Književne novine

KNJIŽEVNE NOVINE

intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju infervju infervju infervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju intervju

Rasgovor sa Danilom Kišom ·

Kiša prolesora Kiša

OVAJ INTERVJU za razliku od drugih, prošao je bez ijedne jedine izgovorene reči. Hoću da kaž m, da je protekao u potpunoj tišini. Nije bilo m ditiranja po parkovima jer je padala "kiša. Pisac ni u jednom trenutku nije naglo ustao od stola i počeo da šeta po sobi. Zašto? Jer da je to učinio, mogao bi izleteti kroz Drozor —Kišova soba je toliko mala, da kada sam pošao poželevši mu laku noć, pisac romana „Bašta, p peo“, morao je da uđe u policu za VES pošto se vrata mmnače ne bi mogla otvo~

Knjige, crteži Mire Glavurtića, Leoniđa Šejke i Olje Ivanjicki, pera i olovke u staklenoj čaši sa crtežom pr potopskog „Forda“, gomila rečnika i pisaća „mašina. Na ziđu visi portret Kišovog oca u dager-tehnici, a ispod njega je zakačen požuteli cmot mađarskih 'cigareta „Simfon'ja“ koje je taj čovek, koji je kasnije postao Eđuard Sam imao ob:aj da puši. To j2 sve,

Usred razgovora u sobu je ušao nepoznat posetilac. Pogledali smo ga zapanjeno, jer ga niko od nas nikađa nije video. Rekao je: „Izvinite, je li ovo Ambasada Republike V-necuele?“ ji

Kiš je mirno odgovorio đa se ambasađa nalazi jedan sprat niže i noćni posetilac je izašao iz sobe jsto tako tiho, kako je i ušao u nju.

Tako nije diplomata, Danilo Kiš stanuje u ambasađi.

Kakav paradoks!

POČINJEMO INTERVJU

SELI SMO ZA STO i ja sam ofkucao svoje prvo pitanie na maloj pisaćoj mašini. Gurmuo sam je prema Kišu i on je nap'sao odgovo?. Posle iri sata imali smo intervju. Počiniemo:

— Imaš lepu pisaću mašinu!

— Prokrijumčario sam je iz Nemačke u Francusku, iz Francuske u Jugoslaviju.

— Imaš malu sobu. Kako se snalaziš? Osvtćaš ]i s~ kao kanarinac u kavezu?

— Putuiem oko nje. Bio sam mansardi. To je, znaš, daleko!

— Daleko od čega? De quoi?

— Na žalost, od mene.

— Haide da prestan mo sa duhovitostima! Ima to?iko tužnih stvari na svetu!

— Zar je nešto bilo duhovito?

— Da li je ova čaša ispred nas, na kojoj je nacrtan model starog automobila, sve što je preostalo sa tvojih putovanja? Sem znanja jezika, naravno... e

— Ne, ona” je fu zbog tiostalgije za starim kolima.

— Zastarevaju li mođeli novih knjiga, brže od modela automobila?

— Naprotiv! Stare knjige postaju sve modemije! — U poslednje vreme imao si mnogo publiciteta. Čov k nije mogao đa otvori novine, a da me naleti na tvoju fotografiju... Kako se osećaš?

— Kao da sam izdao svoje ideale, eto tako se osećam! Ne volim svoje fotografije u listovima. Ali, ko se uhvati u kolo... Vrzino, hoću da kaž m!

— Jesi li primetio da postoji opasnost da šopstveno ime postane na neki način, strano, ako se mnogo ıiımofrebliava u novinama?

— Nekađa sam od svoga imena pravio anagram* Kišni Dani, K'šni Dani. To mi se više đopađdalo od moga imena. Niam primežio Ssv~ fo skupa. Nisam primetio da mi se ime poiavljujie u štampi. Ja sam nikađa ne č'tam takve pisce. Sačekam da se ohlade. „Svemu su krivi novinari!

— fivala. To znači da tek sada počinješ čitati Foknera, a?

— Skini kapu kađa izgovaraš to ime! Ne govoriš o meni!

— Pr~ ovog razgovora. da ne kažem Kkucania u mašinu, pregledali smo gcmilu fotografija. Kiš sa devojkom, Kiš na obali Sene. Loare ili tako nečeg, K'š kao beba, Kiš kao egzistencijalista sa bradom... Pomažu li ti te slike u rekonstruisanju vrem na ?

— One stare, sa starim žigovima, đa. Na ostalim pak nisam ja. To su tako meki drugi ljudi koje sam sretao na obali Sene, Save, Dunava... Jedva ih se sećam!

