Književne novine

tema dana

Mesec kniige

—bezsvežine

i Živosli

/ ad je u oktobru 1962. godine, K u okviru Meseca knjige, kmjiga prvi put izišlu na ulice, dobila mesto na tezgama postavljenim, duž trotoara i ma taj mačim, se nametnula onima kojima je namenjena, bila je to gotovo' semzacionalna mobvina koja je, te godine, akciji širenja i popularisanja, knjige dala osnovni bečat. Ali odmah, su se javili i neizbežni skeptici koji su sumnjivo vrteli glavom; bilo je i izđavača koji misu odmah, imali razumevanja za ovaj movi mačim, pTopagande i prodaje knjige. Međutim ostvareni ekonomski rezultati, i nesumnjiva mpropagandma Rkorisnost zele akcije učo:nstili su je pomogli da, prevaziđe uske kampanjske okvire i postane tradicionalna moamifestacija koja mije isključivo vezana za mesec oktobar. Podaci o prođaji knjiga na wlicama iz 1963. godine govore ne samo o spremnosti izdavača da prihvate ovaj movi vid, DOpularisanja knjige, nego i o ekomomskoj opravdanosti ove akcije. Na 27 prodajnih mesta 10 izdavačkih preduzeća prodalo je 81.784 knji· ge, a ostvarema ukupna dinarska vrednost knjižeomih dela prodatih, za vreme Meseca knjige iznosila je 37,447.794 dinara.

KRao što i podaci govore 1963 4Jodine prođaja knjiga na ulicama već je postala korisna trađicija, uobičajema slika, al. Mesec knjige mije prošao bez svoje „nove semzacije. Prvi Miting poezije okupio je oko 10.000 slušalaca i razbio duboko ukoremienu predrasudu da je poeziia nepopularna i da mema svoje čitaoce i svoje ljubitelje. Uz druge, ranije prihvaćeme i afirmisane oblike aktivnosti vezame za Mesec knjiqe (predavanja, izložbe, susreti sa Discima u bibl'ofetoma. konkursi. otvoavranje movih biblintečkih mwnktova i leteravnih omladimskih tribina. aktipnosti sa decom itd.) đoa Mitinna boe»ije doprineli su žimosfti, i jesen 1963. godime, jesem Kkmfiqe, prmtiće se majviše no mima. Pofwvrdilo se da se ra»bijamie mredyrnsvdn i otkritvamje movih i efiknsnih formi rada uvek mameće i dobija svoje mesto pod sumcem.

Možda je odsustno movih iniciiq,fiva i svežih, meočekivamih pođuhvata i ideja doprinelo utisku da se ovogodišnja akcija širenja i povulaTisam.na Kkmitne smeln mn vrutimsko ispunjavanje predviđenih i planiranih, obaveza, ma tapkamje po tutabanim, stazama afiymisanon i tradioinolmog. Šta vlada mižljenje da su se čak i oni wobičajeni vidovi delovanja odvijali mekako tromo i ı mnonqo užim okvirima mego prošle godine. Bez movih, inicijativa i svežih ideja Mesec knji ge je ponovo bio kamnaniska alkcija koja se đočekala mimo i Yrabmodušno. ĆKak je i štampa, koja je 1962. i 1963. godine dosta visala o movim formnma poprlavisnn/a knjige, ove godine zntajila. To je + Yazumlijivo, jevy miie bilo znočajnijih, novina, a Đonmmp!jmnje starih tema mikoga me privlači.

više,

Sličan utisak poneo se + sa Sajma knjiga koji je, bez obzira ma impozamtam, broj izdavača, bio manje živ mego ranijih godina. Opet je primećeno da su mnogi izdavači ma svojim, štandovima „„izložili knjige koje već više godina izlažu, už beoma mali broj novih izdanja Sajam se, tako, gotovo sveo više ma izložbu starih, nego movbih knjiga. Pošto se knjige najviše kupuju preko akvizitera i putem tbretplate, Sajam je verovatno i poslovno podbacio.

Prošle godine Savez za šivemje knjige Beograda ustamovio je nayYadu za majbolju „mnovinsku iWritikcu, knjige objavljenu, između dva oklobra. Rečeno je da će žiri svake godine, za vreme Meseca knjige, Jodeljivati ovu nagrađu, kojom, se želi stimulirat, „propaganda knjige „putem, jasne i informativne kritike, pisane za najširi krug čitalaca“, Mecsec knjige je prošao, a ovogodišnja nagrada još mije dodeljena. Da li se ma mju zaboravilo, il, će se dodelit docnije?

