Književne novine

· Naštavak sa/d, štrame

RASPOLOŽENJE RBZIGNACIJE na tapa i struji.i iz stihova Svetozara. Piletića. Dalek od želje da stihom odgo-

netne. sve ono što nagriza unutrašnji , svet čoveka, koji je suočen s prolaz-

nošću i uzaludnošću, pesnik fiksira stihom unutrašnja. raspoloženja i nagoveštava pjtanja. i uobličuje Nepretenciozan. i nedeklarativan, analitički usmeren, Piletić u svojim slobodnim, diskurzivnim stihovima:zna da zabeleži nešto što podseća na sugestiju, da ocrta i predstavi vidike koji pobuduju ha razmišljanje. i \O#

SRETEN PEROVIĆ, takođe obuzet egzistencijalnim nemirom pred fenomenima smrti, ljubavi, prolaznosti, meditativno uznemiren pred likom žene, pred kompleksnošću sveta, takođe svestan uzaludnosti, izrazitije se u stihovima predstavlja kao određena poetska ličnost. Knjiga njegovih stihova „KoTida“ nije jedinstvena i S koncepcijom komponovana knjiga, ali i u slobodnim stihovima i u metričkim oblicima, veoma različite i složene poetske orkestracije, više je kompleksnosti u 6GBećanju i iskazu, više suptilnosti i diferencijacije, često protivrečne, antitetične, nego kod pesnika koje sam pomenuo. Veoma slobodno asociranje i razvijanje simultanih poetskih tema u interesantnom je spoju -sa brušenim i, čak, veoma artificijelnim stihom. Ali i u „Koriđi“ su retki stihovi koji mogu da zablistaju svetlošću istinskog poetskog otkrovenja.

TAKVE SE ISKRE, ako ne već potpuna svetlost, ne spektralna varnica poetskog, imaginativnog saznanja i doživljaja, najčešće i najizrazitije pale u knjizi „Monolozi“ Ljubisava Milićevića. Prvo što pada u oči u stihovima ovog pesnika jeste suvereno vladanje imaginativnom, simultanom, nadahnutom asocijativnošću. Reči u njegovim stihovima pretvaraju se u kompleksne i delotvorne slike. Nadrealistička inspiracija bliska je ovom pesniku, ali se u „Monolozima“ ta inspiracija doživljuje kao snažan i pun doživljaj. Kao da su zapaljene nekom

likovna umetnost

VOKTOBA

OSNOVAN sa ciljem da svake godine prikaže široku panoramu novih likovnih ostvarenja, da konfrontira dostignuća pojedinaca, u najvećoj meri obuhvati savremene ume{iničke tokove i za frenutak ih zaustavi, Oktobarski salon bi, dakle, trebalo da predstavlja stvarnu profilaciju likovnih kretanja u Srbiji, on je zamišljen kao reprezentativna manifestacija srpske umetnosti. Njegova misija se oličava u obuhvatanju onog što je živo, što je prisutno kao deo vremena. Samo u takvom kontekstu Salon postaje odista barometar na kome mo=gu da se ogledaju sva značajna plamsanja i mene. A kao platforma za nove nagoveštaje i otkrića, za, afirmaciju mlađih Salon bi trebalo da predsštavlja, znatno više: prozor okrenut budućnosti a ne samo osvrtanje na minula, već odavno jistorijsko-estetički prevaziđena shvatanja.

