Književne novine

DOE ZIJA Srboljub MITIĆ

Gatanje u dlan

1. (limija bekstva)

OVDE GONI crn, sio

Na obom, pblavkastom dlanu Goniće ga do sumca Iza onog zelenog brda

Siv što beži ima oči velikog Jelena pred, sm?t

Rogovima će moći nebo da Yažzde?e Ali

IUmpeće je? om je 50o

Jelem od sive pesme,

Onaj što goni Jednim, skokom, veliki San preskoči

Ali mi om meće

Da dostigne jelenma,..

(linija mržnje)

NEKO MAMI lude pse ma tuoje kosti Neko ti moću, ujeda glavnu, benu,

Neko fi ubija male žute bube

U glavi

Neko ne može dobrotu da ti oposti

Neko fi zeleni jed, bljuje ma lice

Neke žene meke mosate meke crme Žene meke lude kuvbe izgovaraju te Na opasnom, mestu maopako meka ružna Baba zatvaYva u čađavo grme

Tvoje dugme — da ti se zakopča sYce Da požutiš i umreš

A ti zapamti ODU "Tytmu zžobamti OVU Reč zapamti ovaj Dan, zapamti ovaj .Broj i smej se.

(linija pesme)

NAŠ JE ođavmo

Dugo ti se već šumjda Između, kostiju Kao mahovina od vatre Hromi se tvojim, životom Kao weliki mož Yeže Cm put Tvojim, očima

Kad, se majlepše osmehneš Iskopaće ti

Provaliju

Pod: nogama

SORT

Kazuje se da će te Nagovoriti ma cm, Yeč Kazuje se da će te Odvesti na Yılžmo mesto Čuće se strašam, glas Kada se dokotrljaš Natrag

Videće se velika Yupa Na tvome čelu

Onda će da te mamažu Gadmim, bojam(ı Nacrtaće ti sramotne Znake ma licu, i Odvešće te u ludu kuću, Svi zmaju za to.

(linija smrti)

IDI SE mebo

Vide se ptice Vidi se boda Vide se ribe Vidi se zemlja Vidi se šuma Vidi se trava

Ti se me Vidiš.

AAA aas aas ovaa aaa ai Pe

NIEPIRIEVIEDJENJE: KNJIGE

Lajos Mesterhazi

isten, Meretre

Szepirodalmi konyvkiad6, Budapest 1966.

_ LAJOŠ MEŠTERHAZI, rođen 1916. godine, pripada srednjoj generaciji mađarskih pisaca, Dosad je obojavio pet zbirki novela, sedam romana, četiri drame, više jednočinki i radio i televizljskih drama. U jav-

mom životu obavljao je | obavlja više dužnosti: publicista je, urednik lista | dobitnik Košutove nagrade

— najznačajnije u Mađarskoj — za literaturu.

„Ištenm, meretre“ (Bog, po meri) najnoviji je YOman, autobiografskog karaktra, OVOE plodnog pisca koji na 212 stranica jednostavnim jezikom zahvata period od 1036. gođine do naših đana..

H Kako sam autor navođi, povod pisanju OVOg YOmana je OvO:

Direktor jednog spolinotrgovinskog preduzeća U Budimpešti telefonom se javlja piscu i objašnjava da je kod njega jedan zapadnonemački gospodin. Goktor | direktor, trgovinski pariner, koji tvrdi da po-

| znaje pisca i želi da ga poseti,

On pristaje i gospodin Sniber, poznanik iz studentskih dana, ulazi u dom pisca, Veoma je simpatičan, govorljiv i, raskomotivši se, priča piščevoj ženi hao su njih dvojica još 1936, godine u Bavarskoji ngdmudrili „glupe nacionalsgocijalističke glavešine“, Danas je on vlasnik fabrike, ali nipošto nije kapitalista, jer je kapitalizam davno umro, Svaki njegov radnik je akcionar, a on sam je pobornik „američkog prag-

