Književne novine

Pretnje i proroštva

Nastavak sa 3. strane

·Sućnost i perspektivu jednog dela našeg stvaralačkog podmlatka, onog podmlatka koji je sav u znaku tekućih nesporazuma i heprevladanosti, onog podmlaika koji svoj intelektualni zadatak vidi u ispoljavanju simoburžoaskog mentaliteta, psihologije i filosofije, malograđanskih užasavanja i zgražavanja, u ispoljavanju, slikanju filosofije rezignacije i zapevke, filosoa OVONOVE nemoći ili čovekove animalne Prvo što je u Vuču, spremnom da piše, postojalo bila je „filosofija“, tj. predstava o svetu, spremljene formule, gotove. definicije. Formule smrti („I s one strane smrti bilo je mno'go gladi“), vremena („Sve je postajalo mudro i sve se ponavljalo“), budućnosti („... Daleko vreme u kome će se ljudski soj najzad zbratimiti sa smrću, koju je oduvek priželjkivao“,), slobode („Bio je slobodan, ali to nije ličilo na slobodu, jer izgubio je nešto dragoceno, slično samoj smrti“.), zločina („Bili su gladni nasilja kao da su u njemu pnonalazili odmazdu za čitav svoj tegobni život...“). Definicije čovekovih mogućnosti („... Sve što bi se vinulo nebu, vračalo bi se opet na zemlju“, jer „životinje su proždirale životinje“), razloga života („U vaseljeni ne beše ničeg zarad čega je trebalo gomilati dukatle i rađati novu kopilad“, sudbine („... Za čoveka je nedolično da se zauvek nastani u rajskom naselju“.,). Posle ovakve cerebralne potkovanosti usledilo je konkretizovanje, odslikavanje · apstrakcija. I, za divno čudo, predmet se poistovećuje s pojmom, pojavni svet se, svom svojom unezverenošću, lako smestio u piščevoj „misli“. Izmišljene su zabitne planine, Stene smrti gde mrtvace, otkrivene, ostavljaju lešinarima, vučje najezde termitskog intenziteta, zlikovci, rodoskrvnici i veštice, bratoubistva i oceubistva, zime koje sve pretvaraju u led, suše koje sve pretvaraju u žar, izmišljen je XVI vek, svet kukavičkih ljudi, svireposti i gadosti, uživanja u mukama drugih, svet bacanja u klade (s uživanjem), kopa nja očiju (s nasladom), rezanja ušiju (sa zaGovolj stvom). Stvoren je još jedam bestijarijum, ali ovoga puta — menažerski osion, pihtijast, guseničav. Sve šlo živi, oduhovljeno i neoduhovljeno, preobraćeno je i jeste — vrebanje, skok i sisanje krvi iz žile kucavice; postojati znači nasrtati ili se braniti. Junacima ovog romana jednom se čini da je „ovaj čas večan“, a drugi put „da je ovog jutra nešto dragoceno za mavek izgubljeno“, Oni su tako bezazleno ushičeni nekakvom večnošću i, istovremeno, tako pakosno uplašeni za svoje kože, krzna i perja, Pa kaaa je tako, mudruje Vuvco, onaa je dino sio nije na oometit Jeste prokietstvo i jeziva pirorostva. ı nižu Se aveun,sa preaskazanja, u tonu i patetici Jovanovog otkrivanja, uz VWuu.ubGkua svap ı prave biaVćave „abpuvšVAC", U stilu zagropnih himni razbastn,emin koieno=vića. „A zveri su se toliko namnozile te sumorne gqdine da nije, proiazila neoeua da pred crkvu ne dovuku leš kojeg rastomaaanog čopanina, Po'piteijćima, po- sumama i jarugama gomilale su se ogioaane seljacke kosti“, »•«•. Lon bi užasnuto posmairao sarke i poskoke kako se otimaju s vucima oko drobova lipsalih krava. Cak i tankovrate kosute počele su da gutaju strvinsko meso... „Umesto četiri ja"baca 2MJOUMAdLSe — 3SUULUE VUmuvva: „iuhloa paprat se krsila pod njima... Kkurjački copor ovoga puta krenuo je u lov na čoveka...