Književne novine

Godina XVI Nova serija Broj 225 Beograd 12. VI 1964. Cena 30 d

LIST

NJIZEV

ı ŽEVNOST

UMETMNO

-

s T i

o BU“ r-luns ZNA P

Pavle STEFANOVIĆ

di višeg obrazovanja, ako su još liubitelji umetnosti, žale se na milgarizaciju ukusa, na opadanje smiši, za duboke sadržaje i velike forme — u svim granama umetnosti. Poslovni ljudi na velikim i sasvim malim položajima, opet, vide u muodernim formama književnosti, slikarstva, vajarstva i muzike, još više u enigma– fičnoj kompleksnosti samih jezika ovih umetnosti, otuđivanje od elementarnih i bitnih ljudskih problema u samoj čovekovoj životnoj stvarnosti. Istina je da postoji jaka glad za šundom, topla ljubav za kič, usrdna naklonost prema trivijalnom, plitkom i praznom; no, rasprostranjena fama o nepristupačnosti i nerazumljivosti modernih struktura u pomenutim oblastima slikovitog izražavanja u stvari je refleks neprimenljivosti estetskih načela tradicionalne umetnosti prošlosti na savremenu umet=

nost, na onu čije ma-

štovite vizije izviru iz duboko izmenjenog ose ćanja i shvatanja sveta istvamostiito baš pod dejstvom krupmih otkri ća iz oblasti niza posebnih nauka, fokom Doslednjih decenija, pa i samo nekoliko godina. Upravo taj veliki pro Vres nauka, izmenivši naš svesni ljudski odnos prema vasioni, več nosti, nužnosti, slobodi, ljubavi, smrti, izazvao je zaokret umetmosti ka povećanom senzibilitetu čule za move senzacije i opažaje, ka sve večćem i jačem odstupanju od ranije prakses diletantskog ali pretencioznog mešanja umetnosti u pitanja psihologije, sociologije, ekonomike, etnologije, estetike, etike i politike. No, sko bi se odomaćila·. praksa iskrenijih ,međuljudskih opštenja i umetnici uveli u običaj da otvoreno govore o svojim pobudama, zamislima, vizijama, raspoloženjima i opštim psihičkim femzijama pri stvaranju konkretnih slika „smmaštom, verujem da bi se ubrzo potvrdio duboko humani koren svih tobožnjih enigmi i apstrakcija u savremenoj umetnosti. Istovremeno, podražavaoci tuđih vizija i izuma brzo bi bili otkriveni kao snoboviimodni konjunkturisti u umetnosti, dok bi pravi, nadahnuti stvaraoci brzo'i lako bili dešifrovani kao branioci čovekove stvari u izmenjenom svetu. Uostalom, đanas kao nikađa ranije simultano egzistiraju, privlače, zadovoljavaju raznovrsni sistemi umetničkog izražavanja, koji bi ranije ispunili čitavu epohu ili bar istorijsko razdoblje od jednog veka,ako neiduži kulturnoistorijski period ove. civilizacije, jedne među mnogim. ne u svemu bolje od ostalih. Pa ipak, vrlo golem broj ljudi, i to upravo gradskih stanovnika, srednjih i visokih stručnjaka — inženjera, pravnika, lekara, administrativnih služ benika, pogotovu političkih aktivista ali i manuelnih radnika, živi u određenoj, podnošljvoj ili čak i sasvim povoljnoj duhovnoj ravnoteži — bez umetnosti, nemajući ni vremena ni dovoljno duhovne svežine i radoznalosti da ima i razvije potrebu za specifično estetskim doživljajima, da razbudi i spontano razvija smisao za bilo koje i kakve konkretne umetničke slike. 'na postojećim, . razvijenim i jezički sistematizovanim nekolikim posebnim područjima umeiničkog izražavanja. Seosko stanovništvo (bar u zemljama koje nisu sprovele fehničke blagodeti ci· vilizacije i sasvim visoki stupanj jinduastrijalizacije) moramo međutim, pri objektivnom ocenjivanju danas realne situacije u svetu, ubrojati upravo u red onih „društvenih slojeva koji žive u konstaninom i živom kontaktu sa umetničkom proizvođnjom svake Vrste, samo su ti kontakti osobene vrste; autentični, samonikli folklor, „lokalizovan na mnoga uska područja delovanja i dejstvovanja, promenljiv od jednog etničkog terena do drugog, tako da su čak i u ol:vizu jedne nacionalne zajednice tipovi žive umetnosti veoma raznoliki u raznim pokrajinama i oblastima. Izvesnog, ma i minimalnog jedinstva estetskog ukusa, smisla za umetnost, poirebe za umeinošću nema, kako vidimo, ni u najbrojnijoj socijalnoj grupi autentičnih interesenata za umetnost, među gradskim stanovnicima. i to sjitnim činovnicima, zanatlijama i trudbenicima prosvetne struke, pridodajući ovim redovima, naravno, i celokupni kadar malih. i velikih stručnjaka same umetnosti u svim njenim granama (glumce, muzičare. nastavnike i učenike ili studente stručnih nižih, srednjih i visokih umetničkih škola)., Jedni, među nabrojanima, ispunjeni su pravim i snažmim interesovanjem za novinske podlistke, laku muziku, kič-slikarstvo i vajarstvo, — drugi, znatno malobrojniji, za ono što se, na širokoj skali proizvoljnog i nekriterioznog, ocenjivanja, pagiva ozbilj ncm litezaturom, ozbiljnom muzikom, „ozbiljnim slikarstyom i vajarš OE Mo, pošledajmo neke primete visoko tražencg”i prezrenog kiča: poetske tekstove zabavnih muzičkih šlagera lju-