Ovogodišnji Oktobarski salon, iako p obroju izlagača prevazilazi sve dosadašnje, ne pruža mogućnost da se jasno sagleda struktura našeg slikavstva, onog što je u njemu tekuće, aktuelno i na neki način sveže, što bi još više moglo da osvetli izvesne otvorene pro= bleme i pruži povoda za nove refleksije, To ne znači da takva dela ne postoje u Salonu, njih ima, ali uz njih ima i takvih koja po svojoj oveštalosti i stereotipnosti izraza umnogome zamagljuju opštu predstavu onih bitnih pojava koje su u ovom trenutku karakteristične za slikarstvo u nas, za njegova stilska i problemska usmeravanja. Ovakvom utisku o Salonu doprinelo je, s druge strane i odsustvovanje ne malog broja slikara, koji se po svojoj svežini izraza nalaze u samom središtu savremenih slikarskih zbivanja, odnosno predstavljaju zrele, apartne ličnosti. Otuda proizilazi da Salon ovako sastavljen predstavlja pre rezultat jednog kompromisnog kriterijuma, anemičnog ukusa nego stvarno stanje savremenog srpskog slikarstva. Naravno, ovde se ne misli da bi izves= na intencija selektora, lucianijih i sme lijih vidika, usredsređenih na živu Uumetničku · maticu olikrila novi Parna, to sigurno nikonie ne pada na pamet. Ali bi takva intoncija, na prvom me> stu, doprinela da se integralnije pred» stavi lik našeg savremenog sivaralaštva, ona bi dala određenu koncepciju Salonu i, najzad, učinila ga zanimljivijim i aktuelnijim, .

Salon, ovako nepotpun, ne dozvoljava širu preglednost i uvid u opštu strukturu našeg slikarstva, otuda se po jedinačni stvaralački napori, njihovi kontinuiteti i previranja unutar opusa ističu u prvi plan razmatranja, Stojan Ćelić, svojim Predelom, čini se, naj> svetlija je tačka Salona, On je svoj, na prvi pogled, jednostavan izraz još više ređucirao sa takvim ralinovanim O sećanjem ukusa i mere — Za produ» hovljen prostor i finu nenametljivu, ali prodornu arabesku, za tiopske vibrantne vrednosti — da ovo njegovo "platno uprkos fiktivne jednostavnosti zrači. snažnim, gotovo neobjašnjivim,

a

PaN|

sumnje.”

istinskom, telesnom vatrom, kao da sc razgaraju u zoni nesputane i spontane imaginativnosti, reči u poeziji Ljubisava Milićevića otkrivaju riznicu svojih značenja. Reči se u toj poeziji često dožive kao posebni svetovi. Milićević se ne ustručava pred leksičkom avanturom, pređ stvaranjem „svog poetskog jezika, pred građenjem novih kovanica ili oživljavanjem starih reči. U oživljenim rečima vaskrsava materijalni sveti svet duha. Iako česlo izvan granica dubljeg, pa i svakog određenijeg shnisla, ova se poezija ipak iskupljuje svežinom i asocijativnim bogatstvom, novinom slika, senziblinošću.

A to je upravo ono što se najređe”

otkrivalo u stihovima sedmorice pešnika. Stihovi misaonijih pesnika u odveć su poznatim zonama, a stihovi lično angažovanih pesnika odveć su retorični i deklarativni. Možda je stvar do izbora, ali stvaranje savremenih crnogorskih pesnika malo je čim iznenadilo i malo čim istinski dogsvojilo.

Aleksandar PETROV

SKI SALON

dejstvom. Pravo je čudo kako je Ćelića nagrada mimoišla. Vladislav, Todorović sve više evoluira. ka čistoti dramske likovne interpretacije. Mladen Srbinović, u slici Svetlost, izne~