“ Da prospe njegovu krv, da ga kazni! Zašto? Teško je to pouzdano znati. U svom zagušljivom razmišljanju, nezadovoljan onim što je napabir= čio, nezadovoljan čak i svojim „pronalaskom“ čovekove ukuetosti („.,. Ljudi su se u ljude pretvarali i ništa se nije vraćalo zemaljskom "prahu...“), sledeći mehanizam „kađ je pošlo — nek ide“, Vučo, konačno prorokuje termonu= kleami pakao i ono što će potom da dođe: „Čitava će se zemlja naći u plamenu. Prvo će se, zatreti ljudi, jet oni su kadri najmanje da istrpe. Za njima uginuće domaće životinje i zverovi. Prvo oni koji lete. Zatim oni koji trče. Najzad oni koji puze... Samo mali broj ljuđi pronaći će skrovišta ispod zemlje i nastaniće se u bećinama, s bezubim svinjama i pacovima. Tela će im iz dana u, dan postajati sve bleđa, slična koži čovečjih ribica... Nastaviće da se „plode... umešto zdrave dece, donosiće na svet nakaze koje će umirati odmah po rođenju...“ itd. Evo kako, kukuljeći i mumuljeći, Vučo, na kraju, izlazi na čistinu: „... Ljudi nisu dolazili na zemlju da započnu nove živote, već da na„Stave uzaludni trud pobeđenih“. Svet i vreme, u romanu, završavaju se rađanjem jednooke čupave nakaze koja se „podsmeva ljudskom. liku“, završavaju se porođajem kad mlada majka ne zna da li je začela' sa zločincem ili s blemenitim čovekom, kad ne zna đa li će dete biti plod vlage ili plod svetlosti, Roman se završava zabezeknutošću epileptičmog jurodiva, jaukom. Očigledno je, još mije prošlo vreme 'ovdkvih tužaljki koje su zapravo insinuantno likovanje. vw. Čitave civilizacije briželjkuju svoj glogov kolac koji će im najzad vratiti spokojan san“, uzvikuje mladi pisac. Ali je glogov kolac potreban drugima: razbarušenim skribomanima. šarlatanima koji iza maskerade reči guraju svoije „istine“ kao cirkusku šatru, Jedno je pisati, drugo je piskarati; jedno je misliti, drugo iz'mišljati; jedno je ispovedati svoje viđenje, 'svoje strađanje, svoja duhovna protivrečja, a sasvim je nešto drugo ispovedati burgijade i snobovsko-bonvivanske lascivnosti. U propratnoj reči čitamo: „Ova povest nastala je zahvaljujuči višegodišnjem brižljivom beleženju jedmog sna... Taj san, bez &umnje, zagonetna je poruka nekog minulog vremena ili nekog kojo nam možda tek predstoji“. To je taj trik. Vučoje ispreo san koji s podjednako neprikosnovenosti treba da važi za ono što je bilo i Što “jeste, kao i za ono što će biti; ispreo je obmanu, ođigrao partiju proizvoljnosti, a da okom ije trepnuo. „... Smatrali smo da je ove beleške bilo vredno poveriti svojim prijateljima“. Smatrali su! Zašto tako nisu i postupili?