bavne sadržine, ili jednoličnu sentimenfalnost melodija i harmonskih obrada te i takve poezije, ili brodove u buri, srećne ljubavne parove na usamljemoj stemi pri zalasku sunca, obnaženu mla=du majku na belini mekog jastuka sa gologuzim odojčetom koje rukama traži jedri mlečni meh majčin. Znalci i „ljudi od ukusa“ to nazivaju kičem, lažnom sentimentalnošću, zaostalim ma lograđanskim psevdo-ukusom i kalco li sve ne. Dobro, na njih to ostavlja. mu– čan. utisak, omi su daleko nad nivoom veoma brojnih polirošača te vrste metnosti, ali ti veoma brojni potrošači kiča upravo su iz redova onih naših sugrađana koji intimno potrebuju i vole umetnosti. Bivao sam iu prilici da. ih vidim u radnjama gde se, za aelativno jeftine pare, može kupiti zbirčica neveštih pesama, pomenuta slika dojilje, idila u suton i galija na mrkim valovima s belim grivama. Kupci su istinski tronuti, ushićeni, razneženi; asocijacije njihovih predstava, izazvanih opisanim prizorima kao simbolima životnih vrednosti, roje se, zacelo, oko moralnih i hu manih vrednosti njihovog „sopstvemog života, koji ima svoju neosporivu čestitost, ispravnost, pitomost i blagost. Čemu dakle ruganje? Ako mi, iskusniji u stvarima umetnosti, sa prefinjenim ukusom i, recimo, većim životnim iskustvom, ne vidimo baš u ovim dobrim, malim ljudima prave svoje saveznike i nešto sporije, zaostalije pratioce, onda naše česte protestne deklaracije u ime želje za podizanjem kulturnog i umetničkog standarda sevaju u prazno i pre= oštro pogađaju baš nedužne i nevine.

Imali smo u svojo} Književnosti jednog veoma čitanog, traženog pisca, koji se izražavao ovakvim stilom: „O Bože! Ja sam se, Svetozare, uvek tru-

MUD 0:23}

Živoji ın PAVLOVIĆ ·

smešno, skoro ikič. Pisac je: van MBetovem. u prvoj zovani kad sam je uverio da ništa nije u