— Jesi li prim tio da se godine koje prolaze vomnšaiu mnonut Andersenovog ružnog pačeta? Živiš jedno vreme, čezneš da uđeš u društvo labudova, a kada dođeš među hnjih, ispostavi se da su to sve sam” guske!

— Godine prolaze kao labudovi... nizvodno, lagano uzvodno.

— Zeodno rečeno: moglo bi đa buđe štampano u „Rekli su ove neđelje“!

— Ove nedelj- nisam dao ni jednu izjavu!

. — Sećaš li se da si se nekada gadio generacijskih priparlanja zbog toga što su pisci stupali u umetnost kao timovi koji istrčavaju na fudbalski teren. Činiš li istu grešku? i

— Generaciju čini grupa individua sličnih gođina. To j> kao špil karata. Ne mogu ljudi da igraju samo istim kečevima!

— Primećuješ li da pisci koji su izvesmo vreme proveli u Parizu, postaju kada se vrate ovamo u tolikoj meri inficirani pariskim duhom, da svaki eseji počinju sa „Kao što je Lotreamon napisao na 84-oj strani itd...“

Kiš ie otišao da kupi vino. Kada se vratio zaboravio je na olkucamo pitanje, pa sam morao da otkucam novo. Vino je, uostalom, bilo izvrsno i jeft'mo.

— Kađa pomisliš na one dane, u kojima se čitava plejada mlađića bez novca, pre desetak godina muvala oko studentskih domova ij Rkoncertnih sala, gem ralnih proba i nakiselih menzi, i kada danas neke oa njih sreineš kao

već i na

Lagamo

- —_..—

Glavni i odgovorni urednik Tanasıle Mladenović · Ured nik ) Velimir 1 ubić Slavka Mihalić Aleksandar Petrov Pojeđint primerah 850 dinara Godišnja pretplata 10DD dinara polupzodišnia %00 dinara Za Inosftiamxslvo Gdvositoko

5 Ignjatović. Momo Kapor, Dragan Holundžila List izlazi svake Mdrube suhole

cuska 7, Ređakcija Francuska 7 Telefoni: 627-286 (redakcija) i 626-020 (komercijalno odeljenje

.Rusije i svog zavičaja.

U PISCEVOJ SOBI NEMA MESTA ZA MAŠINU KOJA U NJEGOVOM ROMANU TAKO KORISNO FUNKCIONIŠN

đebeljuškaste sredovečne građane u sivim odelima, čini li ti s> da si ostario? . +— Volim njihov prezir, njihovu galaninost, njihovo sažaljenje nad: mojom sudbinom! Priznajem, da se nikada neću opametiti, Moram uvek da pravim gluposti kao i onda, pre deset godina, kada „sam spavao kao ilegalac u domu! :

— Čime si se zabavljao u fo vrem:?

— Moja interesovanja bila su u prvom ređu usmerena ka poeziji, teoriji književnosti i estetici, jer smatrao sam, i još uvek smatram, da lit.ratura danas kao i uvek, nije bila stvar golog talenta, nije samonikla, nego· da. pisac

mora da izučava Svoj zanat , da ulazi u nje-'

gove tajne, Ja sam u tom «pogledu imao tu sreću da sam se upisao 1954. na tek otvor mu katedru za svefsku književnost na kojoj se učila <stetika i teorija književnosti. Naravno, sve to ništa ne pomaže čoveku u frenutku kada se nađe pred hartijom, sam i pust, tada zaboravi manje-više sve što je čitao i učio, ostaje samo njegova sopstvena s mzibilnost i taj strah pred belinom hartije koja ga jednako privlači i odbija. ~ .

~— Kako se uči pisanje?

— Pisanje se uči — pisanjem! To ne kažem kao didaktičnu istinu, nego kao tešku, martirsku · jstinu

— Kada se to saznanje javilo kod tebe?

— Veoma rano. Pedeset i četvrt: objavio sam u susretima jedan smušen esej pod rečitim naslovom „Pohvala spaljivanju“. Naslov mislim govori dovoljno sam za sebe.

' — Rađio si i na prevođenju?

— N- brojeći razne prevode rasute po časopisima i listovima, preveo sam do sada desetak knjiga i u početku sam taj pošao smatrao za učenje zanata, da bi to kasnije postalo moja druga profesija od koje sam hteo da se izdržavam, spojivši, kako bi rekli stari, lepo sa korisnim. d .

— Jesi li usp-:o u tome?

— Morao sam da se korigujem, jer na žalost, od prevođenja se ne ne može živeti pošto su prevodi jako loše plaćeni. ~

' — Hajde da pričamo još j dnom o tvom romanu. Šta je zapravo „Bašta, pepeo“?

