Književne novine

DELO

STVARALAŠTVO BRANEA \ MILJKOVIĆA

- PORED eseja Albera Kamija „Revolt i umetnost“ koji donosi oktobarski broj časopisa, svakako treba izđvojiti i ogled Petra „Džadžića „Branko Miljković ili neukrotiva reč“, Ovaj pokušaj ozbiljne analize Miljkovićeve pojave u našoj kulturi usluga je i pesniku i čitaocima i kritici. Jer Džadžić nije imao potrebu, bar u ovom prvom nastavku, da glorifikuje pesnika nego da određi njegovo mesto u okvirima naše pa i evropske poetske misli. Miljkovićevi eseji, član= ci i kritike, na primer, čije su najvažnije teme „odnos pesnika i pesme, pesme i skrivenih zakona života, mogućnost pesničke reči da se približi „neizrecivom“, da nasluti „bit koja je odlutala od bića“, vrednost pesničkog sažimanja i indirektne, simboličke sugestije“ ako su i poznati, njegovim pesmama su potisnuti iz prvog plana. A oni su, kako kaže Džadžić, „krug opsesivnih motiva iz oblasti poezije, koja će... dobiti bogatu, rafinovanu nadgradnju u samom njegovom pevanju“. A zatim „pesnikova smrt. Džadžić sumnja u sve hipoteze koje o njoj postoje. „Razne metode sa različitom bi spretnošću, kaže on, prodirale ka centru kruga: svejedno, centar ostaje prazan“. Zato se on Ograničava da da samo nekoliko podataka o životu pesnika. Među njima jedno od najvažnijih mesta svakako zauzima i pretposlednje pismo koje mu je pesnik poslao pređ svoju smrt. U njemu on između ostalog kaže: „Ta žena nije bila tek moja ljuĐavnica, ona je bila prva i osnovna potreba moga duha. Ona je bila moja duhovna zaštita i zakon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni. Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći, Moja usamljenost je sađa apsolutna. Za mene ne postoji više oblast čistog važenja i pevanja. Sada moje pesme traže moju glavu. Više nema ko da me sa. njima pomiri...“ Pesnik fakvog senzibiliteta, „Branko je među onima koji razmišljaju kako da se poezija priveđe ciljevima imanentnim pesništvu, Posle Vaska Pope i Mije Pavlovića, kađa je u nas bitka za takav status poezije bila okončana, Miljković će doći da novom snagom učini „pokušaj korišćenja i primene iskustva onog „dubljeg“, „ambicioznijeg“ simbolizma, čiji su začetnici Ma-

larme i Verlen“; a „rasejano pisanje i dionizijski verbalizam nadrealista i simbolističko budno glačanje dragulja mašte u punom naponu svesti trebalo je da se izmire u jednom stvaranju koje uključuje i slobodne impulse podsvesti i punu odgovornost svesti.“ (S. TB.)

JEDNA NOVA AMERIKA s

POVODOM antologije Savremene američke proze, koja je nedavno ob=javljena u Italiji pod naslovom „Isti» na o slučaju Smit“, saradnici časopisa „Questo e altyo“ izneli su neka zanimljiva mišljenja o savremenoj ameTičkoj književnosti. Pri tom oni naglašavaju razlike koje postoje između generacije triđesetih godina (Foknet, Hemingvej) i današnjih značajnih predstavnika američke književnosti. Marko Forti adekvatno i slikovito poređi odnos današnje i ondašnje književnosti sa odnosom savremenog „hladnog“ džeza i „vrelog“ džeza i „Svinga“ -triđesetih godina. U vreme kad se pojavilo Foknerovo „Svetilište“ Maylo je napisao đa je u tom delu došlo do „uvođenja antičke iragedije u policijski roman.“ Ova slika je bila isuviše laka i spektakularna, pretila je da postane parola, ali su drugi, kao Emilio Čeki, osvetlili i njenu pozadinu: „Reklo bi se da je... sa tom hladnom sklonošću za silovite aberacije... Amerika nalik na pakao... Takav je sud pogrešan jer pripisuje Americi jedno doba, jednu moralnu zrelost koju ona nema. Bila bi pakao kad-bi bila svesna sebe ali od toga je daleko. Njena je kriza kriza varvarskog infantilizma. Zlo, zločin u tako spek= takularnim „formama predstavljaju zapravo fenomen rašćenja,“ .