LIKOVNE PRILOGE U OVOM BROJU IZRADIO MILO DIMITRIJEVIĆ

MEDJU KIĆA KRIVOTVORITELJA

dio da tvoj razum toliko izoštrim, da sve, što je god dobro i polezno umeš raspoznavati“, do je štampano u istoj godini u kojoj je prvi put izvedena Betovenova Osma simfonija (druga u F-duru). Pisac se zvao Milovan Vidaković i književna istorija mu je pravično dodelila mesto: njegovi su romami

odgovarali ukušu tadašnje sprske malo-

građamske publike. Četrnaest godina kasnije krenulo je jedno pismo iz Beča. U njemu je, između ostalog, stajalo: „Predragi prijatelju, zadovolji se ovim za danas. Sećanje na: prošlost obuzima moju dušu i ja fi. s mnogim suzama šaljem ovo pismo...“ Očevidno, to je još Tusoovsiki tonus "neuzdižanog iskazivanja osećajnosti, koji se u nemačkim zemljama zadpžao i iri decenije posle Francuske revolucije, to je sasvim zastarelo, u naše doba „nulte tačke pisanja“, posle Kamia i Sartra, skono Ludvig Još znatno “·ramije polovini XVIII veka, obraljudi su muogli čitati: „Ali

stanju odvojiti me od nje, da sam \gotov da idem s mjom. do na kraj sveta, da se staram o njoj, da je služim, da

je volim i da nerazlučno vežem svoju

bednu sudbinu za njenu, ova jadna devojka predade se osećasjima tako nežnim i tako bolnim da sam se uplašio za njen život pred tolikom silinom uzbuđenja“. Cilirana je rečenica iz romana „Mamnon“ svetski slavnog pisca, opata Prevoa.

Okrenimo se onda sasvim suprotnoj strani, svetu komplikovane, teške, enigmatične, visokoparne, učene, šengajstovske veoma veoma ozbiljne savremene umetnošti. Je li ona zaista toliko zatvorena u svoju sopstvenu umutarnju VIODTEU O 0 da se baš nikojim putem

gih dodirnih tačaka nema. | Jer, nasuprot renesansi, naše se vre-

i analizira. Otuda su retki pesnici koji će provesti godine w, ćutljivom sukanju jedne jedine miti svojih ćilibarskih zrma: većina me ostaje zauvek u atarima uske specijalnosti. Zbog toga move avamtiuriste duha upoređuju sa Yemesansnim.

Ali, naše vreme je sa Yemesansaı, podudayrno samo u jednom: kao i oma, + ova epoha se malazi ma pragu tek naslućenih, prirodnih fenomena. I dru-

· povrat:

me me oduševljava čopekom. Orobljemo dogmama — ono ga satire u prah; lišeno religija — veruje jedino wu trenutak trajanja i ni u šta više. Današnji svet, u stvari, živi bež iznenađenja. Iznenađenje u sebi mora da sadrži mogućnost sudbinskih, preokreta, ali sliku života već „vekovima grade patnje ljudi i mjihove traume; vrhunska. senzacija i dalje je smrt, Pesnik to zna. Njegova vadoznalost je zato mnogo više okrenuta. sopstvenoj misteriji negoli svetu koji ga okYužuje; klijanje smrti čuće majbolje wu sebi samom. I masuprot remesansnim, umetnicima, čije su se ambicije prostirale preko šiokih polja majražičitijih, egzaktnih delatnosti, današnji pesnik na sve senzacije spoljašnjeg sveta rezigniPFano kaže: „Pa šta?“ Njega me iznemađuje činjenica da su planete na dohvatu Yruke: mekada se tragalo za kontinentima, a čovek se mije izmenilo. Om takođe na da je meslućeni značaj porobljianja atoma istovetam, sa značajem gospodarenja vatrom, a čovek je ostoo isti. Lepa Yenesansna vremena egsaktnog amaterizma otišla su u nelaviyintima savremene nauke lutaju „čitave vojske visoke" obučenih stručnjdka od kojih. se re{ko koji usuđuje da ma univeyzalnija pitanja pruži kategoričan lični odgovor. Izgleda da je savyemeni umetnik ostao posled-

dt SR / „ ”