Dragoljub S. Ignjatović 4

11006 KNJ

VA e ee A azz—z>z—>—X.. A . e Re,Ree-]]FJ— – 0 O O O Vi i i nm"mnmICmT“"KTv-ct:cccneaeREE

Jovan Milićević

•Bevuemni Grujić „Nolit“, Beograd 1965.

JOVAN MILIĆEVIĆ je u svojoj monogražiji d Jevremu Grujiću pružio životopis jedne od najzanimljivijih Ssrbijanskih „političkih ličnosti sredine XIX vaka. Prikazujući Grujićev život Milićević je prikazivao i Grujićevo vreme. Grujićevo delovanje u vre-c menu od svetoandrejske skupštine, na kojoj je bio jedan od najzapaženijih učesnika, preko vladavine kneza Mihajla, za vreme koje je bio više opozicionar nego šaradnik dinastije koju je na vlast doveo, do njegovog posštepenog povlačenja iz političkog Života, pisac ove knjige je opširno prikazao i svestrano rasvet. lio, Govoreći o Grujićevoj političkcy sudbini, Milićević je, u stvari, govorio o sudbini srbijanskog libera:izma čiji je, uz Vladimira Jovanovića i Ljubomira MKaljevwića, najizrazitiji predstavnik bio nesumnjivo Jevreni Grujić. , ;

Sa veštinom dobroga bisca Milićević je· prikazao -

odnose između Jovana Rističa i Jevrema Grujića, Posle radova Slobodana Jovanovića i Vaše Čubyilovića Milićevićev prikaz tih odnosa svakako je mnaj« uspešnije pokazao sve razlike koje su delile liberale iz 1858. od liberala iz 1868; đemokrate koji su verovali u narođ i njegovu suverenost od birokrata koji su miglili đa je srpski narod politički nezreo i da će politički maloletnik ostati do kraja.

Milićević se nije ograničio samo na to da dA portret jedne istaknute političke ličnosti iz bliže srpske broSšlosti i da oceni vrednost i značaj njenog javnog de. lovanja. U ličnosti Jevrema Grujića on je video oli. čenje srbijanskog liberalizma, slobođoljubivih zanosa i svu tragediju njegove političke jalovosšti. Sa hladnim objektivizmom i neumit. nom nepristrasnošću savesnog istoričara Milićević je, implicitno, megativno sudio O srbijanskom llberaizmu, uprkos simpatijama koje je imao prema Grd. jićevoj ličnosti, Ta sposobnost da tako prikazuje i sudi, koja je u ovoj knjizi došla do sVOR punog izıažaja donosi Milićeviću kao naučniku Sva moguća priznanja.

Predrag Protić

Bertrand Rasl

(isvajamje sreće

„Minerva“, Subotica — Beograd, 1964. Preveo dr Ljuba Popović

STARI MISLIOCI, pored toga Slo su bili tvorci velikih filozofskih učenja, stalno su i rado razmišljali i o tome kako da pomognu ljudima da postignu najvišu mogučnu sreću ili vrline koje bi ih približile mjihovim idealnin uzorima. Takvi mislioci bili su

· Laoce, Konfučije, So!omon, Epiktet, Seneka, Montenj,

Bekon i toliki drugi. Međutim, ima već skoro dva veka kako su filozofi gotovo sasvim prestalj: đa savetuju ljuđe Kako da žive da bi U svakodnevnom

životu bili manje „nesrećni ili, više isrečni, "Taj posao '

prepustili su moralistima i teolozima' koji su ga lišili one ŠŽivotnosti i istinitosti koje su bili u stanju da daju samo veliki umovi

Bertranđ Rasl je svojom knjigom „Osvajanje sreće“ ponovo oživeo ovu tradiciju, i to, može se slobodno reći, veoma uspešno. To je knjiga koja nije namenjena, kao većina njegovih radova, „naučno obrazovanima ili onima Koji u praktičnom pitanju viđe jeđino predmet razgovora“, već onom mnoštvu ljudi i žena „koji pate ođ nesreće bez zadđovoljstva“ i od kojih će poneki haći u njoj predloge „kako da se spasu“ od tog, često, nesnosnog stanja. „Napisao sam ovu knjigu — stoji u predgovoru — u uverenju

