Književne novine

NMIITIKA

KNJIGE KNJIŽEVNIH KRITIKA wu nas nisu česte, pogotovo onih kritika koje se pišu iz dana u dan, tako da pojava tih knjiga predstavlja uvek izvestan događaj. Više nego knjige eseja, knjige koje su nastale izborom samo književnih kritika pružaju mogućnost čitaocu da oseti bilo određenog Književnog vremena, ili književnog trenutka, a i pogodan su povod za neposredniji razgovor o doista prokletom zanatu kritičarskom. Retke su takve knjige jer su retki i kritičari koji istraju, bar u ovoj sredini, da svakodnevno ispisuju reči i rečenice koje se primaju kao smišljeni i dugo pripremani obračuni s pojedinim ličnostima, kao pokušaji da se nekom oduzme hleb, jer su i reči hvale i reči pokude uvek isuviše jaki razlozi

za. neprijateljstva, intrige, moralne osude. Kritičar, ma koje vrste i struke on bio, najbolje oseća kako se ova sredina odnosi prema kritičkoj reči, sveiedno gde i na koji način ona bila kazana. Za kritičku reč, to kritičari najbolje znaju, povoljnog trenutka i povoljnih okolnosti nema.

U knjigu »Perom u raboš«e Zoran Gluščević je sakupio kritike koje je u književnim listovima i·:časopisima objavljivao u rasponu od trinaest godina (izuzev jedne jedine kritike, koju u ovoj knjizi prvi put čitamo, a zbog koje je krtičar prekinuo saradnju sa NIN-om). Za naše uslove — istrajnost i entuzijazam kojima se mora odati priznanje.

. Izbor pisaca o kojima ie kritičar imao mogućnosti da piše, broi kritika, njihova dužina (većinom su to kraće kritike) takođe rečito govori o našim književnim prilikama i neprilikama. Zato kniiga »Perom u raboš«, kako Gluščević tačno primećuje u komentaru knjizi, nije

KNJIŽEVNO prisustvo i delovanje dr Vojislava Đurića, poznato mahom iz predgovora i pogovora, nije ocenjivano kako treba. Ovaj poznati književni radnik, sastavljač mnogih anto logija, vredni proučavalac našeg eposa, čovek velike kulture i erudicije, više je priznat kao popularizator i zagovornik poezije nego kao njen istinski tumač. Možda je takvo zapažanje preterano i nepravično, možda mi i ne umemo istinski da ocenimo stvaralačke napore priredđivača i predgovornika? U svakom slučaju sve do ove Knjige eseja niie se mogla pouzdano. ispitati i proveriti Kkritičarska sposobnost dr Vojislava Đurića, niti koherentnost njegovih uverenja. Sada imamo red sobom nječgovu knjigu i to je dobra prilika da se o ovom divnom usmenom književniku progovori bez predTrasuda i sentimentalnih obzira bivšeg uče· Istina, u eseju o Goranovoj poeziji, koji je objavljen 1964. godine kao posebna Knjiga, mogle su da se uoče i istaknu esejističke sposobnosti i književno-kritičke mane dr Vojisla·Y\a, Đurića, pa ipak, sve do danas, potpuniji uvid: + njegovu Književnu doktrinu nije bilo moguće ostvarili, ier nismo znali iza kojih tekstova on još uvek stoji, koje tekstove, pisane sa plemenitim patosom, njegova naknadna mu:drost podržava. Čitaiući dr Đurićeve oglede i beleške, sabrane u ovoi kniizi, često sam sebi poštavljao jedno pitanie koje je čisto teorijske prirode: u koji književni žanr spadaju niesovi tekstovi, imaiu li oni, sem po svom svoljnjem pristupu, ikakvu srodnost sa tradicioOnalnim književnim rođovima? Ovako oštro DO štavljeno pitanje zadire. indirektno, i u literarni problem predgovora kao nesamostalne književne pojave.

