Književne novine

DINA

PROFBRSOR KOLENDIĆ je pre više od šest decenija započeo da radi na književnoistorijskim istraživanjima; njegov prvi prilog iz te opjasti — „Njesto o borud.cevoj Dervisijadi“ — objavljen je u qubrovačkom „Srđu“ 1902. godine. Potom su, u dubrovačkim i drugim lisuovima i časopisima, pa u raznim školskim i akademijskim izuanyj.ma, objavijeni još mnogi arugi književnoistorijski aoprinosi ovoga naseg „apošto.a činjenice i konacno utvrdenog, stoktauno Droverenog i zat.m nepromenlijivcg poaatka“ ,.. Ali, šako je za toiko vremena cao oko dve štotine što manjih, što većin priloga našoj nauci o književnosti, taj naš „predani tražilac istorijške isbne" oslao je sve ao neqavno pez ijedne i ikakve svo,e zbirke, i tako i bez pravog pogleda šireg kruga čitaiaca na svoje znatno istraživačko delo.

Fravi, sveobuhvatni pogled na io delo neće otvoriti ni ova zbirka, „iz staroga Dubrovnika“ — u izboru i s predgovorom Muaroslava Pantića — jednom ogranljena na dubrovačke teme i drugi put sanio na priloge manjeg obima. Ali iz nje će čitaoci tradicionalnih „piavih knjiga“ ipak moći da sagiedaju mnogo Koujendićevo „šuta“ i „kako“ i „zasto“ u širokoj obiasti naše „srednje“ literature. I utoliko pre što će im u tome veoma pomoći studiozni Pantićev ogied o „književnom istoričaru Petru Kolendiću“ — istoričaru koji se „ni u delovima“ svojih priloga ne zadržava na „poznatom i istraženom“ i koji u našu literaturu uvodi „tolike pisce“ i otkriva „tolike književne spomenike“ i utvrđuje skrivena strujanja „tolikih otkinutih i zaboravljenih dela“, čiji je književnoistorijski kontekst dotle bio nepoznat...

Kao što se kaže u tom ogledu, a u mnogom vidu i iz ovih iridesetak odabranih priloga, za Kolendića se zbilja može postaviti da mu je život protekao „u strasnoj i skoro bi se smelo reći u nezas.inoj potrazi po mmogoletnoj prašini arhiva i biblioteka“, i to veoma svakovrs= nih, „javnih i privatnih, gradskih i seoskih, porodičnih i crkvenih, znamenitih i sasvim skromnih, čuvenih i malo kome uopšte pozmatih“. I tako je bilo ne samo u Dubrovniku — u rodnom mestu i u koje je stalno navraćao nego i u Splitu i Šibeniku i Zadru i Kotoru i. u drug:m mestima i središtima. Budno i znalačko oko naučnikovo sagledalo je u starim

U MALI KRUG istoričara srpske književnosti ušao je na velika vrata Ivo Tartalja.

Poslovično je da srpski književnici nemaju monografija, da postoji samo nekoliko istorija novije srpske književnosti, da su skoro sve one iz vremena pre prvog svetskog rata i da ni izbliza nema istorijskog pregleda svega što je stvarno u srpskoj književnosti. Više je u Srba istorija grčkih, rimskih i zapadnoevropskih književnosti, nego što je pokušaja da se sistematizuje i oceni domaća baština.

Ivo Tartalja se prihvatio neobičnog, i u Srba pomalo zaboravljenog, posla. Na izgled, već samo io moglo mu je obezbediti istalkmuto mesto među jstoričarima srpske književnosti. Izuzetnost posla kog se latio i hrabrost s kojom je ušao u traganja, međutim, nisu jedine vrline “novog islori:ara srpske književnosti. Ono što _ „delo Ive Tartalje svrstava odmah među najbolje radove ove vrste su okvir, do danas nepro-

učavan i čak nikako uočavan, nesumnjivo poznavanje predmeta, izvrsno praćenje razvitka tog osobenog vida srpske književnosti i, najzad, nesumnjivo sigurna ocena ljudi i međa koji su bogatili srpsku književnost i istoriju srpske književnosti.

