Književne novine

Isak BABELJ

~ iveti u Tiflisu u proleće,

/ ljen užasna je stvar, T, korektora u štampariji ključala je pod prozorima m

imati dvadeset godina i ne biti voO se meni desilo. Imao sam posao kavkaske vojne oblasti. Reka Kura oje potkrovnice. Dok se rađalo iza

Živeti u Tiflisu, imati dvadeset

tuđe tišine užasna je stvar Đa bih terao i noću slušati oluje

] ima 1 nı novca — onih neumorTnih, otrcani} zanovetnih reči ljubavi. Još od detinjstva sva snaga moga bića

bila je posvećena izmišžljanju bajki, drama, priča — na hiljade.

Ležale su mi na srcu kao žaba krastača na kamenu. Bio sam obu= .

zet đavolskom ohološću i nisam želeo da ih pišem pre vremena. Mislio sam da je traćenje vremena ne pisati kao Lav Tolstoj. Bio sam čvrsto rešen da mi priče večno žive. Smele misli i uništavajuće strasti vredne su fruđa u njih uloženog jedino. onda kad su

odenute u plemenitu odeću. Kako da im napravite ovu plemenitu odeću?

Teško je čoveku koga vuku njegove misli, da pod čarolijom njihovog zmijastog pogleda troši sebe na tričarije besmislenih i zanovetnih reči ljubavi. Takav čovek odveć je ponosan da kuka od tuge i ne zna kako da se smeje od radoski. Pošto sam bio sanjalica, nisam bio ovladao apsurdnom veštinom sreće, Moraću, prema tome, da dadnem Veri deset rubalia od moje mršave za=rade. Kad sam doneo odluku, otišao sam jedno veče da je sačekam ispred duhana „Simpatija“, Tatari u plavim čerkeskim fumikama i melcim kožnim čizmama gegali su se pored mene. Čačkajući zube srebrnim čačkalicama, Ppiljili su u narumenjene šene — Đurđijanke velikih nogu i tankih bedaTa. U svetlosti koja je venula osećala se nijansa ftirkisa. Procvale akacije duž ulice

počele su da uzdišu tihim, isprekidanim glasom. Gomila činovni- |

ka u belim kaputima talasala se duž bulevara, i pah vazduha koji je odisao mirisom balsama sa planine Kazbek spuštao se

· prema njima.

Vera je naišla docnije, kad se smrklo. Visoka i bela, jedrila

'je ispred majmunaste gomile kao što se Devica Marija vozi na

pramcu Tibarskog čamca. Došla je u visinu vrata restorana „Sımpatija“. Naglo skrenuh za njom: | „Ideš nekud?“ ; „i Rrjusd

Njena široka, ružičasta leđa micala su se ispred mene. Okrenu se: :

„Šta kažeš?“ Namršti se, ali oči su joj se smejale.

„Kuđa ideš?“ |:

Reči su mi pucketale u ustima kao suvi štapići. Vera promeni korak i pođe pored mene.

„Deset rubalja, može?“ o: Tako se brzo složih da u njoj izazvah sumnju.

„Ali imaš li ti deset rubalja?“ | wa . 'Uđosmo u jednu kapiju i ja joj đadoh novčan . Ona Toja u njemu dvadeset jednu rublju; sive oči joj žmirnuše i usne joj se pomeriše. Razdvoji zlatne novčiće od srebrnih. ica „Daj mi deset,? reče ona, pružajući mi novčanik, „još pe ćemo potrošifi, a ostatak zadrži da imaš od čega da živiš. Kad

dobijaš sledeću platu?“ četiri i i ije, Vera me uze za koh: za četiri dana. Iziđosmo iz kapije. :z zika reBloni svoje rame uz moje. Pođosmo JDPI WAO1OJ je postajalo hladnije. Pločnik je bio zagađen uvelim pov v

“ „Divno bi bilo otići u Boržom i pobeći od ove vrućine...

reče ona. ila j j hvatala i Veri kosa bila je pričvršćena trakom koja je | odražavala iskrivljene bljeske, svetlosti sa uličnih svetiljki.

idnin Boržom. ..“ OE u 8 read! kidnimo. Zbog nečeg upotrebio sam tu reč.

