Književne novine

UKUS TSS

ŠOK ME. PSE S SB edi, SM URE ŠOK

| |

„Svakl ima švoj sam, svoj iđeal životni, a ja da mogu probavio bih cijeli život na putu, idući svijetom većinom pješice, zadržavajući se na lijepim mjestima, Žu: eći se iz dosadnih... Jer divan je, lijep je ovaj svijet, đivna je ova zemlja, a bolje je biti živ prosjak na crkvenim dverima no mrtav Caesar u grobu“,

. (A. G. Matoš „Proljetnja ćaskanja“, Pečalba Djela IX, str. 29).

mjesto vještih, stilski briljantnih ili Kkritičarski mudrih verbalnih parada o veličini i značenju jednog od najvećih kritičara i pisaca hrvatskosrpskih na početku stoljeća, A. G. Matošu čiju 5O-godišnjicu smrti slavimo i oplakujemo (i7. III 1914—1964) samo nekoliko zapažanja i intimnih varijacija na temu: Svatko ima svog vlastitog Matošqa. Neka mi se dozvoli uplesti u ovaj prigodini zapis o Matošu pejzažistu naših i stranih ljuđi i krajeva, O Matošu skitnici i putopiscu koji je poistovetio putovanje i život —o nazvavši ga „po“ prijom moderne civilizacije“, i poneku autobiografsku primjedbu i neka se one ne shvate narcisoidno, vec _ kao nužne komponente ličnog „doživljaVa– nja Matoševog književnog dje1a. Uvodni motto o putovanju kao „neođoljivom“ nagonu za avanturom, doživljajem, poznavanjem tuđih običaja i tuđih ljudi“ kao najboljem dokazu za „energiju čovjeka“, ova apologija kre= tanja duha i fizičke osobe, ovim „divnim svijetom“, ova odanost doimovima putovanja shvaćenim veoma široko, od snatrenja „na svom (ili tuđem) divamu“ do kozmičkih egzaltacija „oblacima -— nebeskim putnicima“, jedna je od nekoliko osnovnih matoševskih ver tikala egzistiranja, a također neskromnom analogijom hadodano i intimna opsesija mojih skrivenih velikih čežnji i škrtih ostvarenja. Putovao sam relativno dosta, a kađa su se moje trase pokreta i doživljaji ljudi i mjesta, moja odanost pejzažu slučajno podudarali sa krajevima i zemljama kroz koje se grabamcijaš, boem i erudit A. G. Matoš kretao 50—60 godina mranije, uvijek sam sa SOobom mosio Matoševe tekstove umjesto turističkog baedekera, ili sam prije putovanja kao nužnu prethodnu lektiru upijao u sebe čudesne stranice Matoševih doživljaja, pejzažnih akvarela, akkribijske galerije imena, onu divnu anarhoidnu , kompoziciju njegovog raznolikog i Slojevitog putopisa, genrea u čiji široki okvir po njemu „pristaju sve literarne vrste“. Pomoću Matoševih tekstova zavolio sam i putopis i putovanja stvarna i imaginarna. Tragom Matoševim Krenuo sam slučajnom Životnom podudarnošću, jer bijah isto kao i on „Srijemac rođenjem, naturalizirani Zagrepčanin“, a sudbina ili slučaj stvori me također kao i njega zlosretnom pojavom hrvatskog kritičara, naravno mutatfis mutandis u skromniim relacijama. A. G. Matoš mi je simbol i ideal pravog putnika, umjetnika i ljubitelja života, a ne staloženog uvaženog građanina koji putuje na službena putovanja u raznim obaveznim deTegacijama političkim ili književnim, koji planira kao dobar otac porodice uobičajena ljetovanja, njegova životna putanja upravo je suprotna, vječno čitajući njegove tekstove preda mnom je lik putnika opijenog radostima života, ali i nesretnika koji mora lutati daleko od rodnog doma na svojim dezertersko-kozmopolitskim otkrivanjima duha i daha Evrope, vječnog „blanera“ bez plana koji pada iz slučaja u slučaj, koji tumara slobodno . besciljan kao vječni Jutalac Ahasver, fajanstveno putuje ne samo životnim autobiografskim putem potvrđivanja vlastite liče nosti, nego i u fikcionalnim beletrističkim novelama, rticama i pjesmama svojim oživotvoruje tajanstveno poeov sko putovanje likova iz kaosa u život i vice versa. i Jedna od značajnih epizoda Matoševa životnog puta dogodila se baš u mome rodnom mjestu, Petrovaradinu, u vojničkom ivrđavnom zatvoru (gdje bijahu zatočeni Vasa | Pelagić i Josip Broz Tito) septembra 1894, gdje je pjesnik neobuzdanih poleta svoje divne muze impresije osjetio šta znači tjeskoba mraka i ludilo uza, i odakle je uspio nakon mulcotrpne pješačke odiseje Uuz dunavske vrbake i bostane domoći se slobodnog Beograda, miesta SVO” jih sanja, i uvijek kada se sjećam svog djetimjstva u „šančevima“ pelrovarađinske tvrđave, po ne znam koji puta uzimam u ruke Ma=tošev feljton „Moji za“ tvori“ i memoansiki zapis „Uspomene“ i doživljavam njegov bijeg u Novi Sad preko stamog pom tonskog mosta, poznatog mi samo iz pričanja moje bake, Matoševe vršnjakinje, kao najnapetiji kriminalni film dje ' čaštva, Na stalnoj centralnoj arteriji naše zemlje, Zagreb — Beograd, u toku niza godi-