Predmet Tartaljinog dela su počeci interesovanja Srba za opštu istoriju književnosti, Ta interesovanja, i to je zanimljivo, nisu mlađa ·od radova na istoriji domaće književnosti.

Produživši neobično dugo srednjovekovnu književnu tradiciju (toliko dugo imaju je još

samo Bugari i Grci), našli su se Srbi tokom XVIII veka u položaju da prihvate savremene evropske ideje i da stvore lšterarna dela koja će im obezbediti mesto među književnostima tadašnjih kulturnih naroda. Vredni, otvorenih očiju, Srpski pisci od Jovana Rajića i Zaharija Orfelina do Dositeja i Trlajića, i od Lukijana Mušickog do Sterije, i nikako samo oni, nastoje da ne izostanu za savremenim, to će reći onovremeno modernim, tokovima evropske književnosti. .

I ne samo to, toj srpskoj književnosti nisu bili nepoznati ni Aristotel, ni Petrarka, ni Ariosto,

Istine pasije profesora Kolendića

tekstovima i mnogu stranu našeg starog društvenog zivota, i s obzirom na to ova njegova zbirka ima više dodirn:h tačaka sa ranijim „Dubrovačkim portretima“ Jorja Tadića.

Ali koliko god su spomenute arhive i biblioteke bile izvori Kolendićevih Kknjiževnoistorijskih istina, treba zapaziti da je on do tih istina dolazio,i drugim putem — pre svega putem na;jbrižljivije analize bilo „novih“, bilo „starih“ tekstova. S obzirom na primenu jedne takve brižljive metodologije možda su najzanimljivija dva priloga profesora Kolendića. U jednom od njih — u „Jednoj nepoznatoj sceni Marina Držića“ — zapaz:ćemo ne samo metod rađa nego i uzgredna doživljavanja pri čitanje te sceme ili kontrasta. „Već dok sam taj kontrast prvi put čitao, neprekidno mi se u sećanju motale uvodne scene Venere i Tirene Marina Držića“, rekao je pisac, a onda ukazao na to kako je kritičkom aparaturom utvrdio „tekst komada“, pa prišao utvrđivanju „metrike našeg kontrasta“ i najzad „analizi jezika“, đa bi posle svega toga s punom sigurnošću postavio da je ta „nepoznata scena“ Marinova! 'U drugom od tih priloga Kolendić je obeskreDio dotađašnju „istinu“ naše književne istorije o BEvripidovoj BRekubi kao Vetranovićevom delu; služeći se spomenutom metodom — ana– lizom metričkih karakterist:ka naročito — profesor Kolendić je nedvoumno utvrdio da je to delo Držićevo. Bilo je to 1905. godine prvi put, pa 1908. godine drugi, u doktorskoj disertaciji i odmah potom u izveštaju Kotorske gimnazije. Posle gotovo dvadeset godina to naučno utvrđivanje dobilo je arhivsku potvrdu: nastavnica

Opšta književnost kod Srba

ni Servantes, ni Molijer, ni Lesing, kao ni toliki drugi do Voltera i Getea. Srpskoj čitalalkoj . publici nisu bila strana u XVIII veku dela MBzopa, Teofana Prokopoviča, Ilija Minijatija, Erazma Roterdamskog, Deloa, Goldonija, Marmontela da se pomenu samo neki od njih bez nekog osobitog reda. Takva književnost i takva interesovanja obezbedila su Tartalji da se odmah nađe na dobrom terenu i da visoko oceni onovremenu srpsku književnost, makar to bilo i samo iz aspekta koji on posmatra.