« reče Vera zevnuvši i zaboravi na mene. Zabdravi na mene jer je žarađila svoj dnevni OOrOaa) Otibi pt bio lak ha pari. Znala je da je neću oterati u policiju, ko noći neću pokrasti novac ili naušnice. ı Došli smo u podnožje planine Sveti David. Tu, u kafani, naručio sam ćevap, Ne čekajući da dođe, Vera je OBJE OON IRO nekim starim Persijancima koji su razgovarali o pos : 3 Gaja: jući se na Svoje sjajne štapove i klimajući maslinas pie O Bekatii mn, govoili su vlasniku daje vreme da TR2V ie POSOTa je za lo uletela usred SG 2aNONI OOLANiS Xi PM ipak, 3006 OM. mesli na a] } i i Ref OSle.ya dR bi video u čemu je TEVE 538 e ja daaa E ćevap pojeo sam sam. Verine gole \uke jzHUvalč BULE letele tafqoi n 1 je pesnicom po stolu, naušnice Su JOJ ih PeleNta ava; lupala Mugih, uvelih leđa, žutih brada i namazani!l Oe o tla že sto ćevap se bio ohladio. Bila je toliko taž žena da joj se lice zarumeni!o. -. Na Mihajlovskom Ne možeš ga premestiti, a a istočnom kuhinjom...“ Myarno možoš napraviti Pre ja su polazili Verini popac i: Jedan za de tunikama, sređovečni oficiri, BROJ - ŽIG Tatari u čerkesk ka ipbušagti starci preplanulih lica TKORUA Ja kaputima od alpaka, ima, Kad smo došli do hotela ai kastim miteserima Oi al da urađi sto i jednu stvar, Jedna ponoć, ali je Vera i tu imala ti sina u Armaviru. Vera me je

EE spremala da, Ode omogne da se spakuje — klekla je na a

keti 4 ;š + ; i papiT. GNVAVUB. U oti m vezala jastuke i uvila aa: LE Bove a :oba njen O ja M žeširu od gaze | S Čika Je noge Hu Bumeećata sta' zdl jajući · 4 jim : POMO gy bu pozdrav Je i hujući se svim svoJ išla je iz sobe u 80 ika stenjući i osmehuj am Veru nim cipelama duž Poe potreban da je ispra ie a peći 1 mrlja borama. Ceo 58 e tronogim stolicama, zen u ploesnivoj 5 i lovima. ; ie VE pat bio mrcvaTen prijatelj, o ; ao nepr! | iS koju sam VĆSO pa odvijao se drugi, tuđi život koji ed | Napolju SLOV NE a · {+ j j ili IZ čnošću, Svaka je umi 'stojao u vučenju nogu njenoj mlečnom fei : i digo BM a ORO OIa AD eine muke nekih bile Bu Snačlb 7 Yala na 8V MEC: irmo { bosu umirale mirno, ~ . -. Golovinov roman O o babanora stolnjaku, bila Je Peilova se tasporediše u jedan

+ otvofih. jarskom živo

„Nemam para,

adom da je ova ljubav neizbežan neprijatelj. ·

tu. Nasumce Je

TN RČoIIE WO'.TIME

MOJ PRVI HONORAR

uv laganom trzaju. Pored zdele,

jedini red i potom se sva pomešaše. Ispred mene, u četvrtastom okviru prozora bila je strma, kamena padina uz koju je krivudala jedna turska ulica. Vera uđe u sobu.

„Upravo smo se pozdravili sa Feodosjom Mavrikejevnom,“ reče ona. „Bila nam je kao majka, znaš. Putuje sama, starica, nikog nema da pođe s njom...“

Vera sede na krevet rastavljenih kolena. Oči su joj bile odsutne, lutajući kroz čiste predele njene brige i prijateljstva prema starici. Tad me ugleda u mom kaputiću na dva reda dugmadi, Pljesnu rukama i. protegnu se.

