Književne novine

Godina XVI Nova serija Broj 234 Beograd 16. X 1964.

Cena 30 d Lok bioayendjo daa

LL ' s 7

_J-i ŽOm- Ne

IZEV

UMETNOST. Rı

NOS TT,

NOVINE

POVODOM STOGODIŠNJICE ROĐENJA BRANISLAVA NUŠIĆA

NE ZAVARAVAJMO SE: mišljenja o našem velikom komediografu, danas, isto su tako podeljena kao što su bila i za njegova života, kad je, pre pola veka, Jovan Skerlić doduše priznavao i da je Nušić „živa duha, specifično beogradskog“, i vrlo plodan „vodviljist“ i najbolji „komični pisac među Hrvatima i Srbima“, ali i utvrđivao da „plitka satira“ tog „omiljenog zabavljača srpske publike“ — „ne izlazi iz kruga dosetaka za kafanskim stolom“ i da u njegovim „lakim komadima“ ima „više pozorišne umešnosti no prave KMjJizevViOsSu, Q aallalijOj podejjenosti pozorišne kritike neka svedoči to što na jednoj istoj strani „Borbe“ (od 11.X) jedni kritičari (Borislav Rostovski i Larisa Solnceva) ističu kao vrednost moskovske „Ožaloš“ ćene porodice“ što je „za reditelja, slikara i izvođače“ Nušić „oštri satiričar“ kome je „mrska sopstvenička psihologija malograđanina = obožavaoca svega što ima materijalnu vrednost“, dok drugi (Slobodan Selenić) hvali režiju i izvođenje „kako sarajevske

. Protekcije“ tako i beogradske „Gospo-

đe ministarke“ zato što „Nušića stavljaju na njegovo pravo mesto“, priznajući da su njegov duh, ljubav koju oseća prema svim tim „pokvarenim, priglupim i neobrazovanim „provincijalcima, bez ikakve „nasilne sociologi= zacije“, dovoljni da „još danas besko= načno lepo zabave — i pouče — pu·bliku“, A da su i sudovi pozorišnih ruko=vodstava o Nušiću podeljeni potvrđuje

„bruka u čast Nušićevog jubileja“ o,

kojoj su pisale „Književne novine“ (od 2.X%X): od vodećih kuća u našim pozorišnim centrima učestvuje u proslavi jedino Narodno pozorište sarajevsko, dok ljubljanska, zagrebačka, novosadska, skopska pozorišta „nemaju reprezentativnu predstavu Nušićevog dela“ na repertoaru. Nije li to znak da, bar'u tim sredinama (da li zato što su razvijenije, razmaženije ili više snobovske — svejedno), sam Nušićev tekst više ne puni kuću i ne pali kao nekad? Ili je tačno tvrđenje Vladimira Petrića u „NIN“-u (od 4. X) da više nemamo glumaca sa sluhom i registrima za „autentični Nušićev stil“, za njegove likove i duh njegovog vremena, 1 sredinu u kojoj su i sami živeli; da novi glumački naraštaj neće i ne može da stvara „muzejske predstave“, ali da ne ume ni da kaže kako bi Nušića danas trebalo igrati, ni šta je to „umetnički vredno i scenski izražajno“ u njegovim delima, i da li takve još neotkrivene vrednosti u njima uopšte postoje? Pitanje koje Petrić postavlja nipošto nije novo. Već pre 16 godina, povodom premijere „Pokojnika“ u beogradskom Narodnom pozorištu, pisao je Milan Bogdanović (u „Književnim novinama“ od 13. IV. 1948): „Problem kako danas postaviti Nušića, da li tražiti jednu novu scensku obradu njegove komedije uopšte, i u kome smislu, istaknut je već na dnevni red“. Zaista se ne može reći da se nije u Nušićevim komedijama tragalo za još neotkrivenim vrednostima bliskim savremenom gledaocu. Iste godine, 1948. beogradsko Akademsko pozorište je prikazalo, u režiji Soje Jovanović „Sumnjivo li", ce“ na način koji je, doduše, doveden do kraja lek 1955. kad se grupa nekadašnjih talentovanih amatera već potpuno afirmisala i raspolagala mnogo većim iskustvom i većom smelošću. To nije bila nušićevska gogoljijada, ni pozorišna igra uopšte, nego igranje pozorišta ili, po rečima samog reditelja, „Vesela dečja igra“ u kojoj se „igramo staroga vremena“, predstava izrazito zabavljačka, svesno laka i vedra, i plitka, lišena svake satirične oštrine i dubine, predstava u kojoj se išlo za smehom po svaku cenu i koja je imala SVa ona svojstva zbog kojih je Nušiću zamerao Skerlić. | Sasvim oprečan je bio, one iste Ve godine, moj pokušaj da na nov način