U vreme romantizma učinjen je i korak dalje. Kađa je gospođa de Stal otkrivala Parizu nemačku književnost, a Napoleon nosio po Evropi Geteovog „Vertera“, postala je srpska narodna poezija neopozivi deo riznice evropske pesničke baštine. Istovremeno, počelo je interesovanje srpskih književnika i za one zvuke pesničkog stvaralaštva koji su im bili nepoznati. Ta interesovanja ići će od vremena stare Kine, Indije, Gilike i Rima do tadašnjih velikana pesničke reči. U tome vremenu nalazi Ivo Tartalja, u „Novom Plutarhu“ Jevtimija Ivanovića, i prve istorijske pomene književnika od Konfucija do Voltera i Jovana Rajića.

Od slučajnih interesovanja za opštu književnost u Srba do upoznavanja sa opštom istorijom književnosti naišao je Tartalja na zanimljivu ličnost Teodora Petranovića. Taj čovek za kog Tartalja veli da se „jetko protivio slaveno-

KADA ČITALAC pročita poslednju stranicu poVog romana Ljubomira Tešića „Doba igre“ on

· se suoči sa osećanjem čudne nelagodnosti koju je prilično teško definisati i opisati. Ljubomir Teš:ć. je napisao jedan roman u kome je goVorio o detinjstvu, ili tačnije o dobu prelaska iz. detinjstva u dečaštvo. Jedan dečak u jednom dečjem domu dolazi do prvih određenih iskustava o životu, suočava se sa ljubavlju i smrću, sa ljudskim · poverenjem i sa izneveravanjem tog poverenja, gubi postepeno izvesne iluzije i život počinje da mu stvara: prve bore. Sve to IBETIEPO je prilično vešto i Ljubomiru Tešiću e ne može osporiti da vlađa vešti i ja. On ume da razvija fabulu, da SRCIL dojave veći i veći intenzitet, da otkriva ličnosti i đa pokazuje kako se one na izvestan način pred našim očima razvijaju. Pa ipak kada se knjiga proita čitalac ima utisak da njoj nešto nedostaje, da je ona stvorena više veštinom nego nečim drugim i da je čitavo to Tešićevo pričanje ostalo negde na površini i zato prošlo mimo nas.

Postaje jasno u čemu je nesporazum. Tešića je mnogo više interesovala akcija no što šu ga interesovali· ljudi koji u toj akciji učestvuju. Njega je privlačila spoljašnja zanimljivost radnje i zato nije ulazio u dublja analiziranja čovekovih stanja zadovoljavajuči se nekim osnovnim, školskim, istinama iz psihologije kojima je pokušavao da objasni postupke svojih junaka. Čitav roman je i nastao na toj više puta eksploalisanoj istini iz psihologije, naše detinjstvo presudno utiče na naš život i živi i traje u nama i onda kada je vremenski ostalo daleko iza nas. I za Tešićevog junaka, wtiča je ispričana

KNJIŽBVNE NOVINE

u prvom licu, ono je od presudnog značaja. On ima želju da se vrati u sredinu u koju je teklo njegovo detinjstvo jer mu se čini da povratak u tu sredinu, na izvestan način, znači i povratak samom. detinjstvu. Možda je tu želja, da taj povratak izmeni sadašnju situaciju i otkloni mnoga subjektivna nezadovoljstva sadašnjim trenutkom, i presudna, ali ta želja nije u do-

voljnoj meri jasno naglašena niti ubedljivo li-

terarno obrazložena. w | Ovo je prvi roman Ljubomira Tešića i bilo bi doista preterano tražiti od jednog, relativno, 'mladog pisca da napiše knjigu kojoj se ne bi mogla staviti nikakva ozbiljnija zamerka. Ali, nedostaci ovoga romana ne mogu se tražiti u nedovoljnom literarnom iskustvu njegovog Ppisca, Jer, sve ono što spada u tehniku pisanja, veštinu izražavanja i neku vrstu literarnog iskustva Tešić poseduje u dovoljnoj meri da bi mogao da pruži jedan tekst koji bi se mogao meriti sasvim ozbiljnim literarnim „merilima.

Ali, u isto. vreme Tešić ne poseduje neke dru-

Petar Kolendić:–

„IZ STAROG DUBROVNIKA“

SKZ, Beograd 1964.