_ Zbog svog više manie prigodnog karaktera predgovor, ne retko, mora da se liši mnogih čisto književnih atributa koje, najčešće, poseduju autonomni esejistički i književno-istorijski tekstovi. Nikome danas nije potrebno dokazivati kakav je kulturno-istoriiski značaj ozbiljnih predgovora, koliki je njihov udeo u stvaranju književnog ukusa, i, što je najbitniie, kolika je njihova pomoć u formiranju književnoistorijske svesti? Ali da bi predgovor bio stvaralački poduhvat ne samo od kultu nog značaja nego i od kulturne vređnosti, to jest da bi mogao ravnopravno da se kniijževno-istorijski tretira sa ostalim književnim žanrovima, neophodno je da pose

Seen ena ammuusamerunzamauussrmupuirresur Inu uuu umu Punu uuu AI uRII

TEDNA OD MARKANTNIH FIGURA svoje, mlađe posleratne, pesničke generacije, ili preciznije, jedna od najmarkantnijih figura sarajevskog pesničkog kruga za koji se, uglavnom, Vezuje njegovo delovanje, Duško ORO spada u one pesnike koji uporno traže me lijum i sredstva za izricanje svog nezadovoljstva današnjim svetom, u one koli se maksimalno služe svojim ljudskim i umetničkim pravom na protest, u one, najzad, u koiih je skepsa osnovni stvaralački movens. Danas, posle “_ Javljivanja niegove četvrte zbirke, možemo a utvrdimo u kojim se pravcima kretalo njegovo interesovanje za razloge nesavršenosti EU di kome živimo. Te razloge Trifunović „je, traže

ponekad u nacionalnoi legendi svOl medija (naičešće samo it nienoi formnlnoi komnonenti otkrivao u prošlosti, u njenmoi projekciji na Pe dašniost. Često ie pevao O nesavršenosti Seta koi okružuie čoveka, a naičešće o HE

nosti, o nemoći samog čoveka da taj svet po-

pravi - 3 i {a se Težište svog protesta, a to ie liniia ko iz OrOŠle, (5Tetke oripovetke«, 1962) produžuie

iu ovoi kniizi, Trifunović ie polagao (3 OB sa polaže većina pesnika niegove psihičke i hovne komsfituciie: u neopristaianie ma sd u kome logika pokušava, i često usneva g ca me, da buđe sumeriornita od fantaziie, u Aa se pawka shvata i orimente kao Ooeyi8 s Dposeže za prošlošću, Om žali za OOU a ita vrednostima mpoaeziie, On Se „priđružuie pi umetnicima koii sn svesni da su koreni Da ie u magiii — iednoi ličnoi infernretaciii un e zumn, Nanka ie, otd, kao imnersnnajan ra " Onalivnciia, miem mailiući nenriiateli, RTS dovoljno snage, noput modernih nesnika 1 godina u svetu, da »personalizira« impersona

KNJIŽEVNE NCVIME

subjektivna istorija određenog perioda savremene jugoslovenske književnosti, niti pruža podrobniji uvid u sve ono što se u našoj knjiZževnosti u protekloj deceniji stvorilo. Postoje kritičari koji pišu samo o poeziji, ili samo o prozi, i njihove !kniige kritika sistematičnije ı celovitije predstavljaiu pojedine vidove naše književnosti. Zoran Gluščević je pisao o poeziji, drami, kritici, esejistici, književno-istorijskoj publicistici, tako da njegova knjiga, opet po prihvatljivoj napomeni pisca, prvenstveno pruža uvid u određeni kritičarski metod.

U utvrđivaniu Gluščevićevog kritičarskog metoda najbolje je poći od kritika koje je on Disao povodom različitih kniiga kritik*, es»i:stike i književno-istorijske publicistike. Neke od tih kritika otkrivaju kritičareva dublja uverenja, a naročito one kritike koje su napisane u znaku negacije i suprotstavljania.

Tri su momenta koša Gluščević uzima u raz matranje u svojim kritikama kritičke literatu-

duje onu slobodu samostalnog dejstva koja se redovno nazire. u tekstovima istinskih književnih misliiaca. Takvih tekstova je, istina, malo ali kad ih pronađete onda vam je jasno kolika je stvaralačka i intelektualna njihova nadmoćnost: prigodnost je povod da se misli iz samih stvari a ne iz situacija kao što je to slučaj u predgovorima dr Vojislava Đurića. Zato kada se ovako nesamostalni predgovori unesu u ovakvu nesrećno komponovanu knjigu, autor mora da je svestan niihove osnovne nedovolnjosti i da objavljujući ih ponese njihov veliki rizik.

