Književne novine

LIRIKA U IPIŠIEVW/OJDUJ

Edit Sitvel

BRITANSKA PESNIKINJA Bdit Sitvel pripada sad već klasičnom periođu moderne engleske poezije, Rođena je krajem prošlog veka a umrla pre dve godino (1887—1964), Nosilac je više doktorskih i akademskih titula, pa i počasnog zvanja »dejm« (što odgovara tituli »ser« koja se dodeljuje muškarcima),

Poezija Edit Sitvel više misaona nego osečajna, odlikuje se tehničkim savršenstvom. Naroćitu pažnju pesnikinja poklanja varijacijama samoglasnika i gsuglasnika, kao i odnosu akconata među pojedinim rečima, Na taj načim njem stih dobija izuzetne muzičke kvalitete,

Bubanj PRIČA O DUHU IZ TEDVORTA

Z SVOJE gospođske kuče

l Visoke, većničke, mračne Gde prašina od aršina Huči i njače Ječi i gače Na crnaa senka Reko je zabrek'o suđija Momnpesoft »Ko bubnja tako zlobno · Besno i kobno ko da urliče okean?«

»To je prosjak s dozvolom od vase »Ja mu nisam đozvolio.<

Odneže dronjav bubanj koji je nekad ličio Na okean kad wrliče. -

Sad je sigurno u kući suđije

I večnosti se ulaguje.

Je li to tamna noć?

Tamna ko vij fijuknu kometa A vetar ko vuk zajauka

Jz daleka.

U praznoj kući Mompesona lLeluja koralni plamen sveće

Kao ponoćto sunce ili kresta pešla Se okreće.

Kozii čuperci snežnoga praha

Iz mraka žmire ha sveće

Koje se žare od straha...

Kroz kuhinju projuri zec —

Meko kao trava proskiča mesec Prošao ie... namesto njega

Divha deva sa očima čatrnim

7] kosom smeđom. Ona je došla Nebeskom međom, ali opake je čari,

»Mišljah da videh vešticu vđavu

U starom zarđalom kuhiniskom stđu, Leluiava, laiava sveća reče.e ea Napnoliu buku prave ludu heq 40 Veštičije haljine šuštave,.

Sveće se pase od strave Na glas bučnoga bubnja,

Ko kasa tako s mukom

Na bubnjev kopitast kas Mučhnije od rađanja dama Bolniije od rike orahgutana? »Helionabalus je to«

Zaklepetaše kostt

Proklete pare su počađale,

Vatra jenjava... neko vrata para Kandžama od gvožđa.

J poče bostt isbod kreveta, Jznad stepeništa,

»Zauvek spava« vođa propišta Crna kao kleveta.

Zimskt mesec mlitav

Ko cvet od lane, kroz gole grane Jšaro je sneg... ı tad

Pravoprivt vetar je zo

I mleko je brzo postalo sneg. Proniištao je kraj banka

Gde bubani ı dalje grmi

Bez stanka.

Aubade JUIARNJA SERENADA

ANA, Jata | Kao ždral visoka

Jufro opet škript od istoka

Očešljaj svoju čupu k'o petlova kresta Jana, Jana, siđt dole smesta,

Svakt tupt, drvenast stalaktit kiše Škrim dok se u svetlosti njiše,

] zvuči kao muzika planeta

Jz nekog tuđep usamljenog sveta.

A! svellost prazna škrtpava

Nikad neće biti vidljiva.

Nikad meće tlaći tvoja čula Muzikom k'o kiša potntula.

Svetlost bi probila (kad bi bila krta) U tajne kuhinjskog vrta,

U krestav cve! kojt niko ne dotiče I zeljasto cveće koje kukurtče.

U kuhinjt moraš da potpiriš plamen. Da treptt belo-crveh

K'o šargarepa il repa, da škilji Dok hladna zora cvili,

Krestava kosa od vetra hladna se opustila I mlečno bledi um zavrtila

Jana, lama, Kao ždral visoka Jutro opet škript od istoka. (Prevela Zorica Stefanović)

