Književne novine

KOVINA

U NAS NIJE običaj da se piše o delima objavljenim u novinama ili i:asopisima. Pored ostalog svakako i zato što tih dela i nema mnogo: SVI naši pisci, pa i najmjađi koji tek ulaze u književni život, grozničavo pripremaju zbirke pesama i pripovedaka, irpajući u njih sve što su napisali. Pored Miroslava Krleže, koji u zagrebačicom Forumu već mekoliko godina u nastavcima štampa roman „Zasveve“, ne žureći Gs ga izda kao knjigu, Miodrag Bulatović je jedan od retkih koji i danas svoja dela u celini prvo objavijuju u časopisima. Njegov novi roman „Heroj na magarcu ili Vreme srama“, koji je objavljen tokom „-ošle godine u dvanaesti brojeva Savrememnina, i koji, začudo, još uvek čeka izdavača, poznat je samo relativno uskom krugu Uitalaca Jednog mesečnog književnog kasopisa. To je, bez sumnje, i uslovilo izvesnu komotnu nezainteresovamost kritike za majnovije i, u izvesnom smislu, najzrelije delo pisca 'ome je, izgleda, palo u deo da bude priznatiji i poznatiji u svetu nego kod svoje kuće.

U dosadašnjem književnom opusu Miodraga Bulatovića roman „Heroj na magarcu ili Vreme siama“ odnavava pocetag. Jeane move 8vuvaraijac..e etape, delimično nagoveštene u prethodnom roma nu „Crveni petao ıevi prema nebu“. Izvrstan slikar posuvraćenih naravi i grotesknih likova koji su nalik na itrolove iz Swandinavskih pDajki ı na iskežeme seljake sa nekih Brojgelovih slika, pravi majstor almolsere i situacije, Bulatović se još u „Crvenom petlu“ počeo da oslobađa simbola i metafora kojima je u početku njegova proza bila preplavljena. Simbolizam njegove literature dobijao je tako dublje znalenje: ona je postajala neposrednija, živoinija,.istinitija, 5l10bodnija od veštačke kombinatorike, knjiškog intelektualizma i nameiljive ekstravagantnosti. U romanu „Heroj na magarcu ili Vreme srama“ Bulatovićeva fraza gotovo sasvim je očišćena od knjiškoga nanosa. Živ i životan, svet njegove proze sada je sasvim. opipljiv, realan, stvaran i uverljiv, ostvaren plastičnim slikama i mmnoštvom živopisnih boja koje naglašavaju piščevu sklonost ka groteski i karikaturi. Preuzet na samome izvoru, taj svet je samo viđen iz jedmog neobičnog i neuobičajenog ugla. Sve što je u njemu prceuveličano, pojednostavijeno i prenaglašeno, zasnovano je na realnome iskustvu, koje pisac danas slobodno prihvata kao osnovu ma kojoj gradi svoj Mudnovati svet. Mnoštvo metafora i simbola iz ramijih Bulatovićevih Knjiga u „Heroju ma magarcu“ zamenjeno je hiperbolom, koja je pisca još više približila njegovoj davnašnjoj, ranoj sklonosti — naturalizmu.

U žiži Bulatovićevog interesovanja i dalje je, kao i pre, suiudi, pijani, podivljaii „svet, prepun sitnih i niskih strasti i nagona, bludničenja, izdajstva, podlosti i mržnje, svet „za „trane zla“ od koga pisac, naglašavanjem tragikomičnih situacija, stvara idealnu osnovu za jednu u pimom smislu ireči osobenu i autentičnu literaturu, koja kao najizrazitiju vrlinu nudi oporu draž svojevrsne crne satire. Donkihotska figura

uuu puIGIIuIiuua eri uarerımmamuuuuuuuu mezar sap auuu LALA Su „iu uuu ap mira iu uuu manu manmu u uuuuuu uuu mup nama gnu prunirrurrmuepmmmn nera kiumeI|

NAD KNJIGOM Milivoja Slavičeka „Noćni autobus ili naredni dio cjeline“ nadvija se pitanje koje je, reklo bi se, osnovno inspirativno izvonište ove poezije: „Ali u kakvom mi to, postojaniu živimo?“ Stihovi sabrani u Slavičekovoj na,novijoj knjizi imaju oblik manje-više direkinih oagovora na ovu egzistencijalnu zagonetku. Mesnik njenom rešavanju pristupa sa izvesnom blagom prezigniranošću čiji se koreni prostiru u nataloženim iskustvenim naslagama, koje su se u njemu kristalizovale kao sumorna i nemila, ali neotuđiva, neminovna. i jedino prihvatljiva živoina filozofija, istina do koje je došao „baveći se mislima o izvjesnim stvarima života na ispucalim pločnicima“.