Danas se ta ogromna, pikareskna, ftragična i puritanska zemlja pretvovrila u tehničku supersilu kojoj ne De-

dosštaju, kao što se vidi, kriza sazrevanja, najžešći socijalni Kkonfčlikti i kolektivne neuroze, ali u kojoj ona ultraekspresionistička kultura iride• setih godina teži da buđe zamenjena sa jednom mnogo hladnijom i apstraktnijom atmosferom, gde su neka= dašnje velike ličnosti sa svojom vidnom i bujnom dramatikom zamenje» ne drugim ličnostima i drugim dramama, i u čijim se granicama „estetika surovosti“, o kojoj je bilo govora povodom Poknera i Hemingveja, DO= stepeno zamenjuje estetikom odmerenog gesta i podrazumevanja. Jučerašnji pisci Amerike trudili su 6e da buđu veliki u svemu, velike pijanice, veliki ljubavnici, veliki usamljenici, veliki nmeshvaćeni itd... njihovi · naslednici ,naprotiv, ne izgleda da pokazuju mnogo interesovanja za sve te oblike veličine iako su se često i oni bavili vrlo različitim i često nezahvalnim aktivnostima, iako su ponekad i oni ubijali lavove, nikad me stavljaju akcent na ove oblike svoje aktivnosti. Književna veličina prethodnika se priznaje i ceni, ali je stav mlađih pisaca prema egzibicionizmu tipa Hcmingvej—Ficdžerald ili prema „ličnostima“ tipa Fokner—Miler manje Dprijateljski i tendenciozno demistifikatorski., Čak je i njihov stav prema književnom stvaranju drukčiji. Tako je i kod njih nesumnjivo prisuina ove težnje podčine problemima jezika i narativne konstrukcije. (T. K.) sklonost ka svedočenju, iako je vidljiva i želja za moralisanjem, možda isto tako jaka kao i kod njihovih prethodnika, oni vidljivo nastoje da ove težnje potčine problemima jezika narativne konstrukcije. (T. K.)

e Kuce Zatevaeiee.

POLJSKA LITERATURA 1944—1964.

VELIKI DEO 38. broja krakovskog književnog lista „Žycie literackie“ posvećen je kongresu književnika u Ljubljinu. Najzanimljiviji prilozi li+ sta posvećeni su poljskoj poeziji (Matuševski), prozi (Maćong), drarai (Csat6). Što se tiče poljske poezije ođ rata do danas R. Matuševski u svom obimnom referatu kaže, da u Poljskoj danas postoje dva razumevanja poezije i dve suprotne koncepcije. Nije reč samo o suprotnosti tradicije i novatorstva što je normal no za svaku literaturu u razvoju. Isto tako nije reč o samom procesu formalnih promena, koji karakteriše čitavu poeziju XX weka. Da bi se u potpunosti shvatili kontrasti između poljske trađicionalne i savremene poezije potrebno je, po Matušev skom, objasniti ulogu koju je poe= zija imala u toku vekova, a naročifo u XIX veku. Toj trađicionalnoj poeziji i mjenoj ulozi odgovara „jeđnostavna“ i komunikativna poezija iz vremena odmah posle rafa, jer je u tako kritičnim, prelomnim isto= rijskim trenucima bila opšta potreba, „hleb mnasušni“ (fragmenti 'Tuvimovog „Poljskog cveća“, stihovi Bro njevskog, Slonjimskog, Šenvalda 1 drugih pesnika „Prve armije). Ali pored te neposredne poezije postojala je i struja koja se nadovezivala na romanftičare, i to pre svega na mladog Slovackog (Jastrun), Prvii

