Književne novine

tema dana

furističk _ kritik

1 slučajni

kritičari ojava nije nova, ali je u posle· „dnje vreme uzela toliko maha, da se u- ovom, letnjem zatišju i odsustvu zanimljivijih tema gotobo nametnula. „Turistička kritika“ naslo je pomalo dvosmislen; iža njegove meodređemosti mogućnq je zamisliti 'Kyritiku | raznih turističkih, organizacija i ugostiteljskih. pred?zeća koji putnike-namernike if\ižu mepredviđenim nedaćama, tu tYecmutno, majglasniju, majzahvalniju, i, verovatno, najmanje efikaswu vrstu kritike koja se ikad pisala i koja će se pisati. Naša „tuvistička” KYitikq, kako je zamišljamo, jeste, w neku

vuku, podvrsta umetničke kritike; ona se meguje isključivo tokom, let-

njih, meseci, kad se „pravi“ KrYriti-.

sa bojnog pozvanim

'Čayi-specijalisti povuku polja i ustupe mesto i mepozvamim, zamenicima koji svoje letovanje sjedimjuju sa kulturnom, akcijom, a #trošemje movca sa zarađipamnjem.

StvaY, složićemo se, gotovo sasvim, razumljiva. Predmet kome mne bi' bio potrebam ozibljan, oštar komemntar. Činjenica, koju treba popratifi meobaveznim, letnjim, ćaskamjeW, i, povođom mje, postaviti mekoliko pitanja ma koja verovatno miko meće: odgovo?iti.

Otkako je mastupila sezona go-

dišnjih odmora i raznih morskih Jestivala i mašu vedakciju obijaju Yazni putnici koji mas obaveštavaju, mepitani, o svojim, letnjim, programima, o pravcu puta i, (JOtODO Sdasvim, uzgred, pitaju da li je bDOotrebho, ukoliko vide meku, zanimlji2u, predstavu, čuju lep koncert, ili susyetnu meku uzbudljivu ličnost, da, podmesu o tome pismeni izveštaj (koji bi se objavio i honoTisao). Daleko od toga da i owi i mi mislimo da bi takva dva ili tri člamčića is= platila, letovanje, ali u svakom služaju, umanjila bi negatiomost letnjeg bilansa. Mi smo, da li na sreću ili ma nmesyeću, teško je reći, uspeli da ižbepnemo ovoga leta turističke KrYritičare, ali već dosta dugo susYećem,o se s mjima u mmogim listovima kožH, mjihovim tekstovima, DOopunjavaju pbYostor koji bi trebalo da ispume oni koji i preko godine, 56 mmitoritatiomom, stručnošću, obavcštavaju, čitaoce o pojavama u umetnostima za. koje su se specijalizovali. Čitalac, čak i običan čitalac, koji me razmišlja mnogo o tome na koji način, su se pojavili kritički tekstovi iz pojedinih, oblasti ispod čijih, imena me stoji uobičajeno, dobro poznato ime, biva pomalo izmenađen, i „turističkog kritičara“ doživljava, kao meku vrstu uljeza.

„Turistički kritičari“ obično misu, nepoznati ljudi; „njihova imena se susreću, ili su se susretala i wu listu u kojem, su se prihvatili move ulooe. Ali iritirani čitalac, koji voli i da zakera, uwpitaće se: otkud, to da baš om piše o toj pozorišnoj.predstavi ili o tom, koncertu? List koji nije svog stalmog kritičara poslao da, »idi premijeru meke move, zamimljive predstave, ili da sluša komcert mekog Yenomiramog umetnika me smaftya, za potrebno da objasni kako je do toga došlo. Jedino objašnjemje moglo bi da glasi «la, su, se ljudi u, koje redakcija ima poveYenja, čijk se ukus i kKnYiičko čulo provereni, koji su pisali kritiku, u nekoj drugoj oblasti, žzadesili tamo gde se mešto. zamimljio dešavalo i „da su seli i napisali ono što su smafrali da treba mapisati. Oni su, dakle, slučajni kritičari, što me znači da su, lošiji pisci od onih koji Yedovno bišu. Tako, između „turističkog“ i „slučajnog“ kritičara stavliamo: znak jednakosti i, nomalo pakosmno, primećujemo da možda, ipak, mije sasvim, slučajno, što je vedovnog KYitičara zamenio baš taj, a ye meki drugi slučajni kritičaY.