prikažem najozbiljniju Nušićevu komedii aan kojnika“. Milan iju, njegovog „MPokoj OBi 'Član=

Bo i i ie, u pomenut e gdanović mi je, Pp avu Vrednošt

let kojim „je postavio da zbiljnije sa-

u, prigovorio da sam „PT komedije, onaj komični po Ia prožeta, sekundarno ž ih na prvi plan izvukao j sadržajne elemente koji ispod nje lee . Prigovor je bio opravdan: u toj preaStavi sam otišao tako daleko da u ie OBU, za koji Bogdanović kaže da. 2 „Šštimovan kao drama“, da je zato NU Šić i uveo komičnog Rusa emigranta neku vrstu famoznog „Serjože“, i da bi laj „očigledno veštački nakalemljeni Prolog možda trebalo sasvi u tofn prologu. su lica kroz otyarani Prozor slušala pogrebni marš sa UC ojom je prolazila svečana sahrana. ime sam hteo publiku, naviklu da. na predstavi svake Nušićeve kome e šmeje od samog početka, upozoriti da

im brisati — .

je u ovoj reč o životu i smrti. Rusa samoubicu nikako nisam . shvatio kao smešnog „Serjožu“ niti pomišljao na to da „dramski štimovani“ prolog izostavim. Video sam otađa nekoliko „Pokojnika“ i „Sumnjivih. lica“, ali se u svim tim predstavama (izuzimajući možda samo dosad neprevaziđenu skopsku, u režiji Dimitrija Ćostarova) ili bežalo od satiričnog i ozbiljnog u laku i jeftinu zabavnost ili se, s naglašavanjem satire, odlazilo u dramu bez istinske nušičevske komike. Ipak nije u pravu Slobodan Selenić kad kaže da smo, „godinama pokušavali“ da od Nušića „po svaku cenu napravimo satiričara“ i time „slapove njegove duhovitosti' upućivali u smeru koji nije „prirodan tok osnovne piščeve namere“. Isto toliko često se pokušavalo da se na primer od „Pokojnika“, zacelo ne u skladu sa piščevomi namerom, načini lakrđija bez ikakve satricne Žaoke,

Za Milana Bogdanovića, da još jednom. citiram njega, Nušićeva satira je neodvojiva od komike, „satirični element je utkan u čistu komiku, tako da samo u tom spoju komičnoga i kritičnoga znači, vredi i može da utiče“. Ne znam koliko je komika još „čista“ ako je spojena sa satirom, a mislim da su osnovni problem savremenog postavljanja Nušića i najveća još neotkrivena vrednost njegovih komedija upravo u tom spoju komičnog i kritičnog, smešnog i satiričnog, duhovitog i ozbiljnog. Nije dovoljno rasporediti komične i satirične elemente tako da se postigne ravnoteža ili da se načini mešavina jednog i drugog; potrebno je da to zaista bude spoj, da komika bude najizrazitija onde gde je i satira najzna– čajnija. Prema tome, u „Pokojniku' neće biti komičan, Rus emigrant koji dobrovoljno odlazi u smrt da bi njegova neverna žena mogla da živi u nepomućenoj sreći — jer taj jadnik nije ni predmet Nušićeve satire; komičan je Spasoje i oni oko Spasoja koji smatraju svojim prirodnim pravom da žive od onog što su preoteli od Pavla

Marića; a nije lišen komike ni sam

Pavle, koji neće da se odrekne života,

koji pristaje samo da jedno vreme važi kao mrtav, a da buđe živ, ali koji naivno veruje da će u tom društvu čovek ako je živ te radi i stvara — samim

JOVAN BIJELIĆ:

BRANISLAV NUŠIĆ

tim imati pravo i na.plodove tog svog stvaralačkog rada.