Napomena da u svojim tekstovima dr ĐuTić misli iz situacija u kojima su se nalazili, ili se nalaze, pesnik i niegov kritičar, delo i konzument, ima genetički smisao: ona ukazuje na poreklo njegovih socioloških interpretacija. Ne ulazeći, na primer, u psihološki složenu materiju odnosa i reagovanja pojedinih ličnosti u nenadmašnoj »Mahabharati«, dr Đurić uprošćava karakterologiju junaka ove divotne pesničke tvorevine na način koji i sasvim razumljivu didaktičku nameru dovodi u iskušenja sociološko-etičkog determinizma. On uočava sveopštu čevyečnost ovih likova i njihovu neiscrpnu iragiku koja izbija iz njihove trostruke sukoblienosti (zbog neravnopravnog odnosa između ljudi i svemira, zbog pripadanja zavađenim taborima i zbog nesklađa u njima samima), ali je potpuno nemoćan, školski neinventivan, kad pokušava deskriptivnosadržajnom analizom da iscrpi filosofske aspek-

svet nauke, niti da ovlada njime kako bi su· gerisao »poetski« sadržaj novih okolnosti i nove situacije (jer, u krajnjoj liniji, čovekova samoća i otuđenost mogu se prikazati njego vim životom u sobi potkrovlia jednog mehaniziranog sveta, na išti način kao i životom na pustom ostrvu) — on to novo društvo, kao romantičari, napada sa strane, smatraiući sebe izopćenikom, onim koji mora da se ukloni, da beži (»Otrov za samce«).,

Pa ipak, Duško Trifunović je, dotičući se mahom melodramskog isticanja sopstvene p3atničke ličnosti, i u »Jetkim pripovetkama« umeo veoma snažno da se iz individualnih pes• ničkih i ljudskih problema vine u opštiie teme. To niegovo umenie došlo je do izražaia iu ovoi kniizi. Kad ne bi bila karakteristična po nečem drugom, i kađa bismo želeli istaći niene naiefektniie stranice, činili, bismo dio citiraiući stihove iz pesme »Tiranija«, koji i ritmom i značenjem sugerišu opštu tragičnu humanu

'

Kritika poezije kao ekspresije Zoran Gluščević:

»PEROM U RABOŠ«, »Svjetlost«, Sarajevo 1966.

re: ličnost autora; njegova estetička uverenja ili estetički ideal; kritičarski metod ili postu-

KK.

Rekao bih da je za Gluščevića prvi momenat presudan. Ako Gluščević nije uveren u talenat kritičara ili esejiste, svaki dalji razgovor o Uverenjima i metodu tog kritičara nemaju veće važnosti za konačnu ocenu. Gluščevićev je stav da »bilo kakvo ovlađivanje pomoćnom literaturom ne može da nadoknadi nedostatak najvažnijih individualnih preduslova« i da »uročeć· ni literarni senzibilitet, poetičnu invenciju i analitičku moć da pronikne zagcmetni svet Doezije, ne može da zameni ma koliko stručno i sistematski izvedena marljivoste. Inventivnost, živost misli, otvorenost prema različitim vidovima i mogućnostima „knijževnog fenomena, emotivnost, moć idzntifikacije s književnim delom — osobine su koje Gluščević više ceni od moći preciznog: i tačnog estetičkog prosuđivanja. Mrtvi kapitali

Vojislav Đurić: »GOVOR POEZIJE«, »Prosveta«, Beograd 1966.

te jednog, uistinu, integralnog „humanizma. Ovakvo shvatanje književnosti ie doista opisno a ne vrednosno.

Ne gubim iz vida činjenicu da jie dr Đurić jedan “od retkih ljuđi u nas koji proučava i piše o poeziji drevnog Istoka, sebi dovoljno da u nama stvori osećanje poštovanja i zahvalnosti. No, istini za volju, valja reći da preterani istorizam njegove sociološki shematizovane. slike sveta stvara u čitaoca nejasan utisak o vrednostima, možda i zbog toga što estetske analize, u pravom smislu reči, i nema. Pa i onda kada ga, recimo, u svojoj književnoj rekonstrukciii, »Paun«, stara kineska pesma, zanima »u prvom redu kao umet:ničko delo«, dr Đurić dovodi u nedoumicu: umesto estetske analize, koja se očekuje, on nudi jedno objašnjenie koje je u obliku beleške dao Čang Fong, priređivač francuskog iz danja. »Nepoznati pesnik — kaže se u toj belešci — bio je obuzet sažalienjem i sastavio ovu poemu«, Prihvataiući ovakvo objašnjenje dr Đurić, u stvari, samo uspeva da ukaže na psiho-lirsku konstituciiu nepoznatog pesnika, što je, po našem mišljenju, tek početak a ne poenta jedne ozbiline umetničke analize.