I ovaj Mesec. knjige prošao je bež ozbil)nih, razgovora o knjizi, biscima i izdavacima., o prevodicima i

· njihovim, mukama, o svemu OnOme što čini Kmjigu onakvom, kakva. jeste, a me onakvom kakva bismo želeli da je.

Ovogodišnji Mesec knjige vodstiče na mnoge slične Yazgovore. Možda će statistički rezultati, koji se verovatno već sastavljaju, opovrgmnu, ti neke naše utiske. No oni su saop=šteni u jednom cilju: da se buđući meseci knjige ne svode ma vutimsko ispunjavamje obaveza i mlitavo TYObovanje msfalienim, frađicijama kojima su svake jeseni nofrebna mova osveženja + nove energije.

komentari

VESUI

ONEKAD SMO nevjerovatno ne-

pravedni prema tuđem #židjelu,

tuđem naporu iz najobičnije lijenosti duha, Romocije i površnosti, a najčešće iz nagomilanih predrasuda ili neznanja: jednostavno nam se ne provjeravaju činjenice! Pa odvalimo od komađa, od čibuka, po starinski, gromadnu riječ koja ponekađ zaista teško i svirepo pogađa. Vodi nas tome neko lično osjećanje, emocija, pređubjeđenje, bilo šta, ali je ipak Yierqdpjkoyni? je: provjeriti!

Nismo, naravno, mepogrešivi, ukus sam po sebi takođe nije nikakvo mjerilo, pogotovu ne može biti argumenat, valjan. Neki dan smo, na primjer, u jednom našem ozbiljnom „nedeljiniku pročitali, već po drugi put ponovljenu, presudu nad jednim relativno mladim, plodnim i nepoznatim „recenzentom: da je grafoman! Kakva ubistvena riječ! Još bi se i moglo razumjeti da je frcnula u nekakvoj polemičkoj kavzi i sječi, kad se riječi ne mjere, ali ovako, iz čista mira, kao ovlaš, na margini lektire nekog časopisa, bez dokaza i argumenata, sama riječ po sebi zvuči kao optužba i kazna bez priziva. Po= dozrijevamo: ne više ko je u pravu, jer možda je kritičar zaista u pravu, nego jednostavno od takve vrste „kritike“ koja olako odsijeca i rubi knji~

' ževne glave bez prethodno provedene

kritičke procedure i analize. Sve tada postaje moguće.

Međutim, povod ovome napisu nije isključivo taj. U pitanju je rečenica uzeta sa drugog mjesta koja ne obezvrijeđuje samo pojedinca nego napor i rezultate i eventualne plodove rada jedne uvedene jugoslovenske biblioteke, jedne edicije čije smo prvodđecenij= sko postojanje neđavno obilježili. Riječ je o sarajevskoj „Džepnoj knjizi“, prvoj biblioteci kod nas tog formata i te vrste, koja se održala i pružila čitaocu impozantan broj odabranih diela u tiražu od preko 3.000.000 primjeraka. Posve je sigurno da je u tolikom broju knjiga — njih 300 — bilo ponekad i lošijih, ali je takođe sigurno i nedvosmisleno da je ogroman broj izdanja zaista kniževan i kvalitetan. Forma džepne kniige samo je kod nas relativno nova i neuveđena, u svijetu je još kako korištena i poznata. Stoga je praksa ovakve jedne biblioteke kod

EĐU KOMENTARIMA o radu Kongresa Saveza književnika Jugoslavije, koji su se u posleđnje vreme pojavili u štampi, jedino je tekst Novaka Simića, „Gorak okus", objavljen u „Vjesniku u srijedu”, od 21. X, uzvitlao prašinu i izazvao oštre reakcije, premda je i u mnogim dru-

gim napisima rad Kongresa dosta jednostrano osvetljen. i Prema Simićevom tvrđenmju „Kon-

pres je bio potpuno nepripremljen, održan je u vreme kad nikome nije bilo jasno „šta se želi i šta hoće“. na njemu nije rečeno ništa ni mudđro ni značajno, ni na šta nije upozorio, ništa rešio; nisu date čak ni smemice za eventualna buduća rešenja. „.Autftsajderi? su — po Simićevoj oceni „smatrali da ie — uslijed otkaziva= nia odnosno izbjiegavanja onih da učestvuju koji bi mogli pa i znali nž= što reći — došlo niihovih pet mimnta da daju srecu oduška i da blebeću sa nekih svojih ličnih pozicija i DO= vrijeđenih ambicija”.