Zorka Skočić iz Šibenika dostavila je profesoru Kolenaiću stari tekst. Biia je tu — „izeta iz MKlur.pida lukupa, tragedija Marina UDrzića Dubrovisanina, prikazana u Dubrovniku od slavne i vrijeune Družine od bizara godišta 1559. na 99. miseca djensra“...! lako nam govoreći o svemu tome proiesor Kolendić ne govori ni o kakvoj svojoj „lir.ci“, mozemo zamisliti koliko je tu moralo biti ličnog zadovoljstva kada su arhivski podaci potvrdili knjizevnoistorijska zapažanja i misli! |

'Pako se, kombinacijom arhivskih podataka i „govorom“ tekstova, do:azilo do niza istina, česio i izrično fioimuiisanih, obično u zakijučku izlaganja. Ali vreano je pogledati — s koliko opreza i nijansiranja! Malo pre smo čuli, u zaključku o „Hekubi“, da je ona „bez sumnje“ prvi put prikazana „Pred Dvorom“, a zatim ćemo čuti da je „vrlo verovatno“ da je ovo Sfondratijev katekizam, pa da je premijera „Dunđa Maroja“ bila „I. ili, verovatnije, 8. februara 1551. godine“; a onda, ima li ili nema u jednoj Vetranovićevoj sceni aluzije na Milelane i Turke, „Wmaće da reše buduća istraživanja“, dok o Kanavelovićevim komedijama „zaključna reč „još ne može pasti“, dokle se ne prouče „teško pristupačne biblioteke na Korčuli“!... Tako vidimo da se u tom izlaganju ne otkrivaju samo mnoge istorijske istine i putovi kojima se dolazi do njih, već u isti čas ukazuje i na potrebu najbrižljivijeg odmeravanja sveg utvrđivanja i suđenja.

Pisac koji izlaže svoje podatke s toliko savesti i odgovornosti ne može ići ni za kakvim stilskim efektima, za izazivanjem bilo kakvih impresija. Njemu je neprestano moralo biti na

ivo Tartalja:

POČRECI RADA NA ISTORIJI · OPŠTE KNJIŽEVNOSTI KOD SRBA

Naučno delo, Beograd 1964.

serbskom jeziku i konzervativnoj ortografiji, ali se voleo zakititi etimološkim. slovenskim arha= izmom i ostab među. poslednjim koji su prihvatili Vukov pravopis“ bio je, u Šibeniku, na Visu ili u Zadru kao i u svim časopisima i novinama, u kojima je sarađivao, od „Letopisa“ i Arnotovog „Magazina za hudožestvo, knjižestvo i modu“ do neslavnog Svetićevog „Ogledala srbskog“ neumorni propagator književnosti svih naroda, s jednim jedinim ciljem: da obogati idejama literaturu naroda svog jezika. Godine 1958. zaokružiće te napore štampanjem „Istorije poglavitih na svetu naroda od najstarijih vremena do sadanjeg veka“. Na žalost, štampao je samo jednu, prvu knjigu. Kao i toliki drugi u Srba, nije našao pomoć za posao koji nije bio takav da -je trebalo ostati na početku. Tartaljina traganja o počecima interesovanja za istoriju opšte književnosti u Beogradu dovela su ga na još jednog čoveka sa mora, do Matije Bana. Taj rad nastaviće zatim, na kratko uostalom, Aleksa Vukomanović, muž Vukove kćeri Mine. ; Istorijski tragovi u beogradskom Liceju odveli su Tartalju do dva Novosađanina, do Đure Daničića i Jovana Boškovića. Prevodilac „Novog zavjeta“ Đuro Daničić bio je i neumorni istra= živač porekla srpskih srednjovekovnih. tekstova. Tragajući za „tim izvorima on je stizao' i do arapske, perzijske i književnosti naroda Indije.