— To je, s jedhe '· strane, r autobiografski roman, roman=confession, sentimentalno vaspitanje, a s druge strane, i ja mislim da to tre= ba naglasiti, to j-> u prvcm redu roman, hoću da kažem da sam ja na osnovu nekih ličn'h datosti, nekih intimnih povesti pravio roman u klasičnom smislu te .reči, uzimajući svoju ličnost i ličnosti svojih roditelja vrlo uslovno, to jest tretiraiući ih kao neke maltene izmišljene ličnosti. Nikad nisam volo verističke i naturalistižke autobiografske romane u kojima su činjenice nekog takozvanog „tužnog detinistva“ imale prevagu nad poetfskim činjenicama, nad svim drug:m činjemicama. ' Zato sem morao da sažimam i da izobličavam n ke svoje intimne doživljaje a da ličnosti svoga oca i svoje majke dam sa snažnim refišima koji će moj intimni roman, roman moje pborodice da pretvore u nešto sasvim neprivatno, u nešto opšte, u ono što bih imao hrabrosti da nazov m njegovim pravim imenom: u roman! A za jedan takav prosede jednako su potrebna

stilska koliko i činjenička uobližavanja, deformacije. To iziskuje golem napor, jer moraš u tom slučaju svoje najbliže srodnike, svoje najintimnij- biće, svoje roditelje, da posmatraš kao maltene arhivske ličnosti o kojima pišeš istorijski roman: moraš sebe prebaciti prvo u treće I'ce, moraš se osloboditi samozaljubljemosti pred faktima koja se teb· lično tiču, da bi svoju ličnu istoriju uzdigao do infimne mitologije, drugim rečima da bi je uocpštio, da bi je ulžinio mito!ogijom.

— Divan monolog! Divan mašinski monolog! Ali mene zanima i jedna druga stvar! Evo o čemu je reč: čovek pš Knjigu. Zatim je objavljuje. Piše članke. Smatra za slavlje dan u kome je u stanju da kupi džemper ili belu košulju. Sluša svoje Yadio-drame na tudim radjio-aporatima. I pri tom svakoga dana viđa svoje vršnžmke kako izlaze iz Automobi'a, iz Cenzure, iz Savela. Kako su tamo stigli? Kako su naučili da tako efektno Jupe vratima? Šta tamo rade? Kako im io polazi za rukom? i | i

— Postoji carstvo zemaljsko i carstvo ncbesko. — Vrlo ut šno deluje! Ali ipak trebalo bi videti Portugal u aprilu ili sumrak u Veneciji... . Ne verujem više u bajke! | —~ Trebalo bi takođe videti njic, Dubrovnik...

— Suviše skupi građovi!

— Znam, rekli su mi. Ali noga dana poći u njih. | — Kao starci!

— Puni iskustva! Ej, sinko...

— Ko kaž- da „Književne novine“ ne štampaju drame? ..

— Zar je neko to rekao? - ; ee

— Da. li ti je dosadilo da iz'gravaš asketu? Dobro bi bilo da „se malo možeš igrati i tatinog sina . : . taš

— Ja sam sin svoga oca: Eduarda „Sama.

— Eto dokle smo. doterali:; moraš. čak da izm:sliš i svoga oca!

— „Mada čovek ne bi imao oca, morao bi ga izmisliti“. Tako je govorio Eduard Sam.

— Više volim Sinatrin aforizam: „Svaki čovek u Holivudu, koji zna prezim svoga oca, smatra se aristokratom“. A, kako zvulži?

— Dakle, ja sam aristokrata!

„„“ „Duha! 3 B ; Ls S LaMDa;

— Je sais que la douleur est la noblesse unigue. (Baudelaire) Assayez vous. Bon!

Pošto sam iscrpeo svoje znanj~ francuskog, i pošto je „nestalo cigareta, .odlučismo da rekinemo naš interviu i da ga nastavimo ne"tm drugom prilikom, bez ozbiljnosti novinskog, zadatka. ;

Tako izađoh i gotovo zaboravih đa č'mocima „Književnih novina“, kao što je to red, opjšem ličnost pisca. eta

'Po je mršav. triđ setogodišnjak, sa kojlm \e

Mostar, Ko-

ćemo. jpak jeđ-

Dprijalno dangubit. Jedna vrsta odrasloe deča-

ka, koji voli da iđe u Kinoteku, čak i kada · se trmo daiu đosadni filmovi. Tmn kovr“”avu kosu, izmučeno lice i izgled koi vas noadceća — na vreme u kome ste misl!i da će nešto biti od vas. Da li ie dovoljno iasno? ME Napolju je padala sitna oktebarska kiša.-·

