Književne novine

KNJIŽEVNE NOVINE

(Povcdom napada časopisa „Razlog“ na Miloša Crnjanskog)

komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komentar komenfar komentar komentar komer

NEZIANJE

Pavle ZORIĆ

LuciruiŽemo Ss rriržŽmjorn

POSTOJI više načina. da neko skrene pažnju na sebe; jedan od najsigurnijih i najpoznatijih sastoji se u tome da taj neko koji želi da se proslavi, nasrme iznenada, iz mraka duboke anonimnosti, grubo, lično, neodgovorno na ljude čiji su uticaj, slava i vrednost veliki i trajni. Služeći se bezobzimim udarcima zadatim iz tame, izranja, dakle, jedna fantomski nestvarna ličnost delom nedokazana, manje-više nepoznata, neprimećena, književno i duhovno neegzistentna. Ona pored grubosti i agresivnosti pokazuje veliku zabrinutost za opšte stvari. Ova zabrinutost upravo je potrebna da bi se prikrili pamfletski bes i mržnja. Taj neko, ta ličnost u grčevitoj borbi sa vlastitom anonimnošću koju iđemtifikujemo ovoga puta kao glavnog Uurednika (!) zagrebačkog časopisa „Razlog“, zove se Milan Mirić. a 'U najnovijem broju „Razloga“, u članku „O tempora, o mores“ obračunava se ovaj razgsnevljeni kritičar, koji se iznenada proglasio

za autoritativnog Književnog sudiju, sa Milo-

šem Crnjanskim. Stav ovog samozvanca koji deli 1ekcije kao dđa je Jovan Skerlić ili A. G. Matoš, nepodnošljivo je i nečuveno superioran i arogantan. U tonu sveznajućeg i svemogućeg kritičara kome je sve jasno, koji ni u šta ne sumnja, koji ne zna za kolebanja, Mirić je mnmepokolebljiv u meri koja zapanjuje. On izjavljuje da sve ono što Miloš Crnjanski objavljuje poslednjih godina nema nikakve vrednosti („Jer ne vjerujemo da itko, tko o književnosti bilo što zna, iko nije gluh i slijep, misli kako današnji tekstovi Miloša Crnjanskog imaju neku stvarniju literarnu vrijednost.“) Vidoviti Mirić, kome moramo verovati na reč, jer dosad mničim nije dokazao svoju kritičarsku egzistemciju, ismeva „Lament nad Beogradom“ (ova poema ga podseća na prigodne pesme pisane po navrudžbini povodom različitih godišnjica ili za proslavu oslobođenja Beograda); poriče „Drugu

knjigu Seoba“, mađa priznaje da je nije čitao („Ovdje bi, jasno, trebalo spomenuti i pojavu drugog dijela „Seoba“, Taj drugi dio nažalost nismo pročitali, ali na osnovu dosađašnjeg iskustva s Crnjanskijevom novijom literaturom nemamo nikakva razloga da ne povjerujemo onima koji tvrđe kako se taj drugi dio ne može uporediti s prvom knjigom, i kako bi za. „Seobe“ bilo bolje da tog nastavka nije ni bilo“). Da li je Milan Mirić zaista čitao stare „Seobe“, ili opet veruje „onima koji tvrde“ da je to značajno delo? On je veoma naivan i dobroćudan kada su u pitanju „oni koji tvrde“ da je Crnjanski prestao da bude pisac još davno pre dru-' gog svetskog rata, dok je krajnje nepoverljiv i strog kada je reč o najnovijim knjigama Miloša Crnjanskog, koje nije čitao — iako je unapred uveren da su slabe. Mirić je, dalje, zaprepašćen da postoje izdavači koji Crnjanskog rado objavljuju, da postoje kritičari koji su oduševljeni integralnim „Seobama“, da postoje listovi koji ustupaju svoje stranice njegovim esejima i uspomenama. Nadahnuti Mirić, izranjajući iz tame anonimnosti, vidi stvari bolje i jasnije nego svi ostali: pretpostavlja da su sve te egzaltacije piscem Milošem Crnjanskim simptom nacionalističke groznice i, maltene, zavere: „Ali se bojimo, kaže uznemiremi urednik, da bi Crnjanski vjerojatno danas, i protiv svoje volje, ako je iz negdašnjih političkih i ljudskih zabluda zaista izvukao konsekvence, mogao postati zastava maših današnjih desnih i nacionalističkih želja i željica...“

