Književne novine

će daai

TkalaVnP

LIST_ZA KNJIŽEVAOS iddesı | DRUŠTVENA PITANJA

SOBOM D PRIRAĆ O BROJA JU |J

Godina XVIII Nova serija Broj 272 BEOGRAD, 2. APRIL 1966.

List izlazi svake druge subote

Cena primerku 50 para (50 dinara)

POLITIČKI

I KULTURNI VID HRVATSKOG PREPORODA

RADA SE POSM'ATRA POKRET koji će u političkoj istoriji i istoriji književnosti Jjugoslovenskih maroda dobiti ime hrvatski preporod, odmah se uočavaju dve mjegove · bitne karakteristike: politička + kulturna. Mehanički odvojiti jedmo od drugog potpuno je memogu“no. Kako se hrvatsko društvo razvijalo i prolazilo kroz različite faze + mene, tako su savremenici obraćali pažnju čas na jedmo čas ma drugo lice hrvatskog preporođa. Njegovo poreklo je u prvom redu wppolitičko; njegovi rezultati su u prvom ređu Kulturni.

Ima jeđam paradols kađa se posmatraju isforije malih naroda i marođa koji relativno kasno stupaju ma istorijsku pozormicu. Baš onda kada izgleda da je jedam marod, mrtav, da je izgubio sebe, da je izgubio svoju ličnost javljaju se smage koje u njemu probude mmoge, uspĐavame, emergije i koje, probuđene, posvedoče da je vreme letargije bilo u stvari samo Drikupljanje snaga za velike pođuhvate i za odlučujuće bitke. To je bilo i sa Hrvatima, 30-tih, godina kadđa su Gaj i Iliri počeli da bude na= cilonalnu, svest. Pre toga hrvatsko plemstvo bilo je gotovo potpuno Kkapituliralo pred, Mađarima. Hrvatski jezik ·govorili su seljaci i retki građani a plemstvo ga se stidelo. Zajednički la tinski jezik koji je wvezipao mađarsko i hrsatsko plemstvo postajao je brama, daljem, razsoju hrvatske marodmosti. Razlike između, Hrvata i Mađara su se brodđubljavale. Njihovi životni imteYresi počeli su da se sukobljavaju. I zato borba za marodmi jezik mije kod Hrvata imala omaj smisao koji je kod Srba imao Vukov vrat za srpski jezik + pravopis; kod Srba to je bilo jedno Književno i glološko pitanje, kod Hrvata to je bilo nacionalno i političko pitanje tv“ proom redu. I kađa je Ivam Kukuljević Sakcimski održao u Hrvatskom Saboru prvi govor ma hrvatskom, jeziku taj govor Je bio me samo jedna novina za kakvu hrvatski politički život mije do tada znao, ego i mesumnjivi znoj da su vekovne beže između, HYvata i Mađara počele. definitivno da ovucaju i da se kidaju. Jezik kojim, govori marodma masa, w molitičkom, životu, u štampi i administraciji 2nmačio je naglašavanje hrvatske narodne i političke individualnosti u, odmosu ma Mađare i približavanje Hrvata ostalim jugoslovenskim, narodima.

Gaj je posmatrao Ilre kao deo velikog slovemskog mora i u tom, mutnom, pamslavističkom, osećanju moglo se naslutiti i razabrati jedno duboko progresivno wveremje o jedinstvu i zajednici interesa jugoslovenskih mavyodđa. Otkriti da su Hrvati bliži Srbima i Srbi Hrvatima više mego bilo koji drugi marod, prostranog Habsburgovog carstva, značilo je i naslutiti nemimnovni put kojim, će kroz ovih, stotinu i trideset godina ići istorijski razvitak maših maroda, otkriti zakone kretanja ka slobodi i jedinstvu i osetiti da bez jedinstva mema slobode mi za jedan jugoslovemski marođd, i da je jedinstvo mogućno samo u potpunoj slobodi i pri potpunoj mezavismosti. Gaj je tu imao i iluzija; smatrao je da se uz pomoć Beča to jedinstvo može izvesti. Ali, koji politički pođa mije imao po meku takvu ili sličnu iluziju ili zabludu? Own je osećao da mađarski nacionalizam, i hrvatski macionalizam, me mogu da idu zajedmo i da. je odvajanje od · Mađara, osnovni .i bitni uslov slobodnog i mezavisnog razvoja. .

