Književne novine

WIP gmayananar Simplifikovan

Miodrag Pavlović: „ANTOLOGIJA SRPSKOG PESNIŠTVA“:; | „Sıpska književna zadruga“,

Beograd 1964.

antologijski izbor

- PROMAŠAJI počinju odmah, od prvih stranica, Suočen s razgranatim i mno godimenzionainim materijalom, suočen, takođe, s činjenicom da lične snage nisu u stanju da sprovedu adekvatnu obradu tog materijala, da su nedovoljne za njegovu potpunu prezentaciju, Pavlović je učinio ono što je, s obzirom na sve to, jedino i mogao da učini: da oslobodi sebe mnogih dilema, mnogih neophodnih skretanja, zalaženja, proveravanja i preispitivanja. Učinio je.tako da se nije trebalo opredeljivati. Unapred oformljenoj predstavi o vrednosti umetničkog dela dodat je unapred prihvaćen ključ klasifikacije. Prvo je, jednim potezom, eliminisana, u celini, ljubavna i rodoljubiva lirika, s motivacijom da su pesme koje je čine „pale na ispitu univerzalnosti“. (Na ispitu kakve univerzalnosti? Kako pa-

le? To se ne kaže. Ova fraza je samo

zgodan paravan za „neutilitarističko“ ignorisanje jedne složene i — za nas — presudne poetske oblasti, pogodno sredstvo da se ta oblast, usled izvesnih emotivno-misaonih sastavljačevih preokupacija, učini suvišnom za objekt). A u onome što je, ovim hokus-pokusom, preostalo valja birati tako da se ne oseti ni napor, ni muka. U tom smislu, vodičima selekcije postaju — formal-

.na doteranost i uspešno izražen stra-

dalničko-mistički sadržaj: tamo gde izneveri forma, u pomoć će priteći mistika.. Iznad ove besprizivne (i ničim zasnovane) rigoroznosti sloji, u poziciji superiornog sudije, kao potvrda i odbrana, sastavljačeva „filozofija poezije“. Instistirajući na antologiji u nizu onih „koje iragaju za najboljim. pesmama nezavisno od mere u kojoj te pesme prikazuju samog autora ili njegovu književnu epohu“, na antologiji „naših najlepših pesama“, fla „filozožija poezije“ okončava svoju intervenciju konstatacijom da je velika ili bar značajna pesma ona koja „donosi bitnija saznanja o postojanju".

Ali, kako donosi, kakva saznanja, koja bitnija, o čijem i kakvom Dpostojanju — razume se, ni reči. Nema reči ni o tome šta je lepo, ni o tome šta se podrazumeva pod lepom pesmom. Jednostavno, sumnjajući u mogućnost plodnih ostvarenja Kknjiževno-istorijskog pristupa odbiru tekstova (a, po navici, ne obrazlažući tu sumnju), Pavlović nastoji da se rukovodi osećanjem svog „estetskog apsoluta“. Tu je sadržan sav njegov metodološki i stvaralački postupak. Pokazalo se, na žalost, i ovoga puta da je svaki ovakav „estetski apsolut“ veoma relativan i veoma kratkovek. Pa pošto je, očigledno, samo auftorovo pojimanje estetskog Ssurogat (jer treba da posluži kao zamena za istorijsko), i pošto je eklektičko i nedefinisano (jer se zasniva na apsolutnom bez konkretnog) — nužno je moralo doći do grubog. svođenja onog što se radi na doktrinarsku isključivost i nužna su bila mnoga iMčašenja. | Pavlovićevom sistemu izbora pesma Je izbačena iz misaonog i imaginativnog, tj. sazrevanjem uslovljenog ležišta, pesnici su iznevereni. Iznevereno je njihovo pravo da budu predstavljeni O nakvim kakvi jesu, a ne onakvim kakvi su nam, iz ovih ili onih razloga, pot= rebni, :