Po Slavičeku, čovek, bespomoćan i dalek od svega, sedeći „na grani pruženoj u beskrajan prostor“, prihvatajući svoje življenje kao „pomalo stravičnu igru usred svemira“ biva suočen samo sa jednim, ali beskrajno raznolikim i mućnim zadatkom: „davanjem smisla besmislu“. I, kao utehom, nadom „da smo postigli neki smisao“ u svetlu položenom „na uzglavlje umora i neke tjeskobe“.

Građeći svet svoje poezije kroz ovako viđene elementarne koordinate egzistencije Slaviček se predstavlja i postavlja ne samo kao savremenik, nastojeći da pronikne u sumračne tajne trenutka, koji je koliko njegov toliko i naš, već i u one još sumračnije i teže sagledljive magliwe postojanja u vremenu, koje su bile i koje će doći, kojima smo pripadali i kojima ćemo pripadati kao neotuđivom delu prošlih i budućih iskustava. Međutim svoje „veliko pitanje“ Slaviček pokušava da reši kao običnu i avakidašnju zagonetku „ Rešenja te zagonetke,

ZA OVAKVE ROMANE, kakav je i Vučov prvenac, postoji odavno dobro snabdeven arsenal opštih pojmova i definicija indignacije. Poučena iskustvom, i da bi izbegla nepotrebno rasipanje svoje energije, kritika ima spremne opštevažeće instrumente i opšteprimenljiva analitička razotkrivanja njihove promašenosti. Ti roman! su, Svi, isti u jednom: slabi su, nemoćni, dosadni, Za sve njih važi jedno isto merilo: obelodanjena proizvoljnost ili preciznost. U ovom slučaju, može se reći da Vučo nema mašte, da mu kao zamena za nju služi šuplja patetika i nakinđureni lirizam, da je dozvolio sebi slobodu da objavi jedno otužno štivo. Sve se to, mime savesti, može reći i na tome ostati: da bude dovoljno i nama i piscu. NM Roman „Kradljivci vatre“ ne bi trebalo, dakle, uopšte uzimati u obzir. Razloga za takav postupak ima, dosta. Roman. je monotono smenjivanje poetičnosti i banalnosii. Kako, međutim? Kad se malo bolje pogleda, . otkriva se zanimljiv podatak: banalno je banalno, ali je i poetično banalno, između njih nema nikakvih Tazlika. Vulžo piše: „u bespuću urlali su kurjaci, s punim nozdravama ljudskog mirisa, Njima u odgovor, prestrašeni psi lajali su kao da jecaju ispod krnjeg meseca. ira se čvrsto upijala u Kiva, dršćući čitavim telom. Bilo je nečeg u toj. noći zbog čega se moralo voleti“, to, laju vuci, iećaju psi, a žena drhti i mora da voli. O ličnostima i karakterima ne može biti nitreži. jer ih nema..O njima:(znamor, BOG ono Što pisac govori; oni postoje za njega, za

KNJIŽEVNE NOVINE

Grubana Malića, centralne ličnosti · romana „Heroj na magarcu ili. Vreme: srama“, iznikla je iz istoga ambijenta iz koga su izrasli i svi raniji Mujatovićevi junaci, pomcremi, zgramnuti i sumasišavši. Malić se svum silama upinje da usred okupirane varošice pokaže i dokaže svoju borbenu privrženost pokretu otpora, ali se na njegove. podvige niko ne obazire. Štaviše, njegove diverzije i demonstracije izazivaju smeh i zadovoljstvo okupatorskih oficira, koji u poslednj:m danima pred kapitulaciju. Italije gorku sramotu poraza i unezverenosti opštega rasula ublažavaju besomučnim pijančenjem i manijak-