Ni u „Sumnjivom licu“ satirična šiba nije namenjena Đoki „Promincli“, još manje Marici; zato će i tu biti smešan pre svega načelnik Jerotije. Ali ne zato što bi bio bezopasna šonja i šeprtlja (kakav je bio u „dečjoj igri“ Soje Jovanović), nego što taj opaki despot (kakav je bio Petre Prličko u oštro satiričnoj i upravo ·zato neodoljivo komičnoj režiji Ćostarovljevoj) pokušava i ćerku da potčini svojim karijerističkim planovima i njenog dobroćudnog apotekarskog pomoćnika da proturi kao opasnog revolucionara. U sceni u. kojoj se njih dvojica sukobe i

u kojoj.čuvar reda i za

zre IIrInu un uu m armin uuu uuu e Ona. negoduje što ĐoHugo KLAJN

* ae Bum rnrar mean amra ez jrmamo fakaV spoj ko

ka nije neustrašiv bun= tovnik „kakav je njemu potreban — u toj · paradoksalnoj situaciji

mičnog apsurda sa nepoštednom satirom kakav inače nalazimo tek u Mrožekovim „Policajcima“,

Do zastranjenja u savremenim scenskim realizacijama Nušićevih komedija dolazi najčešće pri tumačenju takozvanih pozitivnih likova. To takođe pokazuje da satira nipošto nije strana ili protivna prirodi Nušićeve komike, nego naprotiv: njen bitni sastavni deo. Selenić s. pravom upozorava da Nušić nije Domanović; treba samo dodati da nije ni Sremac. Tome majstoru u stvaranju ne samo komičnih zapleta nego i živih, uverljivih likova, takozvani „pozitivci“ nekako ne polaze za rukom. Reditelji i glumci ne znaju šta s njima da počnu. Po neizrazitosti i beživotnosti tih likova može se zaključiti da se njihov autor osećao lagodnije u društvu i najcrnjeg đavola nego takvih anđela. Nušić, koga svakako nisu bez razloga nazivali „spađalom“, Nušić humorista i komediograf, bio je u svom elementu dok je nekoga mogao. da opadne, zafrkne, izobliči, ošine. S nevaljalcima, sitnim i krupnim, podvaladžijama, ugursuzima je divno izlazio na kraj; s anđelima kao da ni on nije znao šta da počne — možda i zato što uopšte nije verovao da uni stvarno postoje, }

Zašto su mu onda uopšte trebali? Jer, njih srećemo gotovo svuda: u „Protekciji“.su to Jovanka i Mlađen, u „Sumnjivom licu“ Marica ' Đoka, u „Gospođi ministarki“ Dara i Čeda, u „Ožalošćenoj porođici“ Danica i advokat Petrović, Očigledno je autor smat-

C:MSPe

// 7: = M Ć fo “ ć

\UŠIĆEVOJ OZBILJNOJ KOMICI

rao da takve čestite, iskrene, prirodne i razborite osobe mora «žproltivstaviti svojim pokvarenjacima, gramžljivcima, zanesenjacima. Scenski kreatori, međutim, kioneći se idealizovanja, i tim licima često prikače neku smešnu ili lošu karakternu crtu i tako ih izjednače s njihovim protivnicima.

Nisam video „Ožalošćenu porodicu“ u izvođenju Mossovjeta i ne znam kako likovi vanbračne ćerke i njenog advokata deluju u okviru predstave kao celine; ali ako je tačno da se (a tako piše u prikazu u „Borbi“) ta dva lica „suštinski ne razlikuju“ od ostalih, „otvoreno gramžljivih rođaka“, onda se pitam: ne gubi li se time jedna važna boja i neophodan kontrast onom od poniepe izupacenom, protivprirodnom 1 neljudskom što karakteriše sve manje ili više „zakonite“ srodnike i pretendente na nasledstvo? I ne mora li se onda i gledalac upitati kako je pronicljivi i ironični zaveštač mogao biti tako slep prema ovo dvoje arhiprepredenjaka koji su, eto, sve, i njega, nadmudrili, mesto da on prozre i izigra njih?