'Pavlović je, najpre, pristupio izboru' onih pesama koje ispunjavaju uslov zanimljivog asonantnog i alite– ratfivnog „asociranja. Na OsnOVu OVog kriterijuma, iz građanske poezije XVIII veka uzeta je samo jedna pesma, i to jedna od najslabijih, „Finiks drevo previsoko“. Zbog „SsJaJa reči i lepote fraze“ toliko je dragocenog prostora posvećeno Dučiću, tom često lažnom i u laži veštom pesniku. Ispotprosečni Radomir Prođanović na ceni je zbog toga što je „Most od pesničkih shvatanja Momčila „Nastasijevića ka drugim modernim strujama u našoj 'Doeziji“, Branko Miljković je vredan zbog „lakoće u građenju novih sprato> va metafora i nizanja novih verbalnih ormamenata“, Na približno tom istom Pblanu, pesmama Rastka Petrovića je zamereno nemanje „centripetalnog dej-

'KNJIŽEVNE NOVINE

stva žiže“ i to što „pojedinim slikama nedostaje zaoštrena usmerenost“, pa Je u trazenju oagovarajućin pesama nađen piagijator, pesnik koji je uveliko odustao od svoje ranije nagoveštene i izražene snage. Upadljivo odsustvo Crnjanskovog „Stražilova“ pravda se dozlaboga cepidlačkom zamerkom: „Tako je u „Stražilovu“ predugo varirao i ponavljao jedan muzički obrazac“. Ovakvim proizvoljnostima, po neumoljivoj logici duplo vezanog, pridružuju se mnoga preterivanja i mnoga ograđivanja, usled nemoći šuperiorno akcentovana: „Naš romantizam je — čitamo — relativno brzo bio poražen (...). ispod njegove glasne razbarušenosti najčešće nalazimo uzan senzibilitet i nerazvijenu misao“. Ili: „Nikakvu književnoistorijsku ocenu (...) nadrealizma u našoj književnosti ne možemo danas dati, prerano je za to“. Predgovorsku paradu dobrih namera smenjuje, na delu, najgrublja egocenirično-familijarna tendencioznost. „Antologičar je bio ispunjen velikom željom za nepristrasnošću“. Pogledajmo! Bezrezervno slavljenje Momčila Nastasijevića dobilo je čudovišne razmere: ispalo je tako da je ovaj pesnik uspeo „da ostvari najviše pesničke rezultate u našoj poeziji između dva rata“. Neodgovornost, dostiže vrhunac kad Pavlović od Vaska Pope (kome je i posvetio antologiju), uzima 17 pesama. S obzirom da je antologičarski posao — posao posebnog vrednovanja, neka nam, preglednosti radi, bude dopuštena ova (valja priznati: čudna) aritmetička računska radnja: jedan Popa, sa 17 svVojih pesama, vredi koliko Crnjanski, Rastko Petrović, Vučo, Matić, Dedinac, Raičković i Miljković, svi zajedno!

Da ne bi bilo suvišnih nesporazuma, potrebno je istaći: nije stvar u tome da se kod srpskih pesnika traže dimenzije kojih nema ili kvaliteti koji su, ovako ili ' onako, izmakli oku i sluhu. Stvar je u tome da je pesnike trebalo davati (i otkrivati) u njihovoj suštinskoj ispoljenosti, u vrednosti na kojoj su oni, svojim delom, najviše insistirali. A upravo toga nema. Prisustvujemo procesu izvesnog duhovnog rasparčavanja, otkidanja od celine, otimanja od celishodnosti, procesu nasilnog podvrgavanja pesnika i poezije ličnom htenju, izrazito individualnom i individualističkom shvatanju stanadarda poezije. Pavlović poeziju razume kao „opštenje sa mrtvima“, kao „univerzalnu i izuzetnu meditaciju o palnji“. U njegovom tumačenju poetsko dobija svoj pun značaj u „zanemarlvanju aktuelnog pojavnog sveta“, u izražavanju „smrti i čežnje za njenim prevazilaženjem“. Apologet apstrahovanog i reduciranog, on, na taj način, postaje negator svega onog u umetnosti što je pokrenuto konkreinom istorij= skom činjenicom i što se ispoljava obraćanjem zahtevu za izmenom činje= ničke strukture života i duha u njemu. On je za poeziju glave bez tela i tela bez tla, U tom smislu, s jedne strane. uzimao je u obzir pesnike koji to nisu (Šakabentu, Vasilija Subotića, Svetozara Vujića, Jelu Spiridonović-Savić, Radomira Prodanovića) samo zato da bi u svoj zbornik uneo sebi i svom spekulativnom pesimizmu drage pesme tugovanja, jadovanja i „lucidnog“ jednačenja 8 nesrećom, a 8 druge strane, biva sasvim razumljivo što pesnici i pesme senzualnog i ljubavnog ili borbenog i revolucionarnog zamaha. (tako protivne „čistoti duha“) nemaju svog mesta u ovoj POHEI Autor im je uskra=