jedini pesnik, koji se istakao SVO->

jom originalnošću bio je Tadđeuš Ruževič, taj neverni učenik avangar= de, od koje je jedino preuzeo bunt, protiv Klasičnih normi, Bio je moralista, pokazao pakao rata u duši čoveka, koji se „spasao izveđen. ma gubilište“, Bio je od početka antiroman{fičar i krajnji asketa u oblasti forme.. Posledhjih gođina pojavljuju se neke nove škole i tendencije, kao na primer Grohovjak sa svojom kon cepcijom poezije oštrih ekspresionističkih boja. Ta koncepcija je vrlo lepo primljena od mnogih mmlađih pesnika. Druga jača grupa je ona, koja se inspiriše anglosaksonskom poezijom. Sve ovo prema mnogim kompetentnim poljskim . Eritičarima svedoči o učešću te poezije u istoriji drušiva više nego poezije minu= lih gođina, kao i to đa je danas više nego ikada bliža „autonomiji ciljeva i literarnog izraza“ o kojima” su maštali svi pisci prošlosti, pa čak i oni najangažovaniji kao Žeromskl.

Slično Maćong tvrđi i za talas proze koja je nastala posle 1956. insplrisana pre svega ratnom prošlošću (Češko, Digat, Mah), đok M. Hlasko i Mrožek u različitim oblastima reprezentuju ma razne načine “svoj bunt prema moralnom poretku društva u kome Žive. „Savremena pro za, što se uostalom odnosi 1 na čitavu literaturu, daje. šaroliku „sliku, ali sliku fermenta koji se ne može grupisati u sisteme“. Može se govorit o dobrim knjigama, ali one ne pripadaju nijednom određenom prav cu savremene proze. ;

Kada se govori o drami kaže Csa>

M “16 obično se spominju -krize, jer se

navodno u repertoaru pozorišta večinom pojavljuju nepoljska dela. Da to nije tačno Csat6o navodi činjenicu da drame Kručkovskog i Mrožeka po broju predstava daleko nađ-

naše vreme. A sadašnja

mašuju sve strane drame zajedno. Pre je u pitanju vreme u kome poljsko pozorište, đa bi išlo u korak sa pozorištem u svetu, mora da uči nov umetnički jezik svoje epohe. Istovremeno đa' uči i. stvara. Zbog toga je primorano da vrlo često eksperimentiše, a to ljudima sa strane vrlo često izgleda „hermetič no“, „ograničeno na uzan Krug publike“. Tačno je da mnogi pokušaji imaju elitni karakter, ali i to je potrebno da bi novi jezik postao razumljiv svima. Najvažnije u tome svemu jeste to, što je navedeni pokret, uzet u celini, neminovan za publika,

A-R-T-S KOORDINACIJA SVIH UMETNOSTI

POSLEDNJE nedelje septembra u Zapadnom Berlinu je održam Međunarodni susret pesnika iz 26 zemalja. Pesnici su pošli od poznate Lotreamonove konstatacije da poeziju treba stvarati za sve, a ne za jednog, pa Bu u svojoj diskusiji razmotrili nekoliko Ključnih problema moderne u metnosti: problem uloge kritike, problem odnosa poezije, filma, radija i

kao i buduća, ima prava da kaže -- televizije, problem odnosa poezije i

šta je za niu hermetično a šta nije. (B. R.)

e ,

'SAVREMENA SOVJETSKA POEZIJA

SEPTEMBARSKI broj časopisa, između ostalog, donosi opširan ogled o savremenoj sovjetskoj poeziji, kojim autor, V. Novikov kazuje svoju Dpotpuno pozitivnu ocenu i neskriveni optimizam u pogleđu njenog daljeg na= pređovanja. Garantiju vitalizma sa-

