Književne novine

LIRIKA UJ |PISEVAOJDĐUJ

PJER PAOLO | PAZOLINI |

Pjer Paolo Pazolini (Pjer Paolo Pasolini) rođen je u Bolonji 1922. godine. Sađa je jeđan od urednika komunističkog tjednika „Vie nuove“. Radi i kao filmski reditelj i scenarist, piše eseje, romane, ali je iznad svega — pjesnik. Antologičari poput Salvatora Kvazimođa (Salvatore GOuasi-

mođo) i Kritičari

Đuzepa Ungaretija Đankarlo Vigoreli

(Giuseppe Ungaretti),, kao i (Giancarlo Vigore!li),

TRenco

Tratarolo (Renzo Mrattarolo), Franko Yortini (Franco ForTini), Đyovani Momiso “Glevuamni Comisso) i drugi stavljaju ga među vođeće italijanske pesnike. Fazonijeva poezila obogaćena je životnim iskustvom. Njegov život, jedno đugo lutanje s kraja na kraj Italije, bio je tegoban; otac mi

je poluđio,

brat ubjijen za vreme rata kao partizan. U

prvih đeset Fođina (1942—1953) svoga Književnog rađa Pazolini se afirmisao kao dijalektički pjesnik, objavivši šest zbirki furlanskih pjesama. Kasnije Je objavio još deset knjiga poezije na književnom italijanskom , jeziku.

KNEZU

y RATI l se sunce, spusti li se veče, noć ima li ukus budućih, moći, popodne jedmo kišno izgleda li da se vraća iz odviše ljubljenih, vremena i nikada potpuno imatih, ja više nisam, sretan, miti da w mjima uživam, miti da zbog

njih patim:

ne osjećam više, preda Tom, cijeli život...

Da se. bude bjesnicima, treba imati mmogo vremena: sati i sati samoće jedini su mačim,

đa se oblikuje mešto, što je smaga, klomulost, porok, sloboda, da bi se kaosuw dao stil.

Sad već ja vnemema malo imam: Kkrionjom, smrti koja madolazi, u sumraku mladosti.

TAL. i krionjom, ovoga našeg ljudskog svijeta, koji kruh, oduzima siromasima, mir pjesnicima.

OTVARAM NAD BIJELIM

TVARAM' mađ, bijelim, jutrom, vonedjeljka

prozor, i Yravnodđušna cesta

krade među svojim, svjetlom, i svojim, šumovima moje rijetko prisustvo između, kapaka.

Ovo kretanje... u damima potpumo izvam vremena, koje je izgledalo bosvećemo

meni, bez povrataka i bez zastoja,

prostor sav ispunjem, mojim stamjem,

gotovo produženje života

moga, moje topline, mojeg tijela... : i prekinulo se... U jednom, sam, drugom, vyememtu,

vremenu koje YTaspoređuje svoja jutra na ovoj cesti koju gledam, mepozmat, \ w% ovom narodu, plodu drugačije povijesti...

NEROĐENOM SINU

U dnu, onoga. bijelog ovog mosta wa Tibru. završenog po katolicima da ne slažu, fašiste,

između frizova, spomen-ploča, lažnih, ostataka, i tobožnjih,

Tuševima,

grupa je žena čekala mušterije wa suncu. Između mjih, bila je Pronmca, iz Viterba pridošla, djevojčicdq, a već mati, majokretnija: potrča ma vrata mojih kola, vičući, toliko wvjerena da je Yvazočarati nisam, mogao:

uđe, smjesti se, kao dječak vesela,

š usmjeri me put Cassije, pređosmo križanje, eestom, jurismo od sunca mapuštemom,

između, gipsanih gradilišta + tripolitanskih kućeraka, ' i stigosmo ma mjemo mjesto: Viwadica,

pod, brijegom, pokrivenim, mahovinama, i škrapamoa.

Stari smeđi konj, u pozadini, ma vlažnoj travi, jedam prazam automobil, usred, grmlja, i neđaleko, tu i tamo, besel, odjeci pucnjebva:

sve je uokolo buno parova, djece i siromaha. "Tih je dama moj život, moj rad, bio u zamahu, nikakva neuravnoteženost, mikakav strah, nisu mi

prijetili

gurao sam, život godinama, DTUO zahvaljujući fizičkoj smazži,

— umiljatost, zdravlje i zamos, koje sam, dobio rođenjem, zatim, svetlošću wma, iako još mesiguram j

— ljubav, snaga + svijest, koje sam, usvojio življenjem. Ipak, prvi i jedini sine merođemi, me boli me

što mikada mećeš moći biti ovdje, wa, ovome svijetu.