razlog za postojanje. j Tip e identifikovao s Prokrustom, Potresna pesnikinja Jefimija, na primer, predstavljena je odlomkom, Ništa čudno. Ali je zanimljivo napomenuti da taj odlomak baca krivo svetlo na celinu, da ne iskazuje celinu (što je inače svrha ovakvih odlomaka) nego da je falsifikuju, tj. pomera u pravcu izraza koji ona ne poseduje. Slično je i s pesmom „Slovo ljubve“, Odlomak koji treba da je znači lažno zvoni, jer ne govori ono što jeste (tragiku potrebe za ljubavlju i u najtežim vremenima), već ono što nije (teološku misao o božanskoj nadmoći božje ljubavi). Dositeja, Jovana Rajića i Jovana Avakumovića,

'ao i mnoge pesnike narodnooslobodi-

borbe, nije udaljila iz antologije ORO poetska nedovoljnost, već Pavlovićeva zaljubljenost u tekstove koji su (imaginativna) ignoransa vitalnog odnosa prema istoriji. Ta ista zaljubljenost u mrak. ili bol izražen formalno uspelo suprotstavila je razmahnutom Orfelinu iz pesme „Plač Serbii“ uplakanog Orfelina' iz pesme „Sjetovanije“. a snažnoj „Stojanki majci“ melanholični „Stećak“, izcpačila je Đuru Jakšića, Rakića — bukvalno — „bacila u kvrge“, Srezojevića u „dubinu tame“, a Njegoša interpretirala apsoluino nenjegoševski, stihovima: „Snom je čovjek uspavan teškijem“, „Naše žizni proljeće je kratko“, „Sv'jet je ovaj tiran tiraninu“, itd.

Izbor je, podvlači se, vršen uz punu svest o „Vertikalnom kontekstu“, o „istorijskoj povezanosti i razvojnoj Zhemi jedne poezije“. To je trebalo da bude ključni kriterijum. 'Taj kriterijum

je, međutim, pogrešno: podrazumevao mnoge odnose i sve je, zato, ispalo pogrešno. Zar je „istorijska povezanost“ naše poezije — udvaranje mistici? I zar je njena „razvojna shema“ plač nad sudbinom i ekstaza pred nestvarnim?, Zar stihovi mnoge pesme ovde izabrane, stihovi klonuća, mirenja i vapaja za spasom u mistici — mogu biti ključ. za odre= đenje suštinskih preokupacija srpske lirike, za njenu esencijalnu duhovnu strukturu i duševni podstićaj? Težnja mističnom „podrazumeva firaženje i „otkrivanje“ takvih sadržaja koji će zameniti životne, ij. strogo: životne, konkretno životne, ovoživotne.

Zbog: toga je Pavlović, sledeći, nalazeći, podvlačeći i ističući mistično mistifikovao srpsko pesništvo. I zbog toga nije uspeo u onome što je najvećma Želeo: da uspostavi nov odnos prema našoj pesničkoj tradiciji, da u povezivanju prošlog i sadašnjeg u umetnosti. uspešnije priključi budućnosti sve naše (već sad prošle) poetske Vibracije. Nije uspeo, jer nije uočio glavno, ono: što svojom pojavom anticipira budućnost, u sebi je prepoznaje. On kaže: „Naš odnos prema savremenoj poeziji uopšte bio je takav. da smo i nju pokušali da sagledamo kao deo istorije, da je posmatramo sa imaginarne distance budućnosti.

I ovaj maksimalno ispravan stav autor je izborom takođe učinio iluzornim. Mi, svakako, ne možemo nikako određenije znati kvalitet, opseg i smer budućih dana, ali, s dovoljnom sigurnošću možemo tvrditi da budućnost. ukoliko bude čovečna i očovečena. neće imati nikakve stvarne potrebe da prihvati izbor koji joj, iz našeg ovodnevnog pesništva, nudi Pavlović. kao što ni mi, danas, nismo u stanju da pozdravimo njegovu (s „imaginarne distance“ ovog trenutka) sprovedenu selekciju pesničkih „ostvarenja prošlih vekova i godina. Budućnost će. kao i mi danas, kao što je, suštinski uzeto, bilo uvek, hteti poeziju očišćenja od bola i mraka, a.ne čistu poeziju bola i

mraka. Dragoljub · S. IGNJATOVIC

Zadrhtiš: jutro se neko javlja s mirisom, otkrića provrelih, Pa kreneš novoj svetlosti ko ratay preko žitišta zrelih.