4

_ |1OG KNJKA ___

Šarl Lalo Osnovi estetike

„Kultura“, Beograd 1966; prevela Nevenka Subotić-Petković ~

VRLO PLODAN francuski estetičar Šarl · Lalo (1877—1953) izgradio je svoja shvatanja na temelju sociološke oestetičke struje, ali je sociološkoj analizi pripojio psihološku analizu i nastojao da na taj način stvori integralnu estetiku. Njegov pokušaj, na Žalost, nije bio sasvim uspešan, kako zbog toga što nije obuhvatio Sstilističku analizu umetničkih dela, tako i zbog toga što nije pošao od „jedinstvenog polja“ na kome bi se zasnivali osnovni stavovi njegovih shvatanja, nego je mehanički „slepljivao“ · razne pristupe estetskom fenomemu, Ali je ipak prevazišao jednostavnosti sociološke i psihološke estetike i dao miz zanimljivih i korisnih razmatranja estetičkih problema,

Svoju integralnu estetiku u malom uTalo je izložio još 1925, godine u kratkom i sažetom delu „Estetički pojmovi“, kako, u stvari, glasi pravi naslov ovih „Osnova estetike“, Pisano u obliku sistematskog pregleda bitnih estetičkih pojmova, ovo delo je, zbog svoje jasnosti i preglednosti, doživelo mnoga izdanja i postiglo veliku popularnost. Ali Lalo se nije zaustavio ha shvatanjima koja je u njemu izložio. TDocnije, u novijim izdanjima, on je ukratko ukazivao Ma nove poglede na estetski fenomen, a U drugim delima razvio je ili izmenio neka svoja Yanija shvatanja. Razvio je, na primer, „strukturalističko” ill „polifonijsko“ tumačehje umetničkog dela, razra-

dio psihotipologliju umetnika na osnovu njihovog od- .

mosa prema životu u delima „Izraz života u umetnosti“, „Umetnost daleko od života“, „Umetnost blizu života“, „Velika estetička bekstva“ i „Ekonomija stra-

stl“, a izmenio svoje shvatanje osnovnih uestetskih

kategorija u „Fıtetici smeha“, U predgovoru, koji je napisala naša poznata estetičarka Eleonora Mićuniović, ukazuje se ha osnovne „stavove ove knjige. i nedovoljnost „integralne estletike" T,aloa, ali se, na žalost, ne govori o njeovim novijim estetičkim shvatanjima, r, ___T Prevod Nevenke Subotić-Petković uglavnom je dobar, ali terminološki neprecizan. Prevodilac pogrešno prevodi „estetička savest“

„smišljeno“, Platonovo delo „Država“ naziva „Rebpublika“, drži da po Aristotelu tragedija čisti strasti užasom i samilošću a ne đa tragedija izaziva i čisti afekte straha i sažaljenja, zastupa mišljenje da po Kantu lepota stvari zavisi ođ slobodne igre mašte i „poimanja“ a ne „razuma“. Stil Laloa jć lapidaran i u njemu je u potpunosti sproveden klašičan princip da je mislima prostrano a rečima tesno i stoga je hastojanje prevođioca da ono što je pisac rekao prevodi doslovno često dovodilo do nejasnosti. kao što je, na primer. ova: „Ružhnoća je odbijanje da se postave nerešivi problemi harmonije, ili da se reše ostali, ili da se živi u njoj, pošto je svaki sukob rešen“, Uprkos. izvesnim pozitivističkim i mehanicističkim nedostacima, ovo delo se može preporučiti kao knjiga bogodna z ral cyološko-psihološkog

je ova WNjlga namenjena — koji nije ni stručnjak za estetiku mi poznavalac francuskog jezika — imao bi wiše koristi da je, umesto bibliografskog indeksa literature ma francuskom jeziku, ma kraju knjige mo-