———————————=

ARTS

etru ruma e are e ep aaa yeah aUM N= Ji OOM (OE kT TUR

Kuda ide roman?

POD GORNJIM „NASLOVOM najnoviji broj lista „Ar“ objavljuje, uz kraći uvodni komentar 'Kloda Bonfoa, mišljenja i pogle de o romanu. filipa Solersa i Le 'Klezia, dvojice istaknutih predstavnika najmlađe Književne gemeracije u Prancuskoj. Filip Solers je, posle prvih neuspeha da se izrazi u klasičnom stilu, objavio roman „Park“, a ovih dana ' prozu koju je nazvao „Drama“. istovremeno, on je i urednik ča., sopisa „Tel Quel“, koji je, u jed. nom trenutku, bio glavni zagovornik takozvanog „novog romana“. Le Klezio (koji ima 25 godđina) je prošle godine za svoj prvi roman „Zapisnik“ dobio nagrađu

IO

Preveo Nedjeljko PABRIO

„Renođo“, jednu od najvećih u Trancuskoj, i izazvao. pravu sen> zaciju u redovima Kritičara; sada je objavio knjigu pripoveđaka pod naslovom „Groznica“, Susret sa ovom dvojicom mladih. pisaca dao je mogućnosti Klođu Bonfoa da, bar donekle, razjasni neke probleme i neka shvatanja O savremenoj romenesknoj literaturi, Pre sto godina, kaže, u svom uvodu Bonfoa, sve je bilo prosto. Roman je bio fabula, ostvareni likovi i odblesak života u Kkretanju. Trebalo je biti Flober, pa

sanjati o romanu u kojem. se ne”

bi dog, Jalo ništa, koji, bi bio čista jezička tvorevina. Posle Prusta, Džojsa i Kafke, međutim, oblici su razbijeni i roman je do-

pio hiljađu lica. Poslednjih dva-

deset gođina promene, su još vć= će. Po završetku ·rata, Sartr ie izneo koncepciju angažovane Jiterature: roman ima svoj smisao

o PISU:

PIGARO LITTERATRE;

a azurazur uan zni azma zan ra zreILtApia Btiambl i Lorens : od Arabije

U ČUVENOJ kolekciji „Džepna Yonjiga“, koja poslednjih godina u Francuskoj postiže fantastične uspehe i tiraže, i koja obuhvata sve najpoznatije knjige, od Kklasičnih do najsavremenijih i avan-

gardnih, pojavila se ovih dana i ·

knjiga „Seđam stubova“, T. E. Lorensa, nazvanog „Lorems od Arabije“. Tim povođom. poznati estetičar i kritičar (pa i jezikoslovac) MEtiambl pravi u „Figaro

litereru“ kratak osvrt na delo i ličnost ove mnađasve interesantne pojave u novijoj po-

litičkoj istoriji i književnosti. O Lorensu od Arabije se, kaže Kıtiambl, misli svakojako; njega i

obožavaju i mrze bez mere; vole.

ga i preziru ogromno zbog njegovih- bolnih sveđočanstava o svom životu „druge Klase“ U suštini, rđavo ga poznaju. Jer, kako.se može poznavati onaj koji nosi ime Lorens od Arabije i koji je obično predstavljan kao nekrunisani kra!i i drugim kli. šeima sličnog rođa. Čak i najnoviji film o njemu, kaže dalje Etiambl, doprineo je da se samo povećaju nesporazumi. Međutim, utešno je što će ga publika upoznati preko njegovih tekstova. Posle „Sedam stubova“ sleđiće i drugi tekstovi u ovoj popularnoi kolekciji, a Galimar priprema knjigu pođ maslovom „Suštinski tekstovi T. E. Lorensa“, Ti će tekstovi biti propraćeni znatnim izborom pisama. Tako će, kaže Tilambl, prvi put u Francuskoj, moći da se đobije pravi uvid, istovremeno mwmopšten i detaljan, svih vidova „jednog genija podjednako darovitog za rat i za điplomatiju, za pisanje i za prevođenje, za tehniku i za Kknjiževnu Writiku“, Njegov genije — mastavlja dalje Etiamb1l — ne može se drukčije izmeriti nego ako se upoređi sa onim Cezara, Marka Aurelija ill Trockog (sic!), a jedino se može osetiti ako se, DO ređ drugih napisanih dela, pročifaju 1 njegova „Pisma“, tako različita po tonu i sađržaju. Bez obzira ha sva preterivanja kad se rađi. o Lorensšu obaveštajeu, avanturisti i wmpolitičaru, „Književna vređnost u spisima ovog mneobičmog čoveka, koju i Ftiambl podvlači, nesumnjivo je velika i značajna. (T. M.)