naoa.je zamenio::svoj· figuralno-fo]klor

ni koncept novom "vizijom jednog imaginarnog enterijera, u kome svetlost

dobija! movu "dimenziju. Branko” Miljuš-

je pored svojstvene simbolike u diptihu Formiranje ispoljie osećanje za strukturiranost materije, za opštu jezgrovitost što je u celini pojačalo intenzitet sadužine ovog rešenja. Preko asocijativnih pejzaža, sačinjenih u srebrnastoj gami sa lepo artikulisanim dinamičnim formama, Vojislav Todorić se sve više afirmiše kao individualnost, kao slikar sa smislom za tonske, tople graaacije. Zoran Pavlović sve više zalazi u domen nove figuralnosti, u kojoj dramski akcenat postaje složeniji. Zna čajne izmene su vidne i na platnima Branka Omčikusa, on od principa simultane kolorističke apstrakcije evoluira ka sve. većem oslobađanju Pprostora. u kome ftonska dubina postaje glavni nosilac sadržaja slike. T,epotom' klasične obrađe i tematskom. maštovitošću ističe se slika Olje Ivanjicki. Mića Popović i Branko Protić stoje na dosadašnjim. pozicijama sVojih renomea bez nagoveštaja da krenu ka novim traženjima. Možda, bi se nji> ma mogao pridružiti i Vlada Veličković, mada kod njega ima izvesnih novih elemenata, ali je to više posledica spoljnog gesta nego unužarnjih traženja. ?

Od mladih slikara, koji .tek stupaju na scenu, prijatna osveženja nalazimo u platnima Klmala Širbegovića, Gligora Čemerskog,. Tanje Tarnovske, Ivanke Živković i Radislava 'Trkulje.

Grafika, konačno adekvatno zastup ljena na ovako značajnoi smotri, imponuje ·izvanrednim rezultatima. Njeno bogatstvo se prelama u vidu razno= vrsnog spektra .tematsko-izražajnih dostignuća. Među predstavnicima ove umetnosti najpre se uočavaju rađovi Marka Krsmanovića, zasluženo nagra= đeni, Boška Karanovića, Božidara Džmerkovića, Halila Tikveše, Miodraga Nagornogč, Branislava Makeša, Bogdana Kvšića, Đeljoša Đokovića i Vu kice Mijatović.

T skulptura je, kao i grafika, na ovogođišnjem Salonu šire zastupljena, mada još uvek nedostaju monumentalnija rešenja. Međutim, ono što je u svakom slučaju značajno i što treba istaći to je rađanje nove vajarske generacije koja već stasava i na koju treba ozbiljno · računati, Vajarska dela Milije Glišića, Kolje Milunovića, Milije Nešića, Tomislava Kauzlarića, Ane Viđen i Danice Kokanović dostojno išpunjavanju prostoriju u Magarikovoj ulici, Zahvaljujući njima kao i izvešnim radovima.već poznatih vajara Ota Loga, Ane Bešlić, Mire Jurišić i Olge

Jančić, skulptura je na ovom Salonu · ostavila utisak veće dinamičnosti ne-.

go na svim prethodnim, , Vladimir ROZIČ

·trajne. vizije

SECANJE NA PESNIKA BOLA |I PONOSA

ILUTIN BOJIĆ i ja studirali smo MI ajedno grupu čiste filozofije na

beogradskom Filozofskom {fakultetu od oktobra 1913. do kraja juna 1914. godine. Dve godine stariji od mene, tada već poznati pesnik, koji je stekao u to doba najveće priznanje: uda mu se pesme štampaju u „Sıpskom književnom glasniku“, saradnik i druBih srpskih uglednih časopisa i dnevnih listova, — Bojić je bio uljudan, ljubazan, kulturan i dobro vaspitan mladić. (A poslednje preimućčstvo ima trajnu vrednost u svim vremenima.) Ovalna lica, živih tamnih očiju iz ko-

jih je povremeno prosijavao neki sko-.

vo detinji pogled, vrlo rumen, živ i vitalan — ovaj mladi čovek koji je pisao blistave stihove širokoga daha, i koji je umeo da postavi svoje istorij= ske drame na arhitektonski čvrstu osnovu, — imao je krhku i molnu figuru. Nikad nisam mogla da se otmem. utisku da ne raspolaže većom fizičkom otpornošću.

Vrlo duhovit, Bojić je voleo da se šali na pristojan način. Prema nama mladim studentima imao je neki simpatično-pokroviteljski stav.