'gao da nađe. najopštiju bibliografiju estetičkih dela

ma srpskohrvatskom jeziku. Dragan M. JEREMIČ

Žak Delari

Historija Gestapoa „Epoha“, Zagreb 1966; prevela Marija Fker-Manolić

IDEJA da se napiše istorija jedne od majstravičnijih

terorističkih policijskih organizacija za koje čovečan-.

stvo.zna i da se iznese sve ono, znano i' neznano, što je Gestapo, radio od svoga nastanka pa do sloma Hitlerove Nemačke maja 1945. godine, svakako je interesantna. der to nije samo istorija memačke tajne policije, to je dobrim delom i istorija nacističke bpartije i istorija Hitlerove Memačke. Gestapop je dobrim delom blo sprovodnik jedne zločinačke politike, Gestapo je, POROtovo otkad ga je Himler preuzeo Uu svoje ruke, dobrim delom i određivao politiku Hitlerove Nemačke spreman da svaku muanijačku ideju sprovede u delo i da nacističko vođstvo i sam inspiriše na zločinačke podvige. |)

eeepguzuresrararemunaerr ain ernsuireuunir pure ura nii ene a ugi ieiir=O

matizma“ i sa zadovoljstvom konstatuje „ceo socljalistički svet evoluira u tom pravcu“, Što se tiče Zapađa, tamo, osobito u Nemačkoj, brzim tempom 56 izgrađuje pravi socijalizam,

slušajući sve ovo, pisac se seća, Sađašnji gospodin Sniber, socijalđemokrata i propagator „pravog socijalizma“, još kao student bio je član nacionalsocijalističke partije, koga je pisac upoznao 1936. godine kada je pohađao letnji univerzitet u Ginsburgu, Uu južnoj Nemačkoj. Štaviše, tada je Sniber kao vatreni „nacista i obožavalac Hitlera delao među nemačkim življem u zapadnoj Mađarskoj. Ovaj period piščevog života protkan je simpatičnom ljubavi prema devojci, vaspitanoj u duhu strogog građanskog morala koji se u ratnom vihoru ruši kao kula od karata, Šniber je u ratu učestvovao kao padobranac i bio je ranjen na Kritu, Kasnije ' postaje član kaznene ekspedicije u Grčkoj i Srbiji, Godine 1945, kada je bio na odsustvU, pokazivao je piscu, između ostalog, i sliku jednog sela u Srbiji koja prikazuje njega pored obešenog rodoljuba.

Sada je Sniber, naraVho, dobro vaspitani 805DpOdin, predusretljiv, čak mio, koji je jednostavno brisao iz sećanja ono što ie neprijatno, sav fe topi od miline, srećan je kao dete kada ga piščeva žena po nudi prženicom premazanom belim lukom, jer „to je najbolja prženica na svetu, a luk?... najbolji beli luk Woji je ikad okusio!... Šta?.., Militaristi, revanšisti?,.. Idite, molim Vas, lupetaju koješta.. Svuda ima glupaka... Ratni zločinci?... Vidite, vi to ne razumete,... Mi sve zasnivamo na zakonu... Kako?... Pa, eto, kaži ime, pruži dokaze i ja ću ga prvi osuditi... Blage kazne?.. Zaboga, kod has je demokratija, humanističko-hrišćanska „demokratija...“

Ovo svakako nije jeđan od „velikih“ romana, ali pošten stav pisca, njegovo nepristrasno posmatranje ljudi i događaja, čitaoca ni za trenutak ne ostavljaju