„Sve je ovo, slažemo se, ćaskamje i nagađanje, ali činjenica je da mnoge značajne i zanimljie Kkulturme manifestacije, prolaze bez stručnog. kritičkog komemtaYa.

komehTtazi

vesti

kod nas i u svetu pedesotogodiš-

nicu sarajevskog atentata i po-

četka prvog svetskog rata, obeležili su gotovo svi dnevni, neđeljni, ve= černji i petnaestodnevni listovi, Jedno vreme gotovo svi inostrani ilustrovani listovi govorili su samo o dvema temama: o monokiniju i prvom svetskom ratu. Naši listovi govorili su mnogo više o prvom svetskom ratu no o mono=kiniju, ali su ti razgovori često o prvom svetskom ratu bili na nivou, pa i ispod nivoa, razgovora o monokiniju. Komentator Vremeplova uveseljavao je slušaoce i gledaoce „svojim, „verovatno zbog Čombea, ironičnim primedbama na račun Belgije i njene uloge u prvom svetskom ratu i pokazivao svoju kolosalnu obaveštenost na takav način aa je većina gledalaca ceošla do zaključka

„da je za redigovanje ove, inače zanim-

ljive, emisije na našoj televiziji, pored vojnog, neophodan i istorijski konsultant. Jedan večernji list proglasio je Franju Josifa za kajzera i pedeset godina posle cerske bitke oduzeo mu kraljevsku titulu. Ali to su bile uzgredne „ašipke“ koje ne bi zasluživale ni da budu zabeležene, pogotovu kada se ima u viđu da je reportaža Egona Ervina Kiša- koju je objavljivao „Ekspres“, jedan od najboljih napisa iz pera jednog novinara o prvom svetskom ratu.

Umesto političkih i vojnih istoričara, stručnjaka u pravom smislu te reči, o prvom svetskom ratu na stranicama naše štampe, uglavnom, su gOVOrili ili profesionalni novinari, ili neprofesionalni istoričari koji godinama neguju jednu nemoguću kombinaciju istorijskog Jeljtona, novinske reportaže i pravog istorijskog spisa. S obzirom na naše izdavačke prilike verovatno je da će se Wroz tri, četiri godine pojaviti naučne publikacije posvećene pedesetogodišnjici prvog svetskog rata i da će onda pozvani dati ocenu događaja o kojima su sađa dnevni i nedeljni listo= vi pisali. A dotle, moraćemo da se za= dovoljimo retkim ozbiljnije koncipiranim i savesnije pisanim člancima u kojima nema sitnijih ili krupnijih mate= rijalnih greški, jednostranosti i proiz= voljnosti.

Ono što odmah pada u oči kada se čitaju gotovo svi napisi objavljeni u dnevnoj i neđeljnoj štampi, to je da se držanje srpske vlade u periodu od a= tentata do rata pomalo idealizuje i mistifikuje. Pravi se jedan novi mit + gordom i uspravnom stavu Srbije i to držanje se pripisuje izuzetnoj hrabrosti srpskih državnika s jedne strane, i njihovoj miroljiubivosti s druge. Polazeći od, u osnovi tačne, Lenjinove oce= ne da je Srbija vodila pravilan rat mnogi naši člankopisci previđaju povezanost srpske vlade, srpskih opozici= onih krugova i čitave Srbije sa velikim silama koje su uticale na srpsku šboljnu- politiku i na srpsko držanje fokom dramatičnih mesec dana od a= tentata do rata. Gotovo za svaki korak srpski poslanici u Petrogradu i Parizu konsultovali su se sa ruskom i francu=

