Književne novine

Naštavak sa 1l. sttane

„Druže uredniče,

/ !

U martovskom broju Dela objavljen je esej Bore Ćosića Dečja poezija danas. Esej je, kako autor na= vodi, predgovor za Izbor dečje poezije koji jć priredio za Srpsku književnost u 100 knjiga. Priređivač govori u njemu o merilima bo kojima je sastavljao antologiju i o svojim shvatanjima dečje bpoečije. Pošto je izneo razloge koji šu ša wopredeljivali za izbor koji je učinio, Bora Ćosić čini i otvoreno priZnanje o mjegovoj jednostranošti i subjektivnosti: „Ovaj izbor — kaže autor —- iz svih navedenih razloga svesho je jednostran (spać, B. ĆČ.), namerno sveden, smišljeno „nepravedan“ na jednoj a istovremeno „popustljiv“ na drugoj strani“, Preciznjji sud o vlastitom delu ne trećže mi zamisliti.) Ji

Međutim, šta su ošnovne koncep+ “cije Srpske književnosti u 100 knji-. ga? Da li su njeni inicijatori saglasni sa pojavom ove vrste? Da li ı okrilju biblioteke koja treba da odabere najbolje srpsko štivo 6d početaka pismenosti do danas, mogu da imaju mesta ovakvi izrazito subjektivni izbori? (Subjektivne antologije 'šu šanse koje su dopuštene i potrebne u kolekcijama specijalnijeg tipa. "Nikako se, po našem mišljenju, ne mogu uključiti u. panoramu koja računa sa književnoistorijskim karak terom bez kojeg se koncepcija Srpske književnosti u 100 knjiga ne može ni zamisliti). ·

Potpisani nemaju pravo đa ulaze u valjanost i opravdanost izbora Bo?fe (Ćosića, koji je još u rukopisu, iz prostoš razloga što nisu rećenzenti. Ipak, jedno pravo imaju.

To je Đravo da ukažu na jednu omašku koja menja koncepcije Srpske književnosti u 100 knjiga. Omaška proističe iz priređivačkog sta va da bude u svom izboru „svesno jednostran“, što mu, između ostalog, daje priliku da ignoriše vređ nosti knjige pesama Miroslava Antića Poslednja bajka (Dnevnik, 1964). Ta je knjiga, druže uredniče, dobila 'Oktobarsku magradu grada Novag

-}-. Sada za 1964. godinu, štampana. je i 'rasprodana u. neuobičajeno velikom ·

tiražu/'a u kritici ocenjena sa priznanjem, U našim listovima nedavno je objavljena vest da se knjiga pre= vodi na ruski. Sve to, naravno, ne bi morali biti presudni razlozi kojima bi se rukovodio i Bora Ćosić kao priređivač antologije. Ali pot= pisani su, po svom poznavanju Srpske dečje boezije i po dubokom. uverenju đa su pešme Miroslava Antića jedna od istinskih vrednosti te 'boezije, ubeđeni da bi izbor, koji bi „'gaobilazio i eliminišao jednu tako osobenu pojavu u svakom slučaju bio oširomašem. (.. .)

Molim Vas, druže uredniče, da ove pismo shvatite kao pokušaj da se blagovremeno, pre štampanja knji še, pruži mogućnost redakciji Srpske književnosti u 100 knjiga da ispravi jednu svoju omašku. Dečja poezija Miroslava Antića zaslužuje svoje mesto u objektivnom pregleđu srpske književnosti, ukoliko ređakcija na čijem ste čelu, ne smatra za potrebno da fomove ove edicije poveri krajnje subjektivnim, „jednostYyanim“ izborima, (...)“

„NAPOR I REZULTAT“ MIODRAGA MAKSIMOVIĆA

Dr MILAN DAMNJANOVIĆ zamolio has je da objavimo sledeći tekst koji je, prethodno, uputio ređakciji „„Izraza“, ali koji nije objavljen. Objavljujemo Damnjanovićev tekst, 5 obzirom da je njegova kritika· knjige Zorama Gluščevića objavljena u mašem listu: :-

„U broju 1/65 objavljen je u čar

sopisu „Izraz“ članak M. M. bod naslovom „Napor i rezultat Z. Glušče'vića“, Pošto članak nema nikakvog . Nritičkog smisla, ali je zato Otvoreno zlonameran, molim ređakciju „Izraza“ da javno obrazloži svoj stav kojim podržava svoju odluku o objavljivanju navedenog teksta. Dva "osnovna pitanja freba yYazjasniti:

1. kako redakcija „Izraza“ prihvata činjenicu da M. M., karakteri'šući situaciji u našoj književnoj

kritici i pozivajući se na moral, pri- ·

· mitiće navodi B. Živojinovića i meme, iako ja nikad u životu nisam napisao nijednu književnu kritiku, n Živojinović, takođe nije književni

kritičar, već istoričar literature i prevodilac; fi; s (Mastavak ma 9. strani)

s i 2230] :

* . , .