Simićeve, očigledno veoma mačelne primerbe, skloni smo da shvatimo samokritički, naročito onaj deo o autsaiderima i blebetanjiu, pošto ie i on sam bio ma Kongresu i na njemu govorio Međutim. gnev misu izazvale miegove načelme ocene. Glas su wodigli oni koji su direktno bili dodirnutfi' „Neočekivano bar za nas golemu ve= ćinu naivčina (osim nekolicine kwhaYa) na pozornieu i to pod punim svietlom reflektora stupila je stara baka Austriia udešena socijalističkom šminkom sa bosanskim kliučem u ruci. I to u jesen 1964. godine usred 'itograđa... n

Upitat ćete a šta je to bosanski ključ?

Pa eto, pričala mi je majka, a saznao sam osim iz nienog pričania i iz knjiga (starostavnih), da Austro-Ugarska okupirala 1878. na

ay ab aaa 01

kada je“

tema

Preduzsurdizn ili pulko He BZB |d"

nas u širenju dobre knjige i probijanju novih Kknjiževno-izdavačkih puteva više nego korisna i dokazana. .

Ako pogledamo za čas spisak objavljenih djela ustanovićemo da je omjer od 70'30 u korist ozbiljne književnosti, koja je u velikoj premoći nad izv· zabavnom literaturom koja uključuje razne žanrove. od naučnofantastične do kriminalističke, recimo. No i u tom rasponu i registru zabavne beletristike nalaze se i djela sa određenom sumom vrijednosti, mjereno ne nekim apsolutnim mjerilima nego u okvirima vrste o kojoj je riječ. Svakako da takav omjer ne daje pravo čak ni onom

Kiaan'*onn Kalaj

i Pepubličiki ključ

Povodom polemike o kongresu Saveza književnika

temelju zaključaka Berlinskog kongre= sa Bosnu i Hercegovinu, da je davši bar neki privid autonomiie, uspostavila tzv. Bosanski sabor u kojeg su za= stupnici birani po vjerskoj pripadno= sti i to tako da je u niemu, ti. Saboru, bilo 90 pravoslavaca, 90 muslimana, 16 katolika i 8 Jevreja. Ni više ni manje. Takav sistem birania odnosno imenova= nia predstavnika nazvan je bosamskim, ključem”. „Oživliavanje tog i takvog ključa u Titogradu. nastavlia Simić, iovelo je do toga da je predsednika Saveza kniiževnika trebalo birati ne po zaslugama i po ugledu, nego po republikama, „po nacijama (a čini mi se i po vjerskoj pripadnosti)”, Simić je, takođe, oštro osudio vraćanie punomoćia bosansko= hercegovačke delegaciie kad ie istak= nuta i kandidatura Mihaila . Lalića, a

dana

komentari

kritičaru, koji iz principa, apriori, ne podnosi zabavnu literaturu kao takvu, đa omnibus ediciji kakva je „Džepna knjiga“ odrekne svaku vrijednost u rasprostiranju i širenju literature. Dru go je pilanje, koje ne ulazi u temu ovoga trenutka, da li bi trebalo vrednovati zabavnu literaturu, što se kod nas na žalost ne čini. Sve se jednostavno i vrlo olako trpa u istu. nižerazrednu kategoriju. A poznato je da i kriminalistička literatura (recimo), kao i svaka literatura uopšte, ima i SsVvOje vrhunce, svoje kvalitete, kao i trećerazredne produkte. Potrebno je ima-– ti pomalo razumijevanja i širine da bi se to priznalo. Istina, nije svak A. Žid, čovjek koji je imao smjelosti đa (nekonvencionalno) Ž. Simenona podrži i svrsta među najznačajnije pisce našeg vremena. Mnogi naši pseuđointelektualci taj problem rješavaju vrlo proSto: ignorancijom, apsolutno nesvjesni da se time ništa ne rješava. Poznato je da takav „prezreni“ rod literature uživa veliku popularnost kođ čitalaca, a Ju izvjesnoj srazmjeri' sadrži i elemente literature, i sam je literatura uslovno.