i

e

/

ne može odgonetnuti množini običnih |

ljudi doba i sredine u kojoj je mastala, da se baš nikako me može ummožiti i javno razdeliti ključ njeme tobož patentirane šifriranosti? Nesumnjivo, ovo je vek krupnih, radikalnih, nekomipro= misnih promena u samim strukturalnim svojstvima: svih umetničkih jezika: u poeziji hezmetička metaforizacija (možda kao odjek nadrealizma, čiji su aje | mi ostavili jedno fascinirajuće lebdenje | slobodnih asocijacija za sobom i — za uvek), u književnoj prozi tehnika „toka svesti“ (Džojs, Fokner), antigramatikalna i anti-interpunikcijska struja leksičkih elemenata (narativni tekstovi Beketovi) i moderni francuski „anti-roman“ (Rob-Grije, Bitor, Sarot), u modernoj dramaturgiji „Joneskov „antiteatar“, u likovnim umetnostima mefigurami stil, apstraktni „Sobjekti, enformel, „skulpture u pokretu“ ili „mobili“ Aleksandra „Kaldera, Volsov i Polokov „tašizam“, „kinetičko slikarstvo“ Franka Maline, u muzici serijalna tehnika komponovanja, konkretna muzika Pjera Šefera i elektronska grupa mladih u Varšavi. Je li sve to samo formalističko - konstruktivistička ćudljivost i snobistička obest marcisoidmih blefera i &ujemnih ekscemtrika? Duboko sam uveren da — mne. Zbačeni sa imaginarnog prestola u vasioni sopstvenim naučnim oikrićima (od helio~

centričnog sistema i Darvinovih teori= ja do Frojdove psihoanalize i Ajnštajnovog relativiteta kretanja), mi smo pod pravim pritiskom naučnih saznanja i njihove primene u industrijskoj tehnici, i dalje (astronautika, atomska fizika, biološka istraživanja, moderna

terijalistička sociologija i poslednja istraživanja na polju socijalne psihologije). Čitavu formalno-tehničku YTevoluciju u umefnosti ovog doba neođolji vo stimulira baš taj „pritisak“ revolu-

cionarnih promena i otkrića u mauci. No kod pravih stvaralaca slobodni rad mašte je he samo neodoljiva potreba nego i nezađrživa ogromna radost, i taj subjektivno-bsihološki specifikumi umetinikove . ličnosti baš je ono što se olbično previđa i zanemaruje. Unutarnja vizija sveta, makar to bila i strep-

Nastavak na 12. strani

|

——

nji wnwiverzalistički Phumomist, one„spokojem saznanjem, da vrlo brzo vene interes za puzdre i žutu mast ljudskog tela, jer ih se čovek neurotično. gadi. Pita se da li se interesuje i za svoju dušu.

Svestan svega toga, takođe svestam da je baš zbog svega toga sve manje tražen u bučnom, košmaru diktature složenih, mehanizama, da mu se glas sve slabije čuje, da će taj glas čuti samo onaj ko mu pod usne, sam, i dobrovoljno, podmetne svoje uho, pesni! je snažnije preokupiran, svojom, apsuYdnom pozicijom, u takvom jedmom, svet, nego samim tim svetom i motornim, silama koje ga podstiču da se i đalje klati. I eto razloga što kao čudak, kao luda, kao degenerativni produkt nekih, tuđih mezdravih strasti, dakle: mnogo tiše kao biološki i društveni fenomem a mnogo manje kao stvaralac, DYivlači pažnju tog istog sveta, iako to možda sam me želi. Naglo, slično prokletstvu, grabe ga pipci ogromnih, polipa, i mit o iluzornoj slobodi — pod čijom je hipnozom, umetnik koraknuo.mad bYovaliju — Yazvejava se kao san. Pesnik ostaje pred svetom go. .

Od pesnika renesanse tražilo se da bude sluga privilegovanih pojedinaca, Pon je to bio..Od savremenog pesnika zahteva se da bude zabayljač masa, ali oh to me želi da bude. I ma pitanje „Šta si?“ — om, čok i pod uslovom, da je umetnik filma, te najdemokratskije