aktuelnosti

/ tema. danas

komentari

STAMPA 1 pedesetogodišmjien prevosš svetskog wata

skom vladom. Lazar Paču i Stojan Protić razgovarali su u to vreme više sa Tuskim i francuskim poslanikom nego sa svojim političkim prijateljima i saradnicima. To sve zajedno je potpuno normalno, jer i u manjim međunarodnim krizama sve vlade vrše razmenu mišljenja i konsultuju se sa svojim saveznicima. Ostaje samo da se ustanovi koliko je Stojan Protić, kada je pisao odgovor na ultimatum, konsultovao, a koliko slušao ruskog poslanika. Sve ovo, s obzirom na pri:odu međunarodnih odnosa, ne može se zameriti ni srpskoj vladi ni Stojanu Protiću lično. Ali sve te okolnosti trebalo je imati u vidu pre nego što se krenulo da se sentimentalnim frazama uloga Srbije u kritičnom mesecu prikaže što lepšžoin i u što povoljnijem svetlu. Nadovezujući se na diskusiju koja traje od dana kada je zaključen versajski mir i u njemu Nemačka sa centralnim silama proglašena za jedinog i stvarnog ratnog krivca, mnogi novina=ri i publicisti obnovili su razgovore o takozvanoj odgovornosti za prvi svetski rat. U svim tim razgovorima, ukoliko ih je bilo, nastojalo se da se odbije i otkloni svaka sumnja da je Srbija odgovorna za bilo šta što se događalo

prvih meseci 1914. godine. U vreme ka-

da se pre trideset pet godina rasplam- ”

sala ova diskusija, to dokazivanje moglo.je da ima neke praktične političke svrhe. Danas, bi i o tom pitanju odgovornosti Srbije za akciju ı Bosni, Hrvatskoj i Vojvodini moglo i drukčije da se govori. Srbija je prihvatala oemigrante iz naših krajeva pod Ausino-Ugarskom, Na njenoj teritoriji delovala su razna patriotska udruženja. Postojanje organizacija kao što je „Ujedinjenje ili smrt“, „Slovenski Jug“ itd. bilo je javna tajna. Srpska vlada

u to nije bila umešana, ali je ono za

sve to znala, Jednom prilikom Ljubomir Jovanović se izrekao da je zvanična Srbija znala za sarajevski atentat. Umesto da to potvrdi ili demantuje, Pašić se opredelio za ćutanje. Sve to može da budi izvesna podozrenja i ta podozrenja danas mogu da budu pre kompliment za Srbiju, nego neka optužba. Ako je Srbija davala podršku borbi Jugoslovena u Austro-Ugarskoj, onda je to pre stvar koju treba istaći nego stvar koju treba prećutkivati. Ali to nije jedina metodska greška u koju se upalo prilikom prikazivan„,a odnosa Srbije i Jugoslovena u Aus-

vesti

\

aktuelnosti

tro-Ugarskoj. Uloga austrougaTskih Jugoslovenka u rešenju i obaranju habzburške monarhije potcenjena je i svi njihovi napori se previđaju. Ideju o likvidaciji austrijske carevine pustili su u svet auslirougarski Jugosloveni, Prvih dana rata Supilo i Trumbić počeli su da daju izjave o neophodnosti likviđacije „Austro-Ugarske. Jugoslovenski odbor počeo je prvi odlučnu borbu profiv londonskog ugovora, Akcije emigranata iz Austro-Ugarske preko savezničke štampe, uglednih javnih ličnosti i, najzad, odgovornih državnika, predstavljale su neophodnu diplomiatsku dopunu akcijama srpske vlade, Bez tih diplomatskih akcija srpske pobede na Ceru, Suvoboru i Kolubari ne bi imale onu vrednost koju su inače imale; kao što ni ta diplomatska akcija ne bi ostavljala onakav utisak na savezničko javno mnenje da nije bilo srpskih pobeda. I zbog toga, kada se govori samo o srpskim pobedama a ne i o toj aktivnosti, onda se ne daje samo jednostrana ocena događaja, nego so i umanjuje značaj samih tih pobeda.

