mrtve vaskYsava,

klevetnici Ćute,

ne kažu da je zanesenjak ili pesnik.

Nisam, mi vlastelin, mi sebar koji se sveti,

koji vraća žaokwu za žaoku, sram, za sram,

nož ma srcu za mož ma oku, ja se po srcu me upravljam,

ja se po crnu me tupravljam, ja sam, car zarobljem, zakonima koje propisujem, sam.

Nisam mi sudija,

njima je u ruke zakom dat

da sude: |

ni dželat koji veša, žeže, seče, kamenuje koga.

Ja sam caY

i nemam rašta

silaziti kao kYvonik među ljude, i mada vladam po milosti boga, nisam, bog da praštam.

(Iz zbirke „Tražim pomilovanje“)

Za iedinsivo živola i umelnosli

Saša Vereš: „DOVIĐENJA U SIRAKUZI“, „Matica srpska“, Novi Sad, 1963.

PUTOPIS, u strogom značenju reči, više to nije. Čovek danas ne putuje da bi opisivao svoje putovanie, zemlje koje je prošao, narode među kojima je boravio, gradove koje je Video, gore i crkve koje je doživeo, reke, spomenike i groblja koja su ga uzbudila. BEitnologija, sociologija, arheolo-

„gija, „istorija „ameftnosti — čine svoje, štampa, radio i televizija — takođe.

Bespredmetno je putopisno upoznavati bilo koga s činjenicama, recimo, arhitekture i skulpture Il de Fransa, kad se te činjenice (čak izvučene iz okvira nužnog diletantizma) mogu naći u sva-– kom odgovarajućem udžbeniku. Putopis više nije sredstvo pristupačnog egzakitnog saznavanja, on je jednom za svagda ispustio svaku priliku da bude izvesna popularna naučna disciplina, Bvo već više od pola veka on je traženje teme, motiva — da bi se &tvorila fabula, da bi se pripovedalo. Putopis je pripovest. On, kao i bajka, kao i pesma, kao i roman, pripoveda o čoveku koji se posmatra i o čoveku koji posmafra, o čoveku „koji se bori i o čoveku . koji se. saosećajno ili delatno pridružuje toj borbi. Putopis sve više postaje umetnički način saopštavanja pozicija i perspektiva čoveka, čin estetskog pojimanja. On postaje umetnost (književna vrsta), to jest sinteza ma kmnaju svih egzaktnih amaliza i tamo gde njihova moć otkrivanja suština prestaje.

Vrednost putopisne proze da se, zbog toga, meriti onim ukoliko je i kako je autor shvatio ovu evoluciju, ovaj nov kvalitet putopisa, Ako nastupa kao putnik koji pedantno vođi svoj turističko-hadžilučki dnevnik -—d neće uspeti. Ako nastupa kao pesnik koji se poistovećuje s viđenim da bi u njemnu otkrio smisao ii lepotu — uspeće. Saša Vereš postupa na ovaj drugi način. Njegova knjiga predstavlja pokušaj poetske vizije jednog dela sveta, dakle — sveta uopšte, života omeđenog ovim vremenom, dakle — života uopšte. Vereš je! boravio u Italiji i Grčkoj. O Italiji i Grčkoj lako je pisati. Dovoljno je naređati nekoliko imena, podsetiti na. nekoliko slika, od oka izabrati nekoliko bizarnih bitaka ili skandala, pa svemu tome dodati (obavezan) niz najraznovrsnijih asocijacija, sve do povezivanja kakvog prodavca lozova,

na primer, s, Pompejem ili Alkibijadom .

— i rečeno je. sve što je imalo da se kaže, i to rečeno „eruditivno“ i „meditativno“, Ali. o Italiji i Grčkoj je, kao i inače, vrlo teško pisati, jer se O Mijima mnogo, premnogo pisalo: Italija i Grčka su čempresi, oleandri, pinije, maslinici, vrtovi belih ruža, „1jiljami, miris tamjana, zvuk orgulja, „jantarna boja grožđa“, „bjelina mramorna“, „zeleni borovi“, mirte, kentauri, obelisci, fontane, stilske: komode, murano ogle= dala itd., itd. Ali Italija i Grčka su i nešto više, one su: Đoema „koja istinski prezire sve one građane sa stalnim mjesečnim prihodima“, slikari u Via Marguti skupi hoteli, ekskluzivne pla

že, trgovci, milosrdne sestre, mafijaši („djeca smrti koja ih čvrsto drži u svom naručju“), činovnici, arheolozi, „bjelosvjetski snobovi“, Ričard i njegovi Krstaši, grobari, ,Pindarovi stihovi, „vezane nuke dječaku“ i „lovci što ga sprovode“ („dvojica koji su zakon“), majke-starice (kao „očovječeni prekor“), njihovo „možda“ i „nadajmo se“ i „bit će bolje“ i „ima vremena“ i „bog sve to vidi“, emigracije (košmar– no, progonilačko napuštanje zemlje), Garibaldijevi dobrovoljci, seljaci-bezemljaši, velika gospoda (koja „misle past će im kruna s glave pnrogovore li sa svojom poslugom“), „Mort aux vaches, što znači zapravo — dolje policija!” — i sve mogućno i nemogućno u tom rasponu.