A KONYV

Nauka i poezija

„MOŽE LI naučna tema da bude predmet pesničkog đela i da li je nužno da se pesnik Dpodrobno bavi naučnim &«#znanjima svoga vremena?“ Postavljajući ova pitanja u jednom ođ poslednjih brojeva budđimpeštanskog literarnog mesečnika „Knjiga“ (A. Konyv), Ištvan Serdđahelji (Szerdahely) odgovara da unutar Drvog pitanja freba razrešiti Rkontrađikciju; kako je mogućno da pojeđina starovekovna dela koja u pesmičkoj formi raspravljaju filozofska i prirodmonaučna zna nja smatramo remek-đelima kad se, istovremeno, smatra gotovo uvređom časti ako o delu nekog današnjeg pesnika kažemo da je naučna pesma i kađ i najžešći borbenici prirodnonaučnog pogle= da na svet smatraju za potrebno da odlučno konstatuju kako im ni na pamet ne pada đa od naših pesnika traže naučne pesme.

“Ova kontradikcija Je — po mišljenju Serdaheljija — nastala iako što se u toku istorijskog razvoja društvena funkcija poezije

u osnovi izmenila. U početku društvenog razvoja literatura je

nužno nastajala u pesničkoj for-

mi, jer je stari naučnik (a i epski pisac) zbog oskudice znanja o svetu bio upučen na subjektivnija uopštavajuća sredstva poezije, a memoriranje dela koja su

se ponajviše živom reči širia” učinilo je potrebnom stihovanu ·

formu koja se lakše pamtila. A kađ je ljudsko saznanje dostiglo veće razmere, naučnik (a i epski pisac) mogao je uopštavajuća sredstva poezije i formiranje slike sveta da zameni objektivnijim i konkretnijim načinima saopštavanja koji više odgovaraju njegovom predmetu. Širenjem bismenosti, pak, stihovana forma

je w nauci i u velikoj epici por”

stala nefunkcionalna bombastika (ali je zato dobila novu funkciju u kratkim, lirskim delima, gde je svojom „akustičnom simbolikom postala jednim odđ najvažnijih sredstava saopštavanja). Kao Tezultat ovog oka diferenciranja, u našim đanima bi upravo smešno i anmahronično delovalo ako bi se neko pređao stihovanju prirodnonaučnih postavki, a ni, rimovana poezija o društvenonaučnim tezama ne bi mogla da bere fraine lovorike. -

Ali. to ipak mne znači — kaže Serđahelji — đa iz sveta misli 1 rečničkog blaga današnje poezije treba jsključiti tekovine nauke i tehnike i terminologiju kojom se one služe. Društvena funkcija poezije je — po Serdaheliju to što pesnik, ispovedajući se o sebi, o svojim ličnim doživljajima, · osećanjima, raspoloženjima, otkriva duševni život čoveka svO-

PROBLEMI

O krizi u literaturi

ZAKASNELI 24. broj ovog časopisa donosi zanimljiv članak Jana Grosmana o krizi u literaturi. Ovaj tekst mapisan je još 1556. godine i objavljen u časopi „Noveho života“, a 1964. ređakcija „Hosta do đomu“ ga je ponovo objavila zbog njegove akfuelne analize koja odražava Dpiščeve stavove o literaturi u određenom „vremenskom razdoblju, čime samo po sebi izlazi na videlo: boheđenje sa današnjim

. stanjem“ problematike o kojoj je.