· duboko humanistički

svu lepotu njegovih ·

da dobro odmerenim naporima mnogi nesrećni ljudi mogu da postanu srećni“,

„Osvajanje sreće“ je zbirka razmišljanja jednog velikog i visprenog uma o raznim pojavama, stavovima u raznim životnim situacijama i duševnim sštanjima koji uzrokuju sreću ili nesreću u svakodnev. nom Žživotu ljuđi, kao što su dosađa i uzbuđenje. Uumo?, zavist, osećanje greha, manija gonjenja, polet,

naklonost, rad, bezlična interesovanja, napor i re-

zignacija itd. Ako saveti ove vrste mogu. uopšte nešto da pomognu, onda oni koji nam daje Rasl spadaju među najbolje koje jedan čovek može da dA drugome. ] io ne samo zato što su potvrđeni ličnim iskustvom (uzgređ budi rečeno, Raslovo iskustvo, po omome što o tome znamo ili možemo da zaključimo, nema. niti može imati neki izuzetno opšti karakter), već pre svega zato što ih je pisao čovek potpuno

„slobodnog duha koji ima izvantfedno mnogo smisla

da oseti i shvati šta sve ljuđe u. životu čini srećnijim odnosno nesrećnijim. . VN

Ono što je karakteristično za Raslovo shvatanje sreće — a io je podvukao i dr Arif Tanović u svojoj uvodnoj studiji (koja zaslužuje pažnju čitalaca) jeste da sreća „potpuno i isključivo zavisi od ljudi, ođ svakog pojedinca i od cjeline ljudske zajednice;

. sreću, ne treba čekati nego je osvajati na ovom svi-

jetu i u ovom životu i to ne sutra mego danas, ne negdje famo nego ovdje, tu među ljudima“, Ovaj stav Raslov čini ovu. knjigu brihvatljiyom i za čitaoce koji se, inače, u mnoBim svojim idejama razilaze s ovim velikim „filozofom. Zato je dobro što je ova knjiga prevedena na naš jezik. Knjiga je izašla u izvrsnom prevodu dr Ljube Popovića.

· Aleksandar A. Miljković Mark Z. Lanskoj o rho Kad je see memnijreo

\ „Grafički zavod“, Titograd 1964;

preveo Petar Mitropan

ARO SE POKUŠA odgonetnuti zbog čega su jedni junaci LanskopPa pozitivni a drugi negativni, teško da se može doći do nekih ozbiljnijih odgovora. Problem postaje delikatniji kad se uzme u obzir činjehica da su u pitanju mladi ljuđi. Autor je, kao da se i sam uplašio ozbiljnosti i komplikovanosti problema, ostao na deskripciji neprijatne i neobjašnjene činjeniće đa kriminal maloletnika postoji #a tendeneijom stalnog porasta i u širinu i u dubinu. Nastojao je da spomene sve mogućnosti i sve perspektive koje (sovjetsko) društvo pruža mladim izgređnicima. da ukaže na sve prednosti savremenog, sočijalističkog društva nad pobeđenom prošlošću, na njegovu šuperiornost nad kapit»lističkim Uslovima življenja, da nabroji sve žrtve, da pohvali sve zasluge, đa istakne svekoliku dobronamernost i humanizam odgovornih i pozvanih koji su sticali ili teku to blagostanje, ali — zagonetka je postala još neobjašnjivija. Pogibija Slavne ličnosti, Aleksandra Orehova, koji je oven= čan oreolom i pedagoškog naučnika, koji ostavlja svoju relativno mirnu naučničku delatnost da bi, kao milicionar, i praktično doprineo usmeravanju za'uta'ih maloletnika, kao,da, potvrđuje .autorovu! Wemoć da se, uhvati ukoštae,sa ovim kompleksnim: socijalnoDL Lav pep:e sihološkim fenomenom, 1) : „M32OVN IJA „IL. JI)