kim bludničenjem. Obmanut od šaljivčina i špe- ·

Wulanata koji su mu izvlačili novac tobože radi pomaganja pokreta, igašavši iz okupiranog gradića, Malić obučen u pregolemu šumarsku. uniformu, na koju je sam prišio kapetanske OZnake i okačio sijaset najraznovrsnijih značaka i odlikovanja, traži imaginarnu Petsto prvu brigadu. Na kraju svoje donkihotske odiseje on zajedno sa doušnicima, kockarima i podvodačima dopada ital:janskog zatvora, ođakle neometano izlazi kao bezopasnu luda da bi se, uvređen nepravdom i nepriznavanjem, obesio. u nekom kokošinjcu na periferiji varošice, U Gru-

bahovoj pomućčenoj svesti stvarnost i mašta .se

mešaju i prožimaju: ispreturan i izokrenut, njemu sc, svet čini najpodesnijim borilištem gde će najpre moći da ostvari svoi životni sam, da postane neko i nešto i da bude zapažen. s rakijom i pornografskim slikama, on u SVOJOJ kirčmi italijanskim vojnicima deli buntovničke letke koje je sam pisao svojom svojeglavom, ćopavom sintaksom; zatvorivši, kasnije kafanu, oh pred očima okupatora demonstrativno obzanjuje: Neću, više da radim za „okupatora“, Radnju zatoaram, iz „političkih“ Yazloga. Nalazim, se „SVuda“; za vreme vojne parade pred italijanskim

koja mu se neprestano nameću. u najrazličitijim oblicima, nalaze se i u malim stvarima. života i u velikim kretanjima istorije. Tragajući kroz male stvari za velikim živomim istinama Slaviček uspeva da formuliše jednu filozofiju života u kojoj nema nikakve originalnosti, ali koja kao dosledan životni stav nije bez izvesnog šavrma, Velike istine, do kojih Slaviček dolazi, velike zakonitosti sveta koje u postojanju otkriva, jednostavne su priče o neminovnoj prolaznosti svega, o stalmo istim oblicima života Koji

čitaoca — ne. „... Ova kmjiga, kaže autor u pred-

govoru (kaže za svaki slučaj!) lišena je ljudskih

{izionomija, karaktera, psihologija i dijaloga“. ·

Opaka je svaka knjiga koja je bez oveka. I

jadna je. Ona postoji da bi postojale napabir~ .

čene inkarnacije i nemolivisani simboli, da bi postojale svakojake kombinacije, često komične, u odgonetanju alegorija: Pip je, možda, Do-

wo. Gyajavpiy a uva | 65)

Opora draž crne | satire

Miodrag Bulatović: : „HBROJ NA MAGARCU ILI VREME SRAMA“,

„Savremenik“, Beograd 1964.

generalom izvikuje plamene parole, a seljacima koji dižu spomen.k palim borcima savetuje da uklešu i ime nepoznatog heroja Grubana Malića,

koji je poginuo pored njega u jeku najžešće

bitke. Tragičan i komičan u isti mah, taj groteskni lik ostvarem je majstorskim potezima. Kao što ni inače u Bulatovićevim knjigama (što znači i u „Heroju na magarcu“) ne treba ftražiti Wwonkretne, netransponovame i meposredno odslikane realme odnose i podatke, tako ni u Grubanu Maliću nema ničega što bi ga vezivalo za određeno tle i neku konkretnu situaciju, mada je kao lik preuzet iz stvarnosti. Samostalan i samosvoj, on najpunijim životom živi jedino u usjjanoj, uzavreloj, bestijamo uskovitlanoj javi Bulatovićevog vomana, u jednome svetu, dakle, koji ima sve osobine realnosti, ali se od nje ipak razlikuje obrazujući vlastitu, novu stvarnost umetničkog dela, u kome pisac, zahvaljujući snazi imaginacije, stvara optima!ne uslove za oživotvoravanje svoga kreativnoga duha.