Mi znamo, zahvaljuiući Veleku, da se smisao jednog umetničkog dela ne iscrpliuie njegovom namerom, niti je, pak, ovoj ekvivalentan. Pa ni vrednosti, koie mi danas uočavamo u takvom delu ne izrastaiu samo iz »značenja koje je ono imalo za tvorca i niegove savremenike«, nego pre iz jednog istorijskog

Pravo na protest

Duško Trifunović: »TUMAČ TIRANIJE«, »Veselin Masleša« 1966.

situaciju, čiji je osnovni ton istovetno, mono tono ponavljanje besmislenih napora koji u svom začetku nose klicu propasti:

Da narasteš sine da izučiš škole da se vrati tata da odslužiš vojsku da ne bude rata radi samo radi dok se shađu sfari. dok očvrsnu mladi · radi samo rađi i

No, ma kako to bila efektna mesta. u ovoj fazi Trifunovićevog pesništva, to su elementi o kojima je bilo reči i povođom prošle njegove knjige i tu nekih naročitih novina nema.

mene Trifunovićeve, čijih neminovnosti je, najzad, i sam pesnik svestan, kreću se drugim smcerom. Pesnikovo mezadovolistvo — čije uz roke je ne tako retko trebalo tražiti u pes·

to je samo po

' Gluščević se veoma skeptički odnosi prema. Kritičarima naglašenih i izgrađenih estetičkih

uverenja, isuviše određenog estetičkog ideala,

podozrevajući kod takvih kritičara uvek moguću _jednostranost,. isključivost i „skučenost. Gluščević negira kritiku i esejistiku koje bi u književnim delima tražile potvrdu određenih shvatanja, svejedno da li je reč o ideološkim, kulturološkim, estetičkim ili 'književno-teorijskim shvatanjima, koje u analizi književnih dela' »primenjuju« određena shvatanja, povođeći se za estetičkim šablonima i dogmama. '

U. pristupu književnosti Gluščević ukazuje na 'nedovoljnost jednostavnih i jednostranih književnih metoda, čak ako se oni i potvrđuju pri analizi pojedinih književnih dela. Ražliči-. tost metodđa, sugerira Gluščević, ne isključuje jedinstveno shvatanje literature i njene funkcije. Različita književna materija, po Gluščeviću, zahteva različite metode ispitivanja. Književni metod ·biće utoliko pouzdaniji ukoliko se služi argumentima iz različitih disciplina (filozofije, psihologije, sociologije, estetike, teorije IKnjiževnosti, slikarstva itd.), ukoliko nije zatvoren sistem određene vrste pojmova. U kritičarskom postupku Gluščević ceni konkretnost i analitičnost, s tim da se analiza ne svede na deskripciju, pri kojoj se ispušta iz vida simbolička dimenzija književnih. činjenica. .

Tz svega rečenog pretpostavljam da se dobiija oošti utisak o Gluščevićevim pogledima na kritiku. Stiče se, veruiem. i jasna predstava 6 Gluščevićevom pristupu kritičkoj literaturi, & i da je mogućno zakliučiti koje je Kritičare } esejiste Gluščević mogao prihvatiti i priznati, a prema kojima se odnosio s nepovereniem, ne· gativno ocenjujući njihovo esejističko ili Kritičarsko delo. a · Nastavak ma 4. strani

Aleksandar Petrov

Create etra re neruunarCir rare err == eu ure ime ar Ia eri ia ar Zimi O Tr

procesa vređnovanja. Ovim želim da ukažem na nesavremenost, anahroničnost Đurićevog kritičkog mišljenja koje, pri rasuđivanju o prošlosti, isključuje mudrost poslednjih vekova. Uoči li, ipak, svetlost nečiie novije spoznaje, onda on eklektički nevešto obasjava mrtve kapitale vlastitih uverenia i predrasuda.