nezainteresovanog, pa 5seć knjiga čita, tako reći, u jednom dahu. Fedor ŠEŠUN

umesto „estetska. svest“, smatra da su suprotni pojmovi „nesvesno“ |

čitalac kome

_ sim rađostima,

U ovoj knjizi nije reč samo o istorlji jedne zlo\inačke organizacije, Čije ime znači više i zvuči stravičnije nego sVi epiteti koji bi mogli uz to ime da se pridenu, nego i onima koji su organizovali Gcštapo i njime rukovodili. Žak Delari otkrio je Gerinovu ličnost, prilično opširo govorio o Hajdrihu i 'imleru, sa izvanrednom preciznošću ocrtao situaciju u Vajmarskoj Fiepublici posle, Hitlerovog dolaska na vlast i otkrio sve one zakulisne mahinacije u vreme likvidacije svih drugih političkih pokreta u Nemačkoj sem Hitlerovog , i pri pripremanju agresije i prikazao koliki je bio udeo nemačke tajne policije u borbi za vlast koja se, kako se to vremenom sVe Više i više otkriva, vodila gotovo neprekidno u vrhovima nacional-koćijalističke partije od januara 19383. pa do konačnog nemačkog sloma, :

Savestan istoričar i dobar novinar Žak Delari pustio je događaje, da sami pričaju i uvek kada Je mogao svoje. tvrdnje.da potkrepljuje nemačkim izVorima o Gestapou, zvaničnim dokumentima Gestapoa i iskazima onih koji su u njemu ili za njega radili, on je tim iskazima davao preimućstvo nad svim Oo5talim . Tako je u knjizi Žaka Delar!ja Gestapo sam sebe naslikao i ta slika koju je o sebi, službenim 12Veštajima o svojim mnedelima, stvorio Gestapo izgleda stravičnije od one slike koju svojim pričanjem stvaraju njegove posredne ili nepcsredne žrtve na koje se ovaj francuski pisac isto tako oslanjao.

Predrag: SIMONOVIĆ

Erve Bazen

Ustani i pođi. „Grafički zavod“, Titograd 1966.

U SAVREMENOJ francuskoj prozi, poređ izvikanoE novog romana kome pripadaju Rob-Grije, Natali Savot, Mišel Bitor, Margaret Dira i drugi postoji još kako živa i kako uticajna i poticajna škola psšsihološkog romana, zapravo onog romana koji pripada krilu kritičkog realizma obogaćenog mekim iskustvima moderne literature, Cak bi se moglo reći da publika više voli djela tih pisaca nego opuse „autora trenutmo na glasu. I do nas povremeno dopiru djela tih pisaca, ali mahom ostaju neprikazana, bez reklame i preporuke, kao tobože manje vrijedna i značajna U grupu istaknutih modernih realista spada svakako i nedavmo umrli Rože Vajan (posljednji stendalisla), Arman Lanu, Erve Bazen i neki. drugi autori. Bvi oni zajedno imaju ličan stil i svoj svijet i ne mogu se nasilno podvoditi pod zajednički nazivnik. Svakako među najznačajnije i najzanimljivije pisce ovoga Wruga valja u prvom redu ubrojiti baš Bazena od

koga smo već dobili nekoliko izvanrednih djela, ro-

mane „Ulje na vatru“, „Nekoga moraš voljeti“, „Za ljubav sina“, i sada roman „Ustani i pođi“. U romanu o kome je sada riječ impresionira realistička ubedljivost koja nimalo ne djeluje anahrono ni demode, Naprotiv, svježina stila i snaga psiholoških fakata govori čak suprotno: literatura nikađa ne odumire, ona se samo transformira, mođificira, Bazenov realizam, naravno, nije balzakovski opisan, digrevivan, nego slojevit, psihološki tanan, modđeran. Bazen me samo da je dobar stilist — jednostavnog „načina izražavanja, je eće VOJE \ od našeg Andrić nego : nosti. stvarnost kod hjega nije nikakav dekor n 4 elemenat nego stvarnost ljudskog duha, ljudskog života, misli, emocija, stradanja, ali i stvarnost koja je van čovjeka, tužna i tegobna svakodnevica. U romanu „Ustani i pođi“ pisac nam je ispričao borbu za život i borbu sa životom jedne paralizovane mlađe žene koja je ostala bogalj za vrijeme invazije u Normandiji, a sada živi kod neudate tetke u Parizu i izdržšava se pretipkavanjem tekstova, Čitava drama ispričana je u prvom licu, priča nam je Konstansa