Milan Mirić je inače pun sažaljenja i samilosti prema malom i bezvrednom autoru „Seoba“. On prihvata razloge povratka poznatog pisca, ali smatra za svoju svetu dužnost đa mu — onako uzdignut, moćan, sa tolikim studijama, člancima i knjigama iza sebe — profesor=ski oštro ukaže na sve njegove neđostatke koji su, po Mirićevom dubokom uverenju (iz druge

ruke) — ogromni. Pri tom primenjuje najvulgamrnije biologističke metođe, do sada nepoznate uv udstoriji književne kritike. Nekoliko puta ponavlja da je Miloš Crnjanski „jedan literarno sasvim oronuo starac“, nesposoban ma za šta više, i da od njega treba dići ruke pošto smatra da je „Druga knjiga Seoba“, koju doduše nije čitao, sasvim slaba... Neka slučajno Crnjanski ne pokušava da nešto dobro napiše: Mirić ga je unapred opomenuo, onako vidovit i poletan, da mu to neće poći za rukom! I kao piscu i kao čoveku, Crnjanskom nema spasa. Mirić ga vidi, kao nekakav modđerni, božanski nadđahnuti Savonarola, raspolućenog, nemoćnog, izgubljenog: „Shvatimo, piše Mirić, vratio se jeđan starac kome je život beznadežno raspolućen, i nitko više taj život, ma koliko se đanas truđio, ne može učiniti cjelovitim ljudskim životom, doslednim sebi.“

Ovaj samozvani herostratski tužilac, koji hoće da se pročuje po svaku cenu, koji svaljuje na leđa Crnjanskog sva zla i nevolje kojih se mogao setiti u ovom frenutku, podiže svoju optužbu, i to je najgore u celoj stvari, ne na osnovu vlastitog čitanja i suđenja, nego na osnovu eseja „Tri mrtva pesnika“ Marka Ristića. Veći deo Mirićevog članka nije ništa drugo da parafraza Ristićevog eseja. I tako se dešava da se Mirić razgnevljuje nad „beznadež“ nim slučajem“ Miloša Crnjanskog bacajući svaki čas pogled na Ristićev tekst. Ali pošto „Dru ga knjiga Seoba“ i „Lament“ još nisu bili objavljeni onđa kada je Ristić pisao „Tri mrtva pesnika“, Mirić se našao pred ogromnim, na izgled merešivim problemom: kako najlakše i najubedljivije negirati Crnjanskog ostajući dosledan RHRistićevom shvatanju da je Crnjanski književni vampir koga treba probosti kocem da bi se zauvek smirio? Ni na kraj pameti mu nije bilo da pročita „Drugu knjigu Seoba“, Umesto toga oslonio se, po svom običaju, na mi-

šljenja drugih, istina, ovoga puta neidentifiko. vanih pisaca i krenuo u napad, mlad, nerasp,„ lućen, dosledan sebi, neobično darovit, Bordo se oslobađajući tereta anonimnosti, supeni,

ustremljen na raspolučenog, starog i neđarovj, tog Crnjanskog, gotov, štaviše, da ga uništi,

Šta je Milan Mirić hteo da postigne ovim pamfletom? Svoje shvatanje o literaturi ša Ćrnjanskog nije hteo da brani, jer je pošten, priznao da više stotina stranica Crnjansko nije čitao — mada i za njih misli da su rđa, ve... Šta je onda nameravao? Da dokaže |. jalnost Marku Ristiću ili nekom drugom? da se, kao što pretpostavljamo, bujicom uvreda i neargumentovanih negacija, jednostavno Ola. si: evo živ sam, i ja pišem, i ja imam svoju tablicu vrednosti, i ja izričem negativne 8Uudove čak i o najvećima, čak i o „Drugoj knjizi Seo. ba“ — jako je, istina, nisam č:tao...

