Književne novine

KOMPLIMENTI kojima se okru. žuju Pinterove ambiciozne minijature »Revija« (u prevodu Dejana Cavića) i »Ljubavnike (Ive Juriše) teško da mogu uzbuditi ili fascinirati. Između piščeve reputacije u »Ateljeu 2I2« i onog što je njegovo delo u stanju da pruži gledalištu postoje vidne disproporcijje, tako da je posle Beketa ove anglosaksonske varijacije apsurdne komike nemoguće pozdraviti kao događaj od izuzetnog značaja. Ali, šta to vredi kada i sama reč avangarda u našoj skučenoj sredini izaziva divljenje ili bar učtivu predusretljivost. · Reditelji Aleksandar Đorđević i Nikola. Veselinović nisu se zbunili red, dosta jednoličnim tekstovima ž učinili su vidan napor kako bi prodrli u sam smisao njihove pojave. Tako su i mogli doći do saz nanja da Pinter ne iskazuje neke #ruzetne ideje ili do te mere OFiginalne i nepoznate misli da n»mm se sa scene ne bi mogle učiniti sasvim prirodnim i razurnljivim. Autora, u suštini, zanima samo jedno — da li postoji istina i šta ona zapravo znači za one koji je o traže? Obične reči i po stupci nisu mehanizam za spektakl i scenske hipertrofije, već mačim da se ličnosti odvoje od svojih že» ljenih istina. Ako već ne može da se đođe do njih kao sasvim objektHviziranih pojmova — bar da se sama šta je sve čovek subjektivnosti. Negira se istina, ali

FILMOVI sa ovogodišnjeg Pulskog festivala su nam pokazali da se naša kinematografija u smislu metodološkog opredeljenja razvija u dva, pravca, koji suštinu svog konceptualno-estetskog principa izraža» vaju u potpunosti različitim pri> stupima materiji. Prvo opredcljenje, izrazito moderne tendencije, teži. ka. savršenstvu i ravnoteži estetske celine putem istraživanja na planu strukture, dok je za drugo opredeljenje karakterističan metod spontane ekspresije, koja do,

lazi kao rezultat, duboko. proživlje= .

nog osećanja teme i izrazito sna» žne imaginacije autora, Prvu struiu bi predstavliali novi filmovi Mimice i Berkovića, i u nešto širem kontekstu »Štićenik«e Vladana Slijepčevića, dok bi se u drugu struju — koja takođe vrši izrazito stvaralačku funkciju — uklopili filmovi »San« Puriše Đorđevića i »Povratak« Živojina Pavlovića.

U oba slučaja je u stvari reč o podjednako uspešnoj realizaciji dveju stvaralačkih viziia, ili o raz ličitim načinima filmskog , mišlienja, koji na kraju ipak zajednički rezultiraju delima potpuno naklo-

u svojoj,

ne naročito kategorično i aebfasnol” tako da indirekino dolazimo'i do njene afirmacije. Završni prizor u »Reviji« možda najbolje objašnja-

va Pinterove intencije, jer Stela daje do znanja podozrivom mužu

da njegova verzija flerta može dg

bude tačna, mada je daleko. od istine koju sam želi da spozna., Bez čoveka ona ne može da -OpStane ma sceni i zato ove obrte Aleksandar Đorđević, čije rediteljsko iskustvo inače dominira predstavom, shvata kao podsticaj da Sc na sceni što više razotkriju sami akteri. Svako od njih je.sasvim izolovani svet i odnosi koji se isprepliću unutar prizora stvatcaju privid, pa je ono stvarno relativizirano do maksimuma. Tehnički, ova koncepcija je dosledno sprovedena tako da su kreinje sasvim lake i često slobodne, situacile se pretapaju jedna u drugu, tako da se u revijalno-muzičkoj atmosferi gotovo i ne primećuje gde zapravo počinju a gde se završavaju, U tom blagom rastvoru one, zapravo, jedna uusl]ovljavaju i objašnjavaju s tim što svetlo služi za kadriranje i isticanje onoga što je posebno važno ili zanimljivo u prezentiranju ove kom strukcije.