Osetiš: na tvoje slabe ruke spušta se jako breme, Pa stresaš kostur duha u kojem, klija smrti seme.

Misliš: nebo te je simo. obdarnilo i javom, i stom, Pa uzaludno tragaš za sjajem, smisla — i njegovim, dnom.

__ranasije MLapeNoviĆ__ MISLIŠ

M isliš: nebo te je samo obdarnilo i javom i snom, ' Pa tragaš za wzaludnim, sjajem smisla, i njegovim, dnom.

Ćuješ: iz pređela dalekog, ko slutnja, zmijava munja DpYoseva, Pa sluktiš za medokučivim svetom u kome propast smeva.

SAVREMENA CRNOGORSKA POEZIJA

SRETEN PEROVIĆ: „KORMDA“; JEVREM BRKOVIĆ: „RAT SE NASTAVLJA“; „PETAR ĐURANOVIĆ: „ZAJEDNO SMO UBILI BOGA“; DRAGUTIN VUJANOVIĆ: „DALJINA ČUVA MIR“; MILO KRALJ: „RAME NA VJETRU“; SVETOZAR PILETIĆ: „U DNU PREDVEČERJA“; LJUBISAV MILIČEVIĆ: „MONOLOZI“; „BAGDALA“, KRUŠEVAC, 1964.

SEDAM PESNIKA u sedam „Bagdalinih“ svezaka poezije. reprezentuju savremenu poeziju Crne Gore. Pesnici iste generacije, rođeni svi početkom tridesetih godina, ocrtavaju istovremeno i poetski profil svoje generacije. I o savremenoj poeziji Crne Gore i o poetskom profilu jedne generacije teško je govoriti samo na osnovu ovih sedam svezaka, ali je mogućno govoriti o opštim karakteristikama i najizrazitijim tendencijama, o dominan= tnim motivima i preokupacijama,

Ne držeći se redosleda knjiga u ovoj jedinstvenoj zbirci, koji mi ne izgleda kao izraz određene estetske ili tematske koncepcije, počeo bih prikazivanje sveta savremene crnogorske poezije od ličnosti i poezije Jevrema Brkovića. Njegova je poezija izraziti primer estradne poezije. U prvom poetskom planu je ličnost samog pesnika, koja se ne skriva iza nekog {iktivnog ili stvarmog poetskog subjekta. Sve što govori, a ovaj pesnik u stiho= vima govori kao da je na propoveda=

tI Iiđ WRRII.arJuuuu —

MOC LIRSKOG PAMĆENJA

Žarko Đurović: „PROLEGOMENA ZA NOĆ“; „Grafički zavod“, Titograd 1964.

BITI PESNIK, danas, biti pesnik u belezima življenja i pevanja kakvo je Đurovićevo, a pored toga i biti pesnik na rubovima naše književne čaršije u kojoj vlađanje socijalnom tehnikom nije manje značajno od vladanja poetskom retorikom, na život nastavljati svoju varijacionu lirsku kadencu, baš sada kada je u nas teže pesnik biti više nego ikada pre, — to u punoj svojoj izvesnosti znači superiorno se pomiriti sa onom divno bolnom i često našoni situacijom u kojoj, objektivno, lirski čin, sam po šebi, nije dovoljan da se približimo čaršijskom idealu ugledne ličnosti.

Ali možda baš zato što antiutilitar= nost poetskog čina Žarka Đurovića ne dokazuje samo to da je u nas, danas, socijalni henđikep u mnogo čemu i literarni, taj čin mnogo više dokazuje da, ovakav kakav jeste, u punoj svojoj prisutnosti, jeste i podatak o tome da biti pesnik neuništivo u sebi, makar nas sve fenomenološko od toga ođvraćalo, — ·35 jeste, pre svega, jedna neugasiva vernost neminovnim odlascima čoveka uopšte u jedan viđik koji je „obiseren zvonkim biserom kiše“.

