Književne novine

aktuelnosti

DANA 7". NJr—~

„Nastavak sa 1. strane,

strasna. Tako, dopisnik »Borbe« (M. Živković) objašnjava veliku popularnost inž. Pavlovića u radnoj jedinici rudnika na Venčacu time što saopštava — doduše, po informacijama od strane upravnog, odbora — da je ovaj upravnik pogona omogućavao radnicima da odlaze sa posla kad to zažele, da im se beleže zarade i kada ne rade; a pomenuti dopisnik »Politike« ka. že O zboru radne jedinice rudar. skog pogona na planini Venčac doslovno sledeće: »Trijumfovali su familijarnost, politika nezameranja, nezdravo arstvo — jednom reči, takvi odnosi u koje se već duže vreme utopio i sam inž, Pavlović«.

Zar su zbilja osamdesetorica radnika na Venčacu tako duboko korumpirani, sebični, nedruštveni i demoralisani da će braniti svog stručnog rukovodioca samo zato što im dopušta da odlaze sa posla kad im se prohte, i zato što dopušta da im se beleži u zaradu vreme koje nisu proveli na rađu? Osim toga, »navijački« izveštaj dopisnika »Politike« (koji se, pre okončanja spora, opredelio za odluku upravnog odbora preduzeća) otvorio je, ma ovom konkretnom slučaju, možda i nehotimice, više no zanimljivi sociološki i etički problem KONEAO OK drugarstva« u našim radnim kolektivima. Razume se, ako jedna radna grupa, odana javašluku i nedisciplini, aplauzima brani svog šefa samo zato što je on tu klimu javašluka i nediscipline tolerirao, definicija „nezdra vog drugarstva« počiva na zdravom kriterijumu. No ako za neispunjenje proizvodnog plana postoje neki drugi razlozi, radna jedinica od 80 članova, prisutnih na scipline tolerirao, definicija „nezdra nog odbora o smenjivanju »najboljeg čoveka u preduzeću«, mogla bi biti i primer — zdravog drugarstva. Postavlja se, najzad, i pitanje: koji će to forum ili kolektiv nepristrasno i pravično rešifi spor u aranđelovačkom rudniku mermera; a dotle, do tog definitivnog rešenja, zar naša dnevna štampa i njeni dopisnici nisu bili u društvenomoralnoj obavezi da budu mepristrasni, ncopredeljeni, neutralni informatori o postojećem slučaju i sporu i — ništa više?

KAKO JE BENDŽAMIN BRITN POGINUO U I SVETSKOM RATU

U RUBRICI „Kulturni život“ beogradskog „dnevnika „Politika“ mogli ste 23. avgusta pročitati kraći članak slalnog dopisnika ove redakcije iz Dubrovnika, M. Ajkovića, između ostalog i o uspehu Beogradske filharmonije, koja je na ovogodišnjim Dubrovačkim letnjim igrama izvela „Rafni rekvijem“ savremenog engleskog „kompozitora Bendžamina Britna, koji je, kako se u ovom dopisu doslovno kaže, „poginuo u prvom svetskom vatu a koji je pevao o ratnim strahotama“. Bendžamin Britn je rođen 22. novembra 1913. godine, on je živ i zdrav i tek je u 53. godini života. Svoj „Ratni rekvijem*“ komponovao je, kao 66. delo po redu, 1961. godine, a početkom februara 1964. godine ovo njegovo delo je izvedeno u Zagrebu, pa je o tom izvođenju zagrebački muzički kritičar Nenad Turkalj referisao baš u „Politici“, u broju. od 1. marta. U istom listu dirigent Živojin Zdravković objavio je 18. X. 1964. članak sa nizom podataka o Britnovom „Ratnom rekvijemu“, čije je prvo beogradsko izvođenje bilo predviđeno za idući dan, ali je priredba otkazana zbog žalosti povodom pogibije sovjetske vojne delegacije u avionskoj nesreći na Avali. Uostalom, Bendžamin Britn bio je lično u Dubrovniku i prisustvovao izVOđenju njegove opere „Otmica Lukrecija“, koju je na Letnjim igrama prikazao operski ansambl iz Zagvreba. | Skoro ie nemoguće i pretpostaviti đa „Politikin“ dopisnik iz DubrTovnika ništa od svega toga ne zna. Naprotiv, iz citiranog mesta njegovog nedavnog dopisa može se nazreti da on zna i To, da jedan deo teksla u Britnovom „Ratnom rekvijemu* sačinjavaju poeme engleskog pesnika Vilfreda Ouena,