Nedavno je jeđan poljski kritičar tvrdio da je R. Čenđler istovrijedan pisac savremene američke literature kao i bilo koji drugi. Zaista je za diskusiju koliko je ova kod nas prilično proskribovana i odgurnuta oblast literature izvan onoga što mi onako neodređeno i šematično': zovemo književnošću. Neke razlike zaista postoje, ali kakve, kad i gdje počinje odvajanje, stvar je jednog drugačijeg razmatranja i druge teme. Pa ipak, ako pođemo i od pretpostavke da u principu zabavna literatura nije literatura, „omier od 70% Kkniiževnih djela ne daje nam ni u kom slučaju pravo da olako, zbog predrasuda ili pukog neznanja prebrišemo napor i rezultate jedne korisne edicije kakva je poređ svega biblioteka o kojoj je riječ. Da izbliže pogledamo o kakvoj je to većini riječ, o kojim i kakvim piscima, kakvim to djelima: od A. Šenoe, B. Stankovića, S· Sremca, J. Kozarca. B. Nušića, J. Popovića, B. Ćopića, Z. Dizdarevića, V. Desnice, D. Đurovića, Ć. Sijarića, H. Hume, Č. Vukovića, J. Boškovskog, M. Selimovića, i još brojnih klasičnih i savremenih domaćih pisaca, do litera-

do čega je došlo kad je većina delegata postala svesna „da se na ovakav način upada u K und K ili bolie rečeno da se oživliava feudalna prošlost i kalajevština“. Tu i tamo je bilo još nekih oštriiih izraza („iživljavanie bezvezista“, baby šizofrenički ispadi“), no spor su izazvali „kalajevština“ i „KR wnd K“ metafore.

Na Simićev tekst'najpre su reagovali čitaoci. U broju od 11, XI, izazvani „deplasiranim. insinuaciiama i skrivenim averzijama N. Simića” oni su osu> dili ovakav način komentarisania, ističući da je pisac teksta ..svoilm člankom prešao granicu književnog okvira“ i da su „povampirenia k. und Kk. vie» štica i vukodlaka u interpretaciii i favorizovaniu onoga od koga se to uop-= šte do sada niie moglo očekivati“ bila vrlo deplasirana.

ıUdruženje književnika Bosne i Hercegovine, koje je Simičevim tekstom bilo najviše pogođeno. nije đozvolilo đa bude branjeno isključivo neveštim pnerima čitalaca. U broju od 18. XT objavlieno ie pismo uprave Udruženia knijiževnika Posne i Hercegovine u kome ie rečeno da Simićev napis „sadrži miz vrlo grubih i tendđencioznih formulacija. koie očigledno ne pripađaiu samo sferi književnosti“. Uprava Udruženja oštro osuđuie „meprikrivenmo igmaranisko tretiranie Bosne i Hereesovine. Ono zadire i u osporavanje nredsfavnicima ove remublike da u zajednici jugoslon= venskih naroda imaju svoje određeno mšesto i ulogu“, | „Po Novaku Simiću, Bosna i Her= cegovina zadržala je sva svoistva koja su ije karakterisnla u vrijeme Austro=Ugarske: reptblički kliuč izmišlien ie za vrijeme Austro-Ugarske. a sad se za njega valažu bosanskohercegovački pisci koji su, po niegovom tretmnmnu. „bezvezni“ i „autsnideri“, a sve bog toga što su, po usfalieno1 tradiciii Snveza književnika Jugoslavije, prihvnfili prijedlog Plenuma Saveza književnika