Unosjio je vedrinu u naš filozofski seminar u Kapetan Mišinoj ulici byi:i i3. Četvrtkom ujutru, od 8—10 časova, tumačili smo Hjuma i čitali svoje radove kod profesora Branislava Pefronijevića — pod čijim smo rukovodstvom prolazili kroz dobru i tvrdu šk"iu teorijske filozofije. Dok smo očekjvali da se profesor pojavi, nijedan od nas malobrojnih studenata čiste filozofije nije se osećao osobito razdragam, ier je bilo naporno isplivati iz vrtloga njegovih dijalektički oštrih i neumitnih ispitivanja. Bogomdani pesnik, koji je od svih filozofskih discipli..a ımao pravoga interesa samo za emririjsku psihologiju, Bojić je u tim ne mnogo prijatnim časovima iščekivanja pokušavao da razonodi svakoga od

Das. Ali mi smo sedeli nepristupačni.

za humor, sa ukočenim izrazima budućih filozofa.

Svaki od nas imao je svoje stalmo mesto. Ja sam seđela u prvoj klupi,

. a Bojić iza mene, u drugoj. Jednom mi e rekao: „Šteta što vi, Ksenija, nemate šira leđa. Jer tada bih iza njih mogao da se sakrijem, da Branin p9gled ne padne na mene čim otvori vrata. A. ovako — ništa“. 3 Čim. bi se završila ta naša tuma„enja i čitanja, Bojić je skoro. kliktao „od sreće i, preskaćuči sve po tri slepenice, odjurio bi u neku redakciju.

Imao je lepu biblioteku, sa probranim književnim i psihološkim delim:3, Sećam se da mi je jednom pozajmio) duboku Brauningovu poemu „Pijpa prolazi“.

Kadgod bih otišla u Narodno požor rište — sretala sam tamo Bojića. Pisao je umetnički zrele pozorišne Dprkaze u nekim dnevnim listovima. Ovašž mladi pesnik raspolagao je, pored svog velikog talenta, i ogromnim zpradnim kapacitetom.

Jednom sam mu prigovarala zbog — kako mi se činilo — preterane senzualnosti nekih mmjegovih ljubavnih pesama. boje smo branili svoje pozicije. A. mi on ni ja nismo slutili da će mu vrlo skori događaji nametnuti „najtragičnije teme i da će ih on sa najpotresnijom inspiracijom obrađiti, „pun neprolazne ljubavi prema svojoj zemlji — jačom od svih, plotskih ljubavi. |

Jednoga četvrtka „upao je Bojić u našu učionicu izobličena lica. Nikad ga nisam, videla tako uzbuđencg.

. se - sarajevski atentat.

MILUTIN BOJIĆ daha i u pola

glasa je njegov „dragi zaštitnik Skerlić mrtav — kao gromom pogođen.”) Ponosno nam je kazao da je svoju . poslednju, ·pohvalnu " kritiku Skerlić o njemu napisao. Osta– Ti smo u ononmi zaprepašćenju koje iza-

Gotovo bez saopštio nam je da

ziva neka velika, neočekivana opšta

nesreća.

U tome se . pojavio . profesor Petronijević. Sa nekoliko reči izrazio je žaljenje što je izgubio kolegu koga je mnogo cenio. Zatim se obratio Bojiću — čiji se mnapis o Skerlićevoj smrti tek pojavio u nekom dnevnom listu. — Vi ste napisali da je Skerlić umro od „pancreas acutać, Taj izraz nć znači ništa. Trebalo je napisati „pancreatitis acuta“,

Nikad. u životu nisam mogla da opravdam cinizam. Ovoga puta najmanje. Posle nedelja dogodio

Zatim je AUumonarhija „objavila vat

Rasplamsao se prvi

nekoliko

strougarska maloj Srbiji, svetski rat.