„Kladim se da si se umorio čekajući... Ne mari, sad ćemo se i toga prihvatiti...“

Ali ja jednostavno nisam mogao da pogodim šta će Vera učiniti. Njene pripreme ličile su na pripreme hirurga koji se sprema za operaciju. Upalila je primus i stavila na njega tigani s vodom. Prebacila je čist peškir preko daske u čelu kreveta, a preko njega opbesila klistir sa prskalicom — belo crevo pružalo se za zida. Kad se voda ugrejala, nasula ju je u klistif, unutra ubacila crveni kristal i počela da skida haljinu, vukući je preko glave. Preda mnom je stajala krupna žena sa opuštenim ramenima i smežuranim stomakom. Njene mlitave bradavice slepo su pokazivale u stranu.

„Dođi, pače,“ reče moja dragana, „dok se voda greje.“

Ne pomerih se s mesta. Bio sam nem od očajanja, Zašto sam

ILUSTRACIJA MOME KAPORA

zamenio svoju samoću za bedu ove prljave jazbine, za ove umiruće mušice i tironoge stolice?... | - |

O bogovi moje mladosti! Kako je ovaj turobni zanat bio drukčiji od ljubavi mojih suseda s druge strane zida, njihovih dugih, otegnutih skikuta... - |

Vera stavi ruku ispod grudi i zanjiha ih. ”· di

„Zašto si tako utučen? Dođi...“ Povuče donju suknju na tr-

buh i ponovo sede na krevet.

Zvezdan

JOVIĆ IZLET

o je taj dim, svetlosti i te vetrenjače Re koje lju, mesečinn, e i ihoa cema krila duva vreme : ž to je ta azbuka biljaka i izgubljemih ptica iemih, mislima. i PO nepoznate stvari koje te ramjavaju ma tom Repenižitaa ud : opustošemih prede a: i dok chseni u, tvojim, raširenim, Tukama i magim, ama pale kosti : Greta ž se menadnmo i zatekao svoje telo još uvek Yaspeto ma krstu i

kyo : kako još kaplje ma kamen jedva si bozmao Svoje lice paljeno

a90m | M Ee Widane zvezdama i sečeme linijama btica jedva si se setio svoga lica, pomešamof} sa, apostolima ma freskama tu ma zldu, porušemog maastira koji se pretače u popeo i večnost :jedva si se setio svojih reči koje su se yažlikovale od veči drugih, apostola, svojim zelemilom, i mirisom, ma, reku i evo sađa kvaj svog magog tela ma kYstu pored, dalekih veči koje još plaminjaju i posećuju te u snopiđenjima bio .si: sličan, kamenu.

"2 Je li ti žao para?“

„Baš me briga za pare,“ rekoh Ja naprslim glasom ,

„Kako to: baš te briga za pare? Zar si lopov ili nešto?... „Nisam lopov.“

„Pomažeš lopove?“

„Ja sam dečak.“

„Vidim da nisi krava,“ promrmlja Vera. Oči je jedva držala otvorene. Leže, privuče me k sebi i rukama poče da prelazi po meni.

\ „Ja “sam dečak,“ uzviknuh ja, „dečak za Jermene, zar ne razumeš?“

O bogovi moje mladđosti!... Pet od svojih dvadeset godina proveo sam izmišljajući priče, hiljade priča kcje je hranio moj mozak. Ležale su na mom duhu kao žabe krastače na kamenu. Oterana snagom samoće, jedna od njih pala je na zemlju. Očigledno bila je stvar sudbine da tifliska prostitutka bude moj prvi čitalac. Sledio sam se nad neočekivanošću svog izuma i ispričao joj priču o sebi kao o „dečaku za Jermene“. Da sam svome zanatu posvećivao manje vremena i razmišljanja, smislio bih otrcanu priču o tome kako sam sin bogatog činovnika koji me je oterao od kuće, priču o obesnom ocu i poflačenoj majci. Ali fu grešku nisam načinio. Dobro smišljena priča ne mora ni pokušati da bude slična stvamom životu. Stvarni život je upravo od.već žudđan da podseća na dobro smišljenu priču. Iz ovog razlošs — i zato šfo se mojoj slušateljki tako sviđalo — rodio sam se x građiću Aljoški u Rkersonskoj guberniji. Otac mi je rađio kao crtač u jednoj parobrodskoj kompaniji i danju i noću da nama, svojoj deci, pruži dobru naobrazbu, ali mi smo se svi ugleđali na majku, šašavu ženu koja se interesovala samo za to kako da se zabavlja. U desetoj gođini počeo sam da potkrađam oca. Kad sam poodrastao pobegao sam u Baku, nekim majkinim rođacima. Oni su me upoznali sa Jermenom koji se zvao Stjepan Ivanovič, Use= lih se kođ njega i četiri godine živeli smo zajedno...