vesti

aktuelnosti

ture jednog Balzaka, Mopasana, Dostojevskog, PFlobera, Čehova, Turgenjeva, Gogolja, Dikensa, L. Tolstoja, Getea, Hofmana, Klajsta, Puškina, Gor' koga, Zole, braće Gonkur, V. Skota, Stendala, Golsvortija, Remarka, Pra= tolinija, Fađejeva, „Vitorinija, Diren= mata, Tvena, Bunjina, Katajeva, Koldvela, Andrejeva, Gaskara, Išervuda, Feđina, Babelja, Kenoa, Pirandela, Ivanova, Beloua, Selindžera, G. Grina, Piljnjaka, Štajnbeka, Lorensa i mno= gih drugih pisaca priznate svjetske literature sačinjen je program i plan ove biblioteke. Vjerujemo da vas je zamorilo i ovo samo dielimično nabrajanje poznatih imena naše i inozemne literature, od koih su obiavliena ponekad nekolika diela, ali činjenice jasnije i ubšedljivije govore od svih praznih mišlienia jzročenih olnko i bez pravog udubljivania u stvari. Naravno, ovim ni irdm!eka ne želimo reći da je ediciia „D*eona kniiga“ idealna, uzor obrazac DpiblioteFa ovakve vrste, sa Rkonmepcijom miecšovite, omnibus biblioteke za sve vrste čita lanca i za razne nivoe ukusa, ali teltva lPaWva jeste. sa svim svoim očevidnim rezultatima i mpPnjkavoslima, „ona predstavlja određenu driiednost u našoj, izdavačkoj .praksi i dielatnosti. Stoga, oslanjajući se na činjenice, možemo s pravom da odbacimo tvrđdniu koju je samouvjereno izrekao neki S. P. u časopisu „Stvaranie“, broi 5. 1964. godine· Ta tvrdnia glasi: „Mefnfim, za razliku od svih sličnih biblioteka (kao na primier od većine izdenia „Džepne knjige“ i drugih) ova, „Progresova“ ediciia... prezentira čtaocima samo ona diela koja svoijm kniiževnim kvalitetima opravdavaiu „svoiu pojavu“. Isf'ma, ne uopšfavaniući, S. P. ie imao pravo: „Progresiva“ edicija „Mnla kniiga“ odista je vrijedna i pohvale i pažnje. Ali ne semo ona. TI bihliotelka „Riječ i misao“ beogradslog „Rada“ takođe je remrezentativna iyborom Kkniičševnih tekstova, a nioi se pridružuju još neke novonokrenmte biblinteke. Prema tome. ni ono „od svih sličnih biblinteka“ apsolwtno ne stoii. ,

„Džemna knliga“. sa iednmom deceniiom živofa i postimutih rezultata, ato ništa drogpo i više, utrla je put

sličnim edicijama kođ nas.

Risto TRIFKOVIĆ

u Ljubliani da novi pređsiednik Saveza književnika bude iz redova Udruženja Bosne i Hercegovine“. U pismu se dalje ističe đa protiv ovog predloga na plenarnim sednicama udruženja i Saveza niko nije imao ništa i rla pisci Bosne i Hercegovine u svojim zahtevima „niti polaze. niti su polazili od formalnih prava, već od činienice da vrijeđnost'hjihovih kniiževnih dijela i učešće u savremenom Mnjiževnom životu omo gučuje i izbor ličnnsti predsiednika'Sac veza kniiževniks Jugsnslavije.

U istom broiu „Vjesnika u srijedu“ obiavlien ie interviu saradnika lista ša Stevanom Bulajićem, članom Izvršnog odbora Saveza kniiževnika Jugoslavije i čianom izborne komisiie za i?bor nove uprave na Koneresu. Bulniić zamera Simiću što ie „otvorenoi diskusiji suprostavio one poznate kuloarske kombinacije nako kongresne sale“ i što mu „barun Kalaj i religiozne predrasude koje želi da pripiše drugima postaju

argumenti“. U činjienici što su protiv Selimovićeve kandidature bili i oni koii su ie ra-

nije podržavali Bulniić viđi pokušaj da se Udrniženje kniževnilan nomalnva=– ži. Pisci Bosne i Herceeeovine po nje= govom tvrđeniu. istunali su na Kongresu u ime odbrane „.jerlnog reda. prin= cipa. prakse -koja ie dosađ vlađala u načinu izbora „predsjednika Saveza kniiževnika”.

Odgovarajući na zamerku uprave Udruženia kniiževnika Bosne i Hercegovine što je Simićev tekst objavlien kao nekn vrsta redakciishos Wamehtara, bez iknkve ograde, ređaukciia „Viesnika u sriieđu“ kaže da ie Simić povo= rio iskliučivo u svaie ime i da bi na ceo slučai mogln da se nrimeni noslovica' „Ne pada sniies da pomonri svijiet. već da svaka zvijerka pokaže svoj trace“.

Neke verke su pokazale trag, a sne ga ima dovoljno da ga i ostale potknžu, ı (L. N.)