KNJIŽEVNE NOVINE

na prisjećam se neprekidmo asocijacija

„fragmentamih impresija“ bezbrojnih matoševskih feljtona posvećenih potajnim i javnim vožnjama na toj pupčanoj vrpci „kod kuće“ dvaju gradova njemu i nama, danas najmilijih, a njegovi doživljaji i dogodovštine na brodskoj ili rumskoj stanici kao da: su i danas živi pred mojim očima i nepre=stano mislim da bi trebalo jednom zaustaviti brze vozove koji jure kroz „donju Slavoniju i Srijem“ kako kaže Matoš, putem koji je „najdosadmiji ı Bivropi“, ali meni usprkos te nepregledne monotonije ravnice ipak jednom od najdražih, i sići u Tovarniku i pokloniti se prahu sremske zemlje koja je postojbina jednom od najzanimljivijih. likova pisaca što ih je dala naša Kknjiževnost. Nitko do danas od naših bisaca lirika i putopisaca nije dao portrete ta dva grada iako neposredno, preživljeno a opet u involkaciji njihove historijske uloge i sudbine, njihove mane i vrline tako refljefno ocrtao kao A, G. M. i bilo da se krećem starim stmrim beogradskim ?“ličicama jizmeđu Narodnog pozorišta. i w<dorćolskih mehana ili tihim. ambijentima. zagrebačkog Griča od Kalarinskog trga do Matoševe Jurjevske, neprekidno kao Mivni dvoglasni refren zvone mi u uši

ma Matoševe riječi: „Zbogom da si zeleni Topčideru i ti fopla furuno kod Dardanela, koja si toliko put ogrijala kao jarko sunce Jeđa tolikijeh srpstvu nepoznatih veličina“, ili uvijek identično njegova apoteoza Šenoi „najzagrebačkijem sinu“ mi Se javlja primJenjljiva s punim pravom i na njega: „Orfej, ti si dao riječ tome kamenju, jer fi si svijest ovog gričkog brijega, unutrašnje njegovo svijetlo, sjajući jasnije od varoških fenjera“. „Jirvatsku pitoresknu pokrajinu, pitomo prigorje i dušu ladanja kao „komad srca hrvatskoga“ upoznah kao i Matoš u putopi-