Postoji u ovoj poeziji i njoj je ima= nentna jedna neuništiva poetska snaga koja se javlja i kao potvrđa bekstva u nadanje i u jedan samo na izgled provizoran svet poetskog. sna. Ako se Đurovićeva poetska životnošt, naime, određuje u tokovima mueditacije o kišama, tajanstvenoj muetafizici noći, Ofeliji, neđosnevanoj i očekivanoj, rekama i pticama \i tmastim baršunastim zvucima negde duboko u se= bi potisnutim, —-istina je i to da su sazvežđa ove poezije, sazvežđa nadanja i sećanja. I tu, uža postojbina Đurovićeva, bez odjeka nije ostala: javlja se ovđe sinkopiran motiv Crne Gore, taj zajednički imenitelj oporosti, strave i sivila ogolelog kamena ali i one čudesne nežne sete koja je prisutni na Lubardinim „platnima. Baš kao da ovi Đurovićevi stihovi:

„Taj okus slanmog mora,

ta reč gorko RVI

pali w sluhu, vatre ogluvele bustoši. · Opkoliće bol kao šuma ptice

i smevati more zaneto vokalom, : talasa,”

— dobijaju smisao poruke koja se ne iscrpljuje samom” sabom, već koja se obnavlja u raskošnim varijacijama nedorečenog, neiskazanog i nedosanja-

nog. | i ' Želim ovde da izreknem nešto što mi se, u ovom trenutku, čini đa je vi=

še nego prosto registrovan utisak o ovoj poeziji. Naime, čitajući Đuroviće= vu „Prolegomenu za noć“ ne jednom pitao sam se ne nalazi li se ovaj pesnik pod pritiskom bujne flore svojih metafora. Još tačnije, nije li on još uvek, donekle, udaljen od napora inten= zivnijeg zgrušnjavanja svoje poetske retorike? Nije li on u zavisnosti od bogatog toka svoje poetske retorike odbrodio putem relativne sigurnosti da su dublja sažimanja njegove vokacije bila nepotrebna ili čak i nemoguća? Na nekim mestima stiče se utisak da se Đurović nije štedljivo odnosio pre-

ma mogućnostima. svoga: blaga u me-'·

tafori, u bogatom oblikovanju ”?oetskog smisla i sugestije svoga lirskog sveta čitaocu. Na drugoj strani sasvim je izvesno i to da činiti primedbe u o-= vom smislu, Žarku Đuroviću, i ne samo njemu, podrazumeva i jeđan širi razgovor o koherentnosti jednog poetskog sveta i o njemu imanentnoj sna= zi poetske. ekspresije, Zato, možđa, bo= lje je u ovakvom jednom kratkom osvrtu reći to da je Žarkova poezija nikako samo lirski, već i moralni čin, u kome se veliko jedno bekstvo u metafiziku metafora ukazuje ne samo kao smisao samo po sebi, već i kao is= tina prisutnosti Đurovićevog nadah= nutog pevanja.

Vraćam se iznova stihovima ove knjige, vraćam se njima sa osećanjem da su pisani u znaku ošame i one tu= ge koja se utkiva u nepovratne remini= scencije, u trenutke svođenja beznađa i očaja na nađanja da se negde, u daljini, makar kao fatamorgana, na= zire jedan svet „dobrote, dobrote i toplih vlažnih moći, toga vazda osmišljenog: i neprekinutog prisustva ljudskosti. Ono pak što o= međava ovaj svet Žarka Đurovića, jeste mir međitacija, i dobro je što je to dominantno u ovoj knjizi, a ne delimično, ono što takođe možemo naći u njoj, : .

Lirski egzibicionizam, vatromet re= či nije svojstven Žarku Đuroviću danas, i zato neke pesme mogu donekle neprijatno. đa opomenu na nekadašnju njegovu razbarušenu jesenjinskodrainčevsku retoriku sa kojom on, sađa. u= ostalom, nema veze. Zato nam opšte mesto nesublimno, nedovolino kondenzovano, namah pada u oči i ostaje izdvojeno iz stvarne i dokazane mogućnosti Žarka Đurovića, iz njegove moći dugog lirskog pamćenja i one mo-

gućnosti u kojoj se i kojom se, tek tre.