Niko pametan ne misli da osporava i vrednost ratnih uspeha srpske vojske u leto i jesen 1914. godine. Ali srpska vojska nije bila jedina jugoslovenska vojska koja je na svojim ieđima nosila teret rata na balkanskom bojištu. O ratovanju crnogorske vojske, sem u lokalnim crnogorskim listovima, niie se reklo do sada gotovo ništa. Verovatno zbog toga što je kralj Nikola podredio nacionalne interese dinastičkim i pokušao da se nagodđi sa centralnim sila= ma. čitav crnogorski rat protivu centralnih sila se ne proučava onoliko koliko bi to moralo da se učini. Ako se ima u vidu da se crmogorsko ratovanje potencijalno iz određenih razloga i u perjodu između ratova i da su od rata na ovamo objavljene samo dve ili tri knjige koje o tom ratu govore Trelativno razumno, onđa se dobija utisak da je proslava pedesetogodišnjice! prvog svetskog rata bila zgodna prilika de se u ovom slučaju dođe do nekih određenijih zaključaka i da je ta prilika propuštena. Kao što je propuštena i prili« ka da se tačno rasvetli uloga jugoslovenskih divizija na solunskom frontu i Dobrudži jer se ona u Srbiji u periodu između ratova potcenjivala, a u krajevima koji su bili pod Ausftnmo-Ugar= skom neki put i suviše naglašavala i precenjivala.

Verovatno je da će do kraja godine naši listovi produžiti da pišu o prvom svetskom ratu. Isto je tako sigurno da će neke od ovih tema i problema same sobom doći na dnevni red. Ali ono što bi bilo dobro, to je da ti napisi, možđa, malo više govore i o tome koliko je rat bio strava i užas, o tome koja je cena slave vojskovođa i državnika koji su vedili rat i da se u prikazivanju rata, možđa, malo više insistira na ljudskoj patnji i strađanju, a ne samo na herojstvu i podvizima.

Predrag PROTIĆ

~

RUG PREDSEDNIK. Kulturno prosvetnog veća opštine Bamjaluka, u prošlom broju „Književnih novina“, odgovorio je donekle u uvredljivom tonu, ali i sa nekim argumen= tima, na moj „komentar o kulturmim prilikama u Sarajevu pred kraj sezone kulturnih zbivamja, u kome sam uz= gred pomenuo i „uzbuđenja“ među članovima ULUBiH-a posle neuspelog pokušaja da se ı Banjaluci otvori izložba njihovih slika. Istina, predsednik banjalučkog Kultumo - prosvetnog veća ne poriče da do otvaranja izložbe nije došlo, ali on mavodi neke činjenice koje su to onemogućile. No, pre svega, moram da napomenem da sam pomenuti podatak, koji u osnovi nije spornam nego je u odgovoru na moj raniji komentar samo detaljnije obrazložen, uzeo sa zapaženog savetovanja na kome je prisustvovalo oko pedeset likovnih pedagoga, likovnih "umefnika, političkih i kulturnih radnika i predstavnika i rukovodilaca kulturnih. imstitucija iz mekih komuna Na tom savetovanju govorilo se samo o likovnim problemima, a posebno se ukazalo „na činjenicu da upravo te= rem Bosne i Hercegovine iz više razloga postaje sve pogodniji za procvat kiča i pseudoumjetmosti, što je donekle uslovljeno i samom težnjom alirmisanih umjetnika za brzom zaradom, nedovoljnom ili nikakvom likovnom kulturom onih koji ova djela otkupljuju, te povećanjem broja raznih pseudoumjetnika amatera i diletanata koji po raznim mjestima unutrašnjosti prodaju svoje radove preko raznih veza i na razne druge načine“, Posebno mi je tada ostao u sećanju „nekoliko puta ne baš slučaino pominjam podatak o neodržanoj izložbi ULUBiH-a u Banjaluci, iako je ta izložba nešto ranije dobila pohvalne ocene kritike. Da je u odgovoru na moj komentar, u želji đa nepristrasno informiše javnost, drug predsednik ofiknrio _višegodišnji revolt banjalučkih likovnih umef, nika prema Udruženju likovnih umetnika Bosne i Hercegovine zbog ignorantskog i možda potcenjivačkog stava ovog Udruženja prema likovnim „umetnicima i likovnom životu Banjaluke, da je hteo da iznese činjenicu koliko su se ti vevoltirani umetnici angažoO-