Zahvaljujući takvoj tavci »Lju bavnik« izgleda kao ločični nastavak »Reviie« i zato se stiče utisak đa nije slučaino da Ružica Sokić igra istovremeno Stelu i Saru, a njene muževe Džemsa i Ričarda

. zivanju emociom prate · sam akt otuđenja čoveka.

u oba komada Dejan Čavić, Time režija postiže kontinuitet u istraih promena koje

od ljubavi i sebe samog. Apsurd se. nalazi u samim sponama i zato vrednosti . Pinterovog dela valja tražiti pre svega u mogućnostima

koje, se, na sceni stvaraju za'stub-

iektivne „glumačke interpretacije. One su, izgleda, u obe jednočinke onaj presudni faktor. na čijem ispoliavanjiu počiva predstava.

. Đorđević je, prema tome, pripremio scenu, ali za samu igru nije mogao: da učini mnogo ier su clumci prišli likovima Harolda Pintera bez. posebnog interesovanja i oduševljenja, gOtOvO raVnodušno ili na silu. Stiče se stoga utisak da su neki od njih celo veče proveli više u ćaskanju i DPosmatraniu likova koji su im predstavlieni, nego u **vornim interDretacijama. Autor je veoma naivan kađ veruie da će njegovi tekstovi uvek nailaziti na glumce prefinienog gesta, duha sposobnog da sam sebe azi i suptime

Rkoncentraciie koja doprinosi da: se unutar izraza prave umetnička.

tiopštavanja. ; Glumci ove skice

mogu viju tu pravu. komediju apsurda, itragičnu farsu ili mođerni vodvilj, ali vod uslovom da zaista budu krentori na sceni. Od njih se a ovoj prilici če go spoljna transformacija — & to je luksuz koji teško mogu sebi u

ie više wnwwtarnja ne-

Premijera NE jm de O # e s f i & —

»Ponedeljak ili utorak« Vatroslava Mimice

njenim mođernom senzibilitetu i filmovima čiji se izraz razvija od širine ka dubini i od deskripcije ka vizuelnoj poeziji.

Ako u diskontinuiranim drama turškim tokovima »Sna« Putrišć Đorđevića imamo izrazitog predstavnika „druge struje, u MnOVOM Mimičinom filmu »Ponedeljak e utorak« prepoznajemo sličan stil sko-idejni postupak primenjen a »Prometeju sa otoka Viševice«, gde su unutrašnji tokovi svcsti glavnog junaka Mate Bakule, kao i Yetrospektivno osvetljavanje događaja u prošlosti bili iskazani pomoću jednog zagasitog tona fotografije i tamnije game kadra, i | Peđaji sadašnjosti u naglašeno svetoj ekspoziciji.

Vizuelnu fakturu svog novog filma Mimica ovoga puta NM kontrastiranjem crno-bclih i Vojor kadrova, koji su plastična slka onih podsvesnih kretanja u kojima njegov junak konfrontira SVOJU stvarnost sa prošlošću i ČistOJ imaginacijom. Prošlost, koju Je Se" ćahje učinilo gotovo imaginarnom, kao i snoviđenja i neposredne a50cijacije, uzajamno se prožimaju 54. činienieama realnosti u filmu »Ponedeljak ili utorak«, ali u sUuŽenom vrcmenskom preseku, u toku jednog dana. u kome novinar Marko Požgaj proživljava svoju čudnu duhovnu avanturu. Ritmu na dolaženja uspomena glavnč ličnosti — žto se odslikavalo određeniru vizuelnim postupkom i izmcnom vremena — odgovara unutrašnji Yitam filma: epizode se nižu O e dosledu koji je analogan naažć

KNJIŽEVNE NOVINE

kako ti podaci

enata sećanja. Međutim,

nju fragmi ; _ cčanija na ; k provocirani događajima iz priie javnosti glavnog junaka, njihov redosled ne Rege . jasno ocrtanu ritmičku liniju njihovog

smenjivanja. U tome smislu će Marko Požgaj stići da preispita . svoj odnos sa bivšom ženom u

trenutku kada se sprema da izvede sina u šetnju, prisetiće se odnosa sa starom prijateljicom podstaknut odlomkom razgovora sa kolegom u redakciji itd. Tako će sec snoviđenja sa uspomenama iz detinjstva Javljati uporedo sa razmišljanjima o strahotama rata, iščekivanje nove prijateljice sa sećanjem na prošle ljubavi i neuspeo brak, da bi se, na kraju, ceo taj kožmar pretvorio u konačnu fantazmu putovanja balonom u dru, štvu Barbare, kao izraz latentne potrebe da se prekine taj bolni, traumatski lanac uspomena. Mar. ko Požgaj na jednom mestu i ka. že: »Previše sam se zapetljao, najradije bih nekud otputovao...