Momo Kapor

Prva priča sa Dona”

MIŠA ŠOLOHOV se obreo u Moskvi pred samu petogodišnjicu oktobarske revolucije. Nam ravao je da se upiše na „rablak“ — radnički fakultet. Imao je samo četiri razreda gimnazije, ali je već bio prošao kroz školu građanskog rata... Kao dobrovoljac u odredu koji je snabdevao crv.noarmejce hranom — što nije niukoiko spadalo u „pozadinske“ dužnosti. Jer sve do 1922. godine, dok bande na donskom području nisu konačno likvidirane, Šolohovljevom odredu je više puta palo u deo da se sam bori protiv bandita. Ne jednom je Miši život visio o tanušnom koncu, koji je, izgl da, izdržao težinu dečaka sa Kružilina (majura u sastavu naselja Vešenska) samo zahvaljujući tome što je dečak bio omalen i mršav...

Čega se sve nije nagledao Miša za dve godine! Građanski rat je pomamno tutnjao preko besirajnih aonsk.h stepa, pieo široke, muocne reke i mnoštva malih jezera okruženih trskom... U kraju čija je pitoma priroda znana po ne=odoljivo poetičnim spletovima boja, na tom području gde ni krasn." kozačke pesme, tako duševne, pune jarkih varnica vedrine, nisu mogle pot.snuti mnogošta bolno i teško, opredeljenja za i protiv oktobarske revolucije imala su obeležje osob.ne dramatičnosti. Nije ni čuđo: kraj=nje zaoštrene bile su socijalno-ekonomske protivrečnosti na Donu, a pod etiketom kozačkih tradicija dejstvovale su snage prošlosti...

Mnoštvo živih sećanja i utisaka iz građanskog rata odneo je sobom u Moskvu Miša Šolohov. U sv.mu najpresudnijem dve godine, 1920, i 1921. oblikovale su Mišinu unutarnju stvarnost i ocrtale njegov vidokrug. Duboko je osećao izmenjenu, novim svetlostima obasjanu stvarnosti To je bio duhovni prtljag: osamnaestogodišnjaka koji gotovo nije ni

imao drugog priljaga kad se pojavio u glavnom , ·

gradu, oktobra dvadeset i druge. Kao i hiljade drugih mladića-učesnika građanskog rafa, nosio je vojnički šinjel. Razlikovao se od većine samo po jednom detalju svoje garderobe — po sivoj kozačkoj šubari.

Za moskovsku Berzu rada Miša Šolohov bio je, prirodno, samo jedna brojka u veoma opsežnoj evidenciji, a uz to — lic- kojem se nije lako moglo naći zaposlenje. Naime, Miša je mogao da naveđe „struku“ koja je završetkom građanskog rata izgubila sve šanse: prehram-

e

o

10%

beni komesar, To razdoblje Šolohovljeva biografije donekle ob.ležavaju podaci o privremen:m zanimanjima: prenosio je džakove, radio neko vreme kao zidar, bio računovođa...

Oskudica je pratila u stopu mladića sa kozačkog naselja, ali se ipak osećala nemoćna pred njegovom jakom voljom. Neuspeh s upisom na „rabiajk“ slabo je d.lovao na Mišu. Zamenio je škouovanje lektirom. Citao je vrlo mnogo, što je svakako doprinelo njegovim saznanjima i interesovanjima na području umetničke preči. Uostalom, ta interesovanja dolazila su do izražaja i ranije: petnaestogodišnji dečak Miša pisao Je male komade za amatersko pozorište na naselju Karginska. Među mladim kozacima on je tada bio veoma popularan zbog svog smisla za humor, I, eto, u Moskvi se mladi Solohov ponovo obratio humoru, ali drukčije oblikovanom, i

Devetnaestog s-ptembra 1923. godine moskovski komsomolski list „Junošeskaja pravda“ objavio je kratku, nepretencioznu, duhovitu humoresku „Iskušenje“. Pod potpisom M. WSoloh. ispričao je Miša jedan fragikom.čan slučaj iz svog rodnog kraja. Razume se, humoreska je znacajna gotovo. isključivo po činj.nici da je to — prvi štampani Solohovljev tekst. Četrdesetak dana kasnije isti lisk je doneo i drugu humoresku mladog. kozaka koji.se već bio sprijateljio sa. mnogim pesnicima i prozaicima komsomolcima, U to vreme Miša je pristupio