IO

PIŠU: OSTOJA ĐORIĆ, LADISLAV NTNKOVIĆ, NIKOLA TRAJKOVIĆ I DRAGUTIN M. MALOVIĆ

_ IZLOG ČASOPISA

STVARANTE

Jubilej

SVOJTM DESETIM ovogodđdišujim brojem časopis za književnost i kulturu »Stvaranie«, koji izlazi u Titograđu, slavi dvađesetogođišniicu. Osnivači i prvi urednici časomisa Mihajlo Lalić, Janko Đonović i Mirko Baniević oktobra 1946. godine pokrenuli su ma Cetinju »Stvaranje« u želii đa oko njega okupe gcrnogorske književne i kulturne moslenike. Tokom izlaženja »Stvaranje« je promenilo mesto izlašenia (sada Titograđ), a 10963. godine primilo ije časopis »Su srete« i uzelo na sebe niegove obaveze. · Tokom „vremena „Stvaranje ie variralo u pro filu svoje fizionomije, ali ie gotovo uvek ostalo zanimljiv časoois, Imema, kao što su: Mihailo Lalić, Janko Đonović, Mirko Bmniević. dr Vuko Pavićević, Tovan Koprivica, Dušmm M. Đurović, dr Niko S. Martinović, Ratko Đurović, Veselin Đuranović, Aleksandar Tvanović, Rađonja Vešović, Čeđo Vuković, frmus Međeeđović, Mihailo Gazivođa, Marko Đonović, Olga Petrović, Milorađ Stojović i đr., ko i su u toku dve decenije dasvoj doprinos »Stveranju«, re da je ovaj časopis bio jeđan od najvažnijih punktova koji je podsticao savremewu crnogorsku kniiževnost.

U ovom broju svoje prilo ge obiavljuiu: Tvo Andrić, Blaže Koneski. Mihajln Lalić, Vesna Parun, Mira Mihelič, Mirko Banjević, Ćamil SiiaYrić, Janko Đonović, Dušan Đurović i drugi.

U odlomku »Razgovor pred veče«, u maštovito intonira» noi slici whvaćenog trenufka prolaznosti, Tvo Andrić mriča o »dva Ybrahima«: Tbrahimu RPifendiii-Tamsku i Ybrahimu Efendiii-.škari. Jam»k ie učeni »Stamboliia« koii oozmnaje bosanske prilike i veziru Hairudinbaši služi kno smvetmik, a Škaro rođeni čaršiiliia bez velikog znamja, ćudđevit OSsObeniak i đobar pripovedač. U čudmom diialogu izmeđn ime njaka, u kome Jamak kao vezirov čovek hoće da sazna »šta li ie liulima u Bosni kri \o Đodđ carskom vVlasti«, zaš.

to se bune.i zašto liiu KrV„,nv, a Škaro okoliši i zaviia kao

da u snu govori, Andrić otvara poznati milie bosanske ka sabe, projiciran iz mekog čudesnog usla u kome se stvarnost i mašta mrebpliću. Mihailo Lalić u zapisu »Bojo Mumlo« vraća mas u ratni vihor. svoe omilienog gorštač kog mneizaža Breze ispod: Sedla. Govori o čudnovatom i mu cavom starcu Boiu Mumlu,

. pređratnom gazdi i osobenia-

ku, koji se prestrašen i zbunien našao pred partizan» skom patrolom.

U pripoveci Ćamila Siiarića »Voina« pisac:nas uvodi u at mosferu prvog svetskog rata, negde u crnogorskim planina ma, između Tare i Lima. U zaleđenoi planini dva voinika kurira, koji nose poštu u štab svoje iedinice, doživljavaju najrazličitije ratne tra-

su pažnje i ostali 0. BĐ.

SATURDAV REVIEW

Šta se dešava sa romanom?

OVO PITANJE ppostavlia u broju od 26. novembra Orvil Preskot, kritičar koji je pune dvadeset četiri godine pisao

o knjigama u »Nijuiork taim-"

su« i tek nedavno se povukao sa književnog poprišta. Kad ljudi razgovaraiu o knjigama, kaže on, naiveći deo vremena posvećuju romanu. Kad od nekog prijatelia tražimo da nam premoruči kniigu za čitanje, obično želimo da to bude roman. Kad kritičari raspravliaiu o knjigama, tema niihovih diskusiia obično

· |e roman. Zašto? Zato što ro-

mani mogu biti divna zabava, \li i »dela umetnosti i mislis.