Tako dolazi do one izvrsne sekvence sna ili putovanja balonom, u kojoj se cela vizija oslobađa sila teže i u svojoj fiktivnoj realnosti nastavlja kretanje po zakonima sopstvenož unutrašnjeg ritma, U Felinijevom filmu »Osam i po« na sličan način se ostvaruje polustvar. ni ambijent u završnoj sekvenci filma: pred rediteljem „Gvidom se još jednom ruše sve iluzije i on, okružen svojim znancima iz fkciie i sećanja, kreće u svoju poslednju avanturu mašte, da bi konačno zatvorjo svoj stvaralački krug, na-

pravivši film o činjenici da nije

u stanju da ga napravi, | Novi Mimičin film, iako proiz

lazi iz sličnog stilskog postupka e

menjenog u »Prometeju...« daleko više. karakter eksperimenta elinijevih

i kao inspiracija posle EF \ filmova ne deluje naročito OTIgI! nalno, u realizaciji postiže osobene rezultate, naročito u svom vizuelnom aspektu.

Mimica je uspco da svoj fil oformi u kreativnu celinu jedi stvenog ritma i forme, u Kojo, su za psihološke procese u sves glavnog junaka pronađeni odgovarajući filmsko — izražajni oblici, koji u odnosu ma fFelinija stojc više kao analogije nego kao uzori. Međutim ako su mogući prigovor) ovom filmu, oni su isključivo psi

' hološke prirode: snovi Marka Po:

žgaja su često čudni i u metafo.

' ričkom smislu originalni, ali ni

su uvek psihološki opravdani. Ako i prihvatimo činjenicu da asocijaci je koje dolaze iz predracionalne sfere nailaze uvek spontano, bez odrcđenih zakonitosti u njihovom nastajanju, svest Marka Požgaja se ipak prikazuje preterano optercćenom čak i za jednog stanovnika velegroda i intelektualca, U tome smislu bi nekoliko primera bili naročito karakteristični: susret sa devojkom na kiši može sasvim opravdano da asocira na Preverovu »Barbaru«, ali zašto bi se pogled na

utnike prilikom vožnje tramvalem morao pretvoriti u sliku monstrprocesa u nacističkim konclagetima? Mimica takođe u montaži če-

sto pribegava mehaničkim rezovi-

da raz .

| Uz dramsko veče | Harolda Pintera

ı

svakoj, prilici da dozvole Mzvesni članovi „Rkamerne pozornice jer dobro znaju da u Ateljeu prolazi i ono što na velikim scenama teško može i biti tolerisano. Da je drugačije, zar:bi se Milutin Butković Hari) pomirio sa činjenicom da se „dosađujemo u mjegovom prisustvii i sa setom prisećamo svega što je igrao minulih sezona. Ružica Sokić se kao Stela i sama osećala mnelasodno, i to uopšte nije skrivala. Nailepši trenuci bili su njeno maženje sa prekrasnom belom mačkom kakva skoro nije vjđena na našim ambicioznim DĐOzomicama. Ova lepa životinjica pokazivala. Je đosta interesovanja za ono što se dogača ma scenij u gledalištu. Tek u »Liubavniku« se Ružica Sokić razbudđila, s tim što ie ipak mmogo efektni|e i bedliviie predstavljala ženu nego liub»vnicu. Slično je i sa Deianom . Čavićem koji je Kroz , »Revijue samo prošao da bi se tek u mastavku iskazao kao glumac sa darom za„komiku i parodiju Koji đo sađa mismo iman priliku da tu njegovim rolama dovoljno jasno uočimo. Ričard je verovatno maiviše što ie on postigao bosledniih sezona. Vladimir Popović (Bil) bio je korektan, U celini — predstava nekim SVOA jim impulsima može i da Yasboloži, ali, na žalost, nije ni izuzetna