Ne treba, medutim, kriti da je taj čudnovati svet Miodraga Bulatovića dat crnim bojama. Izuzev ponekog ženskog lika kome je pre svega namenjeno da bude otelovljenje seksa i seksualnosti, u Bulatovićevim romanima i pripovetkama gotovo sve ličnosti su ružne, grube i an'malne. Prizori nasilja, divljaštva, razvrata i opijanja još više pojačavaju sliku sveopšteg paklenog meteža i razularenosti, ostvarenu oštrim naturalističkim postupkom koji ne preže ni od čega. Mračni nagoni i jezovite strasti, .demonska htenja i životinjske surovosfi, kojih se Miodrag Bulatović nikađa nije libio, u romanu „Heroj na magarcu ili Vreme srama“ ne deluju djpak onako stravično i infernalno kao što su delovale u nekim ranijim delima Bulatovićevim, recimo u pripovetkama „Insekti“ i „Ljubavnici“ (iz knjige „Đavoli dolaze“) ili

· Prolaznost trajanja

Milivoj Slaviček:

„NOĆNI AUTOBUS*

ILI NAREDNI DIO CJELINE“, „Zora“, Zagreb 1964.

nestaju i ponovo se javljaju kroz ciklične tokove između dva ljudska veka: .

„Slijedim, historije ljudi iz knjiga i ljudi

oko sebe (iza, sebe)

privezanih, uza, stupove mekog svog života

Pa, ipak, svi su oni pomalo osjećali čemu

pripadaju: prolaženju vremena, na pri-

mje?”

(ono im, je šuštalo kroz praznu, dušu, jed~

mnom)

i da će jedno veliko njihovo Yazdoblje

te arieeoa

Pretnje

Vuk Vučo: | day din a fietšia.h „KRADLJIVCI VATRE“, > „Noli 2530 Beograd 1965.

stojevski; Kiv — Hitler; njegov sin Lon — Staljin; Nepomični —o Bodler ili Niče; Dečak Tonio Kreger; Srbi — žitelji nekomunističkog Zapada, Turci — žitelji komunističkog Istoka (ili obratno); vuci — Proleteri; psi — Ižinovnici; itd, Sve u svemu, nemogućno je oteti se utisku da je sva Vučova stvaralačka predsprema bila jednomesečno (ponovno) čitanje bajki i

„Između dva đavola“ (iz „Vuka i zvona“). Naturalistički akcenii ublaženi su u romanu Ve” štim plasiranjem groteske, primenom satirično intonirane hiperbole i prizvukom svojevrSnog crnog humora, što je u znatnoj meri razblažilo neke sablasne, bunjelovski koncipirane scene bestijamog razvratnog orgijanja. ,

"aj naturalistički postupak Đulatovićev potvr dio se najneposreonije u prenaglasenom insistiranju ma devaljnom op:sivanju seksualnih odnosa, kojima je roman „Heroj na magarcu ili Vreme srama“ bukvalno prezasićen. Razrađujući panseksualističku opsesiju nekih savremenih pisaca, Miodrag Bulatović sve svoje junake Uuglavnom odreduje seksom, prihvatajući tako genitccehtristički manir, koji je u našoj novijoj književnosti prvi primenio Oskar Davičo brojnim opisima putenih doživljaja svojih junaka. Manijačko #eksualno ludovanje oficira demoralisane i već poražene okupatorske vojske, koje u Buiatovićevom romanu zauzima prilično prostora, trebalo je, u stvari, da potemcira utisak sveopšte raspuštenosti. Ponesen opisivanjem lascivnih scema, pisac je, međutim, mestimično gubio iz vida da prema tačnom zapažanju američkog kritićaza Sidnija Huka, „sama priroda Umetničkog stvaranja podrazumeva izvesnu disciplinu, odbacivanje nekih mogućnosti izražava-– mja neuskladivih sa vizijom sređene lepote koja inspiriše stvaraoca“. Iako date neupoređivo poetičnije nego u delima nekih savremenih pisaca (na primer u romanu „Pcema o crvenom rubinu“ norveškog Književnika Agnara Miklea), mnoge od tih scena ne mogu da deluju drukčije od takozvamih „sirovih genitalnih hronika“ Henrija Milera, koje se, doduše ne mogu izbaciti iz literature ni licemerno pĐroskribovati kao tabuteme, ali na kojima pisci izrazitog talenta i. silovitog stvaralačkog zamaha nemaju potrebe da dokazuju svoju sveobuhvafnu stvaralačku moć. Uboliko pre što se 'nasušna sloboda stvaranja, do koje je mođernome piscu iz mnoštva razloga izvamredno stalo, ne potvrđuje prevashodno u sve smelijem iznošenju tajni i imtimmosti ljudskoga Života.