' koja, u sirotinji i u društvu sa smrću, neće da se

preda i do kraja ostaje prkosna i hrabra. Obično ljudi u njenoj situaciji klonu, međutim, Konstansa uporno, do kraja, dok ima daha, hoće da se bori sa nedaćama, hoće u stvari da živi. I ona živi, živi njen duh, njena misao, U suđaru a životom, sa svirepim životom, IMconstansa ne bježi u irealnost, u SnoVe, nego stvari uzima kakve jesu i u toj borbi bez iluzija ne odstupa do posljednjeg daha. Oštre pameti, }innična i pronicljiva, ona nam priča svoj mučni život, ali tako .da je nijednog časa ne sažaljevamo nego joj se divimo. Posljednja poglavlja :prićao je umjesto nje čika Roko: to je ispovijest starčeva o agoniji hrabre paralitičarke, Valja reći ca je ova Kknjiga he samo umjetnički ubjedljiva, ne samo istinita, nego i humana iako nikada svoj humanizam mne lakira, odnosno u ime humanizma nikada ne zatvara oči pred stvarima kakve jesu, a ponekad su doista apsurdne, surove i bestijalne,

Risto TRIFKOVIĆ '

FEFlamanska poezija

„Nolit“, Beograd 1966; preveo Dragoslav Andrić

IZBOR, PLAMANSKE POEZIJE u izvrsnom prevođu Dragoslava Andrića pružiće ljubiteljima poezije prijatno osveženje. Inspirisana trenucima svakodnevnog, običnog života, ova poezija se obraća sa ljupkom neposrednošću malim stvarima, običnim ljudtrenucima života kojima se neki pesnici, u drugim zemljama, 5 nostalgijom vraćaju. Za PFlamance to ipak nije povratak, već tradicija. Njihov odnos prema prošlosti pun je poštovanja i

i

Brana · CRNČEVIĆ

pristali!

i ruše ljude.

opčinjenosti onim što je proteklo, ali u njemu im, i ironije, Za flamanske pesnike ne bi se moglo Sat · da slepo poštuju tradiciju. Oni je pre nastavljaju, i.

| sama O smrti, Ovaj podatak govori i O njihovoj 0pčI

· PIŠI RRĆUJIPI

Nadam se ua ćemo hemijsku reakciju ipak zadržati. Samoubicama bi trebalo platiti da žive, možda bi

Borba između ljudi i spomenika večna je: prvo 5C dižu ljudi i ruše spomenike, posle se dižu spomenici

Niko nije toliko besmrtan koliko je smrtan. Svaki pritisak spolja ubija čoveka iznutra.

_ S VBRUARINA ogva AMA Sa A WRRANANANV

nastavljaju je čistom, neposrednom radošću Žlvotom, istančanim čulima za njegovu muziku i jednom spa, cifičnom opsesijom trenutkom u kome se on gas. smrću, Flamanski pesnici su stvorili veliki broj be.

njenosti životom kojim nekađa, kao u pesmi Paul van Ostaljena (jednog od revolucionara u flamansko, poeziji) „Mark ujutru pozdravlja stvari", žive | KR stvari:

Zdravo dečko %* biciklom

ma vazi 5 cvetom

tu — tuu |

zdravo hleba na stolu

zdravo ribare sa kačketom 5 ribarskim

kačketom i sa lulom

dobar dan!

Bardan ribice moja

draga ribice

ribičice 'bardaan

Pesnik pozdravlja stvari koje mam je Već jednom ma ovako čedno neposredam način otkrila vrhunska umetnost ove zemlje — flamansko blikarstvo, Mnoge pesme iz ove zbirke podsetiće nas na već viđenj pejzaž sa Platna velikih slikara na kojima dominiva radost Života, uživanje u prirodi, disanje s njom, Ova poezija uglavnom je lišena apstraktnih di. menzija i zato najčešće deluje spontano Kao ham život (Hiđo Hezele: „Pade jedanput“. Karel van der Vustejne: „Pletenice“, Rihard Mine: „Divan dan“; Vu Mune: „Žedan kao srndać“). -

Flamanski pesnici produžili su na najbolji način trađiciju svojih „Onome ko čita njihova pesme mora pasti u oči njihov zajednički imenite;; živeti 1 opet Živeti“ (Karel Jonkhere).