Novine ma narodnom jeziku, otvaranje čitaonica, knjige koje govore o marodmom životu na, marodu pristupačam, mačim, macionalna Yeč sa scene, u gradu vw, kome se dotle pozorište idemtifikovalo sa uticajem, tuđinštine, danas izgledaju kao relativno skrommi rezultati jedmog pokreta koji je kao malo koji u mašoj istoriji tako stalasao duhove, izmenio i preporođio ljude. Ali, u trenucima kada je sve to mastajalo i postajalo, to su bili krupni rezultati, plaćemi velikim, žrtvama, podozrevanjima, proganjamjima i sumnjičenjima. I kada je 29. jula 1845. gođine prvi put pala ilirska kr ma Markovom trgu osetilo se da je jedam narod definitiomo pro buđen, da je borbom, malim rezultatima i maporima usmerenim, ka sitnim praktičnim ciljevima došao do stepena ma kome je sposobam i za velike revolucionarne preokrete. Došavši

do svesti o ugnjetenosti u, okviru Habsburške monarhije i do svesti o daljoj neodrživosti hiljadugodišnje veze sa Mađarima i o meminmovmosti prekida te veze, ljudi su došli i do saznanja o tome da samo zajedničkim, snagama, unoseći u zajednički dom, ono što je u svakom marodu majzdravije i najbolje, i negujući ga. kao zajedničko dobyo, može da se stigne do cilja koji je sebi postavljen: slobodne, mezavisme, zajedničke države svih jugoslovemskih, navoda, slobodne domovine slobodnih, ljudi.

Dogovor o jeđinstow svpskog i hrvatskog književnog jezika, mesrećno vođena zajednička borba 1848, zagrebačka Akademija, obrvi jugoslovenski univerzitet, delovanje Štrosmajera i Račkog, svest o jedimstow interesa poslednjih decenija postojanja Austrougarske i sve ono doista jugoslovemsko što' se odvijalo i odvija od 1918. godine pa do maših đama, ima svoje korene, između ostalog i u hrvatskom nreporodu š Gajevoj borbi za buđenje hrvatske maciomaline svesti kao sastavnog i OtEBTO|RO E đela jedne jugoslovemske svesti.

Predrag Protić

1gma)insn

OD 19. MARTA DO 8 APRILA U SALONU MUZEJA SAVREMENE UMETNOSTI SVOJE SLIKE IZLAŽE STAK- ,

NUTI BBOGRADSKI SLIKAR LAZAR VUJAKLIJG. Ž

U _APERI · oko re iloša Moski a po OL eNO je mnogo Taa

0Hila_i sve _mastilo_je-za_čudo, po- | „trošeno samo na njega. Kao da JET

on jedini krivac. Da se „Nolit“ nije sam posuo pepelom naivmi pratioci naših kulturnih zbivanja ži-

veli bi i dalje u naivnom uverenju"

da je za objavljivanje jednog rečnika punog nakaznih, proizvolinih i defektnih tumačenja · kriv isključivo autor.' Niko. da javno'· postavi pitanje' (sem , autora jednog pisma

uredništvu objavljenog u „Borbi“)

šta su radili urednici, recenzemti, izdavački savet, svi oni koji su pla-= ćeni da izdaju knjige i da ocenjuju da li knjige freba ili ne treba da se pojavljuju. Povlačenjem i uništavanjem rečnika načinjena je velika šteta. Da li će oni koji su za štetu direktno krivi biti dužni i da je plate? Ili će se kolektivna odgovornosi „ponovo pretvoriti u apsolutnu neodgovornost? ·

NESOLIDAN GEST

R IJA „BEOGRADSKE NEDRIJE" poslal: Raa ya SB. govor na Saopštenje SKZ, objavljeno u našem listu od 5, marta ove godine, i mi smo ga objavili u bro-

ju od 19. marta. Istovremeno, „Beo

gradska nedelja“ je, ne,obavešta-

vajući nas o svojim, namerama. svesna valjđa da bismo posle obaveštenja na „odgovarajućem Drosto-

'ru objavili, i nešto pametnije, isti .

tekst publikovala i na svojim stra-

·nicama. Razume se, svoje čitaoce nije (preštampavanjem) ~ upoznala sa tekstom 'na koji se odgovara. Jadni čitaoci „Beogradske nedelje“! Morali su, verovatno,. da se domišljaju o čemu je reč. I, osim toga, ovaj list je svojim postupkom, koji nema mnogo veze sa novinar skom etikom, Srpsku književnu zadrugu doveo u jedan sasvim nerav-

. nopravan položaj, ali ie i obeloda= nio -meru svoje. solidnosti koja mo- -

že da bude još jedan podatak za ocenjivanje Kampanje Roja je u pitanju. BOL BOLUJE

„BORBA” od 31. marta, na četvrtoj. strani, objavljuje vest svog celjskog dopisnika da je ovih dana

Opštinski komitet. Saveza komuni- .