ba da oglasi i da dorekne. A ta mogućnost neznatna nije. Bronko PEIĆ

onici ili na tribini, govori jasno i nedvosmisleno u svoje ime, u ime sebe kao pesnika i sebe kao čoveka. Stihom Brković ne iskazuje samo određenu svoju misao ili neko specifično svoje osećanje, svoju ljubav, na primer, prema domovini, narodu, revoluciji, već stihom i objašnjava zašto na određeni način misli i oseća, kao što i objašnjava svoj odnos prema stihu. Njegova poetika veoma je jednostavna: ,

Moja je pesma ko moja Balkanika Koja ništa mne priznaje

Sto se krvlju ne odradi

i srcem me daje

ali, nesumnjivo Je, lakva bpuoeuka je i vecita i vecito ima SsVOJe popornike. inspirisana velikim temama, ijubaviju prema revoluciji, komunizmu ı Otadžpini, retorička ı deklarauvna, u 1ZVeSnoj meri i pateticna, poezija Jevrema MHrkovica senzibDin1iji izraz SUČe ne metatoričnošću i aioristlicnosću, Vec arnaističnošću izraza, izvesnim osećanjem istorije u pesmama posvecenim i upućenim Filipu Višnjicu: „Bejaše li tesko wu Srbiji pesnik, Uiti".

I POEZIJA Petra Duranovića insbpirisana je rodnom grudom i posvecena je „Njenom Veličanstvu, mojoj zemlji". Vruće reči njegove poezije takođe sc predstavljaju kao odrađene krvlju i date srcem. Svaka pesma prvog cikiusa novo je viđenje pesnikove zemlje, u širokom opsegu slika, pojmova, osećajnih iskaza. Zemlja je opisana kao žena s grudima od planina, sa zubima od hala Žželjezara i živcima od prenapregnutog betona, Gromke reči ove poezije, nadahnute rodoljubljem, osećanjem tradicije, slovenskom tugom j zaveštanjima revolucije, pridobijaju katkad svojevrsnom leksikom i autentičnim slikama iz rodnog kraja.

ZANOS POKREĆE ı stihove Dragutina Vujanovića, Ali njegove pesme su himne ispevane ženi. Žena je uzdignuta na visikom pijedestalu, a božan= stvena je kao Beatriče i daleka kao La= ura, U. osnovi ove poezije je petrarkistička inspiracija i, rekao bih, petrarkistički senzibilitet. Pesnik se iska= zuje brojnim poređenjima, slikama ia prirode, podignutom intonacijom, pa= tetičnim uzvicima i retorički postavljenim pitanjima. Prisutan je u tim stihovima ceo repertoar iskaza ljubavi, očajanja zbog neuslišenosti, sećanja na zlatne dane ljubavi i zanosa, kajanje, optuživanje. Sve to danas izgleda kao verbalizam, kao neizdiferencirana ji nesuptilna patetičnost. Retki su frenuci kada se melodična i ponesena pes= nikova fraza opravdava kompleksnijom osećajnošću, kada pesnikova osećajnost nije recidiv već davno čuvenog i do« življenog. |

POEZIJA Mila Kralja i Svetovi, Piletića, nimalo estradna i ne patetična, bez retoričkih efekata i deklarativnosti, zaokupljena je suštastvenijim proble= mima čovekovog postojanja. Prolaznost i smrt đublje preokupiraju pesnika Mila Kralja, U njegovim stihovima ne nalazimo ozbiljnijih filosofskih preoku= pacija, niti posebno novih rešenja egzi= stencijalnih pitanja, ali njegove medđi« tacije, prožete osećajem ·„prezignacije, na širem planu poetskog sveta, koji u sebe uključuje i doživljaj materijalnog sveta i unutrašnja pesnikova preživljavanja, prirodu svog kraja i slućenje viših istina i zakonitosti, ne ostaju bez izvesnog odjeka. Pesnikova misao teži ka eliptičnosti i aforističnosti, ka misa= onim sentencijama, ali u takvoj poet= skoj frazi pesnikova misao deluje bledo i stereotipno: da je sve laž i da čovek svoju smrt nosi od početka u

sebi, kao i da su večni samo oni ko-

ji večno izmišljaju sklad, Osećajno meditiranje, bez poente i bez preciznog zaključka, doživljaj sveta kao padine,

najpre? stihovima ovog pesnika ostav-

lja utisak, pojačan melodioznošću nje-

gove dikcije. Nastavak na 4, strani

Aleksanday PETROV.

3