U „ANTOLOGIJE NOVIJE NEMACKE LIRIKE“ „Nolit“, 1956), koju sw Dripremili

i preveMW MHvapn Mvamii ı Bran'mir ZlivojMno• ·

M72 malazi se Klabundova bpes= koja (u prevodu B.

vić, na str ma „Umorni vojnik“, Zivojinovića, glasi: · Zdvlen Woln lesen razlistava. Devojka ma putu Ja odmičem Dolako. Vrsta za vrstom, za glavom glava:. Bvi stoje tako.

· Da li uopšte još znam svete vođe i da selo a veče rumeno Izgara? Mene fisuće noževa bode,

i svakođnevna smrt me zamara,

U dečjim očima blistaju zlatne kiše ma rukama im kopa vina sja.

Pod drvećem hoću da usnem ja

i da ne buđem vojnik Više,

Neobična amolosiia

W Knjizi „100 majvećih djela „svjetske književnosti“ („Stvarnost“, Zagreb 1962), na str IB nalazi se pesma „Umoran vojnik“, koja (u prevođu Zvonimira Goloba, glasi:

Gola djevojčica, blijedo lišće palo

s ograde,

Stoji ma putu, ja Dbrolazim.

Svi stoje tako u redu, jeđan za

drugim.

Sto ja znam o svetim vođama

E o večernjem rumenilu sela?

Proboden sam s tisuću moževa

K umoran od tolike smrti,

Dječje su oči kao zlatna Kiša,

wu njihovim rukama žar) čaša vima. Htio bih leći pod krošnju | spavati 1 me biti vojnik više,

Očigledno je da je reč o istoj pesmi,

ali ovde ona nije delo nemačkog pesnika

Klabunda (pravo ime: Albert Henške), več jedna od pesama iz Ši-kitnga, drevne amtologije Wineskih narodnih pešama, uglavnom iz vremena dinastile Čou (1115—403, pre n.e.), što le verovatno i tačno.

A evo zašto.

U beleškama o piscima u „Antologiji novije nemačke lirike“. za Klabunda se navođi da je naročito poznat po svojim prevodima kineskih pesama, pi3 je opravdano pretpostaviti da mu je prevod mwnavedene pesme sa kineskog pripisan kao njegov original,

Buđeći po prevodima i naveđenoj Omašeil, prevodioci so se služi različitim tzvorima Ne znam sa Goleg lezika je Dpesmu preveo Golohb (sa kineskog sigurno nije), ali bih uzgređ želeo da napomenem da mi le Živojinovićev prevod ıepši:

Verulem da je ova nesvakidašmia gree ška primećena rane, ali DOŠto me Ine teresule kako je do mne stvarno došlo, molio bih ređakciju \H, loš bolie, drugo« ve Živojinovića ı Ivanjija. da kažu koju

reč objašnjenja. L. DOVNIROVIC eie:erhđHer WO Mola Je rary ia ira a Or Aar 0 KC TC run Oenaerar ii

ISPRAVKA

W 235 broju mašeg lista greškom sw obe javijene vinjete Dušana D, Dimitrijevića= TRIDA sa potpisom Slavoliuba Bogoievića, Ovim se. izvinjavamo autoru | čitaocima»

A Ca OCE

!

KNJIŽEVNE . NOVINE

'Minalıć

Dimitrijević Ređakeloni odbor' Dragan Kolundžija, Popović

8. Igmjatović, Bogđan A Protić

goslav SBtoJanović Sip,

Velimi Lukić, Wlavko (sekretar redđakelje. Oušan Puvnačić, Izet &arajllć. Pavle Stefanović mpra• Kosta #imotijević | Petag Volk,

Predrag

Beograđ. Franemnska kući račun 0 002-0 208

# |Btampa „Glas“, Beograd, Vlajkovićeva 8,

e Glavni # odgovorni urednik: Tanasije Mlađenović. Urednik: e ist izlazi svakog drugog petka Poleđini bro} 30 d. Gaođišnja tra. Tehničko-umetnička oprema: Dragomir ) ŠUROM Na i. MoazaaC U Božiđar Božović, Dragoljub e List !zdaje Novinsko-izđavačko pređuzeće „Knliževne novinee

ređaketjn Francushko #. Fel 0826 020 Eee

“1