KNJIŽEVNE · NOVINE

Direktor 1 ođgovorni Mredđnik Pređrag Palavestra. trijević. Ređakcioni pragoljub S. Ignjatović,

Mihalić, Bogđan A. Popović, (sekreta Dušan Puvačić, Izet Sarajlić, Pavle Stefanović, Dragoslav Stojano”

O kulturnoj saradnji „republički centar“ — „manja mesta“

NEOSPOMR NO kič milje misede poželizun

Odgovor predsedniku Kulturno-prosvetnog veća opštine Banja Luka

vali da svojim sarajevskim i ostalim bĐosansko-hercegovačkim Kolegama omoguće što lakše uslove za održavanje izložbe u nekom pogodnmijem vremetnskom periodu (neshvatljivo je i pored argumenata o bogatstvu likovnog ŽživoOta u Bamjaluci da se nisu mogli pronaći pogodniji temmini od perioda kad nastaje tzv. mrfva sezona!) — moglo bi se, možda, zaključiti da je bo sredi sukob, a ne samo nekadašnji jednogstrami nerazumljiv stav Udruženja. Tako bi se uočilo da je neodržavanje izložbe podatak jedino značajan kao još jedan prilog tim odnosi= ma. Mislim da i govor predstavnika banjalučkih Jjikovmih umelfnika na, u početku godine održanoj, godišnioj skupštini Udmužemja bosansko-ihercegovačkih likovmih umemmika, dovolino potvrđuje postojanje dubljih mesuglasica. Ako je verovati neredigovanim stenografskim beleškama, na pomemutoj godišnjoj skupštini nisu bile upotrebljene, ili samo ja nisam,mogao da nađem, reči: sSahyadnja i razmena, To navodi na zaključak da se tim pojmovima Udruženje uopšte nije bavilo, ili ne bar onoliko koliko je pri vođenju izvesne kulfurne politike bilo potrebno. No, pošto nisam nikakav

· „njihov (misli se na Udruženje) inter-

pretator“, nego samo uzgredni interpretator razgovora jednog značajnog savetovanja, a pošto nisam imao mogućnosti da u nekoliko rečenica dublje amaliziram sve probleme iz likovne oblasti, nisam iznosio svoje zaključke kojima bih ukazivao na politiku ili nepolitiku jednog Udruženja. Zbog toga je, mislim, za žaljenje što

ođbor:

vić-8ip, Kosta Timotijević i Petar Vo,

|

Mt e,

ı wanasue Mlađenović, MUređniz: • m'ehničko-umetnička oprema: Dragomir DimiMiloš K. Bandić, Božiđar pragan Kolundžija, Velimir I,uk!ć, Slavko r ređadkcije), Predrag Protić,

drug predsednik, posle tako lepo uočenog problema (mepostojanja saradnje) deo krivice za tu nepolitiku pripisuje meni na Teret!!!