ni avangardna. Petar Volk

Bogdan KALAFATOVIĆ

svakodnevice

ma koji TžEbijaju misaonu celovitost filma, tako da se gubi emo· livni kontakt sa glavnim junakom usled nagomilavanja „raznorodnih asocijacija koje prigušuju Osnovne sadržinske tokove, . »Ponedeljak ili utorak« je delo bol se izdvaja iz celog konteksta Pulskog festivala i njegova »Velika zlatna arenae je u svakom slučaju pravo rešenje. Međutim, ova nagrada ne bi trebalo da ima programatski karakter i zato ne treba shvatiti da će ovaj film uticati na stvaranje budućih ostvarenja u smislu proizvodnih opredeljenja u našoj kinematografiji, čega se naročito plaše naši filmski komformisti, tobože zabrinuti za sudbinu jugoslovenskog filma, U istoj ileri reakcija na ovaj film dolaze ı prigovori O njegovoj nekomunikativnosti koji su, u sadašnjem trenutxu razvoja naše kinematogralije, potpuno mnemotivisani, Ovaj Hlm od gledaoca jednostavno za» hteva identifikaciju, i to je. pretpostavka koja proističe iz prirode samog filmskog međijuma, kao i iz sugestivnosti ozvučene filmske slike, koja sobom govori i objašnjava sve. Rođeno u naporu, ovo delo ta· kođe i zahteva napor, a onaj gledalac za koga je svako odstupanje od normi znak dezorijentacije, odmah

ođustaje od svakog traženja. Mimičin film govori jezikom režije, jecdinim jezikom kome treba da teži svaki pravi filmski autor u uobličavanju sopstvene spoznaje sveta koja budi našu rađozmalost i stavlja u pokret našu maštu.

| 'Twinhkle.

twinkle little star...

· OVOGA ČASA, dok sedim pred onim dirkama

isaće mašine, ceo grad pomaša se kao raspušten razred obesne dece. Ulice su zakrčene jelkama, svetlucavim Kkuglama, iznerviranim muževima koji se ne vide od paketa sa svim i svaim — rednom rečju, sa nestrpljenjem se očekuje onaj čuveni trenutak, kada će naša sirota hiljadu devetsto šezdeset i šesta postati optimistički januar 1967. Čudno — izgleda da se ništa naročito ne događa, sneg je isti, krovovi su isti, lica suseda nepromenjena, a svi tv da se nešto desilo, čak će se u to ime i ljutiti, kušavajući da igraju, da budu veseli, pokuPavajući da očekuju mešto što će iz osnova promemih uhodame stope života. li šta je u ovom času ostalo od televizije? Knjige? Njih nema. Nema ničega sem otisaka u svestima tih prolamika. I kada sa nekog visokog brozora posmatram ilicu OGdOZgO, ponekad m se učini da svaki građamm nosi u glavi kompletnu enciklopediju sa bibliografijom svih televizijskih događaja. St U polutami soba svetlucaiu se hladnim smeškom televizijski ekrami, preko ikojih su prešle drame, ubistva, ljubavi, uspesi i porazi. Da je bilo ko od nas propustio kroz sebe toliko emocija + t takvoj količini, bio bi već ruimirami starac, Međutim — ovi ekrani o kojima govoYrim tako su novi! Čoveka to može ı da izervira na kraju krajeva. , zij Osnovna bolest televizije je totalna ammeja, Pet mimuta posle završetka drame za koju se mislilo da će promeniti svet, počimje da se ava nešto sasvim drugo. Zatim i to drugo izbriše san. Onda sve opet počinie iz početka. Dolazi mi da u uglu sobe postavim jelku i

· da o njene grane okačim događaje i lica koja

su cele gođine pravilm televizii. (Rekao sam: OKAČIM, a ne OBESIM — prim. autora). U. mesfo sveća u ovom aranmžmamu stavio bih u velikom broju slučaieva prskalice, ier mmogi

koji su obasiali naš televizijski život u protekloi godini, priredili su mam vatromete pune istričavosti, a zatim nekuda iščezli me ostavivši iza sebe ništa drugo sem izgoreme žice. Poznato je takođe da orskalice gore intemzivno, oli da ne mogu ništa da zabale zahvaljujući svojoj lakoj emocionalnoj konstituciji, ništa — sem sebe!