„Ali koliko si tad imao godina?...“

„Petnaest.ć

Vera je očekivala da ću joj pričati o poročnosti Jermena koji me je pokvario, ali ja nastavih:

„Zajedno smo živeli četiri godine. Stjepan Ivanovič bio je najpristojniji i najpoverljiviji čovek koga sam sreo. Verovao j» svakoj reči koju su mu prijatelji govorili... Trebalo je tokom te četiri gođine da naučim neki zanat, ali ništa nisam uradio... Igranje bilijara bilo je sve do čega mi je bilo stalo... Prijatelji su uništili Stjepana Ivanoviča. Davao im je menice bez pokrića, a prijatelji su ih podnosili radi naplate...“

„Menice bez pokrića“ — ne znam kako su mi one pale na pamet, ali sam dobro učinio što sam ih upetljao. Posle toga Vera je sve verovala. Uvila se u šal koji joj je podrhtavao na ramenima.

„Stiepan Ivanovič je propao. Izbacili su ga iz stana i name= štaj mu prodali na licitaciji. Postao je trgovački putnik. Nisam hteo da nastavim da živim s njim sad kad nije imao para, pa sam se uselio kod jednog bogatog crkvenjaka...“

„Crkvenjaka“ sam digao od nekog pisca: on je bio izum leei duha koji ne može da se pomuči da bi stvorio stvarnu živu

nost.

„Rekoh „„crkvenjaka“, a Verine oči zatreptaše 1 izmakoše mojoj kontroli. Potom, da bih povratio situaciju, stavih astmu u starčeve žute grudi. Napadi astme nateravali su ga da teško i hrapavo diše. Noću je skakao iz kreveta i dahtao ma parafinisanom vazduhu Bakua. Uskoro je umro. Astma ga je dokrajčila. Moji rođaci nisu hteli ni da čuju za mene. Tako sam se našao ovđe, u Tiflisu, sa dvadeset rubalja u džepu — istih onih rubalja koje je Vera izbrojala u jednoj kapiji Golovinove avenije. Kelner u hotelu u kojem sam ođseo obećao je bio da će mi nabavljati bogate mušterije, ali dosađ mi je slao samo jemmenske krčmare sa velikim debelim trbusima... Ti ljuđi voleli su svoju zemlju, gvoje pesme, svoje vino, ali oni su gazili druge ljude kao što l1opov gazi baštu svoga suseđa.

·'I počeh da pričam mnoge koještarije koje sam pokupio od krčmara... Srce je htelo da mi prepukne od samosažaljenja. Izgledalo je kao da sam potpuno upropašten, Drhtao sam ođ tuge i nadahnuća. Kapi znoja hladnog kao led curile su mi niz lice kao što zmije gmižu preko trave, ogrejane suncem. Prestadoh da govorim, počeh da plačem i okrenuh se na drugu stranu. Završio sam priču. Primus se već odavno ugasio. Vođa je provrela i ponovo se ohladila. Gumeno crevo visilo je na zidu. Vera bez reči priđe prozoru. Njena leđa zasenjujuće bela i tužna dizala su se pređa mnom. U prozoru, svanjivalo je oko planinskih vrhunaca...

„Šta sve ljudi rade...“ prošnputa Vera, ne okrećući se. „Bože, štn sve ljudi rame , “

Tspruži svoje gole ruke i širom otvori kapke. Kaldđrma na ulici blago je pucketala đok se hladila. Osećao se miris prašine i vode... Vera je tresla glavom.