1 Ojoatranac a #4 du POŽVILU =ody+Ve

1

..)

Li

| NEĆU PISATI O SRBI...

NEĆU PISATI O SHBI

'RI TONE KNJIGA

Kosta TIMOTIJEVIĆ

KADA JE, jedne letnje noći 1947, moja brigađa stigla na prugu Šamac — Sarajevo, železnička stanica u Zenici bila je pusta. Poslali smo izvidniću da nađe nekog madležnog, a mi smo oštali u furgonima da sačekamo i još malo odspavamo. Posle ko zna kolikog vremena prvi kontakt je bio uspostavljen. Iz stanične kanceJarije čuli smo sanjiv glas: „Halo, Glavni štab!... Ovde stanica... Glavni štab, je P me čujete?... Dovezli su fri vagona stuđenafa...

Tađa mi je prvi put sinulo da se studenti mogu meriti ma vagone. Kao ugalj.

Ko to jednom, rano u životu, pojmi i primi kao dokaz đa je sve na ovom svetu relativno, neče se kasnije iščuđavati kad sazna da neko negde meri na kilo ono što se inače računa ha komad ili obratno.

Navikli smo -—— valjda zato što se više mu-– vamo po knjižarama i bibliotekama nego po otpadu — da se knjige broje na knjige (sverala vest u „Ekspres-Politici“ (18. III). da se

ina stovarištu”novbisadđskog preduzeća~Sirovi- ·

ma“, inače specijalizovanog za promet starim ogvožđemwei Mrpama, nalaze triwftone klasika i

savremenika mađarske i jigošlovenSške knji“ '

ževnosti.

U stvari, to ne treba da nas šokira nego da nas raduje. Knjiga na komad danas košta po hekoliko stofina ili hiljada dinara. A na novosadskom otbadu, #de kilogram hartije staje sto dinara, Ćosićeve „Korene“ možemo dobiti za 20, Krležinu dramu „U agoniji“ za 8, a Goranovu „Jamu“ za 5 dinara. I to, kako veli „Ekspres“, na bezdrvnoj hartiji, & mnajfinijoj opremi. Takve jeftinoće još nije bilo!

Samo, ko misli da uluči ovu priliku, neka požuri — bre nego što piljari pokupuju najbolje knjige za svoje piljarske potrebe. Ovo je možda jedinstvema prilika, jer ko zna kada će opet neki izdavač poći za primerom novosadskog „Bratstva i jeđinstva“ pa budzašto teslimiti otpadu fri tone knjiga sa svoga lagera. Sve je, doduše, moguće, ali čovek na. takav okazion nikad ne može sa sigurnošću da računa, Zato navalite sada. Isplatiće vam se i vozna karta do Novog Sađa i nattag — ako samo stignete pre kiše.

Šalu na stranu, Iz „Ekspresove“ vesti ne vidi se da li je izđavačko bređuzeće „Bratštvo i jedinstvo“ u likviđaciji, ili je u pitanju neki za laika nešhvatljiv izdavačko-finansijski potez. Možda će znalcima operacija takve vrste naivno zvučati pitanje: otkud to da se knjige štampane prošle i pretprošle godine već šalju na otpad, kao da su Janjske ili preklanjske movine? Ji: zar se po toj otpadmoj ceni ie iste Knjige nisu mogle rasprodati na uličnim štandovima, ili, još bolje, bibliotekama koje ionako ne znaju kako da dođu do knjiga? Ili: kakvo ·je to književno-izdavačka politika da „Forum“ upravo u ovom trenutku štampa u deset hiljada primeraka Šinkove „Optimiste“, a „Bratstvo i jedinstvo“ svoje nerasprodato izdanje to istog romana baca kao ukvaren paradajz?

Poznato nam je da banke tretiraju knjigu Pao kvarljivu robu i da uskraćuju kredit izdavačima koji neprodate knjige drže u magacinu. Ali zar je u odnosima banka-izdavač već dotle došlo da se lager mora prekonoć likvidirati pretvaranjem tri tone finih bezdrvnih kla-

Mohllicajac.