Konvencionalna priča o detinjstvu

Ljiubomir Tešić: „DOBA IGRE“,

„Otokar Keršovani“, Rijeka 1965. \

ge osobine koje nikakvo iskustvo i nikakva veština ne mogu nadoknaditi. On nema jedno određeno osećanje sveta, on ne 'poseđuje u dovoljnoj meri razvijenu sposobnost: uživljavanja u jedan svet, i neka je dopušten ·ovaj nespretan izraz, .uosećavanja sa · unutrašnjim svetom đličnosti o kojima govori I zato u Tešićevim ličnostima postoji nešto papirnato i lažno, nešto što ih čini praznim ·i·što nigakva kvantitativna radnja, koje u romanu ima dosta, ne može da nadoknadi. {še :

Izgleda da je u pitanju jedan dublji nespora– zum i da se Tešić svesno klonio ulaženja u unutrašnji svet svojih ličnosti plašeći·se'knjiškog psihologiziranja u koje .je zapadao uvek kada je pokušavao da postupke svojih ličnosti na bilo koji način tumači. Nemajući poverenja u svoja sopstvena tumačenja on je prepuštao čitaocu da fraži objašnjenje, ne dajući mu pri tom mnogo elemenata na osnovu kojih:bi mogao da pronađe zadovoljavajuće rešenje.

u ———

umu samo da što tačnije iskaže svoja zapažanja, svoje misaone zahvave i svoje oceue i zakijučke. Otuaa je ova zpirka, reaistička po tematici i teanjamia, vamva ı MO uuu aZiaasaValija, AJ i vise od 10ga. O11&O ucena ı puna KknjizevIIOistorijsih saznanja i tananosui, ona Je OJ knjiga jeune, aa kazemo, DEsie ı Obicne ljuusae razuninosil i umnosti, Gu VGga kova daouu 1 HnJcne „Sılke Sstivarnosti*, koje se U iziagan,u povuesto stvote od kaz.vanja ı nagomjaavanya niza proverenih . podavaka i najuugovornije rzezžvi,enih razmišijanja. Konegue bujica tu pouataka i musli intonira i esejist.uku rec i Gaomict, pa vam se učini da prea sopom imate više sasvim SiOboono zamisijanje nego amwnalitieko utvruivanje pojava i stvari, ali Las ova, cas ona pojeamost ubrzo vas uveri aa je sve tu qaoista „Suokratno proverelo“, KaO biO 16050 Hanu, UGualı D.bIfIO samo, aa u VeZI sa svim tim osoDi.nama Osecamo kagko ta zbirša i uopste MWoienakev naucni:.i ljuaski stav ouiše i Jeunom svvaraiač&Oom Ot vorenošću i morainim zoaravijem. i Na kraju zpDirwe aoneuva su „uuioja sjećanja i zapazanja", Jeaan iragmemat iz No.jenaiueve auvuobiogiajije — kad je D.o u šesvom, seurom i csmom razieuau Duoruvacke gimnazije, oko 1900. godine, i kaqa Je urealVao ıluRUPpaSsii ali list „Fomu“, koji Je dODIO ime piciua „isvo.mznoj pjesmi Mieaa rucica, Za koJu se tad govorilo da je. preastavija cio program Srba ma FrimorjJu“... "u aoznajemo i aa Je uven,k Felar Ko.endić odiukom proiesorskog zpDora od 25. oktopra 1902. godine kaznjen „mjesnim izgonom“, pored ostaioga i zpog „neuopus»tena uvjćcanja na učenike u narodno:in pogieuu“!... Tako taj, iragmenat, posle ovih priuga O „Starom Dubrovniku“, osvetljuje unekoliko i daijji život staroga grada, iz vremena njegovih predjugoslovenskih dana pod Austro-Ugarskom. ·

Naposletku je data „Bibligralija radova

Petra Kolendića“ i njome je, ma i formalno,

obuhvaćeno široko i tako solidno Kolendićevo književnoistorijsko istraživalko delo, Na taj način — jako sa znatnim zakašnjenjem — ovom zbirkom je pr:kladno obeležena šezdeseta gOdišnjica krupnog Kolendićevog doprinošenja našoj nauci o. književnosti.