1, ako sec za njegovu Knjigu laže. đa pripada

| pedagoškoj, poučnoj literaturi, pre će se učiniti ne-

bravđa toj vrsti literature nego njoj samoj. Jer „Kađ je srce nemirno“ nije od onih knjiga koje rodu kome DO Svojim svojstvima pripadaju donose nešto movo, koje ga upotpunjavaju, obogaćuju. Jer takve Knjige nisu polazna tačka, nisu izvori, nisu iskustvo na Osnovu kojega bi mogli dđa se donose zaključci za pouku. Ne „Kađ je srce nemirno“ jedna je od onih knjiga koje same polaze od nekakvog iskustva i, u stvari, predstavljaju komentar, treba da budu neka Vrsta naravoučenija za eventualne čitaoce koji bi došli u iskušenje da naruše postojeći red.

Opisujući šta je dobro a šta zlo, autor me polazi

od uzroka koji su dokazani kao jeđini pokretači svake ljudske akcije, koji Bačinjavaju unutarnji sk" op čovekove prirođe, kojima se mere okolnosšti u kojima čovek živi, ne uzima prirodu čovekovu koja na njih reaguje na ovaj ili onaj način da bi saču. vala neki svoj unutarnji integritet, nego postupa, upravo obrnuto, Nastoji da dokaže da u postojećim okolnostima koje pružaju određene egzistencijalne Mogućnosti da ljudska priroda nema razloga da buđe nezadovo'jna. Tako je, aprioristički polazeći od pozitivnosti društvene strukture, autor došao u situaciju da sve svoje junake meri istim aršinom, da ih određuje i svrstava prema unapred utvrđenim šemama. 1 tako je, prema njegovoj knjizi, ispalo da se ljudi dele na dobre i loše, na korisne i štetne u odnosu na sebe i na društvenu zajednicu, što, u krajnjoj LOND znači da poštoje samo pozitivni i negativni judi.

Stanojlo Bogdanović Rože Vajan

Svešzmesıt „Zora“, Zagreb 1964: prevela Branka Golubović

U SREDIŠTU ROMANA „Svečanost nalaze se dva bračna para, četiri ličnosti koje teže da se sažive u irvesnim trenucima međusobne povezanosti, koje sc međutim u piščevom postupku nc tretiraju ravnopravno. Ne sme se, najme, pomisliti da je Vajan svoj roman. zamislio kao ravnopravno muziciranje četiri instrumenta jednog ulgranoz kvarteta, Kao nosilac radnje, ili bo'je, hosilac piščevih refleksija, romansijer Dok je ličnost naglašeno poistovećena sa samim Vajanom, ličnost koja izlaže Vajanove etičke i estetske stavove. Ostale tri ličnosti su neophodne da bi ga osenčile i upotpunile, one še javljaju Kao prateći instrumenti. ili, da se poslužimo terminoloijom džeza, kao nyYitam sekcija koja se podredila Uupotpunjavanju suptilnih solo improvizacija vodećeg instrumenta.

Roman počinje traženiem motiva na koji bi se improvizovalo, stvaranjem neke bledunjave me'odiji. ce, gotovo bezazlene dečije pesmice koja se kasniilm građacijama izvanredno pretvara u osnovu snažne harmonske građevihe, To je, uglavnom, suština Vajanove Mhoncepcije.

Razlog za ovu prazninu na početku i za ovako Tiostepeno povezivanje niti ovoga romana leži u Dikovoj životnoi formuli o svečanostima koje u toku čovekovog bitisanja 5 vremena na vreme ispunjavaju svaki lJluđski i stvaralački vakuum. Kada ih. nema čovek ih iščekuje i pipavo traži poput boksera koji opreznim udđarcima „opipava puls“ protivnika. Stoga na samom početku, pomalo nejasno i nedorečno, u stvaralačkom škripcu, romansijer Dik govorio samovlasti kao!o impsrativu unbličenja i RkomsoliManiie {ntegralnosti ljudske ličnosti. Za «ostvarivanje togsn pomaže mu «mnjedova egzisteneilmlna | murrost o životnim svečanoštima, on najednom postaje jasno definisan kadđa saznaje da takvu svečannst može naći u ljubavi sa ženom svoga prijate'ja, Ne ustručavajući se da Uuna:red naznači njenu Kkratkotrajnost, on u njoj nalazi dublje vrednosti i prokla-

muje pravo čoveka.ma svoje svečanosti. Sumnja u „humanost DikoOve etike kod ostalih članova četvoro"ugla ako se + javlia, iščevrava