sima „Oko Samobora“, „Oko Save“, a najpotpunije u „Oko Križevacać u idiličnim slikama Kkalničkog vinogorja, on zrele jeseni oktobra 1910, a ja u

redovnim ferijalnim ljetnjim boravcima u tom rodnom kraju svoga oca tridesetih godina ovog stoljeća i ponovno kao mjestu svog profesorovanja pedesetih godina. U tim Križevcima gdje moj zemljak A. G. Matoš, taj spontani propovjednik srpskohrvatskog jedinstva, u dvorištu kuće Franje Markovića odmah asocira avliju rodme kuće Voji> slava Ilića u Paliluli. ı za to ovdje tre> ba ponovmo meći, ako smo u literaturi imali učitelja i idola koji je jednakom

A. G. MATOŠ

. liudi i krajeva.

Husein TAHMIŠčIĆ

Visohi crvemi masa

Hijene prihajajo. Hijene se smejejo iz noči. D. Zajc·

(Qe je izašlo mo, videlo

Naježeno znamenje hajke Zloslutne semke mas vrebaju

Plameni jezici sustižu, . Visoki crpeni meseče

1 noći -

Hijene dolaze

Po naše zamete glave

U noći

Hijene se smeju.

Kraj belih oglodanih, kostura, Visoki cremi meseče

Plonši

Visoki croemi meseče ; Pokaži put kojim, još nismo bežali Visoki crveni meseče.

A PUTI

A A.CG. MATOSEM

mjerom i intenzitetom ljubio i doživ= Havao Sve naše krajeve i ljude od frankopanskog Trsata i Grobnika do ritova bunjevačke Plavne, djedovskog ognjišta pjesnikova, koji je volio šokačku Đakovštinu kao i kajkavski To bor i Zlatar, koji nas je jednostavno rečeno naučio ljubiti „lijepu našu mdomovinu“, to bijaše Matoš, divna legen= da i stvarnost triju običnih slova, toplih incijala A. G. M.

Na turističkim ili stručnim 'KYsta= renjima evropskim zemljama svaki od nas ponovno neizbježno susreće i Mato ša i stalno je na putu s dragim našim trajnim savremenikom Gustlom. Tako iedne večeri jula 1962. smaitreći na krajčku Lemana gdje Rona ističe iz jezera, u Zenevi kraj „malog osvwrvca sa spomenikom MRousseaua“, gledajući ne daleke „ledenjake Mont Blamca“ u kolo pletu kratkotrajnih skoro filmskih letimično uhvaćenih senzacija i đojmova, sjetio sam se da je u ovom građu Kalvina, Ujedinjenih nacija i bankarskih sefova nekada davno 18989. meditirao A. G. M. kao i ja o dalekom Zagrebu i šećući kraj „Bastiona“ s mislima na zeleni Zrinjevac, ipak se istovremeno nadahnjivao slobodoummim horizontima evropške literature, čiji je duh i artističku suštinu prvi svestranije preno= sio u mali provincijski gradić austrougarnske monarhije Agram. I tako putujući u mislima i wbvarnosti miesftima i zemljama gdje je i Matoš boravio i Mwstario (Beč, Minhen, Rim, Venecija) ponekad sam rezignirano kao i on klo» nuo pod teretom tradđicija i nepresušnog bogatstva literature i zavapio: „Ej, ići, doživljavati, putovati, ali može li se dandanas još što doživjeti“, ali sam prihvaćao uvijek jednu varijantu nje= gova stava iz motta o radosti putova= nja kao iluziju ili vjermu svejedno, svjesno zaboravivši drugu stranu medalje, njegovu gorku skepsu: „Putovati to je gubiti iluzije“, Znajući za njegove divne eruditske vašare asocijacija predsmrimih butovanja t sumčamu Tfaliju („Pod floremtinskim šeširom“, 1911, „Rimski feljtoni“, 19183) ipak sem pone kad i zaboravio te „nagle bilješke siromašnog hrvatskog hodočasnika“ i krenuo vlastitim putevima Uulcusa i rašpo= loženja, oslobodivši se More matošev-