Govoreći na osnovu izvamredno bogatog kritičarskog 'skustva, Preskot kaže da je većina romana o kojima Je misao davno ž8zaboravljena. Njegove knjige isečaka »liče

na groblje mrivin reputaci-,

ias; one takođe svedoče kako talenat može sam sebe da sagori, ali pošto navika pisanja. ne presahnjuje nastaju slaba

dela đobrih pisaca (Bromfild, Sinkler Luis, Somerset Mom). Jedna od tužnih istina o američkom romanu glasi da u mladosti pisci napišu jednu ili dve dobre Knjige, u niih sabiju sve što imaju da kažu, pa onđa prestanu dn pišu

. ili pišu veoma slabo. Koliko

se samo raznih vrsta romana izliie ·iz vrelih i zadimljenih pisaćih mašina: romana koji su nekađ izgleđali važni: satiričnih, natrralističkih, političkih. autohiografskih, alegoriiskih. dela pjennmih po udzorm nn Viliema Foknera. Po sledniih godina sve je više romana o »novom „moralu, koji mnogo više liči ma odsustvo morala, romarme koji glorifikmiu izonačemost, zlo, perverzije svih vrsta, kao da su liudi skloni svemu tome čo gečmiii i zanimliiviii: romana o očašaniu, mržnii, aosurđui in telektualnoi nekoherentnosti. Mađa među ovim delima ima. { iskrenih knjiga, one su u ve

· ćimi dosadne i retko kađ oz

tbilimo komentarišu moralne ljodske sumovrate. U svoioi dugogođišnioi 'kri

- Yičarskoi karijeri Preskot le

često isao o romssiierima. koji nisu wu botewmosti iskovistili svoj tmlemat i koi sa recenienmi. Nihovi romani su ili zanimliivi, provokativni,

vređni ozbilime pažnje, ali is.

tovrememo wisani da ynmdovo\le zsutore ili orloađmike is» kih koteriia ore nego široke sloieve obrazovanih čitalaca. Oni su dramatizovali suviše usku i problematičnu viziiu ljudskog karaktera i pomašania. Najistaknutiji među vim, na mahove sjajnim, piscima bio ie Fokner. Ostali su: Džon O'Hara, Robert Pen Voren, Džon Stainbek, Sol Be lou, Džon Aođaik, Dž. D. Se lindžer, V. Stajron, Gream Grin, Lorens Darel, Vladimir Nabokov...

Preskotu se neki drugi romansijeri čine značajniji i za nmimliiviii tumači života, veštiii tehničari proze, bolji maj stori karakterizacije i pripovedđanja, i niihova dela predstavliaju, po mišljeniu ovog kritičara naibolie primere proze dvađesetog veka. Među nima su Džon P. Markand, Dž. G. Kozens, Luis Očinklos, Konrad Rihter, Džon Hersi, OZOJB Keri, Č. P. Snou i Ivlin

o.

Romani društvenog Wrote

„sta retko. su: kad vređni kao

kniiževna :dela, ali tu Preskot izdvaja Alena Patonma (»Plači voljena zemljo«) i T. H. U-

eri Srca Bura aa Ak ee Or UI s: rerne ya eni nnia LA NOUVELLE REVUE FRANCAISE,

[OJ CUCCS CIC CTS TC O aaa SSS

Ljudi bolesni od slike

U JEDNOJ od svojih hroxu ka o filmu — kaže u svome eseju Žan-·Luj Kurtis — zapisao sam da film najčešće predstavlja sebe kao predmet, ali uvek »gledan sa ta čke gledišta proizvođača, nikad sa tačke gleđišta potrošača«. I tek nedavno, nastavlja on, proizvedena su dva filma koja su me sjajno demantovala: prvi »Peeping Tom“, koji se za sada prikazuje sanio u filmskim studijima za cksperimente, i drugi »Ko ste vi, Polly Magoo?«

U prvom filmu rediteli ie izneo da smo mi, liudi XX veka, izmenjeni stalnim napajanjem slikama, od rođenja do smrti. Glavna ličnost ovog filma toliko je zaneta filmom da sakuplja, kao drugi liudi leptirove, izvesne speciiaine filmove. Budući sin profesio-

nalnog psihologa — kome ie.

nesumniivo bila potrebna pomoć psihoanalize — otac je na njemu dok je bio dete vršio opite: da u njemu budi uzbuđenja užasa i straha. TI snimili su ga u času kada bi se ta osećania izražavala na njegovom licu. Docoije, on je dobio na poklon jednu kameru da bi druge bhvatao u tim ftrenucima. 1 tako je on naizad stekao tu bolest, slabost, potrebu — kako ho-

. ćete — da hvata liude u nji

hovoi naivećoi moralnoj ma: petosti, koia nije ništa drugo nego užas, ali, da bi se to osećanie potpumo uhv:ti. lo. trebalo ga je snimiti istog trenntka kada je izazvano. A da bi se to proiz velo, on je svoju kameru

„snabđeo iednim „bodežom, i

njegove žrtve bile su snimane u samom trenutku naive ćeg nŽžasa, odnnsno ıı momentu kada su bile ubijane.

ajta (»Negdašnji i budući kralj«). Međutim, on ceni one pisce koji su istorijski roman vratili umetnosti, koji su pro teklih dvadđest pet godina učinili »zlatnim. vekom istoriiskog romana«.