Ako Đoku, koji tako vatreno braii pismo svoje izaoanice od raspomam-– ljenih policajaca, prikažemo kao smušenog i strašljivog gizdelina, a Maricu, tu otresitu i trezvenu devojku koja dobro zna i šta hoće i kako to može da postigne, kao razmaženu besnulju, ne padaju li onda satirički udarci i na pravog i na krivog?

Ako Čeda nije razumniji, umereniji, prirodniji u iskorišćavanju položaja ministrovog zeta nego Zivka u zloupofrebljavanju svog položaja, onda je nerazumljivo i zašto se on već u početku opire njenom zahtevu da sa Darom pravi vizite ministarkama i zašto će se Zivka s njim nositi dok je sveta i veka, onda i ideja o preudaji Darinoj gubi u motivisanosti a osnovna tema u jedinstvenosti. | ao

Ako je osnovna tema „Protekcije“, te komedije na koju se možda s najviše prava može primeniti Skerlićeva reč o plitkosti Nušićeve satire, sadržana u naslovu, onda. je ona u, inače zaista odličnom, jedinstveno (u stilu zabavnog, lawog, zanuktalog voavilja) stilizovanom izvođenju sarajevskog Narodnog pozorišta, isparila. Protekcija tu više nije bila središte oko kojeg bi se kretali i sporedni likovi i zbivanja, ona je tu bila samo izgovor za smešne ljubavne i bračne zabune, mesto da ove budu povod i način da se nešto kaže o njoj. Za usedelicu Persidđu nije protežiranje kod brata ministra bilo glavni mamac kojim će upecati muža, ni za Savu Savića jedino sredstvo da napreduje u karijeri. I žena koja napada neopravđano odlikovane i ističe svoju prisnost s Ministrovim bratom kako bi protekcijom izborila orden za muža kao da je htela samo da pokaže nezadrživost svoje elokvencije. Nikakav određen odnos prema protekciji (glavnom predmetu njihovih članaka) nisu imali ni privremeni urednik „Narodnog prijatelja“ Svetislav, ni njegov budući naslednik Mladen. Tako je satirični element, koji ni tu nije odsutan (i Selenić kaže da je „Verovatno objektivno moguće iz „Protekcije“ izvući i više satiričnih tonova“ nego što je to učinio Jablan), sasvim „eliminisan, a s njim i svako dublje značenje Nušićevog dela. Komika je bila uspešno ostvarena, ali građena na nesporazumima i zamenama ličnosti, na zaljubljenosti matore devojke, ljubomori patrijarhalne majke i domaćice, na zbunjenosti i preplašenosti palanačkog činovnika pred Gospodinom Ministrom, a ne na dovijanju da se protekcijom dosegne ono što se ne može sposobnostima i zaslugama i da se' njom ljuti protivnici preobrate u pouzdane pomagače i saveznike.

Nušić bez komike nije Nušić, ali komika bez satiričnog nije nušićevska. Uočavanjem i umetničkim oblikovanjem tog satiričnog u komici Nušićevo delo neće postati ni manje smešno ni manje zabavno, naprotiv: ta komika, u kojoj uvek ima razumevanja, koja je bez mržnje, ali ne i bez zrnca pakosti, time će samo dobiti u dubini, oštrini i dejstvenosti. Bez ikakve sociologiza-

cije, pogotovu nasilne, ali i bez svođenja Nušića na plitkog zabavljača, na „čistog“ komičara ili „čistog“ satiričara, najpre ćemo doći i do još neotfkrivenih vrednosti pri' savremenom „scenskom postavljanju njegovih komedija, najpouzdanije otkrivati i oživjavati onog ozbiljnije komičnog, onog dubljeg i snažnijeg, značajnijeg i sadržajnijeg Nušića,

čije delo danas, o stogodišnjici njego-'

Vog rođenja, ne živi onako i onoliko ria jugoslovenskim scenama koliko to zaslužuje, i

DRUŠTVENA PITANJA

Vimak- fe Ina O S ı

NASTAVAK NA 2, STRANI

Međunarodni sastanak pisaca u Beogradu

POVODOM 20-godišnjice oslobođenja u Beogradu će se 16. i 17. oktobra održati međunarodni sastanak pisaca iz više evropskih zemalja. Tema sastanka biće — „Čovek peva mposle rata“.