skog doživljaja Firenze, pa kađa su me-

1959, u salama palače Ufizzi ostavljale hladnim sladunjavosti Matoševih egzaltacija Rafaelom, Rubensom i raznim Dolceovim opaticama i uopće slike predstavnika kasne renešanse, otkrivši za sebe interesaniniji svijet ranih vizija čudesnog slikarstva od Cimabue de Ucella, a posebno individualni doživljaj prednadrealističkog svijeta ošsobenjaka Piera di Cosima- osjećao sam se sretan i zadovoljan.

A i sada kada ponovno u godini 1964. prilikom 50-godišnjice njegove smrti, listam i bdđijem nad stranicama njegovim: novelističkim, Wwesejističkim, feljtonskim, #ritičarskim, „pjesničkim, s napose putopisno-pejzažnim, | umjes0o gvake dvuge analize ili teorijskih Taspredanja o njegovu vrednovanju ostavljam Samo ovu mala rukovet autobiografskih zapisa preživljenih na putu sa Matoševim putopisima i kada su mi bili ditirambpski poticaji divljenja i ne= prihvatljive alergične odbojnosti za vlastita doživljavanja naših i stramih

| Mirosleb VAUPOTIG

}

Pjer EMANIEL

PJER, SMANTEL (Pierre Embhuet) je h\sgde oko drugog svetskog rata ušao naglo u glavne tokove francuske poezije. On je zna» čio neku vrstu obnove orfičke pesme nakon nadrealističke avanture. Kao što je Patris đe la Tur di Pen značio sa svojim jednostavnim, psalmskim stihovima izvesno osveženje u mutnoj poetskoj klimi, tako je Emaniel nekoliko godina kasnije uspeo da svrati opštu pažnju svojim kako orfičkim metafizičkim pesmama tako i svojim rođoljubivim

· stihovima, U poslednje vreme 8imanielov sjaj

kao da je Izgubio nešto u snazi ali je vredmost pesnika „Orfejske zemlje“ i „KMantosa“ neporeciva. )

LUDI PESNIK

j voćnjaka 1 cvetu, Kroz blago opterećeme vyavnši

Vodi put iz gradova, ka, YoYU.

Duh, ispunjava, dam, spokojnom i Ću, 9 Smifuje dušu i ublažava nd, nadmorskoj visini, O rame: golog kupače Kraj vođe koja blistava Otiče u, tomu, i šume! vlažna, brda =. Oblikuju Glanovi u snu, po S90JVm obrisima. Lebdeći, ptica, lišava, mebo pravog ićčekivanja KHoje u hodu me sme da obmome butnikd Srce je pusto, svuda muk. Telo se upliće Na zapadu, u, ežne konce zaborava.

Iz gradova se ipak izdiže slaba graja Slična usahloj uspomeni mo, vrelu strast.

J daljime dopire zbomo, sećanje je slabo — Rađost šetača kad, dolazi veče! Poslednja, brda ivičeći majsvetlije časove

Ocrtovaju, sigurnu, liniju, misli,

'Ali gle: u, beskrajnom, nebu, veoma svetlom, Podđrhtava, da ti.se SYCČ steže. Ovde, na, Sećanje ma, njene džimovske nestvarne semke Klizi Yavnicom, za, vašim, koracima. Tako su, nežne: varijante ovog sveta Na dnu, neobične tuge, na dmu gora!

1 visine idu, vapaji, ukus suza

U blagosti neba ma usnama se stapa:

„Da se umem, hraniti hlebom kako se hranim

Ovim, hlebom" reče prolaznik. On se moli: vetar

Se obyušava iz . prostora u. mjegovu dušu. Njegovo uho

Na, vrhuncu sveta, kapela ı kojoj 9ise *

Girlamde mekog đyugog leta. Mračna imema.