Dr Ilija Mamuzić

ši &

Njegov učenik Stojan Novaković zaokružio je početke interesovanja Srba za opštu istoriju prevođenjem Šerove „Opšte istorije književnosti“ (Beograd, 1873—1874). . Vremena publetaka interesovanja Srba za istoriju opšte književnosti, koja i nisu tako davna a ipak nisu mlađa od domaćih istorijskih radova, mogla su izgledati do „Istorije“ Ive Tartalje pretenciozna, i to ne samo neobaveštenom i slučajnom poznavaocu srpske literarne prošlo sti. Nepoznate i tamne bile su one i boljim poznavaocima, prilika u srpskoj književnosti. Trudom Ive Tartalje učinjeno je mnogo da to više ne bude lavirint. U tome je njegovo delo od ipguzetnog značaja. Ne manji značaj ove „Istorije je i u tome što ona pruža mogućnosti da se istorijski iznova ocene uticaji i na stariju 8rpsku Književnost. Praitično ona će pružiti 8 liku da se pouzdanije datiraju i kretanja \ srpskoj književnosti. Pružiće ova knjiga i priliku da se revidiraju tako odomaćenc zablude o tobožnim zaostajanjima srpske. književnosti. Pisana pregledno, sa uvodnim izlaganjima o počecima opšte istorije književnosti u svetu, TTartaljina knjiga je pisana i čitko i jasno i jezički pažljivo do čistunstva. U malobrojne nedostatke „Istorije“ Ive Tartalje treba zabeležiti tek nepoznavanje stručne literature. Samo tako se da objasniti da i on ponavlja, pogrešno Uuostalom, da 'je P. J. Šafarik koristio bibliografiju Taukijana Mušickog. Ovakvih zabluda je,

srećom, premalo. .

Knjigu Ive Tartalje izdala je Srpska akademija nauka i umetnosti lepše nego što obično čini, ali i sa više štamparskih grešaka, nego što bi u njenim izdanjima smelo da bude. Najzad, valja reći da je Ivo Tartalja jedan od najmlađih autora kome je Akađemija poklonila pažnju izdavajući mu kKkmjige.

Laza» Curćić

(A u u LULU UULUULLLJLuuuuud.U!· F_T"U__________GGGGGGGGG III

Tako bi, otprilike, izgledala ona druga strana međalje koja je, čini nam se, bila i ostala mnogo važnija i bitnija od lepog ruha u koje ie odevena T'ešićeva priča. Jer baš zato što Tešić ume književno da piše, što se njegovom romanu ne: mogu praviti nikakve zamerke kada su u pitanju kompozicija ili stil, ovaj drugi nedostatak postaje mnogo vidljiviji i presudniji kod donošenja zaključka o celom delu. j

· Romansijerski start Ljubomira Tešića ne mo

že se oceniti kao potpuno neuspeo, ali se isto tako'ne može ni okvalifikovati kao potpuno uspeo. To je jedna od onih knjiga koju ostavljaro sa Osećanjem · nekog unutrašnjeg nezadovoljstva, sa nekom vrstom suštinskog razočaranja jer su nas celo vreme dok smo ih čitali zavaravale da će se nešto bitno doista dogodili, da ćemo za ono što nas interesuje dobiti odgoVore i objašnjenje. Celo vreme imali smo iiuziju da se nešto unutra, duboko u ličnosti koja priča o svome detinjstvu, doista zbiva i da će nam to. zbivanje jednoga dana postati Jasno. Na kraju, dolazimo do zaključka da je bila samio u pitanju. iluzija, da se pred nama odvija jedna ne mnogo zanimljiva istorija i da se ništa bitno za sve vreme dok smo čitali ovu knjigu nije ni u romanu ni sa nama dogodilo. Istina da su za razočaranja uvek' krivi oni koji su se razočarali a: ne. oni od kojih se'očekivalo' da neće .ražzočarati, kada je u pitanju literatura, ne može. da bude ni uteha za. one koji su se razočarali ni opravdanje za one od kojih se očekivalo da će nešto više pružiti a oni nisu pružili.

Predrag Protić » 7 3

SV

~

0 tad ada E

Oea

“i.