Do sađa su svoje učešće potvrdili sledeći pisci iz inostranstva: Boris Slucki i E. Meželajtis (SSSR), Engas Vilson (Velika Britanija), Kazimir Brandes i Bogdan Češko (Poljska), František Hru

bin (ČSSR), Emil Manov (Bugarska), Ton Brad (Rumunija), Elio Vitorin: (Italija), Sigur Evemsmo (Norveška),

Imre Dobozi (Mađarska), Karl Jonkere (Belgija), Jurij Brezan „(Demokratska Nemačka Republika).

Mihail Šolohov, Artur Miler, Jorgos Seferis, Rene Šar i Verkor, koji su'bili pozvani da prisustvuju sastanku, sprečeni su đa dođu u Beograd. Očekuju se

· odgovori Žana Pola Sartra iz Francuske

i Ernesta Vernera Rihtera iz Zapadne Nemačke.

Razgovori književnika vođiće se u prostorijama Udruženja kmjiževnika Sr bije i u njima će učestvovati istaknut: jugoslovenski pisci, „Osim razgovora pisci će se sastati sa studentima Beogradskog univerziteta i posetiće neke gradove u unutrašnjosti (Kragujevac,

Banjaluka, Novi Sad).

Ostavke ponovo na sceni

„ .. OSTAVKE suizvew. nemoći i pro

| testa. Nemoći da snosinić odgovornosti, |a protesta protiv situacije koju su stvo

rili najglasniji pojedinci u ime kolek-

· tiva, a u stvari u odbrani svojih lič-

nih a ne opštih interesa i uspeha kazališta...“ Ovim rečima popratio je Duško Roksand:ć, upravnik Hrvatskog narodnog kazališta svoju ostavku i ostav ke umetničkih rukovodilaca drame, baleta i opere ove naše najstarije pozorišne institucije.

To je bilo dovoljno da događaji, koji trenutno potresaju ovaj ugledni kolektiv, privuku pažnju ne samo umetničkih krugova već i šire javnosti, Uporedo sa tim javila se i bojazan đa ne dođe. do lančanih reakcija i u ostalim pozorišnim centrima pošto se odavno zna za gomilanje nesporazuma i protivrečnosti unutar pojedinih ansamba-

'la. Neprijatnost je potencirana i time

što se sve ovo dešava upravo na početku nove sezone kada počinje da jača optimizam među umetnicima i radđoznalost u publici,

Međutim, ovaj problem, koji je dđuboko zadro u organizam teatra, mogao je lako da se pojavi i u nekoj drugoj kući, a što je upravo pogodio Hrvatsko narodno kazalište, samo je jedđam dokaz više da je izgubljeno strpljenje : da se ne može odlagati rešavanje vitalnih problema. Teškoće su gotovo bolne, pozorišta nemaju materijalnih sredstava, lični dohoci su niski, normiranje manje ili više mehaničko, perspektive neizvesne, pa je veoma feško i utvrditi osnove pozor:šnih statuta i repertoarske politike. U takvim. uslovima veoma teško je obezbediti dejstvovanje organa samoupravljanja pa se umetnički interesi postepeno potiskuju u drugi plan.

Ne prejudicirajući ishod sukoba koji su ustalasali Hrvatsko narodno kazalište, možemo ipak sa sigurnošću fvr=diti đa se ostavkama bitno ne menja položaj teatra pa čak ni unutarnji odnosi u samom kolektivu. Ostavke su ono što je najmanje poželjno, pogotovo kađa su u pitanju rukovodioci kave je imala ova kuća. Svak' sposobni organizator ili umetnik je itekako potreban pogotovo kađa se zna da je neobično teško pronaći prave ljuđe za tako odgovorne poslove kao što je rukovođenje i umetničko usmeravanje pozorišnih institucija, )

Situacija je teška fako da Hrvatsko narodno kazalište, bez obzira na sav op timizam, ba ni ostali nisu više u stanju da sami prevaziđu ono što ih razdvaja i demorališe. Pozorišta su, gleđana s na ličja, znatno ispuštena i zapostavljena, tako da im treba pomoći, pa se prema fome i nađ ovim ostavkama treba itekako zamisliti. Jer, one mogu veoma lako da imaju reperkusija na naš pozorišni život, ya