hirurgija, kibernetika, dijalektičko-=ma~ |

NASTAVLJA SKE NA 2, STRANI

DANA”čO

o a

Sarajevski susreti u čast

Šekspira

Protekli pozorišni dani bili su zaogrnuti zadovoljstvom kakvo mi profesionalni optimisti misu očekivali: Narodno pozorište pa i sam grad Sarajevo pokazali su se kao izvamredni orgamizatori ove velike proslave, u kojoj je svaka misaa mogla bez ikakvog protololarnog forsiranja da bude izrečena do kraj« i posvećena uspomeni na 400-godišnjicu rođenja Viljema Šekspira. Međutim, sarajevski {estival, jedna od najznačajnijih kulturnih manifesta cija. koje sut poslednje vreme priređene u našoj zemlji, nije bio samo komemoracioni skup uglednih „gostiju i šekspirologa već živa tribina. na kojoj se pre svega govorilo. o našem vrememu, osećanju, teatra i savrememim initempretacijama ovog genija. Zato nam je verovatno i. pruženo zadovolistvo da se tako neposredno upoznamo sa novijim vrednostima našeg pozorišta: od dvadesetak predstava koliko je bilo prijavljeno, izveđeno je sedam Šekspirovih komedija i tragedija, a sve su to mahom bile nove i Sveže · predstave bez ikakve patine tako da se na osnovi njih i spomtano Bovorilo o stila i načinu intepretacije „Šekspirovog dela u domaćim teatrima.

Ako se izuzmu nezreli pokušaji („Julije Cezar“ Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i „Ukroćena go>ropadnica“ Osiječkog pozorišta) uglavnom. zbog slabašnih i nedovoljno pripremljenih glumačkih · snaga — ostale predstave su bile manje-više na zadovoljavajučem nivou pošebno „San letnje noći“ „Jugoslovenskog dramskog, „Bogojavljehska moć“ Sarajevskog marodnog pozorišta, zatim „Mera .za meru“ Hrvatskog narodnog kazališta i „Kralj Lir“ Slovenačkog narodnog gledališča, Osnovno je da se sve ove p&e i druge &cene oslobađaju tradicionalnih manira i približavaju veoma smelo autentičnim tumačenjima Šekspirovog duha. Otud je bilo prijatno gledati očišćene scene:od nepotrebnih rekvizita, jednostavne i funkcionalne mizanscene, glumačku neposrednost i puno, osvetljenje celokupne pozornice. Po ovim predstavama moguće je zaključiti, da je Šekspir u našim pozorištima itekako prisutan i uvek nov pisac i da za njegova dela još uvek nemamo definitivan Sscenski izraz: stalno ga tražimo, eksperimentišemo, ali u tome me lutamo sa romantičarskim zanosom ; red koji se uspostavlja na sceni ima sve više uticaja na sam glumački izraz koji je sav u pokretu kao neprikidno stru-

gne i neupućenom gledaocu da u sebi samom stvori utisak apsolutne potrebe za fteatrom kao umetničkim doživljajem. Suština nove radoznalosti |

anas se umetnik ne zadovoljava ostvarenjem dela, on hoće da ga

umetnosti u pravom, smislu Yeči, ne bi umeo da pruži odgovor,

To odsustvo spremnog odgovora, taj nedostatak definicije svog. životnog kređa, „predstavljaju vrtlog modđerme pesničke radoznalosti. I kao Odisej koji ne može da odoli zovu sirena, pesmik s vremena ma vreme ostavlja po strani svoju liru, i kreće u potragu za sopstvenim, smislom. Otpadnik od w»ladajućeg morala, dezerter iz ustaljenih, životnih kolotečina, „progamjanm, i kad hoće da pruži ruku, orobljivaW, i kada mu'je Tuka prihnačena, on, lucidan i preosetljiv wu, isti mah, od, sime radozmalosti za sVu, tu zapletemu i KYvabu igru sa finalom, u, nirmani, mema vre mena 2ža predah. Svestan da je zagqonetka, me dozvoljava nikome da pre njega Yije po njegovoj utrobi ili po utrobi mjegovog dela, i zato ćuli uši, beležeći poput seizmografa svaku vib»aciju svog bića: Plod takve radoznalosti jesu eseji, studije, dnevnici, osvrti, programi ili mepretemciozme bribeleške, u kojima, umetnik, pyestajući ma čas da bude pesnik. poštaje filosof.

Smisao žibota — to je tajna koja mu večito ne da mira, i u potra»i za

ključem, kojim bi je rešio, prestaje da

se služi samo. jednim sredstvom,.sbestan, da su sredsha somo to — sređstva, a me cilj, lI žato se danas i pisac i muzičaY i slikao» ii reditelj svaki čaš laćaju pera, a me skalpelo, ili šestara, kao. u ı doba renesanse..

janje života pa zna da očara i pomo-.

CC i a vie: Hilu - ar aa O u

(IL E

_D ZA TB IO-