Tako je ove zemlje shvatio Vereš; istinski, gotovo ekstatično. Svetovi su tu jedđan uz drugog: onaj umrli i ovaj koji živi, ali tako tesno, tako nerazlučno da se ne zna koji je u kojem mrtav ni koji kojim živi, da se ne zna koji je nadmoćniji i koji je večniji, Postoje, na zaista uskom prostoru, bore se, negiraju i osmišljuju — na jednoj sfrani Endimion i Lin, na drugoj biznismen i ćifta (Herkul). Prvi su bili „samo ljepota“, drugi su bankovni krediti, veština varanja, licence, ugovori i Dprocenti; prvi gitarom i pesmom iskazuju i traže lepotu, drugi ih „udarcem gitare ubijaju“, lepotu. u njima, i svuda. Hvala prvima što ne prestaju da traju, prokletstvo i kazna drugima što su upomi u svom nepriznavanju lepote i imdajstvu dobrote... Ove zemlje · su pozornica komedije iživljavanja, farse dosađe, tragedije pustih i neveselih dama rastegnutih od skupe bele kafe na kakvoj luksuznoj terasi do pijanstva u kakvom „egzotičnom“ „baru, pozornica apsolutne promašemosti svakog smisla. Ali one su i zbilja sadržajnih ljudskih sudbina, uklopljenih u mozaik i huku života, zbilja njihove izdvojenosti iz Života (zato što su svest!), njihove patnje u podnošemju života i njihove radosti u uništenju tog podnošenja. Sudbina Đulijana, na primer. Zar on milje živeo, borio se, stradao i umro — za pesmu? Zar sve naše Žrtve, zar svi naši nemiri nisu zato da bi se ispevala pesma, zar nije prirodno, kako kaže Puškin, da kuga i njena lešinarska žetva ostavi traga jedino u prostoj pastirskoj pesmi? Zar nije, jednom rečju, životno i ljudski da palnja bude patnja, da smrt bude smrt — da bi bila pesma, da bi bila lepota?... I krug se neće zatvoriti sa

ovih nekoliko teških i sumornih pitanja: „Vitorio tko je izmislio ovu ma=gičnu riječ: Omerta?“, „Vitorio zašto gospodin Barbera ima četiri kuće a vi nemate ni jednu?“ „Vitorio zašto vas tako malo plaćaju i zašto ne pođete u 8gsvijet?“ „Vitorio zašto je vaš otac ubog, siromah, prosjak gotovo, htio da njegov sin nosi ime kralja?“. Neće se zatvoriti ni teškom i sumornom ćutnjom, jer je ta ćutnja — opomena i pretnja. Ili će ova pitanja biti učinjena jednom za svagda Suvišnim, ili će nebo sredozemlja ostati zauvek nepristupačno za svoje ljude i za sve one koji ih, kurtoazno ili ushi ćeno, posećuju... A umetnik je tu da ukaže na nužan prelaz od mogućnog pojimanja života kao farse i groteskc do jedinog svesti dostojnog uviđanja da sve počinje i da se sve okončava čovekom, njegovom tragedijom, njegovim nemirenjem s tragedijom.

Zbog toga nije nikako slučajno Verešovo traganje za Platenovim grobom. Zašto ga traži? Nije li zato. da oda poštu svima koji pate, jer su time neimari lepote i čovečanskih veza, jer su možda uvereni da treba zapamtiti i sačuvati (rečju, zvukom, bojom) ovej naš svet, ovu našu tako kratku a tako. suludu istoriju, i to je sačuvati kao neponovljiv, nama koherentan doživljaj lepote usled neispunjenja želja, usled nemogućnosti tog ispunjenja. Sačuvati uprkos stalnoj strašnoj nadmoći života nad umetnošću, i baš zato, jer sve više rešenje tajne i zagonetke čoveka zaista nije mogućno bez rešenja tajne i zagonetke umetnika, njegovog isposničkog, kažnjeničkog predavanja lepoti. U Sorentu Vereš se seća Ničea i Gorkog. Njemu je znan zov koji ih je, u svoje vreme, doveo u to „naselje omiljelo rimskim carevima“. Njemu je znan zov koji i njega vodi: naći mir, steći moć. Ali koliko puteva da se to učini, koliko načina da se ispuni zavebni san darovanja čoveka lepotom!? I koliko stranputica!? Može li se tu biti neodlučan? Može li se zaboraviti dužnost veštine obraćanja pisanom rečju i odustati od najtežeg traženja istine lepote, onog traženja koje se od životnog bola individualnosti upućuje dostojanstvu društvenih usaglašenosii? Sme li se pobeći od zahteva da čovek i ovga puta i još jednom prevaziđe sebe, to jest .da poveruje sebi, jer lepota uslovljava heroizam, a ovaj je gradi.

Nešto, međutim, nedostaje ovoj ple= menitoj knjizi da bi bila sasvim potpuna kao doživljaj i poruka. Pri pažljivijem posmatranju — otkriva se da je to zaostajanje dela iza pisca, izraza iza percepcije i opservacije, stvaralačke vizije iza subjektivne predstave. Onaj koji piše nadmoćniji je od onoga što je napisano; pisac je više video no što je iskazao, više je osetio no što je preneo. Ispunio je sebe vrednošću ali svoju reč ne uvek i ne do kraja. Čitalac nije razočaran. čitalac je, na protiv, zadovoljan „boljom stvarnošću “/Knjige“, ali on je ponešto i ražalošćen: pisac kao da nije hteo do kraja da otkrije sebe i bogatstvo onoga što je. doživeo. \

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

3;