ı Sčerava ili bow peštnyanja sopstvene i {udć'ihaiDidoaiogti, ili #bog CVRVVUn fa značenja ove' u ommovi proste i vrlo 1%0=We, filogojile. U ovom smislu Vajan je izvanredno celovit i dorečen.

U korekitnost prevoda ovoga dela posumniaćemo kađa pročitamo De Vinjlieve stibove koje u iemom trenutku recituje Dik, a koji u prevođu Brane Golubović glase ovako: „Om nas još gleda, zatim opet legne /Ližući krv prosufu ma usne/ I me htijuć da zmamo kako om pogine /Sklapajući krupne oi, umre a đa ni ne krikne“/ Pitamo se da li je ikada poetska reč ovog velikog pesnika više ličila na mucanje nekog neinteligentnog seoskog pripoveđača?

Vlastimir Petković

eee eee aac seva SEy ax reka ia s "e ap Nai BRB ae Ra RaR ana san are rwapiiee av nWe awe vaka bupaRa ugusi aukiwpasWsiBogsWiipevaWApRniWannuwWiseuaupapaWbeobtuyec

NIEPIRIEVEDTRNIE KNJIGE

Keith Botsford

THE MARCH-MAN

Viking, New York, 1964.

FRENKLIN KARI, Kalifornjanin, umire beznačajnom smrću sređovečnog čoveka čiji život nije imao nekih naročitih uzbuđenja +— sem bonvivanskih dogođovština, Međutim, za njegovog sina Harija smrt njegoVOg „nekaraktemog, ali meobično svojevoljnog oca mora da ima značaja. Ovaj roman zapravo i predstavlja sinovljevo traženje ovog značenja — njego? pokušaj da utvrđi svoj identitet. Bizarnost ove knji Pe sastoji se pre svega u načinu na koji Hari sprovodi ovo svoje traženje. On odgovore ne nalazi u sopstvenim razmišljanjima o ocu, već kroz spregu triju izrazito subjektivnih svedočanstava koja o očevoj ličnosti može da dobije od onih koji su sa mjim bili povezani raznim vezama. To su MHarijevi deda. majka i tetka.

U prvom delu knjige svedočanstvo o Frenklintu Hari dobija iz usmenog pripoveđanja Ujka Maksa italijanskog aristokrate, koji se svog rođaka seća kao tipično maprasitog Amerikanca čije je insistiranje na fizičkoj vitalnosti dovelo njegovog sina đo ivice smrti. Iz Maksovog pripoveđanja Hari saznaje i o đaljim dimenzijama psihe svog oca, čija je grubost došla naročito do izražaja prilikom lečenja obolelog mališana. !

U centralnom delu Knjige, kroz ispovest majke. Hari saznaje o fizičkim i duhovnim užasima kojima je ona bila izložena prelaskom iz rodne Italije u muževljevu otadžbinu — Ameriku, zapravo Kaliforniju iz vremena drugog svetskog rata. „Kalifornija je predstavljala krajinu — fajanstvenu teritoriju mnepoznatog, gde se sve može dogoditi; a u ovim pođručjima, svet koji je tu živeo morao je da se ponaša kao vojnici u istaknutim garnizonima na Hrajini...“ Otuđ i naslov ,Rrajišnik. Marcija, Harijeva mati, shvata ovu činjenicu Venčavši se u Evropi, i naviknuta na evropski način života i poimanja sveta, ona u novim uslovima, sa svoje dvoje dece, prati muža po Americi. Na novom flu majka | deca moraju da se naviknu na novu očevu strast prema mla» oj tipično] Amerikanki, Helen, njegovoj ljubavnici,