Nastavak na 12», strani

ČITAM SAMO IZABRANE PISCE

Zarwarpziazır SOMDVA.MIP:E

OD NEDELJE

DO NEDELJE

Božidar, BOŽOVIĆ

POSTOJI STARA PRIČA — mislim da sam je, aktueliziranu, tu skoro pročitao i kod nas — o tome kako je urednik odgovorio kad mu se neko, zainteresovan, žalio što je njegov tekst, ili tekst o njemu, svejedno, izišao na poslednjoj strani lista: ali zaboga, izišao je na našoj drugoj prvoj strani! Veći deo naše štampe došao je do modernog shvatanja kako je poslednja strana lista njegova druga prva strana. „Politika“ ostaje pri starom, tradicionalnom shvatanju, da su na kraju lista oglasi, pa se pomerila tek za toliko — skoro neprimetno da na poslednju stranu, koju ipak ne smatra Do slednjom od svih po značaju, ne stavlja beznačajne restlove, sitne oglase, nego, naprotiv, one krupnije, veće po obimu i prostoru, one šarenije, ako bi se tako moglo reći. Ovom listu to ne treba zameriti, jer on jedini ima tradiciju, pa je u redu da je od slova u imenu, i pojedinih rubrika, oblika i sadržine podlistka, i tome slično — i čuva. „Borba“ je pronašla zanimljiv izlaz, i korisno rešenje, OZbilinim i interesantiuimm, inteligentno vođenim izborom iz strane štampe. Taj izbor je ponekad jednostran, pomalo kolidira sa obimnom naučno-~ teh-

ničkom rubrikom, ali je svakako najbolje vođem.

ovakav prilog u nas. „Večernje novosti“, za koje mi se čini da u odnosu na neposrednog konkurenta pomalo, u poslednje vreme, zaostaju u idejama i preduzimljivosti, opredđelile su se za sport na po= slednjoj strani, tretirajući je, u izvesnom smislu, kao prvu stranu jednog dnevnog sportskog lista, što možda nije loš potez s obzirom na interesovanje koje ova rubrika kod nas izaziva. „Politika Ekspres“, po. nekom verovaino elastičnom poretku, menja oblike te strane iz dana u dan, po ne koliko tipova, sa akcentom na ilustracijama uopšte, a posebno na velikoj ilustrovanoj reportaži. Od nedeljnih, odnosno vikend izdanja, „Nin“ već poodavno poslednjom stranom krnji kompaktnost svog drugog „paketa“, druge polovine lista, izbora iz strane štampe, na taj način što tu stranu posvećuje ozbiljnijem tipu reportaže domaćih mnovinara iz inostranstva. „Ilustrovana Politika“ i „Svet“ sasvim jednostavno i jasno posvećuju poslednju stranu jednoj jedinoj fotografiji, po mogučnosti neke osobe lepšeg pola, i po mogućnosti Što OSkudnije odevene. ·

Svaka redakcija, svakako, ima ozbiljne razloge za svoju politiku na ovom polju. Ako već između korica nekih dana svi listovi imaju po neku rubriku identičnu, to svakako nije slučaj sa poslednjom stranom. A. ne treba biti nepravičan pa zamerati ni na onim rubrikama, koje su, inače, suprotno pravilima profesije (koja vele da agencijske vesti mogu biti identične, ali ne i duži izveštaji ili reportaže) istovetne u dva ili više listova: sa malim firažima i malim prihodima, ne mogu naši listovi imati potreban broj stalnih i lutajućih dopisnika po svetu, a najmanje u nekim zemljama koje su izuzetno zanimljive kao što je u ovom času

Kina. #

„Expres Politika“, u drugim svojim poduhvatima kojima je svrha da zainteresuju što širi krug čitalaca, već nekoliko dana donosi u nastavcima serijalizovan napis o misterioznom vidaru iz Kalnika. 'Tekst je relativno sličan nekim yvanijim u raznim listovima, ali se OVOBE puta javlja jedna bitna razlika. Ređakcija se upormo ograđuje od sopstvenog poduhvata, odnosno insistira na tome da je u pitanju možda običan nadrilekar, šarlatan (a šta bi drugo bio?), koji ne leči rak, kako se o njemu priča; poziva stručnjake da ispitaju njegov rad i ocene lekovitost bilja kojim se služi, pa predvida čak i potrebu da ovom vidaru vlasti zabrane rad. Svakako su te ograđe umesne, u pogledu sa-

uppumepOnuIEGSENOw eee ———_

držine onoga o čemu je reč, Nije, međutim, jasno zašto o tome treba, danima, raspredati u visokotiražnom listu. Ne želim da osuđujem ređakciju koja je prva kod nas uz ovakav tekst tako jasno iznela sumnju u priče koje se o ovom nadrilekaru pronose, ali bih, najdobronamernije, želeo da kažem da je ipak od ovakvih ograđa mnogo pouzdanije uopšte ne pisati o ljudima koji travama „leče“ rak i sve druge boljke, i koji su za nadrilekarstvo

već bili osuđivani. _

A propos onoga što sam — ćući ćavka — prošli put napisao povodom Čilipa:

1. Pre neki dan, u oba beogradska jutarnja lista, istovetna vest da je, za ne znam koliko meseci, na aerodrom Čilipi sletelo toliko i toliko aviona,

9. U „Borbi“ se dr Asim Peco, ugledan stručnjak koji u tom listu drži rubriku o jeziku, žali što je u štampi neđavno, povodom posete predsednika Tita, Bileća često pogrešno nazivana Bileće (u nominativu i drugim padežima).

Izgleda ·da- našoj štampi zaista nije stalo do. toga da, prvo, bude pismena, a dugo, da bude

čak najmasovniji i najuticajniji svakodnevni učitelj?

pismenosti. Sva štampa kipti nepismenostima, pa je možda ovo sa Čilipima ili Bilećom u nečijim očima zakeranje. Ako je tako, onda to znači odustajanje štampe od jedne od njenih prvih misija. Ako je samo aljkavost — onda je zaista prevršila meru. "

*

Posebno je uživanje čitati, u dnevnim listovima, dopisnički materijal. Honorarni dopisnici iz manjih mesta, ljudi raznih zanimanja i različitog obrazovanja, po pravilu su bez profesionalnog novinarskog treninga i spreme. Često su vrlo inventivni, agilni, produktivni, neki od njih izrastu u vrlo ugledne profesionalne novinare. Njihova je nevolja što se, u nedostatku tešnje veze sa ređakcijom, uglavnom. orijentišu u svemu, pa i u pogledu stila i jezika, u pogledu šablona, na ono što u listu čitaju, Tako dolazi do sve češćeg. ponavljanja nekih klišea, kojima na kraju list bude jedno vreme poplavljen. Primera radi, jedan od takvih klišea u poslednje vreme je i običaj da se rečenica ili pasus, pa i dva-tri puta u istom tekstu, započnu poštapalicom „Zanimljivo je...“ 'Poliko je to kliše, da se iza ove reči nađu i najmorbidnije činjenice, ba je, recimo, „zanimljivo“ da je ubica žrtvu devet puta udario sekirom...

Da citiram, na kraju, kad je o dopisnicima reč, jednog čitaoca Ovce rubrike. On me upozorava na . izveštaj dubrovačkog dopisnika „Politike“ iz broja od 22. avgusta, koji ja inače nisam zapazio, a koji se pominje i u našoj rubrici „15 dana“. Bvo odlomka iz tog pisma: : | | HW „U pretposlednjoj alineji napisa stoji od reči

do reči i OVO: „... „Hatni rekvijem“ savremenog engleskog kompozitora Bendžamina Britna, koji je poginuo u prvom svetskom ratu, a koji je pevao oD ratnim strahotama...“ Po svoj prilici dopisnik o kome je reč nije vodio računa, ili mu je bila nepoznata činjenica, da je Bendžamin Britn rođen 1913. godine i da je početkom prvog svetskog rata (1914) imao jedva godinu dana, a krajem rata najviše pet, u slučaju da nije poginuo! A kako je Britnov Rekvijem njegovo delo broj 66, značilo bi da je ovo čudo od deteta tokom prvih pet godi-

na svog detinjstva uspelo da komponuje hi manje

ni više no 66 opusa.“

Primljiene knjige

MIROSLAV KRLEŽA: „ESEJI“ (knjiga peta), „Zora“, Zagreb 1966, 25. knjiga kolekcije „Sabrana djela Miroslava MKrleže“, str. 400, Krležini članci i eseji nastali u posleratnom periođu i tematski vezani za ju-

goslovensku kulturnu problematiku.

GBRT V. HATZMER: „PRETHISTORIJSKE KULTURE“, „Zora“, Zagreb 1966 preveo 5 nemačkog Vladislav Šarić, str. 155. Sintetički pregled preistorijskih

civilizacija sa osvrtom na legende i mitove o tome

vremenu, SAŠA VEREŠ: „MOSKROVSKI DNEVNIK“, „Zora“, Za-

greb 1966. str, 144, Sećanja i utisci sa autorovog putovanja po Sovjetskom Savezu.

MARJAN JURKOVIĆ: „OGLEDI TI KRITIČKI DNEVNIK“, „Nolit“, Beograd 1966. str. 254. Knjiga kritika i eseja Marjana Jurkovića koju je autor pripremio za štampu neposredno pred svoju smrt.

uzzzu=_ORNI NIR en Onu Ia Ouw uuu aur zag anagiu mane rar uuuay ai aaa rima u aa IR: uuu L anima nan RAI.