sta izrekao partijske kazne šestorici funkcionera i društveno-političkih radnika Celja zbog toga što su „koristeći odgovorne položaje u društveno=političkim i privrednim organizacijama, izvršili niz prekršaja oko · korišćenja · novčanih kredita za individualnu stambenu izgradnju, izboru, lokacija za podizanje 'stambenih objekata i izgradnju privatnih zgrada.“ Između ostalih, kažnjen je i Marijan Učakar, predsednik Opštinske skupštine Ce lje, Neposredno ispod toga teksta objavljena je Tanjugova vest od svega sedam .redova, u kojoj se kaže da je predsednik Marijan Učakar podneo: ostavku na svoj položaj, „kako je izjavio „zbog lošeg

zdravstvenog stanja“. Vest je ·tako ·

sročena da se u' pogoršanje zdrav-

e))nasA

stvenog stanja bivšeg predsednika

uopšte ne veruje, Ne kaže se, ništa, međutim, da li je Skupština zažmurivši, prihvatila predsednikove razloge, Pitanje nije bez osnova, tim pre,.što se zna da je stil „bol bolujem“ postao dimna zavesa za skrivanje vlastitih grešaka

do Kojih je-najčešće dolazilo zbog

zloupotrebe položaja. BBOGRADSKI FESTIVAL

ILI KOLIKO VOLIMO

KRATKI FILM

OD BEOGRADSKOG filmskog fe-

stivala očekivala su se ove godine prava čuda. Nije valjđa bilo čoveka koji autorima i producentima nije postavio bar desetak svojih sasvim proizvolinih uslova. Teško

je verovati đa bi čak i jadna ek- ·

skluzivna evropska selekcija mogla da zadovolji našu megalomaniju.

Festival je sve to izdržao hrabro i sam izdvojio dvadesetak zaista dobrih i zanimljivih ostvarenja. Ali, ođuševljenje i polemike su se brzo stišale i nije prošlo ni desetak dana a filmovi već polako tonu u zaborav. Niko dđa ih uporedi sa onim od prošle ili pretprošle godine, da utvrđi šta je zaista novo, originalno i u estetskom smislu vredno. Impresionističke kritike su toliko Kkontrađiktorne đa se običan ljubitelj filma teško i može orijentisati. Pogotovo što po starom pravilu filmovi odlaze ponovo

u bunker, umesto u bioskopske dvo

rane. Trebaće dvađeset, a možda i više, meseci dok se' većina njih predstavi u perifernim bioskopima.

Autori kratkih filmova su verovaino poslednji entuzijasti naše kinematografije. Dirljivo je bilo videti mlađe autore kako zbunjeno primaju nagrade. Simbolične, a u

- neloim slučajevima i smešne ili po-

nižavajuće nagrade nisu mogle da budđu- adekvatna priznanja onima koji·su najviše učinili da se iznova

pomere granice našeg kratkog, posebno dokumentarnog filma. Jer, nestalo je bukača, onih što su skloni hazarderstvu, opsenama i nekakvoj lažnoj pobuni. Pravi dokumen= taristi sve brže sazrevaju, postaju umetničke ličnosti i obraćaju se češće temama koje mogu da budu ne samo dokumenti nego i znamenja naše realnosti. Među najboljim autorima dominira želja za Kontinuitetom u stvaralaštvu, „pravim vrednostima i stalnim sukobljavanjem sa životnim pojavama i istinama. Dvađeset filmova je dovoljno da se uverimo u ljubav autora u kratki film. Ali — oni sada očekuju da i mi, pokažemo privrženost domaćoj kinematografiji u koju smo se pre festivala · zaklinjali. Gledđdajmo i omogućimo drugima da vide dela koja zaslužuju. daleko veći auditorijum nego što je festivalska dvorana! t

P. V.

KO ČE KOME?

U JEDNOM OD. POSLEDNJIH io jeva „Borbe“, komentarišući „Panoramu hrvatske: književnosti. XX stoljeća“.· („Stvarnost“, Zagreb) u svojoj stalnoj rubrici, „Hroničar“ prebrojava redove u kojima se govori o piscima i utvrđuje podatak koji ga uznemirava: Ivanu Slamnigu po svećeno je, recimo, 526 redova,a Vla danu Desnici 89, Antunu Šoljanu 458,

a Dobriši Cesariću 116, itd. itd. Pita se, zatim, „Hroničar“: „Šta bi bilo da sam stranac koji ovom. knji-

· gom .treba da se upozna sa savre-

menim piscima Hrvatske? Kakav bi utisak dobio o vrednosti i RRPEOU pojedinih književnika?

Stranac, sva je prilika, ne bi pre brojavao ređove nmgo bi čitao šta piše i na osnovu toga zaključivao. To što Slamnig, koji je i jedan od