Konačno, u trećem, poslednjem delu hjige, preko dnevnika Prenklinove sestre Plou, rekonstruisani šu njegovi poslednji dani života u jednom hkalifornijskom skijalištu. Ovde, sada u braku sa bivšom ljubavnicom, Frenklin postaje samosvojna ličnost: on je čovek ođ ponosa, dostojanstven i hrabar, Flou šalje Hariju svoj dnevnik koji treba da mu pomogne da dobije potpuniju i osmišljenu sliku O OGCU. |

Roman ·Kıita Botsforđa mnogo je više no čisti zbir ovih triju priča — sveđočanstava, Njegova konstrukcija, pored zavidne originalnosti, sazđana je S puno tananosti i dorađenosti. Piscu je pošlo za rukom đa svog indirekino datog protagonistu prikaže u iskrivljenim ogledalima uspomena onih koji su pored njega živeli ı njime bili pobuđeni na sVOje misli, Na ovaj mačin celo Botsforđovo delo ođzvanja od mnogostrukih ličnih vrednovanja jedne ličnosti — negativnih i antipodnih. Čitalac će u datom trenutku primiti za gotovo sudove čas 14'rcijine, čas Maksove, čas sestrinske. Ali ti primljeni sudovi stalno će se preplitati kroz „napade“ i „protivnapađe“. Uspeh Botsfordđovog metoda mogao bi se uglavnom pripisati činjenici što su sve tri verzije o Prenklinu „izveštaji po sećanju“. Oni su uvek usmereni ka objektivnom. Tako Ujka Maks ili Flou mogu težiti da izobliče istinu sazđanu iz sećanja, protek vremena čini ovo njihovo krivotvorenje namernim, te samim tim i lako uočljivim. Kao što Dž. D. Šelindžer, u

svome romanu Preni i Zui, primenjuje tehniku „porođičnog žilma“, da bi sve postavio na rastojanje sa koga se stvari mogu bolje uočiti, a obrisi jasno izraziti, tako i Kit Botsford, sa istim ciljem pušta svoje ličnosti „da na miru razmačšljaju“, Na ovaj način njemu polazi za rukom da postigne izvanrednu tananost u otkrivanju jedne ličnosti, i to kroz bezgraničnu izmenu vređnovanja. Bezgraničnu zbog toga što su i ličnošti samih pripoveđača — YFlou, Marcije, Ujka Maksa — meobično žive i stvarne.

Knjiga Krajišnik Kita Botsforda bez sumnje je jeđan zanimljiv i sa književne strane vrlo nov roman koji zaslužuje đa kao takav buđe bpreveđen i na · naš jezik. Om otkriva jedno za mas novo ime američke književnosti — ime o kome će se još čuti u budućnosti.

Botsford pripada generaciji mlađih američkih pisaca i dosad je pored Krajišnika objavio još tri romana, od kojih je posebnu pažnju književne javnosti privukao Osmi najbolje obučeni čovek na svetu (Eighth-Best-Dressed Man in the World). Inače, pored nama poznatog Sola Be'ou8, sauređnik je čuvenog časopisa The Noble Savage i zamenik generalnog sekretara međunarodne organizacije pisace P. E. N.

Đorđe Veljković

Brana CRNČEVIĆ

e Zar i ti, šibico! |

PPIŠIBBĆUTIJIŠ

Da nema telefona poslušni ne bi imali vezu s mozgom.

I nestrpljivi hoće u budućnost, ali nekim kraćim putem. Istim putem koračamo, ja ovamo, ti onamo.

Dokle će Jud da zeza, a pametniji da popušta

KNJIŽEVNE NOVINHB