Gordana MAJSTOROVIĆ

slikara,

Branislav Nušić Muzej pozorišne umetnosti, 1966,

NUŠIĆMVU STOGODIŠNJICU Muzeji za pozorišnu umetnost u Beogradu, obeležio je jednim zbornikom koji treba da pruži materijale na Osnovu kojih će s dobiti svestrano rasvetljenje Nušićevog „dela, Nuš. ćeve književne i pozorišne sudbine, njegovog uticaja na naš pozorišni život nekad i sad. Čitav niz napisa (Huga Klajn4, Jovana Ćirilova, Andreja Inkerta, Branjivoja Đorđevića i Nade Milošević), i po onome čim se bave i po načinu kako se tim problemima bave, predstavlja suštinski nov pristup delu MBramislava Nušića. To su svakako najznačajniji pokušaji da » Nušić rasvetli kao pisac i da se istovremeno daju izvesne sugestije na koji način bi moglo dalje da proučava Nušićevo delo i čime bi sve pri postavci Nušićevih dela na scenu reditelji mogli da. se. koriste. Nisu, manje zanimljivi.m} oni prilozi, kviVoevore o Nušićeyom. životu i o njegovom radu u širajevskom, skopskom i osiječkom pozorištu, o njego vom delovanju kao kulturnog radnika u raznim bet gradskim kulturnim institucijama, o sudbini njegovih pozorišnih dela na inostranim scenama, i o sUsretimi inostrane publike sa njegovom pisanom reči. Razume se, svi prilozi nisu podjednako vredni pažnje, ali od zbornika, ovakve vrste, koji više pružaju materijal za proučavanje jednog bpisca, no što pretenduju na to đa budu iscrpna informacija o jednom piscu, tako nešto ne treba očekivati. Dovoljno je da ima priloga koji vas pozivaju na razmišljanje, tekstova prema kojima se, čim ih pročitate, polemički određujete, da ima dovoljno građe koja je zna čajna, a nije bila svima i svakome pristupačna, Pp da se ovaj Zbornik pozdravi i preporuči. Ima nešto što predstavlja neku vrstu podviga. u je bibliografija „Nušić u Jugoslaviji“ koju je izfadi? Dragoljub Vlatković. Vlatković je prvo naveo sVa sebno štampana Nušićeva dela, zatim Nušićeve rado ve po listovima i časopisima, i na kraju gotovo VU bibliografiju radova o našem najpopularnijem kome diografu. Možda bi bibliografija bila preglednija di je Vlatković kod radova obavljenih u listovima i či sopisima svrstao Nušićeva dela po godinama objaV" ljivanja, a ne po azbučnom ređu, ali i ovakva, manit pregledna, Vlatkovićeva bibliografija, ma koliko 10 pomalo ironično zvučalo, predstavlja najznačajnijt što se o Nušićevom jubileju za Nušića urađilo. · Dragoshav POPOVIĆ

ISPRAVKA

U prošlom broju, u rubrici „Neprevedene knjige” objavili smo priksz romana rumunskog pisca Lt Rebreanua „Culjandra“ koji nam je poslao naš H' radnik Velimir KMolundžija, lektor za srpskohiva jezik na Filozofskom fakultetu u Bukureštu, No pe veravajući ovu informaciju objavili smo tekst o Pe breanuovom romanu, koji je, kako su nam naknadn” skrenuli pažnju izvesni naši čitaoci, u naš0J preveden. Zahvaljujući na saradnji našim čitaocimi istovremeno se izvinjavamo zbog netačne informacijt

»

NJIŽEVNE NOVIN?F