· vremene wovjetske poezije on vidi-u.

dubokoj povezanosti pesnika s aktuelnim problemima svoga vremena, sa potrebama i preokupacijama savremenika. A. „od svih umetnosti poezija ima najveće mogućnosti da seizmografski odražava „unutarnja preživljavanja i duševni razvoj savremenika“. Zato „glavnu, osnovnu liniju daljeg. razvoja sovjetske poezije, DO Novikovu, čine dela koja razvijaju najbolje trađicije sovjetske literature napisana s realističkih pozicija“. Tako opredeljenje, tvrđi on, ne mora da znači ograničenje. Na protiv: sovjetska savremena poezija je „široka š po zahvatu najrazličitijih strana du=hovnog života sovjetskog čoveka, i u odnosu na žanrove i na planu najraznovrsnijih stvaralačkih traženja“. Nije poezija po svojoj prirodi takva da izražava „neoformljene podsvesne instinktivne predstave“, nego na protiv: „ja“ (sovjetskog) pesnika koje je pojavna forma života narođnog duha, narodnog „ja“ „na novom stupnju razvoja dobilo je novu snagu postoJanja“. To prožimanje donelo je specifičan poetski rezultat: lirsko-epski oblik. Lirsko i epsko, tvrdi on, nisu prosto udruženi, nego su svoje vrste sinteza: „lirika postaje epska, a ep lirski“, Tako.u poemi Tvarđovskoga „Daljina za daljinom“ pesnikovo „ja“ je toliko mnogostrano i bogato, u sferu pesnikovih „razmišljanja ulazi tako ogroman svet iz narodnog Živo» ta, narodnog iskustva, da se okvir lirskoga ogromno proširuje. Kao primere slične vrste Novikov spominje poemu N. Asejeva „Sloga“, nove cikluse A. Prokofjeva, E. Meželajtisa, R. Gamzatova, M. Tursunzađea, M. Tanka, M. Kušeljeva itd. Takva pes-

nička orijentacija donosi, Do mišljenju Novikova, još jednu krupnu pred nost sovjetskoj poeziji. Na primeru poeme J. Marcinkjavičjusa „Krv i pepeo“ on utvrđuje „sovjetska poezija nikako ne zaobilazi tragične teme“, ali ona se zato he zatvara u bolesna preživljavanja slomljene i opustošene duše, kao što to vole da čine gradanski pesnici.

Poema Roberta Rožđenskog „Pismo TRL veku“ predstavlja· „strastan: razgovor s potomcima“. „Takav postupak omogućuje pesniku da s visine bu dućnosti pogleđa na sađašnjost, na is• foriju. našeg narođa, da povuče konture budućnosti koje se naziru u herojskim podvizima savremenika, da fiksira pažnju na najglavnije, na najkarakterističnije, na ono što svedoči o mašem putu u komunizam“. A junaci te poeme su „živi ljudi, srećni zbog. toga što obezbeđuju sreću za druge“,

Sve u svemu, savremena sovjetska poezija beleži iđejno-umetnički napredak, nove forme tipizacije, nove mogućnosti napretka, suzbija „„ne-

zdrave pojave“ „modernizma“, zahva-

ljujući, za čudo, i faktorima spoljašnje prirođe. „Česti susreti partijskih rukovođilaca i vlade književnim radnicima i umetnicima. pokazali su blagotvoran uticaj.-nma- sve. oblike. u=. metničkog stvaranja, ba i ma poeziju“, kaže Novikov. (9.5,

romana i problem prevođenja.

Prateći rad Saštanka, Anri Krea u 975. broju „Ara“, od 7. oktobra, đao je si osvrt. On podvlači da su pesnici, pre svega, istakli kako savroemen čovek još nije shvatio veliku moć radija i televizije kao sredstva

atetike tišine — demokratizovanom mistikom. On je rekao: „Kritika mora shvatiti koliko se izlaže riziku pogrešnog shvatanja onaj koji se trudđi da bude obnavljač poetskih kretanja, jer samo su oni umetnici pioniri koji sveobuhvatno ističu kritične teškoće svoje epohe“.