·nizu tema mnogo dubljih i slož.nijih od sadr-

žina humoreski „Iskušenje“, „Tri“ i „Revizor“, (Treća humoreska je publikovana u aprilu 1924. godine.) ~

Tako je počelo za Šolohova doba stvaranja ciklusa „Priča sa” Dona“, tih proza što znače umetnički istinito, polresno ovapioć nje niza ıikova i motiva sa kojima se Miša bio suočio na Donu početkom dvadesetih godina. Tu mladi pisac više nije humorisi koji ponajmanje pretenduje na dublje zahvate iz realnosti, već stvaralac pr.okupiran porukama sopsivenih unuftarnjih doživljaja, spreman da razvije pred čitaocima panoramu, dramatičnih posleoktobarskih zbivanja u donskom kraju. Težnje mladosti, donske „komsomolije“, njen samopregor u borbama za drukčiji, pravedniji svet, nejasne ali snažne slutnj> budućnosti, sukobi između novog i Starog na kozačkim naseljima, zlobni

Dočam Puvačić Izet Sarallic

M» ua menGRRIu nie a eee aurea ira aa rap are irure ani Year vau ~ apunek aan vene bosoni OOU LAUDA Predrag Palavestra Sekretiar ređakcije Bogđan A Popović Tehničko umetnička oprema Dragomir Prediav Pitić

Dim! trijević Ređakclioni odhor Pavle Sftefamnvić ĐDinvoslni TJSt izdaje Novinsko 'zdavxpčken preduzeće tracija), Rukopisi se ne vraćaju. Tekući račun broj 501-1-208 Štampa „Glas“, Beograd Vlajkovićeva 8,

i zagriženi otpori kulačke, sopstveničke psihe — sve &u to osnovne tematske linije donskih priča. 'Pema otaca i dec» J„ neopnodno piisutna u mladićkim „Šolohovljevim novelama, kao što je bila prisutna u samoj stvarnosti, do vrhunca zaoštrena, preobilna tragičnim konfrontacijama, Već u prvoj — po datumu objavljiva= nja — priči donskog ciklusa zahvata Šolohov upravo u tu temu.

Reč je o priči „Mladež“. Stari kozak Koševoj, „ataman“ jedn. bande („pedeset kozaka, donskih i kubanskih, sovjetskom vlašću nezadovoljn:h“) nije bio u rodnom kraju čitavih sedam godina. Kad je otišao u rat, 1914, njegov sin Nikolka nije imao više od jedanaest... Naravno, Koševoj i ne sluti da je Nikolka postao komandir tskadrona u Crvenoj armiji. Baš Nikolkin eskadron dobio je zadatak. da likvidira jednu bandu koja bezočno pljačka seljake. A to je, u stvari, banda Koševoja — oca, On ubija mladog „konjanika — i samo po velikom mladežu na nozi prepoznaje sina. „Atamanovim“ samoubistvom završava se priča „sa kojom je Mihail Aleksandrovič Solohov prvi put izišao pred čitaoce um finičke proze.

Priča „Mladež“ objavljena je 14. decembra 1924. godine u moskovskom listu „Molodoj lenjinec“, NJen autor, danas jedan od najznamenitijih svetskih pisaca, živi klasik sovjetske anjiževnosti, nob lovac, ušao je tog dana — i tom publikacijom — u književnost.

. Već u priči „Mlad ž“ ·istina stvaraoca i istina stvarnosti čine kod Šolohuva nerazdvo,nu celinu. Ne obigravanje oko istine, nego ona cela, ma koliko da je opora. Čak u njenoj oporosti sadržano je nešto duboko ljudsko, neodo= ljivo po snazi humanit ta. U tom znaku razvio je devetnaestogodišnji Šolohov svoja kazivanja, odbacivši literaturu Il'terature ij opredelivši se još onda za istinu, krepku, ošobeno prodornu, jarko poetičnu reč o ćovekovim vizijama i tminama, porazima i usponima. Priča „Mladež“ nagove:t.la j._ sadržine Solohovljevog donskog ciklusa — ostalih priča, potvrdivši, u isti mah, izuzetnu upečatljivost i stilsku samosvojnost broze mladog, tada nepoznatog pišca. Ne samo to. Kroz prvu priču Mihaila Šolohova već se naziru, dođuše u mi'nijaturi, mnogi molivi i atmosfere klasičnog romana — epa „Tihi Don“,

Lav Zaharov

area ~ —> O

pBožidar Božović

tomeoliević

Dravoljub Petar VoIk Beograd Prapn-

WO MKnJŽ

stotanović < ,

novine"