Samo pravilno obrazložemje problema moglo je pogoditi pravi cilj: početak šire diskusije o svemu što remeti likovni život, ali. bez doze lične netrpeljivosti, brzopletih „reagovanja i kolektivnih obračunavanja. No, ipak, odgovor u prošlom broju „,Književnih novina“, iako pisan sa osetnim uzbuđenjem, pa i sa nekim neodmerenim rečima, i nesporazum oko meodržane izložbe (što je dosta beznačajno), učinimo dobrodošlim povodom za ozbiljniji. razgovor i polemiku pravilno usmerenu ka iznošenjima bitnih problema iz oblasti likovnog života u Bosni i Hercegovini, i ne samo u ovoj republici. Za sada bi, svakako, najneophodnije bilo tražiti odgovor na ova bpitanja:

— zbog čega se još nije odmaklo kim umetnicima, kakav ima prema umetnicima Tuzle, Mostara, Sarajeva;

— zbog čega se još nije odmaklo dalje od zaključaka i diskusija o likovnom kiču koji se pojavljuje u najrazličitijim formama i koji postaje unosam posao za mnoge nazovi umet- | nike;

— zbog čega bi trebalo, napokon,

-" da se mnogi problemi likovnog života,

ako već predstavljaju „delikatno i složeno pitanje“, rešavaju, po rečima jednog likovnog kritičara bliskog Udružeženju, samo „tiho“ (znači osigurano od javnosti) i „kada dođe pogodno vreme“?

Mislim da će se sa mnom složiti i pomenuti predsednik Kultunmo-pro-

Božović,

svetnog veća da kiča ima svugde, istina deklarativno nepoželjnog, da i nadriumetnika-slikara ima takođe (među kojima i onih „snalažljivijih“, koji su „monopolisali svoja tržišta“), da metrpeljivosti postoje i među pravim umetf= nicima, jer ona često proizlazi iz ličnih pobuda i potreba rešavanja materijalmih problema, da se negde sve đo skora, a negde još nikako, nije poštovalo nadmetanje putem ~7„PFkonkutrsa prilikom izrade „javnih spomenika

i drugih umetničkih tvorevina za koje

je zajednica zainteresovana, da se često dešavaju mahinacije prilikom otkupa umetničkih dela, jer je tim „poslovima“, zbog tajmosti dogovaranja, teško ući u trag, da ima još. pojedinosti koje negativno utiču na likovni život. A sve ovo nije konstatovano samo na jednom sarajevskom savetovanju, nego na bezbrojnim skuDoVvima i u pojedinačnim razgovorima. Samo, predloga za ofklanjanje bar nekih „mulkorenjenih“ slabosti još mije bilo. Zbog toga bi, možda, ispuštanje uvredljivog toma i lične netrpeljivo= sti moglo da bude jedan od prvih koraka ka rešavamju brojnih problema,

PB, TS.

1. Predsednik Kulturmo-prosvetnog veća Banjaluke u svom odgovoru citirao je opširno jedan deo moga komentara koji se odnosi na „manja mesta“. Tako pri tom nisam mislio na Banjaluku, niti je u tom delu po" minjao, predsednika su i ti redovi revoltirali. Nije mi jasan pravi razlog tog revolta, tim pre što predsednik u svom odgovoru potvrđuje da su se moji redovi mogli odnositi i na ovaj grad. Jer ako možemo Verovati njegovim -citatima, i Kulturno-prosvetno veće Banjaluke Zaključilo je da je dolazilo do „neđemokratfskog firošenja sred stava“, pri otkupu likovnih radova i do po• jave „djela sumnjivih i mneproverenih vrijednosti.“ 2. Nekakav „kompleks provincija centar“, pa, potom, priča kako „niži centar“, opet, sebe smatra provincijom U odnosu na neki „viši centar“, savim su ne” potrebni, ali su ustaljeni pratioci u kritize!skom reagovanju kao unapred isprobani argumenti, |

Petar LJUBOJEV

ist Izlazi svakog drugog petka, Pojeđini broj 50 d. Godišnja e ogretplata 600 d.„ polugođišnja 300 d., za inostranstvo đvostruko

List izdaje Novinsko•izđavačko pređuzeće „Književne novine” Beograd, Francuska 7. ređakcija Francuska 7. Tel, 620-020, Te” kući račun 101-112-1-208.

e Stampa „GLAB8“, Beograd, Vlajicovićeva 8,