Upravo zbog toga njegovi teoriiski tekstovi (o sugestiji, o pesničkom ponosu, o katarsi), kao i njegove Književno-istorijske slike (epizoda o Savitri, Čandidasina pesma, iunaci »Mehabharate« ı druge) izazivaju u nama neadekvatnu reakciju: očigledno je, naime, da dr Đurić istinski doživljava poeziju, on je, rekao bih, njen veliki dužnik i slavitelj, ali mi, uprkos poštovanja. koje nije malo, ne uživamo u onome što je on s ljubavlju napisao..

· Samo na nekolikim mestima u ovoj knjizi (na primer, u stranicama o našoj narodnoj epici, o zvučnoj mađiji Njegoševog deseterca, o Geteovom Faustu, o ckspresiii Krležinih Balada) dr Đurić je uspeo da otkrije unutrašniu imanenciju dela, onu specifičnu literarnu struk· turu poetske materije koju analizuje, mada bi se mogle staviti ozbiljne primedbe na račun poiedinih teoriiski izvcdenih zakliučaka., Tako, pokrećući problem ekspresije u Krležinim »Baladama« (problem koji, estetički i kniiževnoistorijski, loš uvek nije dostojno rasvetljen), dr Đurić uvodi supestivno svog čitaoca u imaginativno područje ove velike poetsko-istoriiske freske, ali mu, sem jedne stereotipne stilske analize, ne pruža ništa što bi suštinski objasnilo ekspresiju, kao fazu Krležinog imaginativnog rada, kao »relativno samostalno područje« koje je uvek pod vlašću nekog imaginativnog središta, u ovom slučaju istorijskog.

' Najzad treba reći još i ovo: ogroman je raspon dr Đurićevih interesovania što se me bi moglo reći za registar njegovih osećanja. On je, očigledno, strastan čitalac staroindijske poezije, »Pauma«, rimske lirike, ali kađa analizuje, recimo, »Omera i Merimu«, Mažuranića ili Njegoša, onda je to skoro istovetna psihička struktura, koja se zalaže za jedinstveno mentalno zdravlje, za jedan red uzvišenih etičkih vrednosti, koje, bez obzira na karakter poetske materije, same po sebi mogu da uzbuđe ı heroično ponesu.

Miodrag Jurišević

nikovoj.prirođi, mađa ih u prirodi uopšte ima sasvim dovoljno — sve više se konkretizuje. Pesnik uopštenog i često nedovoljno motivi'sanog i umetnički argumentovanog protesta LOOTE se u pesnika čiji protest dobija sve onkretnije socijalne implikacije, postaje pravi savremeni poet engapć. To je, mislim, tramsformaciia, to je punkt, na kome u ovoj, ne osobito dobro kompvonovanoj i tematet:i prilično heterogenoj knjizi, treba zadržati najveću pažnju. i Kakva je koncepcija te njegove društvene i umetničke angažovanosti? i dokle, u nekolikim smislovima, doseže? Ako smo o jednoi poeziji kakva je Trifunovićeva, rekli da je društveno angažovana, i to kritički angažovana, i ako toj konstataciji dodamo da ona ponekad doseže snagu gorke satiričnosti — biće jasno zašto se pitanja o prirodi te poezije sustiču oko problema njenog jezika. Jasno je, naime, da uprkos svim pozitivnim nastojanjima jednog društva da se menja na bolje, ka prilično jasno formulisanom idealu, mnoge ukorenjene, gotovo večne deformaciie i dalie opstoiavaju i,,čak, osvajaju nove vidove mimikrije. Oštrom oku pesnika sa izrazitim kritičkim ambicijama.one'ne mogu da izmaknu. lako ne sugeriše »poetski« sadržai okolnosti u kojima se novo društvo kreće, Trifunović ovladava terminologilom koja dominira u tom društvu i inkorporira je, ironično naglašenu, u svoj poetski organizam. Tim postupkom stvorene su najkarakterističnije i naisnažnije pesme u ovoi zbirci: »Molba«, »Rešenie«, »Žalba«, »Izvrši pa se žali« i »Statistika«, ciklus koim se odmerava »pDređeni put«. Terminologiiom · birokratiie kvritički nastrojeni pesnik vodi dijalog sa društvom amava | Nastavak na 4. strani

Bogdan A. Popović 3