867 ovih dana. pojavio Crno; 5 humorističkoj reportaži, nego u ozbiljnom spolj-

sika i savremenika u pulpu za prerađu? TI je li to tako po sili zakona, ili po volji banke, ili po slobodnoj odluci upravnog odbora i rađničkog saveta? Šta je to u našem današnjem sistemu što diktira (ili u najmanju ruku dđopušta) takvu sudbinu knjiga?

Pobeda narodnog jezika

Decenijama smo pisali inžemje?, m rSOEaa imžinjer. Ne znam je li za to bostojalo neko pravilo, ali su lektori i korektori dosledno prepravljali i u e. Sada su, prema novom pravopisu, dopuštena oba oblika. Jes da to nije strikino pravopisno pitanje (kao. što nišu ni neka druga, presuđena pravopisom), ali su sada bar pred bogom i ljudima oba oblika ravnopravna. Govorni oblik izborio je sebi mesto u književnom jeziku. Sto godina pošle Vuka, to: je još jedna mala pobeda narodnog jezika.

Ali borba se nastavlja. Tako pišemo međicina, a govorimo medđecina; pišemo buteT, a govorimo puter; pišemo. milicioner. a govorimo.

Ovaj pošledi

nopolitičkom izveštaju „Politika“ (6. III) javila je u naslovu da je „u demonstracijama ispred, ambasade SAD u Moskvi povređemo mekoliko milicionera“, a u tekstu da je povređeno „nekoliko milicajaca“. Pošto se ovaj drugi oblik (u raznim padežima) ponavlja u tekstu izveštaja ravno jeđanaest puta, očigledno nije u pitanju omaška nego svesno nastojanje da se govorni oblik iz narodnog jezika uveđe u književni jezik. Možda nije daleko dan kada će pravopis (mađa mu to nije ni delokrug ni mamena) u nekom novom izdanju sankcionisati reč milicajac i samo će se još puristi i konzervativci držati arhaične varijante milicione?. Razume se, fime razvoj jezika neće biti okončan. Novi govorni oblici javljaju se sva ·

· kodnevno i oni najvitalniji, najnarodskiji me-

đu njima, snagom prakse ulaze u fond književnog jezika.

Budućnost reči milicajac u stanju smo da predvidimo — zahvaljujući onom dnevniku vođenom 2065. godine, koji smo jednom. prilikom već citirali. Autor tog dnevnika imao je običaj da prepisuje zanimljivosti iz novina, pa se fako pod 20. martom 2065. nalazi sledeće:

„Borba—Politika“ beleži: DVA MILICAJCA POVREĐENA U GUŽVANJCU. Juče na Stayom (suyčinskom) aerodromu, prilikom, dočeka bortugalijske delegacije, a obzirom, lepog vremema koje je uslovilo prisustvo mmogob?ojne raje, došlo je do nemilog gužvanjca u kome su povređena dva cajkana. Nastojeći da zaštite prisutne budže i šrafove od, rađozmale aje, micoši su napravili kordon. Nekoliko majnasrtljioijih Ya loletnih, tinejdžera izazvali su tabanje. Izgredđmici su spapštemi i verovalno će otići ma badinac, a, orgami su zadržani na lečemnjw. Naknadmo je utvrđemo da je prilikom, ovog događaja jednoj prisutnoj publici pevnuo novčamik,

Autor dnevnika ispod ovog citata dodaje:

Dokle ·'će konzervativci fovorizovati aThaižme kao Što su „milicajac“ + „gužvanjac“? I gde se samo reporter setio davno žaboravljene Teči „padinac“ da njome označi dom, kulture? KRyajnje je vreme da novine počnu da pišu sav”ećmenim, jezikom. ; j

NOVI BROJ ČASOPISA „LE LIVRE SLOVENB“

'POČETMKOM marta izišao je novi broj časopisa „Le livre slovčne“, obeležavajući drugu godinu izlaženja, Štampan na frandćduskom jeziku „i namenjen u prvom ređu inostranoj čitalačkoj publići, časopis je tehnički veoma lepo opremljen i štampan na finoj bezdrvnoj hartiji. Publikacija „Le livre slovene“ zamišljena je kao informativni bilten o slovenačkoj literaturi i pokrenuta je s ciljem da se slovenačka knjiga populariše u inostranstvu. Izdavač je Društvo slovenskih Književnika.