TANASIJE MLADENOVIĆ, ALEKSANDAR „POPOVIĆ, LJUBIŠA ĐIĐIĆ I TVRTKO KULENOVIĆ

reč... - av

„Mi ćemo ovđe govoriti o Kkrizi kao trenutku — kaže na početku J. Grosman — s kojim se susrećemo ma stranama literarne istorije u vezi sa privređnim, društvenim „i iđejnim „prevratima gde qse jmdozrevanje razvoja suprotnosti zgušnjava u zapletene i nepregledne konflikte“ Prevratni značaj Oktobra i razvoj Ssovjeiske kulture istaći će problematiku funkcije umetnosti, pitamje njenog društvenog smisla. Gde su granice njene samostalnosti, njene dužnosti, prava. Pitanja stvaranja često postaju politička pitanja i zato literarno nigu mno> go jasna. Izgleda da su značajnu ulogu u tom periođu odigrale one tendencije koje su po prirodi bile iemđencije sinteze; one koje su pobedile isključivost 1 apstraktnost nekih eksperimenata, koje su umele svojim rezultatima, u dodiru sa životnom praksom, dati nove. vrednosti i značaje. Takve tenđencije su ođlu“ čile smer daljeg razvoja Majakovskog i mMBrehta, programsko= političkih pisaca koji su stvarali po aktuelnosti dana.

Nastala kriza nije bila katasirofa, Bila je nužna etapa. Krizu zaoštravaju tek one tenđencije koje su je maskirale određenim šemama. U tekstovima Žda-

nova ove suprotnosti rešene su

ako Služi mehjanju sveta. Ali, već 1950. gođine grupa pisaca, Nimije, Blonden, T.oran, tvrđe da literatura ne može da služi Nnikakvoj ideologiji nego samoj sebi, Negde 195. rađa se nova grupa različitih pisaca. sa istom etiketom: Rob Grije, Beket, Klod Simon,Natali Sarot. i njihov „novi roman“. Zatim se javljaju IV Berže i Rober Katrpoan koji najavljuju „roman-bajku“, povezujući u svojoj prozi realno i imaginarnmo, Izlažući svoju koncepci-

ju onoga što bi se: moglo oka- ,

rakterisati ulogom Pisca,, Solers kaže da je „pisac. neko koji radi

iznutra u literaturi“. Literatura

je ono preko čega 5Ć stvara; da

se ne uspe od prve — normalno.

ie, Što še pak tiče pozicije koju zauzima časopis „Tel Quel“, on

se, prema Solersu, izjašnjava za „.

literaturu istovremeno kreativnu i Writičku. Izgrađuje se novi od-

| bolične funkcije...

nos prema jeziku, i tom procesu treba dati svoj doprinos. Svet se menja takoreći pred našim očima, ali se ne radi o raspravljanju opštih iđeja. Literatura je dužna da asimiluje ovo rađikalno menjanje sveta i nama se čini kaže. Solers — da je skanđalozno 'da ni Marks, ni Frojđ, ni Niče,

. ni Lotreamon nisu danas asimilo-

vani odđ strane Kknjiževnika. Na pitanje zašto je svoj novi roman pkomponovao kao pesmu u 64 pevanja koja su istovremeno i metafizička razmišlianja, tako da se dobija utisak da između romana i poezije nema granice, Solers je ' odgovorio: „Roman „Drama“ je roman poetske funkcije ili sim„Drama“. je roman i zato što imam utisak da” pričam ono Što je ljudsko, biće danas. Prisuinost dela je ovde” egzistencijalna stvar. Niče je BO. vorio: Treba uzeti telo.za vodi-

ga vremena. Naučna dostignuća koja su u svetu misli ođređenog

vremena igrala važnu ulogu i oni

tehnički produkti koji šu prirodni delovi čovekove okoline, ne samo đa nisu strani svetu motiva poezije nego su čak i njegovi nezamenljivi delovi, Motivi toka misli i sistema upoređenja pesme koja govori o osećanjima modernog čoveka treba đa budu moderni misaoni i predmetni elementi novog veka, kao što neminovno zastarelo i konzervativmo deluje pesma koja, ođričući se ovih, svoj sistem upoređivanja i svoj tok misli ziđa iz sterilnih ili konvencionalnih elemenata (pa i tad ako rečima želi đa bude proglas najmodernijih iđeja). Ako pisac svoje delo ispuni elementima koji nisu dovoljno poznati u društvenim „razmerama ili bez mere. prepuni svoj istih raznim stručnim izrazima, lako može da