Zaključujući, Preskot se po novo pita kakvo je stanje današnje proze ı odgovara: »Kao i naša civilizacija, ona je u stanju nemira, zbrke i promene«. Danas se piše više nezanimljivih romana nego ikad ranije. Više ambicioznih i očajnički ozbiljnih romana nego ikad ranije. Danas nesumniivo više romansijera nego ikad ranije zarađuie više novca nego ikada. Ali čitaoci ipak ne mogu izbeći uverenje da se danas u toku jedne godine ne pojavi toliko dobrih romana koliko ih je bilo objavljeno 1866. ili 1926.

anas mnogi romamsijeri, i tooni najdaroviti, preziru OSnovni elemenat popularnosti, kao da narativnost, oštro indiviđualizovanie „karaktera, humor i emocija nemaju veze sa umetnošću, Opčinjeni slavom i tehničkim „pronalascima jednog Džojsa, oni pišu knjige u kojima eksperimentalna forma eliminiše sađržaj. pribegavaju dvosmislenostima, simbolizmu i alegoriji sa anemičnim, neukusnim i dePOO rezultatima. Pone-

ad pišu zato da bi demonstrirali svoju mržnju na život i svoje uverenje da život nije samo apsurdan nego potpuno bezvredan. »Nije čudo da većina čitalaca ove romane me smatra vrednim čitamja, Niihovi sopstveni životi mogu bi ti puni teškoća, razočarania i tuge, biti nezađovoliavaiući na mnogo nzčina: ali oni me podležu kultu očajanja i njima se ne dopadaiu kniige= visaca koji su se predali. Najvažnije knjige o tugama i surovostima liudi i života mapisali su wvišsci sposobni za gnev i sažalienje. Takve pozitjivne emocije čitaoci uvek rado dele«.

Na kraju, Preskot posebno izdvaja dva romama koja su izvanredni primeri za ono šta se može učiniti u savremenoj prozi. Tradicionalni elementi »koji prozu čine velikom umetnošću prisutni su u njima, i oni se istinito i dir ljivo, bave problemima naših uznemirenih vremena. To su romani »Dragi kamen u kru-

ni» Pola Skota i »Tajna Samn• Roberta Krič-

ta Vitorije« tona. KM N.

4 Lako se može shvatiti va-

šnost alegorije ove neobične anegdote, jer u tom zamenjivanju slike realnosti pravom &8WHyrealnošću krije se i prava opasnost. Otuda i ona reč: »Svaki put kada sani snimljen, kao da mi je oduzet jedan deo mene« A to osećanje postoji ı kod primitivaca koji nikako ne vole da budu slikani.

Ali, da se vratimo filmu. Glavna ličnost filma ne inte resuie se za devojke koje ubija, već samo za film koji pokazuje „njihovu agoniju, Dakle, vizija filma, a ne žŽiva bića, u njemu izazivaju groznicu otkrića. Sadizam ı skoptofilija odražavaju se ovde u slikama. Sivarnosi je samo ono što je snimiieno ma traci. A kad jednom tiaj nesrećni mladić, blagodareći ljubavnom osećanju koje se ipak probudilo u njemu, ıziđe iz svog začaranog kruga, on me liubi usne svoje devojke, već objektiv svoje kamere. Gest lud, ali koji ide đaleko. Slično ovome, na kraju svoje hronike o Hičkokovim »Pticama«, Kurtis je naveo slučai mnogih današnjih amatera filma-istine, koji tu· taju ulicama velegrada, u iovu za odlomcima ljudske stvarnosti. To su oni UDporni snimatelji koji se kriju po parkovima, krovovima, mračnim uglovima ne bi li sni mili ljude u irenutku i situaciji kada misle da ih aiko ne vidi. I takvi snimci pla ćaju se skupo i velika je po tražnja za njima.

Obavijen tom auđio-vizuelnom fantasmagorijom, čitav univerzum postaje igra VITOlavog bleska. Junak filma ide još dalje; on je izmislio jedan dijabolični Yrafinman: iznad svoje ubilačke kamere stavio Je ogledalo koje žrtvi prikazuje njen strah u tre nutku smrti. Tako da uhvaće na slika prikazuje ne samo prestrašeno lice, već lice koje vidi sebe tako užasnuto A vidi i samog sebe kako umire.