Engleski pesnik Natanijel Tarn izrazio je mišljenje da živimo u svetu „gde poezija nije potrebna“: „Intimna priroda današnje poezije na Zapadu ima vrednost bolesti.“

Na osnovu Spenderovih reči đa su Džojs i Ibzen „dva primera pesnika sižeom primorana da prozu pretpostave poeziji“ i da smo vrlo često svedoci kako „poezija apsorbuje roman“ i obratno — diskusija na Sa-

ko zločina, ljubavi, ratova, nesreća traži izvesno poetsko stanje koje joj na kolektivan, popularan i gotovo fizički način može samo pozorište otWriti, onda će stvarna avangarda pređ stavljati početak velike epohe modernog pozorišta.“

„Samo poezija može da sveđoči protiv apsurđa“ — rečeno je ma Sastanku. Ova misao se može uzeti kao bitni ton celokupnih razgovora. To znači da u opštoj stvari nalaženja pro• gresivnog puta za čovečanstvo dovedeno na ivicu samouništenja pesnici moraju da ujedine i ojačaju svoje stvaralačke napore i da se u traženju sVog humanog izraza oslone na saradnju sa svim drugim umetnicima: 8 muzičarima, slikarima, filmskim radnicima, itd. (D. 5. 1.)

izraza i obuhvatanja širokih prostranstava i kako je tehnika upravo predodređena da buđe savladana od stra- nosti. ne umetnika i njihove spremnosti da , prevaziđu norme koje im se nuđe.

| Izrazito se nastojalo, takođe, da pojam „usamljeni pesnik“ budđe u celini neglran. Berlinski kritičar Valter Helerer nazvao je svako hvaljenje e-

M. L. ROZENTAL

OTREBE naših pesnika pune zahteva razlikuju se u potpunosti od lagodnih samopouzdanja. koja dolaze s javnih govornica

i iz reklamnih ureda. Šta da uradimo s Hamlefovom furobnom porugom dok pokazuje Joric= kovu lobanju, ili sa brutalnošću Viljema Karlosa Viljemsa, (William Carlos Williams) u njego voj pesmi „Sr“?

on je mrtav taj stari Tupež On je Kkopile jer

ništa više nije zakonito u njemu on je mrtav..,

TI sami profesionalni kritičari i pesnici poznaju obeshrabrenje koje poezija na koju se još nismo navikli može da izazove prilikom prvog razma= ftranja: još jedan put u ponor, preinačenje Žživota ili rasuđivanja. Jedno neočekivano proširenje simpatija ili senzibiliteta preti da oslobo=di naše tamno, razorno, unutarnje ja; mi strepimo od pada u ponor prema onome od čega 5e držimo po strani da ne bismo osećali suviše inTenzivno, Pa ipak, neprestana želja da se doživi upravo ovakvo proširnje i dalje ostaje; mi žudimo za misterioznim dubinama u ime kojih pesnik govori s neodređenom otvorenošću naših vlastitih najdubljih misli. Pesnik, unoseći probleme živofa, u svoju estetičku orbitu, transformiše ih i otkriva mnogo više o našem celoKRupnom savremenom mišljenju nego šio smo mi ikada smatrali mogućim.