Gube se u nepromenljivoj usamljemosti,

Srca mevešta, i duboka: između mjih Yascvetava se Skvletna, ruža vrh stoleća: setno sTCe

Mome će putnik jedimo ime sazmati, u noOĆI.

* * *

Ti ćeš pebati

Vrhuncima, Neko Proseca more

. Zbira lagani šamor zasela,ka. Put povratka , Među mirte Tvoj pas Tišina Kraj tebe:

Cs i OCA

O naj koji jednom otvori Knjigu, biće mjome zarobljen. Knjiga ga guta | kao brazda, zrno. žita: Knjiga ga, nosi vw zametku da bi ga u svom uwrtilogu

· ipak progutala. ·

Postajem; jedmo slouo. te Knjige od koje se mišta me gubi, pojedini znak sadrži sve ostale, + zvezde i more, i gemeracije i groblja, corstva i njihove Đropasti, najzad, celokupnu istoriju stvaramia. To slovo poštujem, me sumnjajući u njega, me misleći više ma veči Knjige. Čak bih | -- hteo đa zaboravim da sam, je ikađa otvorio. Ali Knjiga nalik Kolombi beše se wrezala, u, irise mojih, očiju; trepovice su mi sledile lepet njemih krila, A zaludno je bilo to što tražih ljudske oči: nije to bio moj pogled od koga 3u

bežala, već ohole zenice ptica. * #

ednog jutra, u, zao čas — u taj treći sat posle ponoći kad je i sunce čak

·· pomračeno — sa belikom, bukom, uđoše čizme u moje snove. Bez iznenađenja — znao sam, da. sam, kriv. Riiv jer one su bile tu.

Gleđao sam, te ljude koji su mosili čizme, onako kako se gleda zid, Zid, nazubljen vilicama. Njihove čizme behu crne koliko i njihove oči.

·.Zid me gumu, napred. Ma kud krenuo, ostali zidovi wdarali su Te u telo. U nogu, w rame, lakat, pesnice. Prepustio sam se da me wdayci nose, očiju dignutih u nebo bez zidina. Nebo? reflektor pod, mojim, očnim, kap cima: moj duh, zaledi,„se u svetlosti, Ali u meni još kucaše srce koje više

ne beše moje. J * Ld

Ruše od mene što hteđoše: od, drveta kojim se počinje, od, železa koje “i se wy, peći topi, lopatu za vađenje soli. Mojim, se kostima posbužiše kao polugama. PYisiliiše meda samoga sebe razdirem, kako bi mojom lešinom, zasuli pute»e. Ali to srce Yazderati me mogoh. Više me bejah mišta do prYa:ŠŠma, pomešama, sa, prašinom, miliona, a to srce međutim, još Kkucaše, više i ponosnije, sve snažnije, to srce vetra mad prašimom ljudi, vetra koji lista prašinu, knjige, i reči pisane u prašini, po hiljadu puta izbrisane pra šinom, reči Knjige još jednom, postanak sveta još jednom, Reč još jednom da. bi u njoj mapisala još jedmotn

ruku Boga, krilo ptice što ravna prašinu prvo i poslednje ime čovekovo... ·

„ŠTA SEP ČITA U KNJIZI POSTANJA” N

[] vošetku, 'beše Reč: u početku beše Čovek,

Jer on je haos koji gubi i oduzima mi sve što sam sazdao. To što Reč mne kaže nikada, to što ostaje w»ek da se kaže Granica moje Svemoći, Duh koji u meni teži da vaskine okove,

Večna nađa u. moju večnu ljubav Čovek, eto To ~ |

U rukanv, grnčava, koji postaje ud, i upinje se da iz mičega stvori svoje Preveo Milan KROMNENIĆ

remek delo. '

zpesnošću, vazduh.

jedna zvezda

ZVEZDAMA wpravljena čela

aaa ara oeyaaan our aa ei O aa av

Ne sebe da opevaš · Već vatm, da. Yaspališ

Blistavom, buktimjom.

| S