„Tako, ti si kurva... kao mi kuje...“

Sagnuh glavu, i |J

„Kurva kao tL..“ . d

Vera se okrenu meni. Suknja joj je visila nakrivo na telu kao dronjci.

„Šta sve ljuđi rađe,“ ponovo reče, glasnije. „Bože, šta sve ljudi rađe... Da li si ti ikad bio sa nekom ženom?...“

Pritisnuh svoje hladne usne na njenu ruku.

„Nisam, kako bih mogao? Ne bi mi dali...“

Glava mi se tresla na njenim gruđima koje su slobođno izvirale iznad mene. Nabubrele brađavice peckale su mi obraze. Bile su vlažne kao mlada telad. Vera me je pledala ođozgo. ·

„Sestro...“ prošaputa ona i sede na patos poređ mene. „Sestrice moja...“ ”

Recite mi sad, hteo bih da vas pitam: da li ste ikad videli seoskog drvodelju kako pomaže svome đrugu da sagrađi kuću? Da li ste videli kako strugotina gusto, brzo i veselo frca kad zajedno rendišu gredđu?... Te noći ova tridđesetogodišnja žena naučila me je sve veštine svoga zanata. Te noći mnučio sam tajne koje vi nikad nećete saznati, doživeo sam ljubav kakvu vi nikad nećete doživeti, čuo sam reči koje jedna žena govori drugoj. Zaboravio sam ih: mi ne treba đa ih pamtimo.

Zaspali smo u zoru. Probudila nas je toplota naših tćla, toplota koja je pritiskala krevet kao mrtva težina. Kađ smo še probudili, nasmejali smo se jedno drugom, Tog dana nisam otišao u štampariju. Pili smo čaj na pijaci Stare varoši, Jedan tihi Turčin sipao nam je čaj iz samovara uvijenog u peškir, Bio je crven kao cigla i pušio se kao sveže prolivena krv. Magličasta vatra sunca buktala je na površini naših čaša. Dugo otegnuto čikanie maga-– raca mešalo se sa udarcima čekića limara, — i .

Pod šatorima, na izbledelim ćilimima, bili su poređani redovi bakarnih Krčaga. Psi su njušili goveđi đrob. Karavan prašine leteo je prema Tiflisu, gradu ruža i ovčijeg loja, Prašina je skrivala purpurnu vatru sunca. Turčin nam je došuo čaja i ma računaljki je brojao zemičke koje smo pojeli. Svet je bio lep samo zato da bi nama bio prijatan. Kađ sam bio sav prektivem sitnim graškama znoja, okrenuh čašu naopačke. Pošto sam platio "Turčinu gurmuh dva novčića od pet Tubalja prema Veri. Njena debela noga ležala je preko moje. Ona mi novac gurnu nazađ i pomeri nogu. NOCI

· „Zar hoćeš da se posvadimo, sestro?...“ |

Ne, nisam želeo đa se posvadim. Dogovorili smo še da se nađemo uveče i ja vratih dva zlatna novčića, moju prvu književnu zaradu, u novčanik. . }

Sve se to desilo davno, i otađa često dobijam novac od izdavača, učehih ljudi, Jevreja koji trguju knjigama. Za pobede koje su bile porazi, za poraže koji su se pretvarali u pobede, za život i za smrt plačali su mi tričave sume — mnogo mahje od one koju sam đobio u mladosti od mog prvog čitaoca, Ali ja se

ne ljutim jer znam da neću umreti dok se ne domognem još je- ·

dnog zlatnog novčića — poslednjeg koji ću dobiti — iz ruku 1 ; a

OSLOMI Ova, dosad nepoznata, priča Isaka Babelja objavljena je prošle gođine u trećoj svesci njujorškog almanaha na ruskom jeziku „Vazdušni putevi“. Kraća verzija iste priče „Odgovor ma anketu“ štampana je septembra 1937. godine, u ćngleskom prevođu, u moskovškom čašopišu „International Literature“, 1

Preveo Ladislav NINKOVIĆ

71