ı zaluta u odbojnu originalnost i

upadljivu želju za senzacijom. Posle ovakvog razmatranja Serdahelji zaključuje da je loš pes-. nik onaj koji peva o naučnim pitanjima, ali da ne može da bude zaista dobar pesnik onaj koji savremene maučnotehničke misli i pojmove izbacuje iz svog pesničkog arsenala, — pa kaže da iz ovog logično sleđi + odgovor ma drugo “postavljeno pitanje: naravno potrebno je đa pesnici znaju dostignuća svoga vremena, među koja, spađaju znanja društvenih, prirodnih i tehničkih nauka, jer je nezamislivo i Fotovo nemogućno da neko u današnjici bude zaista veliki pesnik bez Dpoznavanja svih ovih nauka. (A. P.)

tako da je iz opštih temelja izveđem približno tačan mođel literature — koji svojom beskompromisnošću prema ideji, odgovara shemi — i koji postaje obavezan za praksu. Kritika Ždanova je napađala pre svega kKritičke vrednosti avangarđe, jer su svojom stvarnošću negirale apsoluinu vrednost sheme. Kritika je bila nepoverljiva prema inđiviđualnosti a naročito prema idejnim „„bekstvima* i svim onim eksperimentalnim odđnosima koji su bili u raskoraku sa dogmom. Potpuno „zagušenje stvaralačke uloge Kritike pokazaće se posebmo u odnosu prema Zapadu. Pisac ovog članka kaže đa je jasno "da je "egzistencijalizam dokumenat Mrize francuske literature;

"Zbog 'vojćč osetljivosti, on je 1

posredno dokaz razvoja socijalizma i naprednih pokreta. Istrajnost u mmepreciziranju poimova kao što su: realizam, čovečnost, stvarni lik, idđejnost, umetničko majstorstvo opet je ,jedna od značajnosti shematizma. Što se tiče poezije, ona je ušla u svoju „opštu tendenciju“, ne dajući ništa novo od dovršenog pesničkog jiezka pre rata. Njena glavna karakteristika je bila jednoličnost. U savremenoj literaturi mlađi pesnici se ničim ne mogu bporediti sa pesnicima predratne avan– garđe.

Budući istoričar, kaže na kraju Grosman, moraće da razume tragične protivurečnosti između patosa uopštenih mačela i njihovih izopačenja u praksi. nBuđući put mora biti razbijanje sektaštva, oslobađanja povezanih sila koje koče, upoznavanje problematike moderne literature i ispitivanje smerova i ciljeva avangardnih pokreta kojima, se mora dati mesto u sklađu sa sađašnjošću. Tznadđ svega treba se zamisliti nađ uporednom metođom bez koje se ne mogu sagleđavati ni novije teme: socijalističke poezije i drame. Jer krizu niko ne može preživeti umesto nas, da bi nam zatim dao rezultate. (LJ. Đ.)

ča. Ne treba zaboraviti da maše telo „govori“ stalno, za vreme spavarija, u snu, prilikom percepcije... Limearnim „pisanjem pokušao sam da nađem poklapanje između kretanja rukopisa. i čitanja... Knjiga treba da služi neuslovljavanju onog koji je piše i onog koji čita“.

Le Klezio pak, sa svoje strane, ma pitanje šta misli o takozvanom romanu-bajci, i O tome da se po gđegde i njegovom romanu „Zapisnjk“ priđaje ta etiketa, odgovorio je sleđeće: „Priznajem da ne poznajem ovu etiketu,.. Ako bajka podrazumeva moralizatorske zaključke, ne. Što se tiče alegorije, zar čitav roman njje: alegorija?“ Na primeđbu da u svojim ftekstovima upotrebljava i kolaž kao metođ i da citira ćak i obične" afiše, parole, sirove tekstove, članke iz novina, u čemu podseća na Dos Pasosa ili