Ako izuzmem Dnevnik. čiie bi prikaze tre balo da pišu političari, ako izuzmem festivale zabavnih melodija, čije prikaze ne bi trebalo niko da piše, ako izuzmem Vremenplov, čiie bi prikaze trebalo da pišu penzionisani artilierij-

:·Ski pukovnici, ako izuzmem meteorološke iz

veštaie o kojima bi-pre mene trebalo.da' pišu

„zaliublieni parovi iz parkova. ako fuzmeni pre-

nose fudbalskih utatmica, koie bi trebalo da pišu naviiači,da im ie do oisania, ako impwmem

·»nacionalni fenomen Rađivoia Lolu Đukića o ko-

me je već briliantno nisao Mihiz, ostaiie mi đa mišem samo o televizijskoi drami, a za vismmje o njoj, ne samo da niije đovolina ova mala rubriknm, već ni ceo život. |

Zbog toma bi novogodišnja ieMl:a koju mhmeravam da oravim imala na svoim gcrpmnčicama samo televizijske drame, raSmnaiući tui Matkovićevu »Premijeru« kojm bih stavio na naiđebliu granu, đa ne bi pukla od njene beketovske težine.

Ma šta pisali o đrami na televiziji ne smemo izgubiti iz viđa činienicu da smo isuviše preoštri u našim ocenama koje se tičn OVOg votDUnoO novog pozorišta iz fotelje, koie je ža veoma kratko vreme uspelo da od naših mrtvih trpezarila i soba za kućne mnomoćnice mapravi ponedelikom wveče ring u kome se žestoko tuku pretenzije sa mogućnostima, realizacije sa zamislima. Jedna ne više tako mala grupa pisaca i režisera, uprkos otporima ma koje je često nmailazila ma barikadama javnosti, gođinama uljulikivane seansama tipa »mlekadžijski humor», pokušala je da kao glavnog junaka, kroz televizor u sobe ubaci ovo toliko od uzvišenih duhova preziramo vreme danas i mistite da joj je vreme reklo hvala? N=nrotiy!

Pobedu je za sada izvojevao gosbodin Fejdo, zajedno sa gospodinom Joakimom Vujićem i drugim lekcijama iz lepe književnosti. .

Ako su drame o mođemom vremenu · bile često ružne — ne viđim razloga da se razbija ogleđalo zbog toga što nas ne pokazuje i onakvom svetlu, u kakvom sebe viđimo. Alko su događaji koje su drame obrađivale bili mračni, ni prve stranice novinskih izdanja nisu bile Diznilmd u poređenju sa njima.

A ma kraju krajeva botrebno je setiti se istorije i čudesnih zabluda o vrednostima prema kojima niko nije u svom vremenu imun, pa da shvatimo da smo jedno veče, možda gledali nekog novog Čehova i da mas je iznervirao baš zbog toga što je isuviše znao o nama, e,

Ako me.je i od čega strah, onda me {e etrah od brzog, nepravednog suda koji se izričm nad tuđim delom. Verovatno zbog toga nikada nuoću postati sudija za pDrekršaie, pa čak mi sudija za emocionalne prekršaje koji se u literaturi zovu drama, zbog svoje uprošćenosti i tako očigledne očiglednosti, .

Zbog čega ne treba verovati sasvim i sudoeve savremenika? Iz mnogo razloga. Citiram čika Hemigveja koii na pitanje; zašto američki pisci, brzo propadaju — odgovara: i

»Zbog toga što poveruju Kkritičarima kada im kažu da su veliki, a zatim moraiu VĆTOvati i onda kada im kažu da nisu dobri..«

Prema tome ono što želim da kažem iscćima, koji će imati svoi sat vremena ı 1967. godini je to, đa televizijsku kritiku shvate. kao sveće na novogodišnjoj jelci — one osvetljavaju grane izvesno vreme, a kada to prestanu da čine svet nije propao — dovoljnn je i sVetlost zvezđa.

Momo Kapor

7