Kao uvodni tekst najnoviji broj „Le livre slovčne“ donosi esej Božidara Borka 6 Mišku Kranjecu. O Trancu „Prešernu piše Yilip, Kombatovič-Kalan, 8

Bratko Mreft o Kopitaru i Miklošiču. O Betovenu u Ljubljani objavljen je tekst Dragotina Cvetka, Štampani su, osim toga, prozni tekstovi Miška Kranjeca. Milana Šege i Smiljana Rozmana. Pored stihova Prancu Prešrenu piše Filip „Kumbatovič«Kalan, a francuskom jeziku, „Le livre slovčne“ donosi stihove slovenačkih pesnika preveđenih na engleski (Cirji Zlobec, Matej Bor, Kajetan Kovič), nemački (Edvarđ Kocbek) i italijanski jezik Levec, Ivan Minatti, Kajetan Ković, Marijan, Kyaniberger, Fdvard Kocbek, Dane Zajc, Saša Vedri, Tone Pavček, Ciril Zlobec, Ivan Minatt' i Jože Uđovič), ·

bi dj (BasnsnusaB4u n SRB 88 BR M E i: 8.88. “8. 6.3 13 1314 4.8 Ga i at» et 63 3 14 (ai IS Zaiiu8 (Lt Va 0 i: 128.423 fa 38 1 138 3 ia taa za ia ny r3 ta VI (aua tp ai8 sela ista iiT ai itaty ita t21E SG idi Ga aa NAR ma a suZARA Su Aa 3 a sazuzuaaRuNWNAZH sauruRHMMSBRGWGNAMNSBSMUMENEEA EH!

(Cene Vipotnik, Peter

PAPAJAP APR TERRAYRRRHRRJINEII NRNULRTAJGySJVJJA Rod TOS} U:YKOAI1U čO–cmue(0%070D“Z1 LZ08g s. TZ 0 /ZućUVuć-001UZ:Cr/—jlGOGOVGOGAA VJ JGIAGARAAJGAIGNUAGJOSLG"G:>SUOZđ)OeIOel)dĆ:SdJ74JOOju]leGUuVZ GOM0AAGJĆ r]Z7 41717Z7/07"701–77/01“"77/0“""7%" "7"

ŽIVOT OKO NAS +

a MM

{Naja igahtd

Ljubiša MANOJLOVIĆ Govorimo

SA. ZNATNIM zakašnjenjem saznajem da me je na redovnoj godišnjoj skupštini Saveza udruženja boraca Srbije održanoj u Beogradu 26, decembra 19604. jedan. od beogradskih delegata (Dužan Azanjac) više puta meprijatno spomenuo. Učinio je to povodom «moje beleške koja je, pod haslovom „Vaspitavajmo ljude“, izišla u ovoj rubrici („Književne novine“ od 27. XI 1964.). ; |

U belešci „Vaspitavajmo ljude“ bilo, je reči” o protestnom pismu Sekretarijata „Predsedništva Saveza udruženja boraca narodnooslcbodilačkog rata grada Beograda „Susretu“, listu Gradskog omiteta Saveža omladine, a povodom „Susretove“ kozerije o maršu u Wtast oslobodilaća Beograda. O kožeriji sam kazao da je ona, kakva je, dojšta mogla biti povod da stari drugovi iz beogradskog Sekretarijata Saveza udruženja borac4 prigovore mladim drugovima, kažu im đa takve manifestacije ipak — kad su i za kritiku -— zaslužuju kritiku sa više pažnje sročenu. Međutim, nisam se složio, a ni sada se ne slažem, da je povodom nepažljive kozerije trebalo, kao što je Sekretatijat učinio, optužiti omladince za insinu acije. i

Na godišnjoj skupštini Saveza “dudruženja boraca, Dušan Azanjac, po stilu — rekao bih +jedan od pisaca ovog u najmanju ruku ne mnogu spretno sročenog Sekgretarijatovog protesta, obavestio je ugledni skup kako su povodom OVDE nemilog slučaja drugovi iz Sekretarijata Saveza boraca razgovarali sa drugovima iz Gradskog komiteta Saveza omladine. ı :

„Niko — ističe Azanjac — nije anonimnog bisća pomenutog pamfleta i redakciju „Susreta“ okarak-, terisao zbog pomenutog pamfleta kao svesno zlonamerne ljude već kao apolitićne ljude bez osećanja mere i odgovornosti, opterećene trulim liberaliz» mom i nama tuđim uticajem“, il

· Kako Azanjac može da izmiri ovu navodno Uus» meno izrečenu ocenu o mladim ljudima kao hezlonamernim sa pismeno iznesenim mišljenjem tog. istog Sekretarijata.o njihovim zlim namerama („in-. sinuacije“) valjda. će on sam najbolje znati. "lek, zato što sam se zalagao baš za OVu prvu ocen! ovu za koju Azanjac tvrdi da je od strane Sekretarijata učinjena usmeno, a borio se proliv One druge ocene o omladđincima koju je Sekrelaıijat Sa veza udruženja boraca Beograda napisao i u „Su“ snetu“ objavio, Azanjac je, na skujštini, 0O5uo na 'mene svoje kamenje. l