Naravno, sve ono što je opaženo s jednom svežinom i neposrednošću, kada su sva osefila budna, deluje uzmemiravajuće, „neortodoksno“, mađa su, neminovno, stil i sistemi koji prevla= davaju, izuzevši aproksimacije situacija, već zastareli. Najživlji umovi uvek će oscilirati između nesklada, ironija, mogućnosti, istina i pretenzija, života i smrfi. Verovatno se rascep, o bilo kom dobu da se radi, između onog Što pesmici govore i čine i onog Što obični čitalac zamišlja da govore i čine ne može izbeći. Takođe, čitaočev stav koji ne dopušta da se jedna pesma primi u potpunosti može objasniti njegovo nechaino odbijanje fe pesme. „Nejasnost“ o kojoj toliko slušamo ponaičešće nije uopšte nejasnost, niti bilo šta u samoj pesmi. Ono što je čini teškom obično je stvar gledanja na stvari. Izvesna shvaftljiva ali neočekivana izmena stila ili misli, kao one s kojima nas život svakodnevno sukobljuje, može biti ključ rešenja. |

Zanimljivo je da najzapaženija stilska promena između prošlog i sadašnjeg u poeziji nije, kao što se obično pretpostavlja, kidanje sa stvarnošću u korist stvaranja zagonetki. Ona zBači napuštanje relativne formalnosti u cilju postizanja jednostavnosti i neposrednosii; izvesna mepretencežozna infimnost, osećanje sVvakodnevnos života, unesena je u poeziju na jedan jzrazitiji način nego ranije. Štaviše, već 1885. Žil Laforg (Jules Laforgue) je upućivao na ovaj razvoj. svojim beleškama o Šarlu Bodleru (Charles Baudđelaire) on je primetio da je njegov zemljak i pesnik bio prvi „koji je pisao a samom sebi na jedan umereno Rkonfesionalaw način i prvi koji je odbacio stil koji je nađah= nut.“ „Prvi koji je govorio o Parizu sa stanovišta njegove prljave svakidašnjice (upaljene plinske svetiljke svetlucale su ftreperavo zajedno s mirisom prostitucije, restorani i njihov zadah ispuštali su...)“ i „prvi koji je u većoj meri optuživao sebe no što je istupao kao pobednik“, Bodler „pokazuje svoje rane, svoju nemarnost, mučnu beskorisnost u srcu OVOR posvećenog, prozaičnog veka“. On donosi literaturi „dosadu sadržanu u čulnosti“, svest o „neurozi“, oseća nje „prokleistva na ovoj zemlji“.

Tako se NLaforgove primedbe mogu primćeniti isto tako i na Katula i druge koji se s teškoćom mogu smafrati za „moderne“ pesnike, on ukazuje na nešto osobito savremeno u Bodlerovom stavu: iznenadnu bolecćivu svesnost inđividualnogr života u zavađi sa proklamiranim

·iđealima njegovog doba i, suproino, osećanje da je čovek samo jedan od mnogih osuđenika inierniranih u velikom građu. Zakon života postaje zakon mačina života masovne smrii; saglasno tome, jeđan od presudnih simbola moderne poezije, barem engleske, postaju Danteovi slikovito prikazani zafvorenici u predvorju

pakla, „bednici nikada rođeni i nikada mrivi“,

Dotaknut je i problem Krize savremenog pozorišta. Tom prilikom, Jugosloven Jože Javoršek je rekao: „Ako ostajemo uvereni da publika ne zahteva buržoasko pozorište, ali đa pre=

stanku se kretala putem razrešenja ove zanimljive i značajne protivreč-

Proširenje

oni koji nisu vredni ni da budu okrivljeni niti hvaljeni. To su građani Kliotove „Puste zemlje“, koji su, bez ikakvih moralnih viđika, mehanički u svojim pokretima, uhvaćeni u zamku svojim vlastitim telesnim ja, nesposobni za neko smisaono pređavanje bilo đobru ili zlu. Savremeni grad je njihova postojbina:

Nestvaran građ Pokriven bakrenom maglom jednog zimskog svitanja I gomila ljuđi koja se talasa preko Lonđonskog mosta, jedno mnoštvo, I nisam znao da je smrt uništila tolike...