Ostavimo po strani političku aktivnost Mi. loša Crnjanskog u periodu između dva rafa; 0 tome je dosta pisano, i tome nema šta da s doda. Ali zašto sada Milan Mirić dramatizuje ceo slučaj, zašto obnavlja argumente Marka Rj. stića, zašto u simuliranoj groznici prepričava njegov esej? MHistićevska koncepcija — ·dovda je Crnjanski bio stvaralački živ, odavde mrtav — neftačna je, fanatička i lažno proročanska ali je bar briljantno izložena. Mirić je, među. tim, učenik koji od svog učitelja nije nasledio ni znanje ni temperamenat, nego samo gney ji pakost. Ali ono što izaziva zgražanje, to nije stav prema nekadašnjoj političkoj ulozi Miloša Crnjanskog; u tom pogledu Mirić preuzima već poznate stavove. S kakvim pravom, pitamo se, on lomi mač nad literaturom jednog od najve. ćih jugoslovenskih pisaca? Kako se usuđuje da diskvalifikuje „Drugu knjigu Seoba“ kad je ni. je, po vlastitom priznanju, uopšte čitao? Kako može da poredi velikog pisca Crnjanskog sa osrednjim autorom i četničkim ideologom Dra. gišom Vasićem, klasičnu „Drugu Fnjigu Seoba“ i „Lament nad Beogradom“ sa filmom „Čovek iz hrastove šume“, ili sa nekim šovinistički pisanim studijama o aprilskom ratu?

„Nismo protiv literature“ — tvrdi Milan Mi. rić, ali iz sveg mnoštva njegovih vulga:zacija i podmetanja bije upravo mržnja jednog birokrate na književnost. Svaki čitalac ima pravo da misli o ovom ili onom piscu šta god hoće, ali čim iziđe pred javnost, on mora izbegavati lične uvrede i insinuacije, mora obrazlagati svoja shvatanja. Da bi se osporilo jedno krupno i trajno delo, potrebni su i te kako jaki argumenfi, a ne sime pozajmice iz tuđih tekstova, Ja ne kažem da se o integralnim „Seobama“ ne može govoriti i sa kritičkih pozicija; odlučno, međutim, tvrđim da se one mogu OSporavati samo pošto se pažljivo prethodno pročitaju. Milan Mirić to još nije uradio.

tribina tribina tribina tribina tribina tribima tribina tribina tribma tribina tribma tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina tribina fribina tribina

ii Ja 7707 nesporazumi

Nastavak sa 9, strane

BOŽIDAR JAKAC: SREĆKO KOSOVELNL

lo mogućno uraditi više, pa je tako Srečko Kosovel, kao jedan od eminentnih slovenačkah pjesnika između dva rata, ostao nepoznat sve do oslobođenja, zapravo do 1946. Valja, naime, 1staći da:je pretežni dio njegovog opusa ostao U rukop:sima, nepoznat, neobjavljen, Stoga je Pprva knjiga u seriji slovenačk'h klasika, što izlaze Već dvadeset godina u izdanju Državne zžaložbe Slovenije, a koja se pod naslovom „Zbrano delo“ pojavila u ređakc:ji dr An'iona Ocvirka odmah 1946. godine i koja s komentarima obuhvata 450 strana većeg formata, preds.avljala u. neku ruku otikrovenje. ;

. Kosovel je izuzetno traženi autor. Mađa je između 1945—1965. izašlo nekoliko izbora njegove poezije na slovenačkom, uskoro su Nnestali s tržišta. I gore spomenuto krit:čno izdanje prvog toma Srečka Kosovela u „Zbirci slovenskih klasika preštampano je u istoj Zb:rci 1964. god'ne, opet u redakciji i s napomenama 1 objašnjenjima :prof. dr Antona Ocvirka. izdavač Državna za'ožba Sloven:je, najavio je da će još iste godine (a to je ujedno bila jubilarna Kosovelova godina, šezdesetogodišnjica MO sovelova rođenja) izaći i drugi tom Kosovela. "Ta se Knjiga, u kojoj bi trebalo da se pojavi ostali dio još neobjavljenih rukopisa, među njima i priličan d'o još nikad objavljenih stihcva, sačuvanih u zaostavštini međutim, nikako ne pojavljuje, eto, ni do kraja 1965. godine.