ŽIVOT OKO NAS

Ljubiša MANOJLOVIĆ

. Zagonetke

DVA ČITAOCA iz dva različita kraja zemlje (No. vi Sad, Maribor) nastoje (čitalac iz Novog Sada čini to po drugi put) da im objasnim Šta se radj u Kini. Da kažem da li je to što se rađi pametno

Izvinite, nisam do kraja uhvatio ni šta se tama radi ni šta se ne radi. Na brzinu bih ipak rekao da mije pametno. Uostalom, i Kinezi tako misle o onome što se radi kod nas, pa neka im i ovo bude tante za bube. .

Što su mi u Kini mnoge stvari nerazumljive to me, inače, ne uzbuđuje suviše. Ali panika me uhvati kad ne shvatam neke naše domaće stvarj Da bi ih razumeo, čovek valjda neće morati da uči kineski.

Svečano otvaranje

IZ JEDNOG nmapbisa u obično dobro obaveštenom listu „Bkonomska politika« proizilazi da je u jeku turističke gužve, kad je na jadranskoj magistrali najzad bio dovršen most preko Šibenskog zaliva, on još pet dobrih dana ostavljen van sao ja, Tužno (ali i sa besom) gledajući u lepi most, reko koga je bilo još zabranjeno prelaziti, hi. Tjade pešaka i automobilista su bili up ši. mo ma maleni brod za Pradu vozila i putnika, takozvani trajekt, koji je odjednom mogao da primi samo po šačicu toga mnoštva. . . Razlog aganja upotrebe mosta nije bila tehnika mego nešto drugo što obično zovemo po. litika, i to onaj njen vid koji podrazumeva dr. žavničku veštinu ubeđivanja masa. Pešaci i auto. mobilisti, beskonačno čekajući trajekt, posmatrali su đan za danom kako se ma mostu gradi sve, čana tribina. Prvo, dakle, ima da se održi govor, pa tek onda da se koristi, most. Bez popa ništa, Belešku u »Ekonomskoj politici« pisao.je sva. kako jedan od onih koji su se nepotrebno pekli na vrućini ispred Šibenmika, i njegov gnev zbog ovih pet dana odlaganja potpuno je opravdan, Ali, opet, valja uvažiti da je to bio priličan izu. zetak. Mi znamo, pokazalo se to više puta, da postupimo sasvim drukčije. Održimo lepo svečan govor, i još lepše otvorimo most ili fabriku, a oni posle istinski prorade tek dogodinc ili se utvrdi da će proraditi na kukovo leto.

Dobar čovek za volanom

JEDAN VOZAČ traktora iz Bijeljine je smatra? da bez dozvole može terati ulicom traktor pošto je komunista. Milicioneru koji ga je zaustavio on je rekao:

— Ja sam komumista, i treba u mene da imaš poverenja! .

Verovatno je u pitanju čestit čovek, i vrlo iskren. Njemu ni ma um nije da polomi trakfom, da pogazi ljude. Taman posla, on mani želi svako. dobro, neka smo Živi i zdravi, tri puta »urac mA socijalizam, za Partiju! aa

Budimo spokojni.

Zašto mismo? ' ipevvN

Izjavom proisteklom iz spleta pojmova koji mu se svakako nisu slučajno našli u glavi, sirovi bijeljinski traktorist, ako hoćete, pomaže nam da Yazrešimo jedno pitanje sa širokog koloseka našeg života. Svaka mu čast što je komunist, u svakom pogledu valjan, pošten (o mnevaljalima i nepoštenim komunistima ovde nije reč), ali... Ali, druže direktore, druže ministre, puštaj odmah iz ruku upravljač, ako ne umeš da voziš!

Razgovaraju ljudi

O KRASNOJ vili na moru, vlasništvo jednog dru ga, rekoše: | 4

— Vredi 12.000 dinara ı dvanaest meseci 74 tvora!

— Zašto, i dvanaest meseci zatvora? ” .,

— Zbog: tajne kupovine na kobajagi Javno! opštinskoj prodaji.

— Je li vlasnik platio?

— Jeste, onih 12.000 dinara.

Prilog diskusiji NIJE, STVAR u fome. Nego — i u tome.

Onako, uzgred

UMESTO DA ČUVA goveda i socijalizam, OH čuva samo socijalizam.

\

ira VA M a

775 x OJ RO EO O PIN

O aa n EOJAMI 7

7 VINJETE U OVOM BROJU: BANE ĐURČIĆ

: KNJIŽEVNE NOVINBH