Upotpunjavajući svoj od ranije osveđočeni pripovedački postupak, Miiodrag Bulatović romanom „Heroj na magarcu ili Vreme srama“ još jednom potvrđuje da svakom novom knjigom pokazuje sve zrelij i celovitiji književni lik, dokazujući koliko sposobnost transformacije toliko i svežinu svoga rasnoga pripovedačkoga dara, Njegovo prisustvo u našoj đanašnjoj književnosti ne predstavlja, zato, samo jedan svež i osobem fon, koji je utoliko dragoceniji što se javlja kao mak raskiđanja sa uskim i prevaziđenim literarnim stereotipnostima, već predstavlja i jednu autentičnu umetiničku snagu od koje se uvek očekuje da se obnavlja i da nadrasta samu sebe, kako, razbivši druge stereotipnosti, i sama ne bi postala nova stereotipnost.

Predrag Palavestra

ostati beznačajno za, sve ostale

i da će meki mjihov vetk (prekrasno tih, i istimit) i tako jedini trenutak potonuti u bezbroju šaremih i neprestam,h, | | sati

Ali nema pomoći, jer mema mičeg što bi nadvladalo ovo gluho trajamje koje sve odmosi“,

Svojim blago meditativnim, pretežno narativnim stihovima, u kojima nema mnogo poetskog intenziteta, ali koji uspevaju da ostvare jednu specifičnu almosieru, Slaviček peva o svetu u kojem je ljubav „dobra stara varka“, gde jauke i krhotine pritiskaju dim i zamor i gde se neprestano ocrtava strava, gde ljude šiba „tamni vjetar“ i obvija ih „paučina bez rose“, u kojem ljudski glas odjekuje kao „pialje u praznini“ i gde je smrt, „tiha vremena svijeta“, „veliki svijet bez svjetla“, jedino pouzdano ishodište: „Tuga je ono najviše što možemo postići. Ljudskija je i jača od ravnodušnosti i smiješka ili zaborava“. INO

Između onoga što je bilo i od čega su ostaJi samo retki tragovi i onoga što će doći i za šta se ne zna šta će biti, prostire se ovaj trenuftak, „rađosti koje žive i tuge koje su tu“, delić velikog toka sveta kome treba dati smisao: „Pogleđati u sebe i poći još dalje, pomači još za koji stih, tu pravu istmu, kojom, smo opsjedmuti, to nastojamje

Nastavak na 9. strani i

Dušan Puvačić

eespenpeeiy e Orao arireeoriEayaE NA IT EEE a ia E IE TOA ay Tea ra Ta e it IT ar rip ar rriKrr

parabola, bez reda i sistema, od ruke, i da. je sav njegov stvaralački čin — okretanje na glavu, amputacija i imputacija, zbrkano. premetanje i prekrajanje: rđavo svarenih stranica. Smešani su ovde i Grim, i Šarl Pero, i Kipling, i Kuper, i Džek London, i Bdgar Alan Po, i Panić-Surep, (s knjigom „Kad su živi zavideli mrtvima“), i — narocito — Rastko. kewović (čije su slovenske pripovesti bukvalno pokrademe). Prevodeći ove pesnike na jezik svojih bebastih sanjarenja, Vujo je predmet njihove vokacije učinio trivijalnim, ostvario je imitaciju s posebnim akcentom na pitoreskno, ukrasno, šareno, ali je, lišen ukusa, akcentovao besmislice. Ilustracije radi, čujemo razgovor ,dvoje mladih: „ — Bto me! — zausti Damir. — Bože! — uzdahnu ona. — Moj Bože! — reče, Damir. — Pip? — prošapta ona. — Čeka — reče Damir. — Ti! — dahnu mu u lice, — Ti! — O, ne, — osmehnu se on. — O, da! O, da! — Tada,

„veoma kratko, zagledaše se jedno u drugo.. —

Zar već! — kroz suze promrmlja devojka..Sutra — bespomoćno reče Damir, — Da, reče Suna. — Sutra — reče. — Da“. Krkljanje zaljubljenih tetreba smisaonije je od ovih egzaltiranih ushićenja. PO alma aa Zašto. je, onda, potrebno istraživati po. knjizi?, Odgovor i opravdanje sadržani su u. izvesnoj objektivnoj važnosti Vučovog kmjiževnog prisustva. Svojim romanom on označava moNastavak na 4. strani · i

da._ Dragoljub S. Ignjatović 3