Možda će se liudi wmeti braniti od nuklearne opasn>-

sti, kaže Kurtis, ali kako da se brane od utrnulosti ROJE će ih zahvatiti totalitarnošću slike? Srećom, film može, blagodareći kritici, isto tako biti i koristan instrument, umesto da bude samo faktor uspavljivanja, iluzije i snova. Sve zavisi od onih koji ga prave. Veliki film sutrašnjice — završava on — biće onaj koi će umeti da kombinuie šarm i nespokoistvo, čaroliju i nieno odstranienijc, i stvaranje jedne »magije« ne .da hionotiše, već da nas bolje i još potpunije prikazuje, + nas i svet oko nas.

N. TT.

INOSTRANAJA LITERATURA

O detektivskom romanu

U PROTEKLE dve-tri gođine u SSSR-u je objavljeno, ka» ko u književnim časopisima tako i u posebnim izdanjima, dosta dela kriminalno-detektivskog žanra, koja su naišla na veliko interesovanjie pu blike. Romani su prosto ra» grabljeni, pa su samo u to ku nekoliko meseci štampana ponovljena izdania, kao što le to na primer slučaj s knji gom Džudi Votena »Saučesni• štvo wu ubistvu«. Našstojsći da objasni otkuđ toliko im: teresovanje čitalaca za «tu vrstu literature, Arkađije Ada mov u članku obiavlienom w oktobarskom broiu ovog ča• sopisa pod gornjim naslo vom, misli da ie rešenie te zagonetke sadržano u samom čoveku, kome je u svim vre menima bila svoistvena »liu» bopitljivost, ustreptalo stremlienje da odgonetne tajnu, sve neshvatljivo i zagonemo što susreće ma svom pDuiuv, On vrlo oštro polemizira «a kritičarima koji nabađaiu detektivski roman kao soYre dan literarni produkt, i koji u njemu vide samo lako štivo i sredstvo za razonodu i zabavu, kao što to čini kr tičar V. Kardin pišući o knjizi O. Gerčakova »Maksime nije došao na vezu«. Po mišlieniu A. Adamova i detektivski, roman može da” deluie

:;wma--čitaoca kao i sve "ostale

vrste literature pod uslovom da je pisac svestan zadaika koji je sebi postavio, da je Jasna njegova idejna i klasna pozicija.

Analizirajući još neke detektivske romane (A. Kristi, Ž. Simenona, P. Gamara, F. Nibela i Č. Bejlija), A. Adamov ističe da je, bez obzira na njihove prilično neujednačene literarne kvalitete »ve oma pozitivna pojava sam takat publikovanja takvih e la«. A da bi dokazao da ta vrsta literature, najčešće zapostavljana ili sasvim ipmnmorisana od književne kritike, sve više stiče pravo građanstva i u socijalističkom dru· štvu Adamov navodi citate iz Velike sovjetske encikltope dije objavliene pre nekoliko godina i citate iz Kratke li• terame enciklopediie objav· liene nedavno. Dok u Veli koi sovjetskoj enciklopediii u članku pod naslovom »Detektivska literatura« o deli ma te vrste piše sve naigore i najcrnje — da je ona izraz buržoaskog sistema,i da »natrpana užasima, opas• nostima, ubistvima, ievtinim efektima, seksualnim nastranostima, ima bulevarski \karakter«, u Kratkoj literarnc} enciklopediii piše sledeće: »Naibolia dela toga žanra... ispunjena su romantikom tra• ženia i podviga, um i hra• brost se sukobliavaju u mi ma u dramatičnom „dvobuju s tajanstvenim „i neobičnim zločinom, izazvanim · socijal. nim, a ne patološkim motivima«. A. Adamov smatra da ie detektivski roman HMezuslovno opravdao svoje postojianje i da ie potrebno nastoiati „da se on i dalie stalno objavljuje, jer je »sposoban da sa osobitom snagom predstavi čitaocu naivažnije somiialne i društvene konflikte, legove specifične osobitosti nimalo tome ne smetaiu. već šta više — pri spretnom. talentovanom hkorišćeniu saino mogu tome da pomomnu. Same po sebi one ne maooti sniziti umetnički nivo dela, niegovu psihološku dubinu, sn# gu njegovog socijalnog zvi-

čanja«. D. M.M.

KNJIŽEVNE NOVINE