IU međuvremenu, ovog ljeta, izašao je u Parizu, na francuskom, značajan izbor 'Kosovelove poeviie. Pojavio se na gotovo 200 strana u svjetski čuvenoj zbirci. „Počteš d'aujourd? hui“, koju već godinama objavljuje .poznati izdavač Pierre Seghers. Značaj ove serije sastoji Se u do'sta rigoroznom izboru autora, gdjie se mogu naći na okupu pjesme Pabla Nerude, Pu-

škina, RBilkea, Pastfernaka, Bodlera , Hajnea, Kliara, Bloka, Jesenjina. Mark Alin, suvremeni francuski pjesnik, „pjesn čki je dotjerao verbalne Jesenikove prijevode Kosovela, napisavši za ovo izdanje obimnu uvodnu riječ od gotovo stoetinu strana o našem Kosovelu, uveVši ga na taj način u krug svjetskih lirika, Alim je prije toga proveo duže vrijeme u pjesnikovu rodnom mjestu i u Sloven:ji, u tančine ušao u problematiku Kosovelove poezije i napisao dosad najstudiozniju studiju o ovom značajnom pjesniku (u slovenačkom pr:jevodđu studiju će uskoro štampati ljubljanska „Sodobnost“).

Izbor pjesama za ovo izdanje potiče od tro= jice dobrih znalaca slovenačke poezije. Priredđiše ga Cene V'ipotnik, Drago Šega i Kajeten Kovič, vrlo suvereno, s ukusom, pa im treba čestitati. Ali tom zgodom desilo se i nešto drugo. Jeđan od urednika uspio je za OVO izdanje iskamčiti i niz dosad nepoznatih i n'kadđ objavljenih pjesama iz ostavštne. Tako se dogodilo da imamo danas priliku prvi put čitati prilčan niz značajnih Kosovelov:h stihova, koje u izvorniku ne poznajemo, jer na slovenačkom dosad nisu bili štampani, isključivo u francuskom pr:jievođu. .

Dijelim mišljenje đa je ovakva pojava za svaku osudu. Pojava, naime, đa se pjesme tako

mali esej mali esej mali esej mali esej.

Ivan ŠOP

SATIRA i publika

PUBLIKA od satiričara očekuje hrabrost; štc je hrabriji, to više divljenja i aplauza izaziva. Po toj se osobini satiričari približuju umetnicima cirkusa, evkilibristima i ukrotiteljima. Čar cirkusa prestala bi onog trenutka kada bi nestala mogućnost da ekvilibrista sa žice padne u arenu, ili kada bi publika postala potpuno uve-

rena da lav neće ni u kom slučaju pojesti ukro-

titelja. Ali dokle god postoji mogućnosti i takvog, negativnog, neočekivanog (a ipak mogućeg i očekivanog!) neželjenog (ali u malom, zlom delu podsvesti ipak željenog!) ishoda cirkus je zanimljiv. Slično biva i sa satrirom. Dokle god postoji mogućnost da se negativni junak u Ssatiri prepozna, a potom osveti satiričaru, satira je za publiku zanimljiva.

U našim uslovima predmet satiričarskih ata– ka i žaoka postali su birokrati. Pojam birokrata, pri tom, proširuje se do maksimuma, od direktora u mekim foteljama do službenika na šalterima. I u jednom i u drugom slučaju presudan jie upravo ekonomski momenat, odnosno njihov radni učinalk. Tamo gde je taj ulčinak ispod prinađležnosti koje službenik „prima za svoj

Tone POTOKAR

ređi Klasičnog slovenačkog lirika, kakav je Srečko Kosovel, i to gotovo četrđeset godina nakon pjesnikove smrti, ne mogu pročitati U originalu, na slovenačkom, ali se mogu čitati u francuskom prijevodu. Svakako je teško opravdati zašto se nije našlo puta i načina da se negdje, pa makar u knjževnom časopisu, objavi barem ono najznačajnije iz ostavštine velikog pjesnika, kad urednik Kosovelovih sabranih djela nikako ne izdaje drugu i posljednju knjigu njegovih radova.