Bojića nisam videla sve do 8, no-> {vembra 1915. godine (po starom) 'kalendaru, Datum „našeg dsusreta pamfim, jer je on pao na dan moje slave, SV, Arhanđela Mihaila. |

Srbi su se povlačili pred brojno 'daleko nadmoćnijim | „neprijateljima u pravcu Albanije kroz raskaljanu Mosovsku Mitrovicu na čijem sam glavnom {irgu stajala. Uoči toga dana. povukao se sa jednim vojnim odredom moj stariji brat koji je odbio da me sobom povede, uveren da napore kroz Albaniju ne bih mogla da izdržim, :-

Dan je bio leden, bez vidika, pod očajnom kišom koja se nemilosrdno izlivala na ovu ružnu “Varoš. HbHila sam ophrvana najemjim mislima O

* O ovome momentu pisala sam u članWu „Utisak o Skerliću“ u „Sıpskom Književnom glasniku“ 16, maj 19934, godine, strana 150—152. .

Brana CRNČEVIĆ

eV.

DIS |D ŠIO ČIliš

nisu bili mali, · najveći. nove zakrpe.

nevažećim.

Ja sam za sunčani sistem, on je ipak

Kad se istina podere od laži se prave

Ksenija y ATANASIJEVIC

sudbini onih koji odlaze, Mučila su mc zlosluta predosećanja o mom mlađem bratu, borcu,koji je već pre dva dana bio poginuo kod Ljum-Kule, u krvavoj borbi naše vojske sa četiri neprijatelja.

Baš sam se opraštala sa jednira poznanikom koji se otiskivao ka albanskom bespuću, kad me je nekog pozvao .po imenu. Okrenula sam se i, u prvom frenutku, nisam poznala Bojića. i ' Trudio se da se na mene nasmeje. Ličio je na sopstvenu senku. Ni iraga od negdašnjeg rumenila nije' više ostalo na njegovom, sad nezdravo zašiljenom, licu po kome se. razlila meka stravična belina. Vukao .je puinu torbu pod kojom se povijao.,

— Kuda idete, pobogu, Bojiću po. tom užasnom nevremenu? Kako ste samo iskisli! Hajdete do nas, da se malo ogrejete — ma i kraj groznog

mangala, Dajte da zajedno ponesemo

vašu tešku torbu. :

— Vrlo rado bih svratio do. vas.da. malo pričamo i da se podsetimo na Mapetan-Mišinu ulicu i na naša fi~

lozofiranja, — ali moram da požuvim, Tu u kafani, iza ugla, čekaju me poznanici; obećali su mi da će

mi izraditi jedno mesto u volovskim kolima. Ali, moram stići na vreme, Ali, kad hoćete da mi pomognete, uzmite. knjige koje sam poneo, da teret u ovoj lorbi bude manji. ,

Izvadio je iz torbe desetak knjiga -— medju njima i psihologiju od Hiboa — i dao mi ih je. _ No

— Kad stignete u Beograd, otidite do mojih sestara — stanovali smo u susedstvu uzimajte knjige koje želite na čitanje, I mnogo ih pozdravite., Recite im da dobro izgledam. Hvala vam što ste me oslobodili ovih knjiga. Ostajte mi zdravi, Ksenija. Uvek ste bili dobar drug.

— Doviđenja, Bojiću. Srećan vam: put. Budite hrabri. Vi ste uvek bili herojski nastrojeni.

Junački sam se držala da mi pred mjim ne grunu suze.

Okrenuo se. Mahao mi je rukom Zatim sc izgubio u nekom iesnom. sokaku, ~ .

Otišao je da u tluđini zavešta 5VO|me narodu svoja najbolnija pesnička uznesenja i da u njoj zauvek sklopi oči - e. (aaa

Pregažen sam na putu za budućnost.

Veliki ljudi izgledaju tako kao da nikada

Izgubio sam svoje mišljenje i oglašavam ga

KNJIŽEVNE NOVINE.