TL BARETTI

Italijanski pesnici XX veka

POD OVIM naslovom objavljeno je neđavno drugo izdanje jedne veoma ozbiljne anto'ogije savremenog italijanskog pesništva koju je priređio Trančesko Lala. O tom dđopunjenom i popravljenom izdanju piše Fmco Panareo u levičarski nastrojenom napolitanskom časopisu „IL MBaretti“. U uvođu on govori o modi pravljenja antologija u našem vremenu, o tome kako če možda sutrašnji isto ričari književnosti tvrditi đa je naše vreme bilo vreme antolomija: poezije ili proze, grupa ili tenđencija, ograničenih na jedan manji odsečak vremena ili onih koje obuhvataju celo polustoleće, Antologije poezije, češće nemo proze, pređstav'jaiu zaprvo stavove, predstavljaju poetike njihovih sastavljača. Ponekad su đegenerisane u jraze besničke mođe, ali u svakom slučaiu ostavljaju istoričarima sutrašnjice sliku jeđne atmosfere traganja. Svaka antologija savremene italijanske poezije, počev ođ one

malkijeve „Peze d' apmnopmlo“ ix 4938, pa sve đo ove T.aline, pređstavlia zapravo jeđnn dokumenat o Writičnoj i burnoj klimi našeg vremena.

T,ala je nastojiae da načini jed. nu „objektivnu“ antolorjiiu, da da „jednu horalnu karakterireolju poeziie XX veka“, pođrazumeva> jući iza svakoga pesnika ili grupne pesnika jeđan ukus i jedmo Traspoloženje. Prihvatanje takvom metođa po kome bi jeđan vesnik ill grupa pesnika predstavljala n& primer gKrepuskularizam, druga futurizam ili hermetizam itd. podrazumeva opasnost đa se BVe 5Veđe ma jednu igru, zanimljivu svakako, ali koja bi ipak osftnln smo igra, i koja bi mogla da đefor~

miše ceo lik savremene poezije, kao i pojeđinih poetika. Tzpleđa đa je Lala izbegao toj opnsnosti zahvaljujući pre svega ipak ieđnom subjektivnom stavu, jače izraženom u ovom đrugom izdanju, po kome je čitavu savremenu italijansku poeziju od vaskolijanskog iskustva do naših dana sVCO pod zajednički naziv-

mik dekađenmizma.

Za svakog #ntologičara savYemene poezije jeđan od naivećih problema Đesumnje je: odakle početi? Dok je u prvom izdnnju počeo sa Gocanom, u ovome La1a obuhvata i D' Anunmcija i Paskolija, zaista prve italijanske pesnike Koji su, makar i na svoj često provincijalan način, uveli u italijansku | poeziju moderna iskustva Moja su već postojala u drugim evropskim literaturama. Toređ njih, Lala uvođi u ovom izđanju još i Marija Lucija kao i Pazolinija. Panareo smatra da je Tala uspeo, svojim insistiranjem na kvalitetu, đa stvori „jeđan ro» man duše dvadesetog veka iz Tečem u majvišem, poetskom izrazu“. Sam T.ala kaže đa je njegova antologija roman sa mnogo ličnosti, đakle „horalan roman“. Panareo zamera VLali što mije u 'antologiju umeo Marinetija i druge neke pesnike. Odđobrava ratke komentare sastavljačeve uz pojeđine pesme koji, ne samo što otkrivaju ukus koji ga je vodio,

nego i pomažu čitaocu koji nema

mnogo dođira s poezijom, bude u njemu rađoznalost i želju da bolje upozna pojeđine pesnike.

(T. K.}

nadrealiste, T.e Klezio je odgovorio đa je fasciniran svim što je mapisano i da roman treba đa približno naslika stvarnost, a Oon3 je sačinjena, kao što je pozbato, i ođ klišea i stereotipnih fraza. Mnoge rečenice nam dolaze iz naroda i narodnog rečnika; to sve ne spada u literaturu, ali je pisac dužan da ih povrati u život. Neke pesme Mišoa izgleda kao da verno prevođe mešavinu vulgarnih pmreči, izvesni tekstovi Kenoa kao da dolaze s magnetofona koji je bio svestan uloge reči u društvu. Roman je u krećtanju otkad Postoji... A sa aktuelne tačke gledišta, ono što dominira fo je skoro naučna "'tenđencija da se objasni šta je to čovek u društvu.,. Izgleđa da idemo, najzad, ka totalnoj literaturi koja neće biti ni potbuno roman, ni potpuno pesma ili esej.

(T. M.)

KNJIŽBVNE NOVINE

595