Ovo je zaista jedinstven primjer zavlačenja. Sličan se slučaj ne pamfi u analima slovenačke književnosti. Ovo je, ujedno, i velika šteta u odnosu na poznavanje Kosovela u jugosloven= skim relacijama. Na hrvatskosrpskom Kosovel je izašao već u nekoliko navrata čak u jednom luksuznom, bibl'ografskom izdanju, a da ti iZbori nisu mogli biti rađeni na temelju cjelokupnog njegovog djela, iz prostog razloga, što fo djelo sve od 1926. do danas, za gotovo čeitdeset godina, nije moglo steći pravo javnosti.

Bto, iznio sam fakta.

Ali ova fakta, ove činjenice i govore o nečemu. Govore o tome da ipak nešto nije u redu. Istna, u nas su nadležnosti lijepo ispar– celirane, zna se tko što rađi i kako treba da radi, U tom smislu dejstvuju i rađe i nad-

mali esei mali ese} mali esei mali

rad, ili se kroz njegovo delovanje u radnoj organizaciji ispoljavaju negativne tendemcije u vidu prakse koja proističe iz bukvalnog značenja ove reči, od njenih francusko-helemskih korena sa jasnim težištem na ovom drugom (kratćo), može se govoriti i o birokrati, i o birokratiji, najčešćem cilju satiričarskih furioza i invektiva. Ostaje još pitanje kako oblikovati satiru, kakvo joj ruho dati pa da postane ne samo prijatno štivo već i društveno delotvorna. Jer cilj satire u krajnjoj liniji, bez obzira da li je više ili manje prikriven, maskiran ili ne, ostaje ipak da svojom žaokom ubode, da deluje, da se ispolji, da bude u granicama svoje literarno=korpuskularne prirode efikasna.

S druge strane problem prihvatanja satire, kao što je Već napomenuto, zavisi od publike, koja voli i iščekuje hrabrost. Ako konzekventno do kraja pođemo ovom linijom, satiri pogoduju nepogodni · društveni uslovi (neizbežna i česta analogija sa stvaralaštvom Rađoja Domanovića). Onda je i manja hrabrost u očima publike velika. Uporedimo sa cirkusom: Najveći aplauz iza zvao bi ukrotitelj koji bi na arenu izveo dinosaura. A našem satiričaru u poslednje vreme uslovi sve manje pogoduju. Zlatna vremena :eževsko-veselovečerskog krpljenja i satirisanja kao da su prošla. Izazovi satiričara sve češće bosmatraju se kao svakodnevna pojava 1 ostaju bez odjeka. Omo što je još pre izvesnog vremena sa sfanovišta publike izgledalo smelo, sada je uveliko već prevaziđeno i postalo česta pojava na stranicama listova, na valovima radija, u knjigama. I sam specifičan termin krpiti izgubio je svoje značenje; satira ne treba da krpi, svako krpljenie je samo patvorenje pravog stvaralaštva. Satiričar treba da

OHR DD uu IUUJJUJI“dUUZZE! —"IC""IUJKE n U a _up:neunuunzersmumauanIGIIIIIR U: ru auuu u umOr irure umu up :niIC: 1 anImiu TI anutnn umu auu uu ne uu u Inu gnuR=JuimiuA | a azra uzmi)

Glavni i odgovorni urednik Tanasije Mlađenović. Sekretar red 'S. Igniatović, Mome Kapor, Dragan Kolundžija, Velimir Lukić,

' izlazi svake druge subote. Pojedini primerak 50 para (50 dinara). ·dvostruko. List izdaje Novinsko-izdavačko pred

uzeće „Mnjiževne se ne vraćaju. Tekući račun broj 601-1-208,

eo O

akcije Bogđan A. Popović. TehničkoAleksandar Pelrov. Predrag Protić. D | i Godišnja pretplata 10 novih dinara (1.000 starih dinara).

ine“. B a BP mska “7. Telefoni: | i rač broji 1-208. Š mpa „Glas“, Beograd, Vlajkovićeva 8.