Tako piše Kliot, s prizvukom na Danteov „Pakao“, IHI, i Bodlerovu „Les Sept Vieillarđs“: „Fourmillante citć, citć pleine de reves, / Ou 1e spectre en plein jour raccroshe le passant“. (Grad kao košnica, ispunjen snovima, građ wu kom sablasii po danu susreću se s prolaznikom). Promene u pesničkom stavu, tako očigledne m ovim stihovima, ulicale su zapravo na celokup-” nu našu poeziju. Bez sumnje, stepen životne snage koja je kontinualna i potresnog značenja Bodlerove vizije predstavlja razlog zbog kojeg je običan čitalac pređočio sebi sve to u jednom ograničenom opsegu i što njegova odbojnost prema „mođernoij“ poeziji još uvek traje. Predmet koji ova knjiga razmatra nije zapravo nekakva savremena inovacija, on proizilazi iz savremene

tradicije.

N vek dolazi ođ V. B. Jejtsa (W. B. Yeats), nje«

gov kasniji period, Ezre Paunda, (Ezra Po= und)i Eliota. Delimično on se zasniva na njihovoni odnosu prema, tradiciji, njihovim estetskim dostignućima, a delimice i na karakteru njihove kulturne „Kritike. Poznavajući njih, mi bolje shvatamo D.H. Lorensa, (D. H. Lawrence) i Harta Krejna (Hart Crane) i revolucionarni put ge= neracije triđesetih gođina. Na jedan shvailjiviji način mi opažamo tu stalnu zaokupljenost prevođom i izvesnim misftičnim, klasičnim, provan= salskim i simboličkim motivima. Ovaj kontinuitet je očigledan kađa su u pitanju značenja, veština, simbolički izrazi, psihološka sposobnost unutarnjeg opažanja. Niti je ova veđrina koja nadahnjuje starije pesnike izgubljena — Vili« jamsov nagi ples ispred ogledala koji veliča saznanje svoje vlastite izolacije, Valas Stivensove (Wallace Stevens) šale na račun smrti, Eliotovo primanje onog što je oporo u svojoj komičnosti — niti ona apsoluina, nepomućena, čestitost ko= ja se skriva iza nje. ! Bavljenje jednom naročitom vrsiom subjek'

iivnosti fakođe je bilo kontinualno. Počeci prostodušnosti, pa i morbidnosti su osujećeni, stoga mnogostruka značenja iskustva mogu biti istra< žena. MRomantičari i Vitmen (Whitman), onda Jejts i Lorens, pripremili su nas za seksualne izravnosti Dilena Tomasa (Dylan Thomas) i Roberta Louela (Robert Loweli). „Normalne“ život“ ne asocijacije su iskrivljene, pretvorene u mu<« čan teror wu Havard Nemerovoj briljantinoj se« kvenci „Vaga očiju“, kao i u Eliotovoj „Rapso“ điji o jednoj olujnoj noći“. „Rapsodija“ je savr“ Ššeno ostvaren primer novo-slare tradicije. Isto kao i protagonist koji se kreće kroz gradske u“ lice i ovđe je sve zamršeno i iskrivljeno, „obu“ hvaćeno u jednoj lunarnoj sintezi“. Sam mesee, kraljica tog noćnog kraljevstva, nije čedna božica Artemiđa, već glupa stara bludnica koja „namiguje svojim umornim okom“.

AJSNAŽNIJI poticaj u našoj poeziji još d=

Mesec je izgubio njemo sećanje

Pokrivene Kkozice uništavaju joj lice,

Njene ruke okreću papirmatu ružu

Što miriše na prašinu i eau đe cologne... '·xspomene se javljaju !

O nekim neosunčanim geranijama suvim

I peluđu u pukotinama,

Mirisima kestenova po ulicama,

I đevojačkom zađahu u zatvorenim sobama, Cigaretama po hodnicima Mirisu koktela po barovima, Ona je fa koja šapatom izgovara čaranja, koja wništavaju „podove uspomena“ i „sve njihove

KNJIŽEVNE NOVINE