Zbog prostora ne mogu da navodim š tu uzgred o meni i mom pisačkom po čeho. Preneću samo zavržni stav iz OVOg Da bih, pošto sam i sam lan Saveza udruženja boraca, recimo, aoprineo akcjji na koju 56 bu poziva: „Boračka organizacija Beograda pisanja Ljubiše Manojio test „linjiževnim novi odgovora. poslali SW. SLULGTILL JjacDACI, UITMG QM i4l,ić su članovi SUB NOM? Zai nije, hova dužnošt da u duhu Blatula 308 NOJ samo SUB NOR, reaguju. svojim dopi vakve pojave? Oni su to du nim, a ne samo političiurm di laze u raznim institucijama nog života, u mnogim redacij ba da deluje i SUB NOR,

nije povodora

}i}

„COO a) NY RA

i TOB

aktivnost njenih članova, u ma delatnosti ne samo Jedne od n r:0-političkih. organizacija već i celokupne naše #QCijalističke demokratije. Zašto bi se pcri!l.ka organi“ zacija kao forum umpužtala M polenjikiu sa. redakcijama i pojedinćima i kao foru sć mešala u stvari koje še mogu aešihi na pini ji na iin svesnim delovanjem čianoya SUN NOR kao „građana, aktivnih graditelja socijalizma, kao članova SKJ itd. Na ovom , mesi ivueba otvoreno reći da oni u tom puegledu iioraju

više učiniti, bar onoliko koliko SUM, MOR čini u rešavanju njihovih socijalnih i drušib, pltanja, Prava i dužnosti svih članova SUB NOR jasno su određeni statutom SUB. NOit koji,ušvajb .cijgeve Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije

· i svojim radom doprinosi mjihovom ostvarenju, Ovim sam, mislim, istakao i vinjenicu. da, ni u negovanju i nastavljanju revolucjonarnih tradici-

ja NOB SUB NO nije sam već je to sliva ćitaVe naše zajednice i svih društveno-političkih. organizacija“. Mislim da je ovo, ipak, u osnovi, sve povodom jedne moje beleščice u „Književnim novinama“, težak zadatak koji Azanjac dodeljuje svim, cčlanovima Saveza udruženja boraca i. čitavoj „našoj zajednici. Ako je oh, kako rekoh, da mi se čini, jedan od tvoraca onog Sekretarijatovog nespretnog pisma, bilo bi normalnije da ga sam od.mojih primedaba brani. I to da ga brani gde šam, pri'sutan, a ne gde nisam i kad ne mogu da se suprotstavim jednom iskrivljavanju. Kako ja sad da nađem sve one drugove borce koji su pridustvovali godišnjoj skupštini Saveža udruženja boraca .Srbije, do čijeg mi je mišljenja veoma stalo, kako.da im objasnim da do njihovih ušiju, preko Dušana Azanjca, nije došla moja prava reč nego nešte deveto? \ 1: OU

Desetinama godina ja profešionalno upotrebljavam ljudsku rel: Nikad se njom nisam koristio da bih prerušio svoju misao. Pa ne mogu đobustiti ni drugome da od moje reči čini takvu zloupotrebu,

Evo kako Azanjac, na primer, radi. o,

On obaveštava skupštinu da sam ja dao negativnu ocenu Sekretarijatovog protesta „zad#žavajući se na istrgnutoj bezazlenoj rečenici pam/lečta“. Ta rečenica u „Susretovoj“ kozeriji glaši: „10 časova. Neko govori. Niti ga vidimo,.niti čujemo“.

Da bih, pošto sam i sam član Saveza druežnja kazuje nešto što nikoga ne bi moglo da vređa.

Ja sam je naveo tako bezazlenu baš zato što je ona u Sekretarijatovom pismu (iza koga ja stalmo vidim i govornika Azanjca) dobila gromoviti. komentar: „Nije na Banjičkom visu, Košutnjaku, Torlaku, Konjamiku „nešto neko govorio“ već su četiFi narodna hercja — Metiri komandanta prroslavijenih divizija koje su oslobodile Beograd evocicale #90 je uspomene na slavne dane borbe za.oslcboćenje Beograda...“ ; j Kv ' Pa zar tako đa razgovaramo?

\

· KNJIŽEVNE NOVINE