627-9286 (redakcija)

nička oprema Dragomir Dimitrijević. Ređakcioni odbor' Božiđar O Otten buvačić, Vladimir Rozić, Pavle Stefanović Kosta Timotijević i Petar Volk polugođišnja 5 novih dinara (500 starih dinara) Za muostranslivQa i 626-020 (komercijalno odeljenje i administracija). Rukopiš

ležne autorske agencije. Ja čak sasvim shvaćam borbu pojedinh AA (autorskih agencija) za doličan autorski honorar bilo autlorš bilo. nasljednika. Ipak smatram da treba u svakom pojedinom slučaju razmotriti Sve okolnosti ı ispitati sve puteve, pa da se dođe do najpodesnijeg i najpravednijeg rješenja. „Smatram da valja ići i na dalje pregovore, direkino s autorima odnosno nas'jednicima, pa se izdpnvač ako mu je, razumije se, stalo do autora odnosno djela. ne bi Ssmio jednostavno zadPvoljiti paušalnim, općčenitim izvještajem nadležne AA o visini autorskog honorara. Konkretan slučaj: izdanje izbora pjesama Otona Župančiča u Zagrebu, u Matic: hrvatskoj prošle godine Da nije netko, nakon paušalnog i7Vještaja AA, krenuo, po osobnoj liniji u Ljubljanu. prikazao suštinu stvar', da se na'me rađi o izđanju pomoćne knjige za srednje škole mi danas ne bismo ima'i novog Otona Župnnčiča na hrvatskom, Župančiča u ruhu mnnve. mlađe generac'je hrvatskih pjesničkih prevodilaca. Da se pošlo tim putem, vjerojatno bi đo danas izašla i Tavčarova „Visočka MWronika“.

Eto, možda i za drugi Slučaj, za Kosovcla postoji neko objašnjenje, zašto njegov integralmi književni opus ne može i ne može biti štampan toliko gođine, kad 1966. godine slav mo ček četrđesetogođišniicu njegove smrti? Možda, Ali ako takav razlog ppostoji treba ga javno reći. treba nad'ežni da progovore, da :Znesu svoje razloge i opravdanje. Jer ovakva začudna odlaganja jesu i mučna i šteina, pa ih valja u svakom slučaju što skorije likvidirati.

esej mali esei mali esei mali esej mali

stvara. „I to tako da ljudima pred njegovom rečju zastaje dah!“ — čuju se glasovi iz publike. Ali ista ta publika je razmažena, i naš satiričar-ekvilibrista komotno šeta po svojoj žici, ali pred apatičnim gledalištem. Svi imaju utisak da je pod žicom. razapeta sigurnosna mreža, da je davna pogibeljna cirkuska majstorija pretvorena u igru.

I zato se, opet, žali za Domanovićem. Domanović je mrtav i u našim razgovorima stiče oreol poražemog junaka, borca koji je pobeđen, ali nije pokleknuo.

Publika s instinktom nekađašnjih gladijatorskih navijača lovi i priželjkuje pikantne pričice oc nevoljama naših satiričara. Ako takvih pričica nema, ako nema ni materijala da se izmisle, onda treba konstatovati da nema ni satire. Ili možda kakvu pretencioznu kritički nastro“ jenu žurnalistiku bez okolišenja promovisati 73 jedini tračak prave satire u našem kulturnom životu?

U očima publike satiričar bi najveće prizna” nje mogao dobiti tek poražen, pobeđen, najVe“ će priznanje za njega bilo bi cveće na grobu. Ako u našem društvu satira postaje posao ka i svaki drugi, sa određenim društvenim zadatkom, ciljem, mogućim posledicama, jedan ume{ničkog stvaralaštva koji gubi svoj riterski, izazivalški plašt, onda takvo priznanje satiričaru mora izostati.

To ne znači da su satiričari oštećeni, da im je značaji doista umanjen. Satira od toga, i 2D0b toga, neće trpeti. Reč je samo o tome da se jed" noj kreativnoj delatnosti odrede prave dime? zije.

Božović. Dragoljub